Davor Velnić: DOSANJANA ZBILJA ANTUNA PAVEŠKOVIĆA / A. Pavešković

ANTUN PAVEŠKOVIĆ: OPROŠTAJ, Mozaik knjiga, Zagreb, 2000., 237 str.; SUVIŠNA ROBA, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2013., 235 str.; PRISPODOBE, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2018., 223 str.

Objavivši tri zbirke pripovijedaka, Antun Pavešković vrlo se ambiciozno i uz nemali rizik odmaknuo od komotne pozicije književnoga znanstvenika i kritičara. Želio je izmjeriti vlastitu književnu istisninu – i napravio dobar posao. Međutim, skupo je platio svoju ambiciju da vlastitim književnim djelom verificira i opravda svoj već osvojeni status ugledna književnoga arbitra. Naime, svakom je novom zbirkom pripovijedaka postajao medijski sve manje primjetan, sustavno prešućivan i (za sada) stavljen na književnu marginu. No vrijedilo je svake objavljene pripovijetke, i Antun Pavešković nema za čime žaliti. Koliko god mu teško padaju povoji šutnje kojima ga obavija čuveni hrvatski jal, vjerujem u vrijeme kada će njegova proza doživjeti punu afirmaciju, pa i popularnost ako mu je do nje stalo.

Paveškovićev književni prvijenac, zbirku pripovijedaka Oproštaj, objavila je Mozaik knjiga 2000., potom dugi zalet i muk... možda oklijevanje, i tek 2013. Društvo dubrovačkih pisaca objavljuje mu drugu zbirku pripovijetki Suvišna roba. Treću zbirku Prispodobe Antun Pavešković objavljuje 2018. u Nakladi Jesenski i Turk.

Antun Pavešković nije imao sreće s autorima predgovara i pogovora. U Oproštaju je to Julijana Matanović odradila seminarski, uljudno i preko volje. U predgovoru Suvišnoj robi Predrag Matvejević umjesto da napiše nešto o pripovijetkama, napisao je sažetak sažetaka svoga Mediteranskog brevijara i sličnih podvrsta iz vlastite publicističke kuhinje. Na svu sreću, treća knjiga Prispodobe nema ni predgovora ni pogovora. Paveškovićevim knjigama ne treba sveučilišno dociranje pretrpano općim mjestima, a poteškoća s Matvejevićem je njegov laksativni intelektualizam; uporna potraga za vlastitim identitetom i podrijetlom na pogrešnome mjestu i krivim načinom bez imalo poštovanja prema nečemu što ne razumije – suživot obale, mora i čovjeka.

Zbirka pripovijedaka Oproštaj djelo je zrela pisca svjesnoga svoje dužnosti. Iza Paveškovića je završen studij književnosti, magisterij i doktorat; tu je značajna produkcija eseja i književnih kritika objavljena u ponajboljim književnim časopisima, pa sve upućuje na već trasiranu sveučilišnu karijeru mlada književnoga teoretičara koji će se uskoro priključiti sinekurama književnoga učiteljstva. No ipak, sve je to kvarljiva roba i slabo jamstvo pri ulasku u pisanje lijepe književnosti. Inače bi doktori književnosti i dobro potkovani književni teoretičari pisali najbolju književnost. Srećom, Antun Pavešković zna svoju zadaću, poznata mu je visoka spisateljska letvica i uočava nimalo bezazlene poglede uprte u svoju proznu produkciju. Zato se u njegovoj želji za savršenim kadšto zna osjetiti nesigurnost. Kao kritičar od imena i autor zapamćenih ogleda – npr. Hrvatski književni prostor 2006. u izdanju DHK i velik broj književnih kritika u Republici pod imenom Fusnote ljubavi i zlobe – Pavešković dobro poznaje zamke književnoga pripovijedanja. Ne smije se zaboraviti njegovo uredničko razdoblje u Republici, iskustvo koje ponekad može opteretiti spisateljsku spontanost i slobodu. Usprkos svemu, Pavešković vrlo smjelo navlači cipele odgovorna pisca, a trema ga goni dvaput promisliti o svakoj napisanoj riječi i rečenici.

Svoj književni prvijenac Pavešković otvara s nekoliko mogućih žanrovskih pravaca i ne želi se kriti iza prigodno izmišljenih kategorija, npr. „pismo književnih teoretičara“, „pismo proćelavih i sredovječnih“, kao što mnoge spisateljice to čine, svrstavajući svoju književnu ispodprosječnost u „žensko pismo“. Pavešković promišlja samo punokrvnu književnost bez spašavajućih „izama“, ikakvih izgovora i ograda, a on će u Oproštaju odabrati nevidljivu, snoliku zbilju, a Grad svoje mladosti pretvoriti u pozornicu i glavni lik. Više nego dovoljno za nekoliko zbirki pripovijedaka. Za današnje svehrvatske književne prilike usredotočene na Zagreb, Antun Pavešković dolazi iz provincije; međutim, Dubrovčani su već bili dekadentni dok su se Zagrepčani mučili s blatom na kućnome pragu.

Nakon izlaska Oproštaja (za autora) stižu nevjerica i šok: više nego solidno napisanu zbirku pripovijedaka EPH-ovi intelektualčeki dočekali su s ruganjem, svrstavši autora i zbirku u nevjerodostojnu književnu pojavu i pokušaj napada hrvatskih „klerofašista“ na „našu“ povijest, na propalu partijsku državu te obračun s „nepoštenom inteligencijom“... i kako to već ide kada treba braniti „naš jezik i našu stvar“. Zapravo ništa čudno, trećesiječansku izbornu pobjedu (neo)komunista u Hrvatskoj agitpropovci su u medijima doživjeli kao početak obračuna s pojavama hrvatskoga nacionalizma i restauraciju samoupravnoga socijalizma. Sve što nije s antifom slinilo isti pisak moralo je biti medijski obezvrijeđeno i popljuvano. I to traje sve do danas. Stav marksističkih kulturnjaka ostao je nepromijenjen i rigidno militantan. Njihov napad na Oproštaj već je bio pouzdan znak da se na hrvatskoj književnoj sceni pojavio pripovjedač vrijedan pozornosti. Bez obzira na loše recenzije medijskih kolumnista poput Jagne Pogačnik, Paveškovićev prvijenac dobro je povukao prvu brazdu, samo se autor previše osvrtao.

U pripovijetci Oproštaj (istoimene zbirke) autor intrigantnom fabulom i dobrom naracijom tematizira srpsku agresiju na Hrvatsku i daje suštinsku kronologiju Domovinskoga rata. Bez smokvina lista na ustima govori o četničkim zločinima te s dozom poruge i sarkazma razgrće istinu o okretanju kabanica bivših komunista. Znalački opisuje prijetvornost „komšiluka“, njegovu neprestanu zadojenost vidovdanskim jugoslavenstvom, kao i svetosavsku opsjednutost prisjedinjenjem „zapadnih zemalja“. I ono neshvatljivo i najgore: hrvatsku opijenost orjunaštvom. Posebno umješno Pavešković pripovijeda o komunističkoj propagandi za vrijeme Drugoga svjetskog rata kada su komunisti zarobili duše ljudi, kaže na jednome mjestu, i pretvarali ih u zombije, a to mu jugofiličari u dnevnopolitičkim medijima nisu mogli oprostiti. U solidnoj fabuli odgođene ispovijedi i pokajanja autor finim vezom pripovijedanja nastavlja obračun s komunističkim jednoumljem. U pripovijetkama Na tajnom zadatku i Brodolomu Pavešković se prisjeća vlastita iskustva partijskoga brodoloma, dvojbi koje su samo sličile aporijama: jer trebalo je samo progledati dioptrijom građanskoga svjetonazora i smjerno povući vodu. Pripovijetkom Dan kad je pucao Lovrjenac autor se odužio Gradu, pokazavši kako dobro poznaje dubrovački povijesni krajolik, njegove toponime i koliko mu duguje u svome duhovnom odrastanju i spisateljskom nadahnuću.

Najdojmljivija je pripovijetka Starac i Bog, razgovor što ga čovjek u sebi tako često vodi s Neimenovanim. U Paveškoviću traje ona mladost ispunjena mislima o beskraju, o ljubavi i ljepoti. Kasnije će se dvojbama o trajnome i prividnome autor neprestano vraćati u svojim novim pripovijetkama, bilo da će im posvetiti naslov ili će najbolje dijelove svojih proza odijevati u ritualno ruho prvih i posljednjih pitanja, natopljeno naftalinom. Monolog s Bogom pretvoren u zamišljeni dijalog s Petrom Šegedinom tečan je solilokvij osame, razgovor ugodno svadljiv, pun zamki i poruka. Dobra dijaloška pripovijetka peripatetičkih rasprava i dugih odmora na klupama dubrovačkih šetnica uistinu nikada ne završava. Svršetak je u jednako nepoznatome početku. To su teme i njihove varijacije, smjer i žanr kojim je Pavešković uspješno započeo i nastavio svoju pripovjedačku prozu.

*

Druga knjiga pripovijedaka književni je nastavak prve; glavni lik i pozornica Suvišne robe je Dubrovnik koji se u knjizi zove Grad. Pamćenje Grada u deset pripovijedaka jedan je od njegovih krsnih listova i likovi, događaji, poznate i manje poznate okolnosti podređeni su njegovoj svevremenosti i povijesnoj zadanosti. Dubrovčanin nije više atribut ili podrijetlo već postaje zanimanje i profesija. Grad je mikro- i makrokozmos uosobljen u pripovjedaču i njegovim likovima.

Gradom još kruži zaostalo vrijeme gosparskoga poduzetnika, diplomata, moreplovca i pustolova, ono malo što je od tih vremena ostalo i što autor svakako želi sačuvati. Finom mrežom uspomena i pronicava zapažanja autor lovi zaostale priče oskvrnutih ljubavi, krhotine neobjašnjivih događaja i opisuje neobične sudbine. Koji put to čini s visoka, umalo plemenitaški i sebe zaogrće seniorstvom, koje mu još ni po godinama ni po iskustvu ne pripadaju, ali licentia poetica nikada se nije bunila kada je u pitanju dobra književnost, pa doslovna preklopljenost životopisa, tj. osobna iskustva i opisanih događaja postaje nebitna. Ništa slanije od uspomene, a Pavešković ljubi sol svoje mladosti. Ništa radosnije od tiho razvučenih usnica, ništa veselije od sugovornika s kojim dijelimo zajedništvo djetinjstva, pa makar to bio i snoliki kameni Grad oslabljena pamćenja. Teme i likovi bliži su Pirandellu i Papiniju, urbanitetu toskanskih gradića, posve bliski književnosti futurista i fantastičnoj prozi talijanskih pripovjedača iz prve polovice prošloga stoljeća, nego malomišćanskoj Dalmaciji. Ti stvarni i utvarni likovi iz Paveškovićeve radionice, više poznati po svojim brodolomima nego po osvojenim obalama i zabodenim zastavama, borave u ostatcima prohujala urbaniteta s početka prošloga stoljeća.

Danas je gotovo sve to okopnilo, tragovi su sve manje prepoznatljivi i forenzika prošlosti postaje sentimentalno putovanje u svijet zamišljenih uspomena. Zaostao je miris i sjenke se jednako neugodno poigravaju maštom i snovima koliko i opipljivom stvarnosti. Selektivnim pamćenjem jednako su zahvaćeni gospari, profesori i arhivisti, visoki gradski činovnici i načelnici, svi ostali na dobrim gradskim adresama, ali i oni drugi: posluga i osobe ovisne o dobroti moćnih, sirotinja pribjegla uličnoj igri i zabavi. Pirandellov profesor iz Patarenske hereze ili posve nestvarni likovi iz Papinijeve zbirke Zrcalo koje izmiče, kao i Paveškovićev Josip Ilijić ili zagonetni likovi Buzzatijeva pripovijedanja. Svi su oni uvučeni u igru domišljate i ne baš naklonjene sudbine, u vlastitu nemoć bez mogućnosti uzmaka. Ozračje Paveškovićevih pripovijetki poprskano okusom prašine i sedativa, lijekova i valerijane, maraskina i staroga papira, lovora, badema i kotonjate, mrtve južine i hladne bure ne prestaje vonjati negdanjim, dok se likovi koprcaju pod autorovim perom i još jednom, ovaj put samo za čitatelja, žele do kraja odigrati prizor. Otvaraju se skroviti zakutci strasti i prostorom lete moljci; njihove larve skrivene u naborima sukna i ljudskoj uspavanosti hrane se zametnutim uspomenama. Pavešković se s književnim guštom prisjeća tuđih sjećanja, ali uživa tek u vlastitim prizorima kada ga spisateljska akribija uvjeri da se baš tako nekako zbilo. I bilo je tako, drukčije ne može, Grad umije posvjedočiti, a vlastita uspomena potvrditi sve što je zapisano. Književnost je zbilja koja traje i ostaje, književnici su majstori takve zbilje.

*

Kada bi nakon toliko stoljeća suvremene književnosti, recimo od Boccaccia i Cervantesa naovamo, postojao valjani recept za pisanje dobre proze, makar jedan neizostavni sastojak, nepogrešiv obrazac ili dobro čuvana cehovska tajna... Međutim, toga nema, koliko god književni teoretičari objavljivali zamršene književne kuharice – pa svoje studente polijegali na Prokrustove postelje iz vlastite proizvodnje – potom tumačili doktrine i uspostavljali kanon. Ista je stvar s ogledima: nema pouzdana recepta. Književna forenzika izvodi dobre zaključke i sjajne post festum tekstove, možda pritom ispisuje i prava (književna) djela, nisam uvjeren, ali ostaje sama sebi dostatna. Dobra teorija možda pomaže probranu čitateljstvu, no autoru od svega ostaje malo ili ništa. Govorim o književnosti koja premošćuje stoljeća i natkriljuje komercijalne trendove, uslužno pomodarstvo; ali jednako tako zanemaruje sustavnost, svrstavanje i kategorizaciju književnog učiteljstva, te s lakoćom nadživljava ministarstva, povjerenstva i svaku državnu birokraciju. Mislim na književnost koja uglavljuje i pečati razdoblja dok u isto vrijeme činovnike u kulturi guta mrak zaborava.

Pisac je sve vrijeme sâm pred blještavim bijelim zaslonom, isto kao i pred prazninom papira; neprestano u novim dvojbama na starim raskrižjima; u približnoj poziciji početka, usred rečenice, kao i na koncu književnoga djela. Nesiguran i roditeljski zabrinut ili da spisateljsku muku dočaram riječima samog Antuna Paveškovića kroz usta Melka u pripovijetki Čovjek koji je volio knjige (str. 216):

[...] Kad se krene pisati, nakon onih početnih slapova što radosno poput slobode naviru iz duše, taj niz riječi što teče sam od sebe odjednom se počne preobražavati. Kao u bajci o vili koja se pretvara u podmuklu silu... Sloboda je iščezla. Svaka riječ traži drugu. Ne bilo koju, ne bilo kakvu, nego baš onu jednu, jedinu, samo nju, a kad ona nadođe, kada se pojavi na papiru, ona opet traži drugu, doziva je neumoljivom logikom, nemilosrdnim suglasjem.

Opet stajati nad svakom riječju je kao strepiti nad ponorom. Jer, kad se uputiš, kad je odabereš i položiš na papir, podaš joj stvarnost, otvorio si beskrajno polje kome se nisi nadao. Otvaraju se pred tobom svjetovi, istodobno zatvarajući mirijade drugih svjetova, ubijajući svemire drugih sloboda. Položio si je u život i nema više povratka. Da, to se zove odgovornost, a zapravo prokletstvo odabira, ono najteže breme što ga čovjek može uprtiti na svoja lomna leđa.

Robert Louis Stevenson je, piše Jorge Borges u svojemu predgovoru Babilonskoj biblioteci: Smatrao da je bavljenje prozom teže od bavljenja stihom, jer jednom sastavljen, stih biva uzorak za druge stihove, dok proza zahtijeva neprestane, dopadljive i lančane mijene.

Naravno da postoje korisni književni savjeti, čak očinski dobronamjerni, no receptura za dobru prozu još nije pronađena. Čak je i prijateljski savjet kolege autora dvojben. Intelektualna osjetljivost i književna dioptrija neizrecivo su osobne, duboko intimne i stoga neprenosive. Umjetnost je osobni čin, nedokazivo i teško prenosivo iskustvo koje ne podnosi ni buku mnoštva ni dobacivanja kibica, pogotovo ne književne recepte. Autor s novim naslovom ne nastavlja književnu potragu prethodnoga naslova; svaki naslov kreće s iste startne crte i nova je pustolovina. Antunu Paveškoviću desetu pripovijetku nije ništa lakše napisati nego devetu. Akumulirana prethodna iskustva mogu zavesti i začetak su rutine što se vremenom izvrgne u pismoznanstvo. Pretjerana zanatska samouvjerenost kvari kvasac kreacije i poništava tremu pisanja. Pisanje je stalna muka neizvjesnosti i prava potraga.

Na koncu, pred ravnodušnom bjelinom prazna papira ostaju samo dvije neuslišanosti: neutaživa žeđ pisanja i autorova obveza da ne iznevjeri svoju ambiciju. Opipljivo Ništa, čak i za tankoćutnu književnu savjest. Teško mi je reći tko je koga prvi potražio i hoće li susret misli i njezina ostvaritelja uroditi plodom, hoće li se ikada susresti u nevidljivoj zbilji književnoga djela? To nedodirljivo i teško dokazivo Ništa zvano umjetnost sabire istinsku stvarnost, a ona opipljiva pozemljarska samo je privid, tek sjena djelatne zbilje. Opipljivost rijetko nudi odgovore i ne daje traženi smisao, zato je naporno živjeti bez snova pod neprestanim terorom dodira u potrazi za zalogajem pod vlastitim zubima. Poništeni snovi postaju snomorice.

Oživljena misao na vlastitu i tuđu uspomenu, na izmišljaj bez uporišta u događaju – ili sjećanje na događaj koji se tek trebao zbiti – dovoljno su poticajni. Zbiljno, izmišljeno ili izmaštano jednako potiču književni nemir, ideju da ništa još nije oživljeno i dovršeno sve dok se ne zapiše i ne objavi taj nevidljiv, vrlo osoban poredak života unutar smrti i smrti unutar života. Posve dovoljno za nekolicinu koja prepoznaje bezimene moći iznad čovjeka i shvaća nebeski poredak na zemlji. I to čuva za sebe, ponekad nevoljko o tome nešto i zapiše. Jer zašto masi na silu otvarati krmeljive oči, tumačiti prizore i šopati je istinom? Za onoga tko se sve vrijeme spotiče o kauzalitet uzroka i posljedice, pa u svojoj sljepoći još kalkulantski odvaguje i uživa u strahu svoga oklijevanja, ono Ništa ostaje ništa tako da pelud književne zbilje nema što oprašiti.

*

Mogao bih nabrojiti nekolicinu vrsnih autora s kojima je Antun Pavešković u književnoj vezi (čak i ako ih nije sve s oduševljenjem čitao), pa ću spomenuti manje razvikana imena koja su danas uglavnom pala u zaborav i nitko ih se u ovim modernim instant-vremenima SMS komunikacije više ne sjeća osim starih bibliotekarki i dobro upućenih književnih povjesničara. Spominjanje književnih uzora i književnih usporednica prečesto služi kao potvrda načitanosti i sigurno sidrište književnomu osvrtu, zato ih je često bolje preskočiti.

No ipak treba spomenuti neke zaboravljene autore i podsjetiti na doba kada ljudi svoj život nisu u potpunosti prepuštali očima, već su mišlju i maštom dodirivali svijet oko sebe. Najlakše bi bilo Antuna Paveškovića proglasiti novim hrvatskim borgesovcem – Borges se uvijek rado „nosi“ – i tako ga počastiti visokim književnim odličjem, a svih petnaest pripovijetki Prispodoba, njihove teme i književni izraz ugurati u ladicu fantastične proze. Ne bi išlo; Pavešković suvereno jedri snolikim krajolicima, kormilo je čvrsto u rukama majstora književne zbilje i autor svojim pripovijetkama samo propituje plovnost starih književnih tjesnaca.

Uz pomoć ondašnjih književnih arbitara (Branimir Donat, na primjer), hrvatski fantastičari prozvani su borgesovcima. U početku potkivanje žaba Borgesom nije bilo popularno među hrvatskim piscima takvih nagnuća, poslije im je imponiralo, no takva (besmislena) usporedba i danas mnogima ne smeta. Čitao se E. A. Poe, Borges i epigonskim uradcima pokušavalo dopuzati do praga visoke književne adrese književnih genija. Dakako, neuspješno i smiješno.

A neprestano je riječ o hrvatskoj kostimografiji: o pokušajima oholokracije i netalentiranih da se uvlačenjem u što uvjerljivije kostime približe čuvenim inozemnim izvornicima. Na djelu je neprestana imitacija života tako tipična za ljude koji su previše toga u životu preskočili, a onda to nadoknađuju čineći od sebe klaunove. Boema je velegradska pojava, u Zagrebu to su ridikuli, koliko god se trsili sa sebe skinuti malomišćansku patinu. Prostor kulture zauzela je neprestano ista jeka jeke, bilo da se radi o glazbi, književnosti, arhitekturi, slikarstvu... Nije li dovoljno prošetati zagrebačkom špicom i promotriti destiliranje dokolice i frustracija: zavidnike i tješitelje u svakodnevnoj ophodnji? Sićušna filozofija maloga naroda opsjednuta je potkivanjem svojih krakova i napučena kostimiranim umišljenicima što samo žele sličiti uzorima, ali neprestano oklijevaju svojim životom i djelom iskopati sebi ime. Talent je veleizdajnik malograđanštine.

No ni tajnovita zbilja oniričke proze, njezina stvarnost nadomak „druge obale“ i umješna barokna izvedba ne započinje (niti završava) velikim Borgesom. On je dosta učinio da taj zaboravljeni žanr 18. i 19. stoljeća ponovno stekne svoje mjesto u književnosti 20. stoljeća i dio čitateljstva vratio starim književnim velemajstorima – i to ne samo vlastitim književnim opusom, nesvakidašnjim životopisom i solipsizmom već i podsjećanjem dijela književne javnosti na mnoge bezrazložno zapostavljene autore. No Borgesov književni ugođaj tajnovita dosuda i ozračje tihe jeze nisu sami po sebi dovoljni. Sve književne veličine, čak i nezaobilazni Jorge Luis Borges, makar prstima – ako ne i punim stopalom – stoje jedan drugome na ramenu. I taj oslonac itekako pomaže jer koliko god je pisanje samo glas pojedinca, seniori su nezaobilazni dio književnog odrastanja. Jednako tako, preveliko čitateljsko iskustvo, kao i bavljenje teorijom književnosti, počesto je na smetnji pisanju lijepe književnosti. Zlatnu sredinu tuđega iskustva i vlastite spisateljske intuicije autor mora pronaći sâm.

Čak i kada se odričemo bilo kakvih oslonaca, iz nas progovara ambicija da ideje i misli potajno odijevamo u ruho izabrana učitelja i negiramo nesigurnost. Međutim, Paveškovićev dodir s književnikom Dinom Buzzatijem sve je vrijeme neskriven i očit, pa mu istoimenom pripovijetkom Sedmi kat otvoreno priznaje utjecaj na izbor tema i pripovjedačku fizionomiju. Sličan je pripovjedački postupak i u priči Staričici koja je živjela da hrani mačke. Povratak draga pokojnika nije snaga uskrsnuća, već jednokratna demonstracija moći sila mraka. Isforsirano, ali kod Paveškovića spretno i dojmljivo izvedeno.

Prepoznajem Kafkine nijanse nemira, drhtaj iščekivanja i uočavam ožiljke tjeskobe. Ponekad se naslućuju Backfordovi (William) prizori, ali Paveškovićeve pripovijetke nisu pothlađene okultnim niti on koketira s nadnaravnim užasom. Autor svoje dvojbe i zamršena pitanja otvoreno dijeli s čitateljstvom, svoje misli čuva i njeguje pod reflektorima javnosti. Pavešković se ipak više priklanja autorima sredozemnoga kruga i u oniričkomu svijetu nevidljivih izravnanja traži nebesku pravdu. Poznat mu je šapat, ali ne popušta zadahu dvojbenih užitaka. Prostor snoviđenja, pa i one najmračnije dionice naslućene stvarnosti, začinjene su prstohvatom ruganja i mediteranskoga katoličanstva. Čak i onda kada je dodir prekogrobnih sjena neizbježan. Zato su nezaobilazni Giovanni Papini i „brat“ mu Luigi Pirandello, prirodni uzori i saveznici jednomu obrazovanu Dubrovčaninu. Teško je biti zaljubljenik samoće i bajkovita meditiranja ako se ne pročita Jacques Cazotte ili ne usvoji prijezir prema osrednjosti Villiersa de L'isle-Adama i shvati Stevensonovo koketiranje sa zlom u čovjeku. Svi oni, jednako kao i plejada autora kojima su svjetlost sunca i voštanice dostatni za život i pisanje, opisuju svijet nevidljivoga koji vlada našim slabostima te usmjerava život mimo naše volje i stalno prijeti poročnima.

Jer zašto ne Meša Selimović ili Ivo Andrić, kada smo već na poukama iz opipljive i one druge, nedodirljive i svenazočne zbilje, na prispodobama u Prispodobama? Nisu li opisi svijeta potonula u samoću i oprez, u strah i tjeskobu kod obaju autora dovoljno snažni da životne pouke ne moramo tražiti u prekomorju i dalekim inozemstvima ili zaroniti duboko u prošlost? Ali ne i Lewis Carroll koji zabavnu Alisinu snomoricu rješava spasonosnim buđenjem, pa grozni likovi ostaju s onu stranu zrcala. Paveškovićevi se likovi ne bune, oni radije ostaju krotki u iščekivanju prozivke, zadovoljni onime što nemaju.

*

Antun Pavešković imao je privilegij živjeti sredozemni urbanitet – grad Dubrovnik na raskrižju istoka i zapada, u sjecištu judeokršćanske i islamske civilizacije – i osjetiti zaostali duh negdanje Republike. Taj duh su u podjednakoj mjeri svojim ucjenama obilježili i merkantilnim duhom proželi Mleci i Porta. To se kolektivno sjećanje ne zaboravlja lako i ostavlja trag. U Paveškovićevu djetinjstvu još je zaostalo sjećanje Grada na višestoljetni kontinuitet duhovnoga i materijalnoga procvata, ali i kolektivna uspomena na nemoć, klonulost i beznađe kada povoljan vjetar okrene smjer i obzor se sutrašnjice zamrači.

U Prispodobama su zaobiđeni ožiljci komunističke vladavine. Pavešković ovaj put nije želio iritirati medijsku antifu ili je računao s njihovim zaboravom? Za Grad to je (valjda?) prolazna stavka u knjigovodstvu velike povijesti. Za Paveškovića tek nesreća kojoj u ovoj zbirci pripovijedaka nema mjesta. I orjunaštvo i komunistički pokolj na Daksi kao da se nisu dogodili; zločini poraća potisnuti su u čin pokoravanja sudbini, a posljedice se još mjere, preslaguju i inventura ni izdaleka nije gotova. Jednako je nespomenuta srpsko-četnička agresija na Dubrovnik i pljačka Konavala. Previše je u 20. stoljeću Dubrovnik koketirao sa srpstvom i jugoslavenstvom, a da račun ne bi došao na naplatu. No to vjerojatno pripada sljedećoj zbirci Paveškovićevih pripovijedaka kada će akribijom vrsna prozaika opisati autonomaški crv koji je u srpstvu vidio restauraciju povlastica, ali nije uočio groteskno gosparsko podređenje srpskomu opanku. Ne želim vjerovati da se Antun Pavešković uplašio dežurnih intelektualčeka i kolumnista te „povukao ručnu“. Upravo je obrana Dubrovnika u srpsko-crnogorskoj agresiji pokazala pravo lice razvikane hrvatske turističke Meke. Septičke jame prošlosti preplavile su utvrđeni grad i dubrovački Termopil obranila su tridesetorica, ali ne Dubrovčana.

Mudrost preživljavanja u neprestanu škripu velikih sila dugo je održala Grad u prvobitnoj formi suverenoga polisa-države i stvorila vrstu brendirane lukavosti koja je, budimo iskreni, u svome korijenu neprestana izdaja. U namjeri vjerojatno domoljubna jer je u prošlosti itekako poslužila svrsi i sačuvala Grad od invazije, međutim stoljetna lukavost ima visoku cijenu i rok trajanja, a posve je nemoćna kada je Dubrovnik došao pod srpove turističkih žetelaca i postao gradom suvenira, konobara i turističkih vodiča. Danas se Dubrovnik plaši malo jačega pljuska, nekada se poduzetnički Dubrovnik nije plašio ni jadranskih nevera, ni ćudljiva Biskaja, ni tropskih oluja, ni tajfuna... sve je bio samo uračunat rizik za čovjeka, brod i brodski teret.

Privilegij Dubrovnika i obilje njegove bogate povijesti, izvanserijskih likova u Paveškovićevim pripovijetkama, dobro je književno iskorišten. To nije svijet malomišćanskih zanovijetala, ocvalih usidjelica i zluradost skučenih duša; znamenita prošlost Grada nije posve ishlapila i pronicavu oku još je uočljiva i bliska. Prispodobe su skladna niska od petnaest pripovjedačkih bisera, međutim ni to birano društvo ljudi i događaja ne bi pomoglo da Pavešković nema književnoga dara i da u pomoć nije pozvao svoga pripovjedačkog suputnika: neprestanu misao na smrt prožetu dramom iščekivanja i ublaženu vjerničkim izmirenjem; da ne poznaje domišljate epiloge i zbiljne izvedbe zatvaranja kruga sudbine; da ne shvaća pamtljive pouke pronađene u stvarnosti što samo sliči snovima, svim njezinim izvedbama od vjerske utjehe do snomorne panike; da u svome pripovijedanju nije ugostio nadu poistovjećenu s dosudom i krotkost prozvanih. Zato nema prave borbe, sve je samo neprestana predaja umivena obraza.

Autor je najbolje stranice posvetio prepuštanju; nema pokušaja pobune, želje da se preduhitri neizbježno. To se pomirenje i zbližavanje sa sudbinom igra na skrovitim pozornicama intime, daleko od očiju javnosti, ali ne promiče Paveškovićevu pripovjedačkomu oku. Za ovu prigodu izdvojio bih pripovijetku Suzana vječna, svojevrsni nastavak priče/scenarija Meet Joe Black, tj. izvrsni istoimeni film redatelja Martina Bresta i sjajnu priču o Smrti koja se zaljubi u smrtnicu Suzanu. I kada pomislimo da se kraju filmske priče nema što dodati jer ljubav je odabrala život, a Smrt shvatila da je osuđena na vječno prokletstvo usamljenosti, Pavešković vrlo uvjerljivo i nadahnuto opisuje kako Suzana, ta nesuđena odabranica Smrti, nakon što se skrasila s voljenim muškarcem, za svoga zaručnika ipak izabire Smrt.

[...] Jednog popodneva ustala je naglo i otišla u kuhinju. Ne što bi imala što raditi, nego da se skloni. Pred njima, od sebe, od života. Trenutak ranije, tamo za stolom, stresla se od pomisli da će s ovim čovjekom dočekati starost. Ovdje, u samoći, kosnu je krivnja: zaslužio je nešto sasvim drugo. No, odmah je zaskoči nemilosrdno pitanje: a ona, što je ona zaslužila. U polumraku kuhinje naslonila se na kredenac i stala drhtati.

[...] Grčevi su je mučili do navečer. Sunce je iščezlo, mrak se tromo vukao zavodeći poput čarobnjaka Grad, ljude i svijet. Tada je konačno zaspala. U snu je putovala čudnim predjelima. Sve se izmiješalo, izašlo naglavce. Spajalo se nespojivo i nije znala sanja li ili budna plovi grozničavim svjetovima.

[...] Sklapala je oči, ali san nije dolazio. A trebala ga je očajnički. Bože, zavapi dubinom duše – dopusti mi! Utopiti se u ništavilo, pobjeći od svega. No, Bog je šutio i bijega nije bilo. Bila je tu, u svojoj tjeskobi, nemiru, boli. Izmučena, izvukla se na kraju iz kreveta, pomno pazeći da ne zaškripi. Odšuljala se dolje, u dnevnu sobu. Sjede na starinsku fotelju. Polumrak je postupno izmicao pred svitanjem. Još malo i razdanit će se sasvim. Opet je spopadne strah. Od jutra, od oštra svjetla, od bolne jasnoće mladog dana što će uskoro obasjati ovu kuću.

[...] Spustila se na pustu cestu. Rukom se lagano oslanjala o željeznu ogradu što je uski pločnik dijelila od provalije. Duboko dolje mirovalo je noćno more.

[...] Suzana je, stojeći nad provalijom, shvatila. Osvijetli je jedan od onih trenutaka kada se stvari poslože i sve dobije smisao. Nasmiješila se dubuni pod sobom, polako prekoračila ogradu i prepustila se bezdanu... Tamo je čeka On, jedina njena ljubav. Tajanstven i moćan, lijep i okrutan istodobno, velik i nježan. Šireći ruke u zanosu, pohitala je njegovu licu.

Grad ostaje pozornica, a čuveno Boninovo toponim završnoga čina i svratište očajnika, ne samo u spomenutoj pripovijetki. Nije prvi put da sudbinskim zagrljajem ishodište i grobište postaju jedno.

Likovi Paveškovićevih Prispodobi dubrovački su pozemljari: obični prolaznici svakodnevice i tek poneki tragatelj ne uvijek svjestan posljedica svoje znatiželje. Sve odreda samo pokojnici, oni što jednom ispraćaju i drugi put dočekuju. Svi smo već uslikani za grobnu keramiku i samo je pitanje vremena kada će nam godina desno od godine rođenja biti uklesana na nadgrobnoj ploči. Cijeli je život o smrti. Redateljsku stolicu zauzela je naša misao na vječnost i šaptom upravlja predstavom života.

Na prva i posljednja pitanja nema valjanih odgovora, ali je potraga vrijedna svakoga truda. Zato se autor uhvatio zaostalih uspomena i bajkovitih razgovora; vizija na granici sna i zaborava, nesvakidašnjih prizora na granici neshvatljivog. Ulovio se Pavešković neizrecivih slutnji što ih ustrašeni smrtnik sve teže prima i još teže može sebi prispodobiti. Ako preostane razboritosti, Čovjek može dovršiti pripravu i to je sva njegova suverenost. Paveškovićeve Prispodobe su upravo to: pouka izvedena iz nemoći smrtnika da dokuči smisao života, nasluti beskraj i razluči dobro od zla. Jer u paklu, dobrota je grijeh, kao u Božjemu vrtu zloća.

*

Malo tko danas više piše ovako stilski dotjerano, tradicionalnim načinom, ali pokazalo se da nema boljega pripovijedanja. Poteškoća je u tome što današnje čitateljstvo ne zna što bi s dobrim štivom i lijepom književnosti, što bi sa sobom, s osamom okruženom komunikacijskim napravama, što s uznjegovanim književnim jezikom. Kod Paveškovića nema harlekinada i pajacada, kratkih i dužih izleta u vulgarnost, nema književne jalovine. U svaki se skriveni kutak našega nemira može zaviriti i opisati ga finim vezom pripovjedačkoga umijeća. Književnost to smije i može, a da se ne mora ikomu pravdati i objašnjavati. A Pavešković je stari „cizeljer“ i svaka je rečenica izbrušena, dobro uglađena, izbrušena; potom je cijeli tekst pročitan, ni sâm autor ne zna koliko puta odmoren i tek onda objavljen. 'Stara škola' jer vrijeme je ovakvu pripovijedanju potrošna roba, ima ga u izobilju. Ove su rečenice dugo odležale u mraku ladice i već su željne čitateljevih očiju. Takve se pripovijetke vršnjače s vremenom, s Gradom. Jer Grad je bitan, a ljudi svojim brojem i kratkotrajnošću žive njegovu postojanost.

Književni kritičar i urednik Antun Pavešković uvelike je pomogao pripovjedaču Antunu Paveškoviću, samo ga je ponekad iskusno kritičarsko pero zarazilo strahom od nesavršenoga tako da je književni kritičar prerevno kibicirao spisateljsku igru i taj strah od običnosti oduzeo je pripovijetkama dozu ugodne nesigurnosti i nedorađenosti. Onaj široki zamah nadahnute improvizacije i nepromišljenosti što odmiče od savršenstva, ali autora čini dopadljivo prepoznatljivim.

Nego, hoće li ova dobro napisana knjiga pripovijedaka biti čitana – neće! Nema ju tko pročitati. Dobra književnost u Hrvatskoj uzaludno je strpljiva. Ljubitelja književnosti bilo je oduvijek (pre)malo, stoga je dobra proza Paveškovića učinila nevidljivim. Broj čitatelja knjiga nešto je veći, ali opet ne pomaže. Kineski nobelovac Gao Xingjian u svome govoru s dodjele Nobelove nagrade poručuje: Pisac nije glasnogovornik čovječanstva niti utjelovljenje pravednosti. Njegov glas je neizbježno slab, ali taj slabi glas pojedinca ima izvornost. Antun Pavešković nije dio nacionalnoga književnog krda; njegovi naslovi ne spadaju u zabavnu književnost, nisu ni popularno štivo ni knjiga za plažu. On je glas za one malobrojne osjetljiva književnoga sluha.

Danas ozbiljan hrvatski pisac zna broj mobitela svakoga svojeg čitatelja. Ta malobrojnost i zajamčena medijska anonimnost, kao i muk cehovske zavisti, zapravo su kompliment i priznanje njegovoj književnosti više od svih književnih nagrada. Piščeva je zadaća da osobnim činom, tj. što kvalitetnijom prozom odvoji žito od kukolja i svede broj čitatelja književnosti na mjeru neugodne hrvatske dijagnoze koja glasi: književnost je u rukama hordi ambicioznih i netalentiranih, u šakama uzoholjenih intelektualista i književnih narcisa, u zagrljaju dobro raspoređena književnoga Učiteljstva, od osnovne i srednje škole do sveučilišta i Akademije. Da bi postao književnikom, autor se mora podrediti književnosti i osloboditi tiranije ambicije, galopirajuće profanosti pod čijim kopitima danas nestaje svijet kakva smo do jučer poznavali. The world is changed. I feel it in the water. I feel it in the earth. I smell it in the air. (J. R. R. Tolkien).

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 9-10, Zagreb, 2020.)

© Davor Velnić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK