Reagiranje Sonje Adamov i Stjepana Bajića na tekst Franje Nagulova „O pjesništvu na društvenim mrežama"
19. studenoga 2020.
|
Polemično
Poštovani gospodine Biletić,
molim Vas da objavite sljedeći tekst.
Tekst Franje Nagulova trebao je biti finalan obračun s jednom jedinom negativnom pojavom na sceni - Sonjom Adamov. Iako se ne smatram dijelom te i takve književne scene, iako bih se duboko sramila da jesam dio te i takve književne scene, činjenica da su me tako percipirali njeni pripadnici priuštila mi je mnoge glavobolje i nesanicu proteklih deset dana jer je jedan osrednji pjesnik koji se silom trudi zadržati svoju poziciju, jedan član jednog od udruženja književnika i višestruko objavljivani književnik (broj njegovih knjiga ne zna ni sam Marko Pogačar, kamoli bih ja pa se neću upuštati u brojanje) odlučio finalno se obračunati sa mojom pojavom i time bi, mojim nestankom na bilo koji način, konačno cvjetalo cvijeće u njihovo preduzeće. Ne bi više bilo nikog da im ukaže koliko je bolestan sistem njihovih međusobnih samohvala, a seže toliko daleko da im se ne smije uputiti niti kritika, kamoli sarkazam dok se kritički ispucavaju na onima koji su na margini te scene ili koji su izvan te scene. Finalni, kažem, jer ovo nije počelo s tekstom Franje Nagulova niti će, bojim se, tim tekstom završiti. Počelo je odmah u svibnju nakon objave teksta o meni u Jutarnjem, ismijavanjem na fejsu i najavom da će se odsad posebna pažnja posvetiti književnosti na društvenim mrežama i da etablirani autori, stručnjaci i kritičari već pišu relevantne tekstove o toj i takvoj pojavi. Tada je izašao tekst Davora Ivankovca, inače prijatelja Franje Nagulova čime se on, ne znam točno zašto, hvali u kritici koju je također objavio na Stavu nedavno. No to hvaljenje dobro ilustrira incestuoznost scene pa tako i neki drugi prijatelji Franje Nagulova i Davora Ivankovca dolaze bjesniti "dajte još prostora balkanskoj heroini, ona je za mene trash, ona za mene nema nikakvu vrijednost" pa me se naziva "žderačicom muškaraca koja mami muške uzdahe svojim pjesmama" unatoč činjenici da moje pjesme čitaju većinski žene i takve huščačke komentare lajkaju ugledne profesorice na fakultetima i etablirane književnice. kao i one kojese tek grebu za svoj prostor jer nema veće počasti nego da te ta i takva scena primi u svoj topli zagrljaj. Dakle, hajka na mene nije počela ni završila tekstom kojem ste ovdje velikodušno ustupili prostor, ona je samo time dignuta na institucionalnu razinu.
Frapantna je, uistinu, mržnja prijatelja Franje Nagulova kao i samog Nagulova, prema meni. Kao što je frapantno bilo ismijavanje pokojnog kritičara Božidara Alajbegovića koji nikad nikome u životu nije uradio nikakvo zlo, a opet je više od pola života trpio poruge. Njega više nema, a ja sam tu još uvijek i to je problem, veliki problem. Na književnoj sceni postoje mete za odstrijel i trenutno sam to ja. Ukoliko se nekim slučajnim polušaljivim komentarom ili ne daj bože sarkastičnom pjesmicom zamjerite nekom od tih ljudi, kreće umrežena hajka kojoj je cilj da se te ljude trajno odstrani i to ne način da ih se odstrani s književne scene jer nje nisu ni dio ako ćemo iskreno, nego da im se smuči pisanje i da jednostavno odustanu, tako neumreženi i izloženi vjetrovima iz raznih smjerova, pisati, bilo to makar na svom vlastitom fejsu. Neki ljudi će ih možda i podržati, kao što mene jesu, kao što Božidara jesu, ali problem je što je silno teško podnositi bijes i mržnju nemalog broja ljudi kojima institucije daju prostor da se klanski obračunavaju s neistomišljenicima i ljudima koje iz bilo kojeg razloga preziru. Nemoguće je samo tjerati po svome i pisati, a da do vas ne dođe taj silni bijes. Posljedice bulinga su dalekosežne, tako je i ovaj tekst koji pišem tek gorivo za daljnji buling, daljnje tekstove i obračune u omjeru njih dvadeset na mene jednu. Recimo, napadaju me i javno sramote pred drugim ljudima, osobe koje ja ne poznajem niti mene poznaju, osobe koje su nagrađene jer su bile vjerne klanu pa moraju otplatiti taj primitak. Jedan mizogini ispljuvak se tretira kao kritika dočim se prave kritike odbacuju kao mizogini ispljuvci. Sustav vrijednosti koji gaji književna scena uvrnut je i razumljiv samo njenim pripadnicima. Svodi se na prijateljstva i klanovanja i to se otvoreno i priznaje.
Svjesna sam da progon mene neće prestati ni kad me odavno ne bude na fejsu, a ne bi prestao ni da me ne bude ni na Zemlji jer to su ljudi koji su u stanju ljude ismijavati i posthumno. Njihov je cilj da ja više ne pišem, a s obzirom da šest mjeseci traje hajka na mene koja je kulminirala tekstom Franje Nagulova, ja ću im taj cilj rado ispuniti u nadi da se više ne nađem u njihovim ustima i da se konačno posvete sebi i svom radu u miru. Imam samo jedan život i ne mislim ga potrošiti na čopor bijesnih ljudi koji me trgaju jer sam napisala par sarkastičnih pjesmica prije godinu i pol i pokazala im ogledalo.
Naučila sam ipak nešto iz ovog, da nema prljavijeg blata od onog u kojem se valjaju intelektualci. Da je moguće da ozbiljne žene vode hajke na nekog jer je jednom u svom radu dobio prostor u Jutarnjem. Da je moguće da odrasli muškarci zbog jedne sarkastične opaske vrše teror na društvenim mrežama i svoj bijes obznanjuju na prostorima dvaju književnih udruženja. Da njihov bijes hrane jednako odrasli ljudi koji smatraju da neke pojave treba sasijeći i zatući. Da se cijela jedna klika tih odraslih i učenih ljudi obrušava na ljude koji su u tome svemu sami i iza njih će eventualno netko stati kad pravilno procijeni da je to postao teror krda i sramotno zlostavljanje. Naučila sam i da nekad nema drugog izlaza nego čoporu ostaviti slobodan prostor i povući se jer neki zaista idu do kraja. Ekipa o kojoj pričam, misli ići do kraja. Očekuju se novi tekstovi koji će mene demontirati, koji će mi popisati grijehe i stručno, ta kako drukčije, se obračunati sa mnom dok konačno ne začepim. Ta krvožednost je nešto što u cijelom svom životu nisam doživjela i već se ozbiljno bojim pa je najbolje pokupiti se i nadati se da se otrovne spore neće raširiti na ostatak moje egzistencije. Da mi netko u suludom bijesu neće i zakucati na kućna vrata. Ne mislim biti tu da tome svjedočim i budem vještica koju je književna scena spalila zbog par sarkastičnih pjesmica i komentara kao i, po njihovom mišljenju, neprimjerene poezije.
Poštovani,
molim objavite ovaj moj tekst na Vašem portalu.
Srdačno,
Stjepan Bajić
FRANJO NAGULOV, ILI O FRUSTRACIJI
S obzirom da je dokoni gossip boy Franjo Nagulov na nekoliko mjesta i na mene hračnuo u svom tračerskom tekstu, bolje rečeno nepovezanoj i nečitkoj brljotini, lijepo molim uredništvo "Stava" da ne prekrši svoje obećanje o nultoj stopi tolerancije prema cenzuri i također bez intervencija objavi moj kratak odgovor. Usto, molim cijenjene čitatelje da mi previše ne zamjere jer sam bio prisiljen spustiti se na razinu navedenog tračera i odvratiti mu još masnijim hračkom. Nema mi druge, jedino će me tako možda shvatiti!
Kad sam se prije nekoliko godina sramežljivo i pun strahopoštovanja tek upoznavao s književnim svijetom, ma tko je mogao zamisliti da zapravo njime nesmetano hračkaju frustrirani nasilnici, šovinisti, seksisti i pikzibneri kao što je Franjo Nagulov! Zar smo tako nisko pali? Ili možda tako izgleda krajnja desakralizacija umjetnosti?! Kako god, da budem posve iskren, kao radikalu i anarhistu mene to stanje glasnosti, kaosa i permanentnog sukoba neizmjerno zabavlja, da ne kažem opija, a Franjo Nagulov očito ne shvaća da se na krivog, dapače još goreg i otrovnijeg od sebe namjerio!
U svakom slučaju, poslao bih svoj odgovor i ranije, ali što ću kad nisam prije vidio tračerove riječi - nisam štucao, nitko mi nije javio, a dabome niti je netko oduševljen podijelio tračerov tekst na Facebooku! Mora da je tako mudar i učen bio dosadan mojim prijateljima fejsbuklijama, a možda je tračer Franjo Nagulov naprosto pametan čovjek, ali nažalost jadan neshvaćen, zarobljen u tijelu lošeg pisca. Kad smo već tu, prešao bih sad na bit upravo s jednim svima dobro poznatim terminom iz virtualnog svijeta i Facebooka.
Uvaženi davitelj riječi i čitatelja, ganutljivi skriboman i tračer Franjo Nagulov je zapravo prvorazredni trol. Ma što trol – trolčina samo takva! Mi nemamo drugog takvog trolerskog kritičara na našoj „finoj“ književnoj sceni. Da ne dođe do zabune, pritom ne mislim ama baš ništa loše. Naprotiv, gospodin trol Nagulov tu ima moje veliko poštovanje i ovim mu putem poručujem da ne sluša uvaženu gospođu novinarku Snježanu Pavić. Ne pada mi na pamet slabijeg od sebe „prokinuti šakom“. Uopće se trol Franjo ne mora brinuti zbog našeg fizičkog susreta, a koji će se kad-tad dogoditi u budućnosti! (Isprike zbog ove suptilne prijetnje; čitajte ju tek kao kafanski hommage izumrlim pjesničkim zgubidanima i kavgadžijama.).
Suvremeni mainstream, pa tako i naš poslovično dodvorički, elitistički književni svijet sav frca od jednoumne političke korektnosti i signaliziranja vrlina, pohvala, preporuka i ljubavi (prema istomišljenicima, dakako). Doslovce se ne može više opstati od te silne količine šampanjskog ljevičarenja, isključivosti, moraliziranja i dekadentne patetike koja se iz dana u dan producira! A onda otkriješ trola Franju Nagulova koji je na nekom svom posebnom, meni uistinu simpatičnom programu, posve oslobođenom od veriga dobrog ukusa određenog od trenutno dominante ideologije. Usput, ako se nekako uspiješ probiti kroz njegove nemušte jezične zavrzlame, presretan shvatiš da itekako ima nade!
Tu ne smijemo zaboraviti i na Franjinog godinu dana mlađeg netalentiranog prijatelja, epigona i trola Davora Ivankovca, čija se nagrađena zbirka "Freud na Facebooku" inače već godinama neuspješno prodaje na vašaru za pune tri kune. I on se svojski trudi, uporno pokušava pridobiti nekoga s književne scene da s njim polemizira, čak velikodušno nudeći i mito od 1000 kuna, očito shvaćajući u dubini duše koliko je marginalan. Ne znam je li točan, ali kruži i jedan trač o trolu Davoru, koji naprosto moram podijeliti u maniri trola Franje. Priča se da je trolu Davoru, po zanimanju knjižničaru, omiljena zabava u pauzi od trolanja i klikanja solitairea izbacivati preplašenu djecu van iz knjižnice jer nemaju masku, mada ju po odredbama Stožera uopće ne moraju nositi. Nadalje se na tog prostaka i „plamenog jazavca“, bez uvrede, ne bih više osvrtao.
I za kraj, ajde da i ja pokušam na tren biti Freud. Trol i da hoće, ne može pobjeći od samog sebe. Doduše, trol možda i ne prepoznaje da je trol, ali je posve ostvareno i autohtono biće. Trola (seksualno) uzbuđuje tuđa patnja. Trol živi za provokaciju, a što je više izazvanih, gorljivo naivnih protukomentatora, Franji Nagulovu i ekipi je toplije oko usamljenog srca. Franji Nagulovu je toplije oko njegovog usamljenog srca sada kada sam se napokon upecao i odgovorio mu. Uzbudio se sigurno. Ipak, trol je ništa više nego bezopasni cinik i kukavica, koji je odavno raskrstio sa svijetom. On je osuđen na puko trajanje, začinjeno tek stalnom frustracijom i zavišću.
Da završim s ovom psihologizacijom našeg trola Franje, ponavljam: u pozadini trolanja je zapravo obrambeni mehanizam u nekoj jako teškoj, bogtepita kakvoj frustrirajućoj situaciji, s kojom zapravo možemo samo suosjećati i biti sretni da nije naša. Zato barem čitajte tračera i trola Franju - ima novi roman "Bilo jednom na Divljem istoku" i zbirku pjesama "Zemlja zalazećeg Sunca" – napišite mu koju recenziju, doživite ga, oživite ga, reagirajte na njegove provokacije, pomognite mu, potrebit je, ali i potreban!
_____
Urednikova napomena, objavljena 9. studenoga, nalazi se ovdje:
https://www.stav.com.hr/nekategorizirano/vazna-napomena/
