Biserka Goleš Glasnović: POETSKI BESTIJARIJ / Boris Vrga

BORIS VRGA: ŽIVOTINJSKI VRT, vlastita naklada, Petrinja, 2020., 64 str.

Nadahnuće zbirci pjesama Životinjski vrt pjesnika i petrinjskoga liječnika Borisa Vrge, kako navodi i sâm autor, sličice su iz dječaštva, bestijarij riječnih krajolika njegova zavičaja (rođen u Mrzljacima pokraj Karlovca). Također i dugogodišnja suradnja i prijateljevanje s klasikom hrvatskoga slikarstva Ivanom Antolčićem, posavskim Antejem – kako ga je nazvao u Monografiji posvećenoj njegovu likovnomu djelovanju.

Slikarstvo Ivana Antolčića i pjesništvo Borisa Vrge korespondiraju u ekspresionističkome prikazu, u raskošnu bestijariju i korablji na kotaču svijeta, od zavičajnoga do nadrealnoga i mističnoga doživljaja svijeta.

Iz zavičajnoga prema univerzalnome – u tematskome spektru Vrgina vrta našle su se i egzotične životinje: krokodil, kobra i kameleon. I dva su feniksa u njegovu životinjskome vrtu. Prvi Feniks jest arhi ptica, zubljonoša sjaja i vidjela koja polaže jajašce u gnijezdo postojbine. Feniks/opet, uz posvetu Ivanu Antolčiću, obraćanje je majstoru, prijatelju i učitelju i pohvala krajoliku iz kojega niču njihovi skriveni mitski i umjetnički svjetovi: Rijeke otječu lađama u istočna mora, stabla žure da postanu kuće ljudima, ljudi vijećaju kako da se otarase gube po olucima, zrele trešnje lavri svilenih buba, a pegazi mlitavih konjika i nasrtljivih potepuha; sve dok se na rubovima vremena, gdje meandri prelaze u dubrave i dubrave u gmajne ne pojavi ptica koja živi svoju mijenu vjekovima i čije je tijelo lauda vatrama koje hrastove i borove pretvaraju u žirove i češere, a sove i jelene u pepelne figure.

Cvrčak, uvodna pjesma zbirke Životinjski vrt, svojevrsna je reciklaža staroga, dobro znana poetskoga rekvizita učestalo rabljena u mnogim poetskim izborima. U Vrginoj obradi cvrčak, simbol pjesnika, dobiva novu namjenu i uvod je u drukčiji doživljaj svijeta koji nastoji razotkriti glasove i značenja izvan standardnoga govora. Obrativši mu se neologizmom pjevidruže, postavit će zagonetku koju u svome životinjskom vrtu nastoji odgonetavati. Zvrčiš na bjelini stih je koji dovodi u suodnos pjesnički pjev i bjelinu papira na kojoj ga treba zaustaviti i artikulirati kao pjesničku stvarnost.

Kontrast koji treba razriješiti i povezati crnina je neotkrivena pjesničkoga doživljaja i bjelina mogućega, ispisanog. U životinjskome vrtu ta se suprotnost iskazuje kao gornji i donji svjetovi, daleke i bliske dubrave čije otkucaje treba oblikovati pjesničkim glasom i ostaviti na bjelini papira. U pjesmi Staklena oklopnica otkriva se Vrgin zoo kao proziran oblik u koji se odlijevaju ostarjela i poštapajuća tijela najodanijih pjesnikovih muza. Zanimljivo je kako u kompleksnosti Vrgina pjesničkog iskaza prepoznajemo i jedan ironijski odmak, dobrodošlu distancu u kojoj je razvidno, i s pravom samosvjesno, stajalište o vrijednosti onoga što se ispisuje nakon svega što je napisao i što bi se moglo ispisivati.

I upravo je višepletost autorova pjesničkoga iskaza vrijednost koja Vrginu zbirku pjesama u prozi izdvaja iz suvremene pjesničke produkcije. Navodim različite obuhvate kojima autor želi zaokružiti, zagraditi i izgraditi svoj životinjski vrt, svoju poetiku. Promatraju se čovjek i biće, ne samo interaktivno već mijenjajući uloge: pjesnik promatra životinju i ona promatra njega. Primjerice, promatrajući vilinoga konjica u jednoj od uvodnih pjesama Vilin konjic, Vrga ne odgovara, već zapisuje svoj poetski manifest: Pitam li ja tebe s ove, ili pak ti, potpuno isto pitanje postavljaš meni, s druge strane rijeke?

Slijedit će niz vrlo uspješnih otkucaja iz dalekih i bliskih dubrava kao rezultat međusobna promatranja ispisivanjem jedinstvena pjesničkoga govora sažeta u rečenici pjesme Djetlić: Čekićanje praznine što se bijeli između dva potpuno nečujna stiha. Zanimljivo je kako je navedena pjesma granična vrsta, između pjesme u prozi i pjesme. Dvije su rečenice nevidljivo skliznule u stih. Svojevrstan poetski manifest iskazan je i u pjesmi Nenazovna, u alegoriji tajanstvene ptice koja nema stalni izgled, već se mijenja prema težnjama onoga tko ju promatra. Ovdje je moguće prepoznati, u dijakronijskome pogledu, poetski iskaz i izdvojiti ga iz bogate autorove čitalačke kulture, kao odjek ekspresionističkoga svjetonazora. U izabranoj pjesničkoj formi zbirke Životinjski vrt Mrkonjić će, pak, prepoznati tradiciju pjesme u prozi, koja je nastala ne tako davno u hrvatskome pjesništvu, kada je vezani stih postao previše formalan da bi iskazao predmetno i konkretno.

No pjesnički se iskaz ne zaustavlja samo na interakciji objekta i subjekta već, želeći nas uvesti u nepoznato i tajno, ulazi u biće koje promatra ili se imenuje njegovim dvojnikom. U pjesmi Šumske životinje uvodi nas u svijet neprimjetne čeljadi iz gornjih i donjih katova šume, paklenjaka, kečizuba, kača, bjegunica, trčuljaka, tumarala, drekavaca, gadova i java. Pjesma, pak, Vuk/totem potvrđuje njegovo dvojništvo s vukom: Očuvši ga, režim i zavijam, bez mrzosti i pizme. Slika sam mu i prilika, kurjakov dvojnik, donjeg svijeta lajuća larfa.

Pjesma Jegulja suprotstavlja dubinu i visinu, jegulju i orla koji ju promatra s visoka. Napetost je razriješena sjajnom pjesničkom slikom: Kao trska na vjetru trepere mu krila dok se stuša i istanjen poput šila zakucava u srce zapjenjenog zrcala i sentencijom: u kojem razlike između ponavljanja u vječnosti i vječnosti u ponavljanju, gotovo pa i nema. Iz različita gledišta pjesničkoga iskaza izvire i stanovito mudroslovlje koje kretanje svijeta vidi u ponavljanju i povezanosti vidljivoga i nevidljivoga, stalnoj mijeni. Čarobna je pjesnička slika u pjesmi Noina barka koja nas vraća u počelo u kojemu maleno jest veliko i obratno: …onda kad orkino oko postane srce ciklonu i galebovo krilo jedro brodaru. U trodijelnoj pjesmi Riba, poput drevnoga pjevača, autor joj iz starih mitova nove raštrikava verse. A riba je sama sebi i arka, i pramac i krma, zakrivljena poput kugle tekućom trakom brodi oko svijeta.

Povezivanje gornjih i donjih svjetova, tame i svjetla, života i smrti, dubine i visine, malenoga i velikoga, bliskoga i dalekoga čvrst je pleter kojim je Vrga sagradio svoj životinjski vrt. Semantički temeljito – od zavičajnoga do mitskoga, od konkretnoga do apstraktnoga. Izbor pjesme u prozi odličan je izbor uz povremeno iskliznuće u stih što je posve u skladu s prijelazima iz konkretnoga u apstraktno i obrnuto.

Pjesma Pijetao/folk, pastoralna svemirska sličica, počast je ocu, majci i pijetlu, vodiču mrtvih na druge svjetove. Reminiscira na prekrasnu sliku Vuneni pijetao njegova učitelja majstora Antolčića na kojoj pijetao na repu nosi put neba cijelo selo okruženo pleterom i s crkvicom u središtu. Puran, pak, u istoimenoj pjesmi komu pretjerana težina ometa let: …na kraj rečenice pristiže trčeći.

Ulazak u mitsko, za Vrgu, poseban je zadatak u kojemu se odrekao tzv. „lijepih“ pjesničkih slika i poetskih stereotipa te zakoračio hrabro, suočavajući se s tamnim stranama postojanja, bilo ljudskoga bilo životinjskoga. Slika mitskoga vuka u pjesmi Vlkoe / mitski vuk završava nadrealističnom slikom krajolika za koju pjesnički glas ima zaporku: Trbušasti lugari s dvocijevkama uperenim u prazno na jednoj i bezdomni nomadi spokojno ušuškani u svoje šatore, na drugoj strani, ne čuju moje lozinke. Mada ih odašiljem. Podno tamnih šumnih hrastova, ponad tustih nepreglednih grmova. Sve dok kost šume ne procvate u svod i jeka panično srasla s mojim glasom iz mrtvog me ne prene(se) sna. Na ovoj razini očekivani su i susreti, suočavanja, prepoznavanja, čak i poistovjećivanja sa zmijom, vranom i gavranom s druge strane života. Vrana ga prati dok kroči kroz maglu galaktike, gavran je crn kao duša čovjeka čija sjenka s vremena na vrijeme sleti na korice molitvenika i nad najsvetijom zagrakće stranicom. I u pjesmi Anatomija zmije: I dok je zrak svirepo prerušen u gavrana kljuca, jezivim lizom ona mu pali perje; zmijuri se, rašlja, i paluca, šišti i psiče iz mojih usta k'o iz crnog grotla, k'o iz vražjeg doma.

Unutar Vrgina poetskoga bestijarija posebno mjesto zauzima serpentarij koji započinje prikazom kobre, a završava objašnjenjem poetskog izbora: …nadahnjuje me vatrenije od sobnih, već na sam spomen njezina imena, naglo otprhlih angelusa. Taj će se dualizam, lijepo-ružno, dobro-zlo ukidati unutar pjesničkoga govora, svrsishodno i uspješno potičući čitatelja na jedan nov, humaniji animalizam. Pojavit će se i simbol lastavice, ne bez samoironije jer ovu lijepu rečenicu: Otkada je vijeka, između gornjeg i donjeg lastari svijeta, potpisuje vlastoručno autor kao svoju graktavu oktavu.

Jednako uspješno do nepoznatoga, preuzetnoga bez negativnoga značenja, pjesnički se iskaz prizemljuje s pravom mjerom ironijskoga u kojemu je običan jež u istoimenoj pjesmi pjesnikov alter ego: S kojim se mirim, kao sa samim sobom. Uzalud. Jednom od tisuću bodlji, svejedno me dubači, iznutra bocka.

O Vrginu jedinstvenu humanističkomu animalizmu pogovarač knjige Zvonimir Mrkonjić zabilježio je: Malo je koja knjiga tako animalistička kao što je Vrgin Životinjski vrt. Njoj je posvećen poseban rječnik i osobita osjetljivost. Ona se štoviše bori za posebni humanizam zasnovan na osjećanju životinjskog svijeta, unatoč, jao, ljudskom krvološtvu.

U suglasju s Mrkonjićem valja se osvrnuti upravo na taj poseban rječnik na koji neizravno ukazuje i sâm Vrga. Nepoznate otkucaje iz dalekih i bliskih dubrava uskladiti s pjesničkim govorom. Slovo sam s kojeg klikće oštrooki sokol dokolice (iz pjesme Životinjski vrt), Kliktaj svoj odjeljuje od mog. Slovo po slovo. (iz pjesme Orao). Leptir je, pak, jedan od dušinih, u beskraj i bestraga, u prostor između šapata i tišine umetnut Ah! Ćuk je neprebrojiv huk predočen nizom uzastopnih usklika. U dužoj pjesmi Zmijoliki sebri Vrga vrlo konkretno navodi dva primjera životinjskoga sužanjstva, jegulje u neprotočnim alpskim jezerima i zmije u zarobljeništvu. Njihov skriveni tamnički govor koji nastoji prevesti na ljudski jezik u zbirci o kojoj je riječ dovodi u suodnos s pjesništvom uopće. Pri tome izdvaja klasika hrvatske poezije Tina Ujevića i njegovu zbirku pjesama Lelek sebra: Već svojim naslovom, koji osjećaj neslobode svodi na vapaj zarobljenika i bolni plač roba, ona je izrazila ono što su o težini sužanjstva, daleko prije Tinove tužbalice, nevidljivim uzničkim pismom sročile jegulje i zmije.

Pjesma Mrav/autografit samo je jedna rečenica u kojoj je Vrgin animalizam sveden na autografit: U slici moga svijeta, i mrva kruha brdo je. Minimalizam ove pjesme u prozi podcrtava autorovo bogato iskustvo s haiku formom i stečeni haiku svjetonazor u kojemu ne postoje lijepa i ružna, velika i mala, dobra i zla bića. Ako i postoje, jednako su vrijedna da ih se promatra, uvažava i pjesmom posveti njihovo postojanje.

Zbirka završava obraćanjem kao što je i počela, zatvorivši se u svoj poetski vrt (od obraćanja cvrčku, pjevidrugu do obraćanja bezdušnome štiocu). Pjesma Animalia / post festum provokativan je – iako vrlo neizravan, čak eufemističan – protest protiv krvoločnosti ljudi, kako ističe i Mrkonjić. Ali i pohvala postojanju kao umjetničkomu djelu. Pri tome je moguće pratiti još jednu razinu Vrgina govora o utjecaju suvremenih autora koja se nastavlja na Pongeovu poetiku stvari. Vrgino zanimanje usmjerilo se na ograničeno područje, ogradivši se tematski, u životinjski vrt. Promatrajući ga, zauzimajući se za njega, otkriva nam jednu novu (po)etiku animalnoga svijeta i njezino korespondiranje s pjesničkim iskazom.

Stoga bismo sintagmu humanistički animalizam mogli invertirati i njome odrediti posve jedinstven doživljaj životinja i svijeta te zaključiti kako je riječ o zrelu poetskome jeziku koji ostvaruje Boris Vrga, nakon osam zbirki poezije, u razdoblju od 1979. do 2020., u svojoj zadnjoj, devetoj zbirci poezije Životinjski vrt.

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 9-10, Zagreb, 2020.)

© Biserka Goleš Glasnović, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK