Tin Lemac: RAZGLEDNICE, SLIKE I ZRCALA / Domagoj Rogulj
DOMAGOJ ROGULJ: PALMA NA SJEVERNOJ POLARNICI, Redak, Split, 2019., 130 str.
Mladi pjesnik i svjetski putnik Domagoj Rogulj objavio je prvu pjesničku knjigu naslovljenu Palma na sjevernoj polarnici. Zanimljivost naslova sugerira nekoliko interpretacijsko-recepcijskih putova; prvi je da je riječ o začudnom objektu, artefaktu nekog putovanja, fantazmagoričnoj viziji ili samo osmišljenom motivu. Nitko ne bi mogao znati o čemu je riječ dok se ne bi zaputio u čitanju ove obimne poetske knjige. Polako upijajući pjesme i bilježeći dojmove, uviđamo kako je riječ o poetskom i stvarnom putovanju krajolicima sjeverne, srednje i zapadne Europe.
U pogovoru knjizi, koji potpisuje pjesnikinja Nada Topić, govori se o nekoliko književnih kategorija kao što su idejnotematske koordinate, predmetni inventar, žanrovska obilježja, postupak nastajanja poetske slike kao dominantnog konstituensa poetskog te poetičke interpretacije putovanja. U idejnotematske koordinate smješta se putovanje i stanovita izmještenost lirskoga subjekta, njegova egzilantska pozicija. U predmetnom inventaru posebno se očituju konkretni toponimi i reference, a žanrovska pripadnost pripisuje ovu knjigu lirskome dnevniku ili putopisu. Poetska slika kao temeljni element poetskoga oknjiževljenja gradi se preko zoomiranja detalja, tj. mikroslike koja koncentrično raste do makroslike, a poetičke značajke poznate književne teme putovanja prostiru se preko pitanja tuđosti i vlastitosti, ideje bezdomnosti, te fizičke i duhovne uprisutnjenosti lirskoga subjekta i njegova svijeta.
Topićkina zapažanja svakako možemo uvažiti, a i nadometnuti pokoje drugo upustivši se u lirsku odiseju kroz Roguljevu knjigu. Bitno je naglasiti sjajnu kompoziciju knjige, podijeljenost u tri ciklusa koji sadrže poveći broj pjesama. Ciklusi su objedinjeni temom putovanja, ali donose i druge signale kao što su oni intimistički (ljubavni) ili samorefleksivni. Poezija je, sa stilske točke gledišta, u cijelosti narativno-opisna. Sa stajališta lirskoga subjekta, pjesme se mogu podijeliti na one koje podliježu personalnoj i impersonalnoj govornoj dionici. Personalna govorna dionica vezuje se za subjektov intimizam, samorefleksiju i unutarnji doživljaj nekog krajolika koji potiče razgradnju subjektova svijeta. Impersonalne su one u kojima se opisuje panoramski prikaz nekog krajolika ili vedute. Signali koji združuju obje govorne dionice pripadaju duboko izraženoj intimističkoj doživljajnosti.
U impersonalnim dionicama prevladava opisna komponenta, imaginarij nekoga grada biva reduciran u prepoznatljive simbole i kulturne topose, a subjekt se katkad pojavljuje kao nositelj doživljajnog akta. Najuspješnije su pjesme toga stilskog odvojka: Švedski parkovi, Neki drugi sjever, Island, svibnja 2012. (stavčana pjesma), Vrt života, Osmoza. U personalnoj govornoj dionici subjekt se odaje intimističkoj samorefleksiji, doživljajna se komponenta značenjski potencira, a refleksija kao iskaz puni raznorodnim značenjima kako bi ukazala na svoju sveprotežnost. Primjerice, u prvome ciklusu pjesma Bergenska meditacija puna je samoironije i prešutnoga pristajanja na šutnju i unutarnje promatranje, pjesma Identitet jedna je od središnjih pjesama zbirke jer suptilno oblikuje ideju bezdomnosti kroz samopredstavljački tematski sloj, a estetski i stilski najuspješnije pjesme pripadaju ispovjednom intimističkom tematiziranju ljubavnih odnosa, i to su: Selo, Skype i Okej.
Kako svaka prva zbirka sadrži i neke manjkavosti, one su i ovdje prisutne, ali za cjelinu poezije gotovo neznatne. One se tiču ubacivanja pjesme u prozi Jezgra koja remeti unutarnju kompoziciju ciklusa i zbirke, ponekih prenapregnutih manirističkih izričaja (centrifuga zime, laser proljetnog sunca, sustavni bog sjever), afektacije i patetičnosti (pjesma Japanske trešnje), prisutnosti općih mjesta (gdje je naša bonaca?) i neravnomjernog slaganja opisnih i doživljajnih iskaza u ponekoj pjesmi (npr. pjesma Zavoji).
No, naposljetku možemo zaključiti kako je Domagoj Rogulj pjesnički put započeo sigurno i dobro. U itinerarijskim pasažima podario nam je tragove intimizma i raznorodnih refleksija, povukao nas za rukav kako bismo i sami bili dijelom njegova svijeta. Nije toliko do školski zadane sugestivnosti izričaja, već do emotivnog dijeljenja doživljaja i pisanja knjige u kojoj će se pronaći velik broj čitatelja.
(Tin Lemac © IO DHK)