Nevenka Nekić: USUD JUNAKA TRAGIČNE PRIČE / Nikola Đuretić

USUD JUNAKA TRAGIČNE PRIČE

NIKOLA ĐURETIĆ: POSLJEDNJA PREDAJA, Naklada Đuretić, Zagreb, 2016., 253 str.

„S nadom da nas neće zaskočiti… ako već nije prekasno!“ E, moj spisatelju, da nema ufanja u Boga, bilo bi prekasno. Jer, sve se upravo tako ili vrlo slično dogodilo stotinama tisuća Hrvata, ako ne 1971., kao u Tvojoj knjizi, onda 1945., ili 1991. Ovako kažem: život je bio kao barčica na silno valovitu moru, krhka i puna strahova, ali i mirnih vidika, blistavih sunčanih dana koje preskačemo u ovako gorkome tekstu.

O temi života u komunizmu od 1971., s retrospekcijama od Drugoga svjetskoga rata nadalje pa sve do danas, kad smo pri kraju drugoga desetljeća 21. stoljeća, ovako kako piše Nikola Đuretić rijetko se pisalo u našoj književnosti. Ne samo tematski, nego talentirano književno, jezično i sintaktički u hrvatskome duhu, psihološki produbljeno bez pretjerivanja i afektacije, a povijesno gotovo dokumentarno. Aralica, Horvatić, Hitrec i još ponetko u obliku romana, u inozemstvu ponajviše dokumentarne i memoarske literature, a u domovini uratci iz nepriznatih krugova gdje se svojim tragizmom ističu nezaboravni likovi Mate Marčinka i Zlatka Tomičića (koji je, kao spisatelj, najdulje od svih proveo u samici, pet godina).

Upravo ta povijesna činjeničnost povezuje nas koji smo proživjeli zajedno s autorom Nikolom Đuretićem upravo to vrijeme i ponijeli ga u pamćenju, a ono nas danas prekrilo i strmoglavilo u nigdinu, uništenjem Udbinih dosjea koji su itekako postojali. Dakle, nisu nas uništavali samo metodama totalitarnoga režima: progonima, prisilnim egzodusima, preslušavanjima na Udbi i po stanovima, zatvaranjima po kazamatima, uskraćivanjem radnih mjesta, pa čak i telefona, premlaćivanjima i krvoločnim atentatima diljem svijeta, nego su na koncu svojega crvenoga carevanja uništili mnoge dokaze, fascikle s dosjeima, selektirali ih i „instalirali“, i u novoj hrvatskoj državi, svoje kadrove, „brkate“ i drske službenike kao čuvare tajni u arhivima.

Ali počnimo ispočetka. Za krilaticu knjige autor uzima biblijski citat: „Jer ruke su vaše u krvi ogrezle, a vaši prsti u zločinima“ (Izaija 59,3). U prvoj rečenici romana izdvaja se snagom i značenjem riječ košmar, a posljednja je riječ u romanu vječnost. Rano sjećanje na polaganje zakletve prigodom stupanja u pionire retrospektivan je pogled na tvrdu zemlju koju se ne može zaboraviti, iako je to emocionalna provalija puna straha i dječje patnje. Ponavljanje stihova o crvenim makovima (inače nama poznate pjesme koju smo davno naučili i nikada zaboravili) ima simbolično značenje – bila je i crvena marama (trebalo bi reći rubac), zvijezda, pa mnogo crvenih ukrasa na takvim zakletvama.

U „skeletnom“ pogledu roman ima autobiografski temelj, no ne znamo koliko to odgovara istini. Sve počinje čudnim i nerazriješenim odnosom s majkom, kao i ostatkom obitelji. Ona se pojavljuje na početku i završetku knjige, obložena neugodnim sjećanjima, preskočena u središnjemu tematskom krugu, spomenuta kao iščezli duh na koncu knjige jer je još uvijek tu njena fotelja gdje je provela staračke dane u kojima Martin nije sudjelovao. Jednako se može reći za oca, pa i brata. Ipak, odnos je prema ocu bitno različit, najbolje oslikan anegdotalnom zgodom kao radijskoga spikera iza propasti Hrvatskoga proljeća. Tragedija oca kao čovjeka koji se nije znao nositi s novim podlacima i koji je također završio u zatvoru, pokazala je da se usud ponavlja u obitelji. Sav taj nekada stvarni obiteljski milje osviješten je u krokijevskim naznakama prije smrti glavnoga lika Martina Jesenskog, koji se vraća u domovinu radi obljetnice sinove smrti, da bi sâm umro i otplovio u Vječnost.

Suvremeni romani i književnost u najširemu smislu rabe danas surove i ponekad do neprobavljivosti gnjusne opise seksa, pa se ozbiljna i suzdržana književna ostvarenja, poput ovoga romana Nikole Đuretića, mjerom i ukusom  doimaju ljekovitima. Seksualna tjelesna intima koja se iskazuje na rijetkim stranicama, samo jednom iskače iz gotovo tolstojevskoga diskretnoga diskursa. Ostalo je u tradicionalnom samopodrazumijevajućem kontekstu, dovoljno za razumijevanje i time drugorazredno u ambijentalnom valu priče. Martin Jesenski normalan je muškarac koji gubi u životu ljubljenu prvu ženu, a s njom i dijete. To je nezarasla rana koju ne može izliječiti ni kasniji prividno miran i staložen život u londonskom egzilu. Drugi brak sa ženom, koja također nosi ožiljke iz svojega češkoga egzilantskog traumatskoga života, nije sretan jer izgubljena Ivana kao sjenka lebdi nad njihovim brakom. Ivanu su zapravo likvidirali u „hapšenju“ nakon propasti Hrvatskoga proljeća, a s njom je otišlo i dijete u utrobi. Izvješće o smrti bila je laž i njezina je smrt zauvijek ostala nerazjašnjenom. Imat će Martin sina iz drugoga braka, Tomicu, koji će braniti Hrvatsku u Vukovaru i podleći ranama.

Ipak, sigurno će najtragičniji trenutak za oca Martina biti odluka da nakon dugih neuspjelih pokušaja u bolnici ožive njegova sina i izbave ga iz kome, za koju su liječnici smatrali kako iz nje nema povratka, odluka koju je on morao potpisati – isključenje s aparata koji su sina održavali na prividnom životu, a bio je već biljka. Takav strahotan prijeloman trenutak sigurno je najmračniji dio knjige koja će se nastaviti, ali sigurno nikada više Martin Jesenski ne će biti isti čovjek. Taj trenutak njegova potpisa drama je svemirskih razmjera, abrahamovski očev krik nad oltarom žrtve paljenice, samo što nije bilo janjeta koje bi zamijenilo njegova Tomicu.

Time se nekako zatvorio krug jednoga obiteljskoga uroborusa koji guta vlastiti rep i trk se u krugu nastavlja vjerojatno opet u idućoj generaciji. To se najavljuje u dijalogu s bratovom obitelji kako će nećakinja zajedno s Martinom otići u London. Tako to ide stoljećima: bjegovi pred Turcima, bjegovi zbog gladi, bjegovi zbog politike sve tamo od početka dvadesetoga stoljeća, kad se glad ujedinila s politikom, pa rasulo hrvatskoga bića između dvaju ratova, pa nakon Drugoga rata, onda opet poslije 1971. godine, pa 1991., sve do konačnosti ovih dana trećega tisućljeća kad opet u potrazi za boljim životom Hrvatsku napušta moćan krvožilni sustav mladih ljudi koji se vjerojatno nikada ne će vratiti.

To je samo jedan sloj romana koji teče naizgled kao priča o jednom životu, a obuhvatila je gotovo sve segmente zbivanja ne samo u Martinovoj obitelji nego i u cijelome narodu, o politici, komunističkom nasilju, svjetskoj podloj političkoj računici. (Službeni se engleski establišment ne želi suprotstaviti ubojstvu Martina Jesenskoga koje planira jugoslavenska Udba. Jer, Bože moj, zar nije u posjetu Ljubičica Bela, uhranjeni maršal, na dvoru mile engleske kraljice, gdje uživa prividan ugled?!)

Psihološke i emocionalne razgradnje razbaštinjenih Hrvata, koji će u raseljenosti vječno tragati za korijenima, u Martinovoj psihi brazdaju mračan palimpsest nataložen još od predačkih nespomenutih vremena. Ne ide spisatelj dalje od očeve sudbine, ali mogli bismo reći da gotovo nema mnogo hrvatskih obitelji koje nisu upisane u ovu knjigu.

London je nova domovina prebjega Martina Jesenskog, studenta i pobunjenika Hrvatskoga proljeća. Tu je drugi najupečatljiviji autobiografski otisak spisateljeva rukopisa: iznimno poznavanje različitih lokacija, prometnica, arhitekture, muzeja, parkova, pabova, piva – sve to svjedoči da je život ondje bio stvaran. Njegova obrazovanost i razmjerno dobro radno mjesto u novinarstvu omogućuju mu pristojan životni standard. Likovi koji ga okružuju slikovito su društvo u kojem se ističe skorojević koji se pojavljuje u bijelom Mercedesu. Potomak moćnih crvenih elita. On je doušnik. Neki Trifunović. Srbin. I onaj dvojac koji dobiva nalog likvidirati Martina kao neprijateljskoga emigranta sastoji se od Hrvata i Srbina. Jedan Josip i jedan Vladeta. Tako se zatvara obruč: trojica sudionika u ubojstvu, potpora za to nedjelo iz veleposlanstva Jugoslavije, a s druge strane ravnodušje engleskih vlasti. Poput kriminalističkoga mračnoga klupka plete se mreža oko Martina, njegove žene i sina Tomice. Već su ubijeni nepoćudni egzilanti u Parizu, Njemačkoj i Južnoj Americi, pozatvarani nevini u Australiji, a ovo s tim Jesenskim čini se kao igra.

Roman je pisan kao „realistička umjetnina“ (A. Pavešković, Republika) i pritom „uvjerljiva“, kaže isti kritičar. Složili bismo se posve i dodali da su mnoge vrline proistekle iz te realističke manire, pa jednoga dalekoga budućega dana čitatelj ili kritičar ne će morati žaliti zbog toga što ne zna imena (ona su fikcija, ali se dobro zna odakle potječu!) i ostale naizgled efemernosti, kao što se danas žale neki povjesničari jer se pokoji rimski pisac klonio imenovati osobe koje je pomno opisao.

Iz spisateljskoga logičnoga, ponajviše kronološkoga slijeda zapisa, s posebno potrebitim retrospekcijama, ulazi se u svijet priče gdje su riječi same sebi vratile najveću vrijednost – istinu. Frazeologija, sintagme, dubinsko psihološko profiliranje likova, kamo spada i njihov fizički opis, geste, mirisi, zvukovi i tonska vibriranja glasova, čvrsto se drže provjerljivoga mimezisa, bez unutarnjih i vanjskih cenzura. Ulazak je to u vrijeme koje smo zajedno proživjeli i stoga nam je poznata sva politička i društvena makro- i mikropozicija likova i posebno samoga autora. Dakle, za nas, njegove suvremenike i pripadnike istoga sloja, „divljači za odstrel“, on govori jasnim jezikom te znalački vodi priču aristotelovski gradirajući događaje, da bi u trenu opisa podmetanja bombe pod njegov, tj. Martinov automobil postigao kulminaciju.

Samo je ostalo pitanje tko će upaliti automobil.

Oni bez potkovane glave dobro znaju da se u životu često u najneizvjesnijim trenutcima javljaju neobjašnjive ruke koje nekoga spašavaju. Kako to zvati? Providnošću? Deus ex machina? Dobri anđeo čuvar? Svejedno. Takav je anđeo najavljen još od samoga početka zloga nauma koji treba likvidirati nepoćudnoga Martina Jesenskog. Nije li to ona vječna borba dobra i zla na kojoj počiva cijela povijest, pojedinačna i svjetska? Takav se anđeo pojavio u liku Petera Gillana, agenta engleske službe, koji će uz pomoć prijatelja Collija spriječiti ne samo Martinovu nego i smrt njegove obitelji. Taj trenutak roman pretvara u kriminalističku priču s primjesom napetoga iščekivanja koje se raspliće već na polovini zbivanja. Atentat nije uspio, a dvojac ubojica – Josip i Vladeta – od poslodavaca će dobiti po njuški, ali ne previše. Tišina. Ona je najbolje rješenje i uspjeha i neuspjeha. To što će Libuša, druga Martinova supruga, dobiti slom živaca kad od mehaničara čuje istinu o pokvarenoj podmetnutoj bombi, a čas je prije tamo sjedio i njezin mali Tomica, nije tako strašno. Strašno je što će to dati naslutiti kako se gospođa Smrt počela baviti njihovom obitelji i stoga ona moli svoj Očenaš na češkome, čime završava prvi dio knjige naslovljen Prije. To je mračna slutnja koja dalje vodi radnju u drugom dijelu, naslova Poslije.

Na početku romana bijaše pjesma o crvenim makovima, na početku drugoga dijela vraća se ista tema. Oko te likovno možda najsnažnije boje, boje krvi, vrti se kao spirala njegovo sjećanje, iako je još u Londonu. To je kao prvi takt poznate Bachove fuge koji se prepoznaje u cjelini djela. Neki Martin vraća se u Hrvatsku, ne više onaj koji je davno bio i samo se jednom vratio kako bi sinu skratio životne muke; to je neki novi Martin koji više nema ni druge žene Libuše od koje se razveo, nema ni sina, nosi samo uspomene. U tom kovčežiću amorfno zgužvanih i kaotičnih slika na vrhu stoji poruka novoj ženi s kojom dijeli samo površinu života. On ima dva razloga ponovnoga povratka u Hrvatsku koja je sada slobodna zemlja: godišnjica Tomičine smrti i pada Vukovara. U tom sažetom solilokvijskom izričaju skupljena je sva gorčina koja se opširno razlaže u dugačkim sjećanjima, preskačući pritom jedan dio života – sinovo odrastanje, rat u Hrvatskoj, ranjavanje Tomice na Vukovarskoj bojišnici, obiteljske prilike u Zagrebu, koje će doći na red njegovim dolaskom u stari stan na padinama sjevernoga dijela grada. Sve je nakon digresija posve jasno – Martinova borba protiv velikosrpske propagande i njenih pristalica u Engleskoj, obračun s neobaviještenim novinarima i njihovim nakaradnim napisima protiv Hrvatske, Martinova uvijek iznova otvarana rana, čiju su krastu oštrim noktima gulili mrzitelji u svijetu i u domovini, te iste nove hrvatske države, bitka za tumačenje značenja i povijesti hrvatskoga jezika, podlosti komunističkoga režima itd…

Tijekom putovanja avionom Martin piše veliko pismo kojim se namjerava obračunati sa svim tim ološem koji blati izranjenu i poharanu zemlju, a posebno je bolno što blate Vukovar. To pismo nikada ne će predati u javnost; pa ipak, došlo je do nas – knjigom. Stari su Dubrovčani pismo zvali knjigom i slali je u svijet stavljajući je u soprakopertu te po nekom namjerniku odašiljali. Mogla se lađa potopiti, mogla se knjiga izgubiti. Nikada nisi znao usud ili kob. Time rukovodi neka nevidljiva ruka. Mistična, tajanstvena i nenadana. Ona iz Goetheova Fausta, Bulgakovljeva Majstora i Margarite. Tako smo došli do najnovijega vremena u romanu Nikole Đuretića – ovoga sadašnjega.

Zemlja, domovina, njegova Hrvatska počinje izlaskom iz zrakoplova. Nije rekao patetično – tu na grobljima počivaju kosti mojih predaka, nego je premrežen boli i nostalgijom ušao u taksi. Inteligentnoga i iskusnoga intelektualca Martina na putu do grada poučit će slučajni taksist – svemu što je nepobitna istina koju Martin nije u sebi odriješio i koja je kao gordijski čvor čekala da to učini bez uljepšavanja, transcendencije, apstrakcija i nejasnoća – taj duhanom i ustajalim mirisom čikova impregniran očajan vozač. Branitelj, ogorčen i duboko povrijeđen čovjek. Je li to Martinov Tomica koji drijema sklupčan u sjeni romana od prve stranice, već začet u naumu biblijskih riječi: poznavao sam te prije svih vjekova? Bi li i on tako govorio ocu da sada vidi svoju Hrvatsku? Taksistovo podrijetlo nije iz elitnoga ešalona intelektualaca, a ipak zna da se život ne može sastojati samo od: jesti, zakloniti se, voditi ljubav i ubiti. Ako ne možeš više dijeliti snove, izaći iz ove materijalne zatočenosti, zašto si pošao onamo braniti neke irealne gorostasne ideale? Je li obrana Domovine bila samo fikcija, dio velikoga sna stoljećâ?

Posljednji dio romana obrađuje dvije važne teme: gdje se krije Martinov udbaški dosje i što danas rade zločinci koji su špijunirali i ubijali nepoćudne?! Okrutna je spoznaja ta da se njima nije dogodilo ništa loše, nikakva „osveta“, nisu lustrirani, kako se to kolokvijalno naziva; ne, oni su dobro plaćeni umirovljenici, s kućicama za odmor na brežuljcima ili moru, imaju osigurane sve uvjete za niz generacija koje ih nastavljaju. Imaju svoje sinove i kćeri, dražesne unučiće, na vrlo utjecajnim radnim mjestima, u rukama drže ono najvažnije: tajne račune u stranim bankama i medijski prostor kojim manipuliraju masama. Imaju svoje drage navike, svoje kavane, gdje se opet sastaju i promatraju naivne tipove kao što je Martin. Čak imaju aktivne pozicije u policiji s hrvatskim grbom i još uvijek prate idealiste koji misle da je Hrvatska slobodna.

Martin Jesenski ne će dobiti na uvid svoj dosje u Arhivu. „Drčna“ brkata službenica odbit će ga tvrdnjom da ga nema, nije ga ni bilo, jer čega nema u kompjutoru, toga nema i kvit. A Martin zna da ga je itekako bilo. Dakle, nema ni traga njegove muke koju je prošao, nema uzroka patnji i smrti koje su ga pratile na tom putu, nestale su i sunovratile se u paklene mračne jame njegove pratilje u egzilu – samoća, strahovi, bolna poniženja. Nemir njegova duha ostao je lebdjeti ponad strašne praznine jer bez toga početnoga zanosa iz Hrvatskoga proljeća, pa onda svih napora da dostojanstveno uz sve trpnje odživi svoj život kao presađena biljka koja nikako da se vrati u rodnu zemlju, taj isti život nema ni smisla. Prosvjed, pobuna, bijeg – sve je to nestalo. Ostalo je jedno jedino uporište – sinov grob na Mirogoju. Grobovi su oduvijek bili svjedoci života. Stoga je objašnjivo zašto su četnici groblja razarali s posebnim užitkom. Trebalo je dokazati da tu život nije postojao. Bez smrti kao posljedice nema ni života. Martin je osjećao nijemu nazočnost naraštaja koji su odavno mrtvi ili sada daleki i živi, bliski ili nepoznati, puni snažne prisutnosti života koji je stvorio empatiju i snagu za davni mladenački bunt. Svaka ga je generacija proživjela na svoj način. Martinov je izlaz bio pisanje kao sredstvo obrane, dostojanstva, prkosa, dokazivanje istine bez koje ni grob njegova sina nije istina. Autor Nikola Đuretić i ovaj roman stavlja na pijedestal Istine. On je umjetnina i ujedno sredstvo s pomoću kojega se za trenutak može zaboraviti ljudska bijeda.

Susret na grobu posljednji je smrtonosni udarac stilitom posred čela, koji prima umorni Martin Jesenski. Tu ga čeka njegov nesuđen ubojica, Josip. Hrvat. Potaknut neraskajanom dušom, on priznaje da je trebao biti Martinov egzekutor, ali to je bio samo posao. „Ne držim to što sam radio svojim grijesima!… Radio sam to zbog ideala… iz uvjerenja, iskreno i predano.“

Ima taj Josip i djecu, unuke, odgojene po istome komunističkom etičkom načelu u kojem ne postoji osobno kajanje pred Bogom jer taj ionako ne postoji. Ali da ironija bude dovedena do vrhunca, otac Martina Jesenskog u bolesničkoj predsmrtnoj sobi dobiva za cimera svoga mučitelja s Križnoga puta, partizanskoga batinaša, koji je – o, sudbino! – bio njegov tamničar i na Golome otoku, gdje je kundačio i pendrečio, a neke otpremio na drugi svijet. Osuđen na to da posljednje trenutke proživi pored zvijeri koja je režala na bivšu žrtvu i neraskajano tvrdila da ih nisu, gadne Hrvate, ustaše, dovoljno pobili te da bi opet jednako činio samo da može! Slabašan je bio odgovor staroga Jesenskoga da će sada naša hrvatska djeca vladati jer mu je udbaš odgovorio istom mjerom: zar on misli da oni, crveni, nemaju djecu?!

Tako se Martinov razgovor na groblju i oca Jesenskog u bolnici svode na isti nazivnik. Ali autor nije ovdje prekinuo sve beznađe o kojemu Martin, zamotan kao u klupku nepoderive paučine, razmišlja; još ima strašnih činjenica. Za toga kratkoga boravka u domovini u Martinov stan ulazi policija nove hrvatske države i traži oružje!!! Kao u trileru kakva američkoga redatelja, tu pretragu vrši sin onoga istog Mihajlovića koji je davne 1972. saslušavao Martina. S njim je i tip koji je pratio Martina na Plesu i na Mirogoju. Onako izdaleka. Oni i dalje vode igru.

Nije li logično da Nikola Đuretić junaka Martina Jesenskoga dovede u kaos, košmar, gdje se sve ponavlja kao u filmskim isječcima, gdje je isključena svaka mogućnost izlaza iz tame, gdje možeš poželjeti smrt kad čuješ kako sinovi i unuci krvnika pravdaju svako počinjeno zlo, nose oružje i ti nemoćno gledaš njihova lica kao što su to činili tvoj djed, otac, i ti, moj autore, i ja koja ovo pišem i koja sam, osim egzila u Londonu, sve ostalo doživjela gotovo na istovjetan način.

Prijatelju, tvoj će roman živjeti dugo. Ne zbog nagrade „HAZU za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2016. godinu za područje književnosti“, kao ni zbog povelje „Visoka žuta žita“ za sveukupan književni opus i trajan doprinos hrvatskoj književnosti. Živjet će zbog istine koja uvijek na koncu progovara iz velikih djela, koja se pamte i razotkrivaju zlodjela i njihove izvršitelje ma koliko se prikrivali. I tako roman počinje svoj put u Vječnost, kao i tvoj junak, gdje ga čekaju…

(Nevenka Nekić © IO DHK)                                                            „Nova Istra“, Pula, 4/2017.