Željka Lovrenčić: ZANIMLJIVO I POSEBNO DVOKNJIŽJE / Davor Grgurić/Briški

DAVOR GRGURIĆ/BRIŠKI: STARENJE VJETRA / ŠTO ĆE TI NASLOV, Ogranak Matice u Delnicama, Delnice, 2020., 65 + 66 str.

Davor Grgurić (Rijeka, 1978.) novinar je i istraživač te promicatelj baštine Gorskoga kotara. Autor je devet knjiga. Djela su mu uvrštena u pojedine antologije i prevođena na strane jezike. Nakon iznimne i uspješne pjesničke zbirke naslovljene „Zalog sidrenja“, javlja se sa zanimljivom desetom knjigom odnosno dvoknjigom Starenje vjetra i Što će ti naslov. No, to nije jedina novost – na njoj su i dva autorova prezimena. Naime, Grgurić rabi i prezime svoje majke Briški te (i) na taj način odaje počast rodnome kraju i svojim korijenima.

Autorica pogovora Božica Jelušić, između ostaloga, ističe: „Osjećamo potrebu, odmah na početku, iskazati zadovoljstvo čitatelja koji neće biti iznevjeren, kad otvori ovu stihozbirku“.

Otvorila sam zbirku i pročitala je s velikom radošću. Ugodno iznenađena, potvrđujem riječi kolčegice Jelušić. Očekivala sam kvalitetnu poeziju jer poznajem rad ovoga vrijednog autora, ali sada je uistinu nadmašio moja (pozitivna) iščekivanja. U ovome se malom remek-djelu ogledaju njegova zrelost te jasne ideje i stavovi. Za (dvo)zbirku možemo reći da je vrlo zanimljiva, neobična i kvalitetna, ali ne i optimistična. Nažalost, vrlo je realistična. Autor nadahnuće pronalazi svuda oko sebe. Pogledajmo o čemu to piše originalni Davor Grgurić iliti Davor Briški u svojemu dvoknjižju. U knjizi „Starenje vjetra“ zastupljena je četrdeset i jedna pjesma, dok ona naslovljena „Što će ti naslov“ obuhvaća četrdeset pjesama. Dakako, bez naslova. Autor smatra da nije potreban. Pjesme su označene rimskim brojkama.

Grgurić/Briški obrađuje nekoliko tema: oštro kritizira naše društvo, bavi se pitanjima jezika, iskazuje osjećaje i iznosi razmišljanja uza sve što ga okružuje. Objema zbirkama zajednički je oštar i ironičan ton kojim analizira društvo u kojemu živi(mo); vrlo je rječit i izravan, nezadovoljan svijetom oko sebe, nedostatkom slobode, licemjerjem pokvarenih političara koji se bogate pod parolom velikog domoljublja. Zanimljive su njegove raščlambe stanja u našoj domovini čiju smo nezavisnost žudno iščekivali. Nažalost, čini se da je vrijeme današnje znatno sklonije onima koji se znaju „gurati“ i nametati te onima iz svijeta politike, negoli ostalima. U iznimnoj pjesmi „Jesmo li krivo shvatili?“ autor ironično i sa stanovitom gorčinom opisuje današnje hrvatsko društvo u kojemu se ne poštuju nikakve vrijednosti i u kojemu su na cijeni uglavnom poslušni mediokriteti. Oni koji su na vlasti i koji su doveli do ovakvog stanja, čvrsto se busaju u prsa još uvijek se razmećući domoljubljem. Pjesnik piše: Tako podnamireni, no neumireni / Domovini se valjda smiju klanjati tek oni / Koji je potkradaju najsmjelije, usavršenim stilom? / Sami sebi nazdravljaju, škrope se, kite ordenjem / I nazivlju se domoljubima uz plaćene mise (str. 51). Da, to su ti „domoljubi“ koji nakaradno misle da im ruka na srcu daje veća prava negoli drugima koji nisu populisti i skorojevići, koji ne voze skupe automobile i ne idu na „stranačke domjenke“, kako Davor piše u završnom stihu XV. pjesme bez naslova. Nema tu mjesta za one koji teže općemu dobru jer moćnici prije svega misle na sebe i svoj džep. Ovo je vjerna preslika naše otužne stvarnosti, nepoštivanja znanja i vrijednosti te poremećenih međuljudskih odnosa.

Oštra je kritika upućena u pjesmi „Zemljica“ u kojoj se, između ostalog, naglašava: Umorna je ova iscrtana zemlja od razdvajanja i otimanja / Pregovora otezanja i ustupaka. Ali, još više od huškanja, / Jakih riječi što joj mržnjom i neslogom pritišću leđa / I ne daju mladosti da se dokraja umije i zaogrne / Nova mirna djetinjstva koja ne bi smjela promrznuti (str. 53). Da, Lijepa je naša uistinu umorna od neprestanog vaganja, razmišljanja i pregovaranja, od neodlučnosti da se stvari dovedu u red, od podjela na desne i lijeve, na ove i one. Sve dok u našoj lijepoj zemlji budu carevala ortaštva i kumstva, dok će svatko tko može na pozicije dovoditi svoje zemljake, rođake i ljubavnice, zasigurno se neće raščistiti nered koji ovdje vlada. Jasno je to da u nas neće tako brzo biti sretne mladosti ni mirnih djetinjstava kakve zaziva pjesnik.

Još jedna pjesma ovoga domoljuba (bez navodnika), naslovljena „Samodopadnici“, stanje u nas oslikava poput vjerne slike jednoga sloja hrvatskoga društva, onoga koji se prejeda, banči i samodopadno hvali dok drugi jedva spajaju kraj s krajem kopajući po otpatcima: Isplatilo se bojevati, jer borismo se za se. / Ispravno se nakrasmo pa sada pravilno imamo. / Sredstva nismo birali, jer njih je izabirala prilika. / Uspjeli smo u svim zahvaćanjima, valjano se protegosmo. / Jedino starimo brzo… Ne ide nam saplitanje vremena / I odgoda prokliznuća. (str. 27). To su ti koji ne propuštaju priliku da si nešto namaknu rugajući se izravno ili neizravno onima koji imaju ne samo visoke škole nego i morala. Ali, odavno je znano da je pravda, iako spora, dostižna: i samodopadnici stare te vjerojatno neće stići potrošiti sve što su pokrali. Vrijeme je nemilosrdan sudac.

Osim temom domovine, Grgurić/Briški bavi se i temom jezika jer jezik obilježava jedan narod; njime se pišu stranice njegove kulture. U pjesmi „Riječi iz domovinske bilježnice“ pjesnik je izvukao bogatstvo hrvatskoga jezika i čitatelja uvjerio u vlastitu domišljatost i maštovitost. Brojni su pridjevi dodani nanizanim riječima – za pjesnika one mogu biti: nadriliječničke i ubožničke, stažističke, statističke, pošpotljive, škiljave; mogu biti riječi usklađivanja i nadvlađivanja, uspamećivanja i raspamećivanja, ili pak riječi od zlata i posrebrene itd., itd. A sve su vezane uz ovaj naš „komadić tla“ koji nazivamo domovinom. Grguriću/Briškom uistinu treba „skinuti kapu“ zbog smjelosti i kreativnosti, zbog vještine kojom vlada riječima, ali i zbog otvorena iznošenja gorčine te cinizma i ironije, koji se ponekad tek naziru, a ponekad su u prvome planu. Ovaj je pjesnik prije svega pozoran promatrač svega što nas okružuje – svakodnevice i stvarnosti, uporan kritičar koji smatra da bi sve moglo biti puno, puno bolje.

No, on nije posvećen samo onome oko sebe: i te kako se bavi svojom osobnosti, osjećajima i razmišljanjima. Ponekad je vrlo samokritičan. Usredotočenost na sebe dovodi ga do preispitivanja smisla života, do razmišljanja o njegovoj prolaznosti i o neminovnu starenju. Primjerice, u pjesmi „Dužnost napredovanja“, kojom započinje knjiga Starenje vjetra, pjesnik zaključuje: Bit će još gordih dana, zadovoljstva što ništa ne uprskasmo. / Bit će zdravica i razloga da mirni čekamo počinak, jer smo trajali (str. 5). Napredovanje o kojemu govori u toj pjesmi put je kroza život ispunjen vedrim i onim drugim danima, srećom, krhkim i jačim prijateljstvima, zdravljem i bolestima, upornosti, pjesmama, svađama... Ukratko, svime što je dio naše životne staze. A njezin su dio i naoko nebitne stvari na koje Grgurić/Briški upućuje u pjesmi „Mali naputak“: Posvetimo se nebitnim stvarima. / Dajmo im da dođu na red, da nas zaokupe. / U njima možda nađemo nenadana rješenja / Kako se nositi s bitnim teškoćama / Što nas ustrajno tište i samo se naslaguju (str. 22). Pjesnik poručuje da se moramo posvetiti sami sebi kako bismo spoznali snagu ljubavi, ali i postali svjesni činjenice da Samo smo sitne točke u beskraju. Među misaone pjesme spada i ona naslovljena „Snaga rijeke“, koja govori o prolaznosti ne samo mladosti nego i života.

Vrlo su dojmljivi savjeti i upute kćeri koje pjesnik iznosi u pjesmi „Slovo kćeri“. U toplim i osjećajnim stihovima zrcali se velika ljubav prema djetetu, ali i žaljenje zbog nedostatka perspektive za mlade u našoj zemlji. U uputama za preživljavanje u teškim vremenima Damir Grgurić/Briški naglašava: Mutna su ovo vremena, dijete. / Jedri smjelo valovima što ih pravi srce. / Ispuni oči brončanim ribama u vodi, / Diši dublje od njihovih skrovitih nauma (str. 21). Između ostalog, kćeri savjetuje da živi časno, da bude dobra, neka uporno kroči svojom životnom stazom, neka njeguje prijateljstva i uživa u iskrenoj ljubavi. U ovoj se pjesmi britak i oštar kritičar, kakvog smo upoznali u pjesmama posvećenima društvu, pretvara u nježnoga i suptilnog oca koji, normalno, svome djetetu želi miran i sretan život.

U ovome dvoknjižju pronaći ćemo i pjesme drukčije tematike – o ljubavi, braku, smrti, prirodnim pojava, snovima, strepnjama...

U knjizi Što će ti naslov, koja se dakle sastoji od četrdeset poglavlja i djeluje kao jedinstvena poema, pjesnik slijedi istu liniju kao u prvoj. Prevladavaju pjesme posvećene kritici društva, koja je u njima još izraženija i izravnija: Kad se ražesti, čuju ga kako neuk u pol' glasa viče / Da njegova Hrvatska nije i njihova, u mulju poltronska, / Korumpirana, puna jeguljasto skliskih veza i pronevjera (str. 24). Također se bavi temama vezanim uz noviju svakodnevicu – situacijom izazvanom koronavirusom, pitanjima slobode i neslobode...

Zbog zanimljive tematike i izvornosti načina njena prikazivanja, zbog iskrenosti i otvorenosti, zrelih misli i izvrsnih savjeta, rečenica koje „klize“ i vještine korištenja jezičnoga bogatstva, ovo je dvoknjižje uistinu posebna knjiga vrhunske poezije koju treba držati uza se i s vremena na vrijeme prelistati. To trebamo učiniti kako bismo u njoj svaki put kad klonemo pronašli potporu i nadu da bi (nam) jednom moglo biti bolje.

(Željka Lovrenčić © IO DHK)