Franjo Nagulov: KRITIČARU, PAZI ŠTO RADIŠ! / Stjepan Bajić

3. listopada 2020. | Tekuća kritika
Slika

STJEPAN BAJIĆ: REVOLUCIONAR, Ogranak Matice hrvatske u Karlovcu, 2019., 108 str.

 

Nagrada Zdravko Pucak koju karlovački ogranak Matice hrvatske dodjeljuje mladim autorima za neobjavljeni rukopis poezije, a koja uključuje tiskanje istoga, tijekom godina izrasla je u jednu od reprezentativnih nagrada namijenjenih neafirmiranim autorima (uz daleko najznačajniju nagradu Goran i, recimo, Pjesničke susrete u Drenovcima). To potvrđuju i novije laureatkinje poput „Goranovke“ Marije Dejanović ili također vrlo talentirane Lare Mitraković. Koliko god to zvučalo pretjerivački sentimentalno, usuđujem se reći to da je spomenuta nagrada jedna od najsvjetlijih točaka Matičina djelovanja uopće, kojom se karlovački ogranak prometnuo u rijetko pozitivan primjer ogranačkoga djelovanja jedne od najstarijih hrvatskih kulturnih institucija, barem kada je o književnosti riječ. Sama je nagrada postala bitnom biografskom referencom laureata koji su uglavnom nastavili uspješno i prepoznatljivo graditi književni protusvijet. Tim više čudi nagrađeni rukopis naslovljen Revolucionar autora Stjepana Bajića, pismo temeljeno na mahom neuspjelim pokušajima provokacije i šoka, koje će pažljivijega čitatelja jamačno ostaviti ravnodušnim, a u nadi da je isti tek incident u odnosu na dominantno uspješan bibliotečni niz.

Rukopis je podijeljen u šest cjelina i broji šezdeset i pet pretežno bezvrijednih tekstova o kojima jamačno ne bih pisao da posrijedi nije Pucakovo čedo o kojemu je, bez ikakva kriterija, podosta i mahom pohvalno pisano u medijima (s rijetkim iznimkama poput Ljerke Car Matutinović, čiju je negativnu ocjenu sam Bajić, kako frajerski!, pripisao kritičarkinoj „poodmakloj“ dobi, i Davora Ivankovca koji, eto, nije zagazio u treću životnu dob, pa ipak u tom spletu kiča, pamfleta i humora u pokušaju nije našao gotovo išta vrijedno, a s čim se manje-više slažem).

Prvi je ciklus, tko zna zašto, naslovljen Svakodnevica, a otpočinje tekstom naslovljenim Revolucionar čiji je diskurs temeljen na subjektovoj krajnje neuvjerljivoj autoironiji. Noćna mora minijatura je čiju sadržajnu minimalnost, međutim, neželjeno prati i ona semantička: U lijevom uhu jedna uholaža. / U desnom uhu druga uholaža. U tekstu Uvečer na putu prema doma, na tragu stilskoga pleonazma, figura je ponavljanja naznačena i grafički. Tekst Migrant obogaćen je citatnim postupkom, ali opterećen povremenim banalnim fragmentima poput spomena Supermana u drugoj strofi. Povremene naslovne parafraze kao što je Pobratimstvo ljutilica u svemiru, rekao bih, ne ostvaruju željeni efekt ironijskoga odmaka; tekst je to inače stravično opterećen inzistiranjem na što pričljivijem stilu: Tko se ne slaže sa / mnom? / Aj da čujem! Nek se javi pa da se natanane posvadimo!

Na stranu metapoetsko imenovanje subjektova spolovila u tekstu Michael Keaton (strašni pijetao nije ništa naročito skandalozno u kontekstu pjesničkoga postmodernizma, pa i onoga estradnog), kao i subjektova relaksacija autoerotskom stimulacijom (zdravo je to i za autora i za subjekt), no leksička natruha koja nije rukopisno karakteristična za bazično rukopisno narječje (a to se javlja i u nekim kasnijim pjesmama) ispostavlja se strategijski nejasnom: Da me prođu crne misli, / zaflaksam desetak puta / svog dragog kumpanja / Michaela Keatona. // Ni smrt ni hladnoća tebi / ništa ne mogu, hvala ti / što si me trgnuo! – zatepam mu / i još ga jednom pogladim po glaviću. U službi forsirane pričljivosti i posljednja je strofa inače solidne pjesme Život je lijep, citiram: – Momak, odo ja / još jednu šihtu odradit / a ti ako oš´ / moš´ odmorit. Tekst Raščerečen više puta na dan u cijelosti počiva na anafori (svaki stih otpočinje riječju između), a refleks je, rekao bih, davno iscrpljenoga modela postizanja znatnije igrivosti jezika s predznakom ludizma. 7 haikua o patnji iliti 7 jaikua koloplet je haikua nedosljedno poštivane slogovne norme (na stranu pojedinačna zagovaranja tobože opravdanih varijacija) koji, već po sebi, ostavlja nedoumicu vezanu uz strategiju selekcije tekstova te njihova razvrstavanja u ionako semantički ne odveć logične cikluse. Sretna okolnost, dakako, nije ni korištenje emotikona na kraju spomenutoga kolopleta (Pucakova se nagrada, zaboga, ne dodjeljuje na osnovnoškolskom Lidranu!). Poslije sieste tekst je koji otpočinje citatom Tomasa Tranströmera; jedan je to od rukopisnih trenutaka koji sugeriraju zapravo pristojne stvaralačke domete autora čija je realizacija na rukopisnoj razini uglavnom iznevjerena. Opaska se osobito odnosi na vrlo dobre deskriptivne slojeve teksta: Gdje ćeš? Dođi tu. Sjedni pokraj mene. / Pogledaj: sumrak je, ljeto je, svjetlo se / od vlage rasprskava u suptilni akvarel, / mile ljudi na ulice nakon vrućeg dana.

Despicable me naziv je drugoga ciklusa koji otpočinje tekstom Grand hotel Bajić, pismom takoreći programatske prirode na tragu bitničkoga iskustva te završnice koju na sadržajno-semantičkom planu, nadam se, autor u međuvremenu nije zaboravio: Dobrodošle riječi / krenite za mnom / imamo posla! Tekst Redatelju, pazi što radiš! tek je jedan u nizu tekstova u kojima se, u službi spominjane pričljivosti, posve nepotrebno i svakako suviše često poseže za apostrofom. Moj mobitel je pametniji od tvog mobitela tekst je znatnijega, ali ne i posve iskorištenoga, kvalitativnog potencijala koji možemo čitati i kao cinični komentar surogatizacije u okvirima suvremenoga društva; dajem si slobodu subjekt danoga teksta imenovati dvojnim (ja-subjekt i mobitel). Završnica se teksta, međutim, ispostavlja zalihosnom, nižerazredno duhovitom i po izvedbeno solidni uradak krajnje opterećujućom: Dočepala se Samsunga moja prava mama… / On joj netremice savjetova da smrša, a ona, / čuvši o njemu same riječi hvale, pomisli / da Samsung i vagati zna – / stane na njega i razbije ga. Tekst Nima do pseudonima! još je jedan primjer neokanonskoga jezičnog ludizma temeljenoga dijelom na litanijskoj matrici usiljenoga anaforičkoga gomilanja obilježenoga nimalo duhovitim unutarsintagmatskim diverzijama. Na tome tragu možemo čitati i, sadržajno-semantički, šarlatanski uradak naslovljen Ja sam; izdvajam ikakve (čak i ironijske) logike lišenu završnicu druge strofe: Ja sam elitist / Ja sam glupi idealist. Na tragu je usiljenoga humora i tekst Nema zemlje za frajere za čiju je potrebu, dakako neuspješno, angažirana i onomatopeja: Stjepan sam Bajić. Tri su opcije. Ili sam bog / u crnoj rupi ironije ili sam bog na blijedom // nebu ironije ili sam žaba, kre-kre-kreten. Upotreba pop-kulturnih referenci u tekstu je Sjećanje na sve moje lanjske snjegove rezultirala izvedbenim fijaskom: Jedini prijatelji bili su mi: Rocky, Batman, Joker, / Tim Burton, Frodo Baggins, Harry Potter, Wizard, / Carl Johnson, Ronaldinho, Stjepan Mesić (jbg) / Pamela Anderson, Ćaćin i Kevin McCallister, / Dado Pršo, Bog i naravno, Zdravko Čolić. Makrostilističke i grafostilističke gestikulacije teksta Prank is not dead, s obzirom na rukopisnu logiku (već po sebi upitnu), teško da mogu biti suvislo opravdane, osobito stilskim razlozima.

Cjelina naslovljena Albert otpočinje tekstom Ne tražite cjepivo! čija je završnica izvedbeno groteskna: True story, Camusa mi i mog psa Alberta! Bizarnost humora u pokušaju u tekstu Albertov koan rezultira, ni manje ni više, post-čitateljskim sažaljenjem: Stjepan je odjednom / stekao prosvjetljenje: // Sve guzice su iste! Jeftino se anegdotalna priroda pisma treće cjeline osobito očituje u tekstu B vitamin, a što je „osnaženo“ stihom: Pa što se pobogu dogodilo?! U tekstu Fight Night subjektov opuštenjački mačo-heroizam ostavlja dojam kakve potisnute autorske frustracije: Nikakvog odgovora više nije bilo iz mraka / tobogana. Amateri…  trebao sam biti nježniji prema / njima. Jebemu! Tekst Fotelja ističem kao najbolji trenutak cjeline, u kojem je atmosferičnost postignuta sintaktičkom redukcijom te primjerno korištenom onomatopejom; dojam, međutim, narušava završni stih teksta: U redu… evo ti onda pusa i lijepo spavaj, dragi Alberte.

Četvrta je cjelina, Želje, vizije, iluzije, otvorena tekstom Velika želja, još jednim u nizu tekstova obilježenih bezvrijednim humornim gestama, primjerice: Već čitam intervju s jednim od svojih pulena: / Dok ne crknem, objavljivat ću samo u Šupku, / dobri stari prdonja Stipe najbolje zna posao! Tendencija povremenoga pisanja poezije šoka, iznevjerena u svojoj biti, katkad, kao u tekstu Reinkarnacija, rezultira i (nenamjernom) neoekspresionističkom travestijom: Družio bih se sa svojim amazonkama / i dječurlijom. Jeo bih šišmiš-ćevape, / zalijevao ih krvlju priklanih pretendenata. / Opijen i oparen suncem arlaukao bih, / lupao bih se po guzici, namazan / govnima rastjerivao demone. Tekst Kamo Kamove?! minijatura je koju, uz naslov, čini kurzivno napisan imperativ odjebi!; gesta je to koja, što je najtužnije, čitatelja ostavlja ravnodušnim. Tekst Loše mi je, pak, spada u red onih tekstova za koje pretpostavljam kako su uvršteni u rukopis u možebitnom strahu od nedostatka materijala (prava je šteta što autora nisu ustrašili izvjesni viškovi). Završna strofa teksta Šutnja, nadalje, primjer je ne samo stilski izvedbene već i sadržajno-semantičke besmislice bez koje bi tekst zavrijedio prolaznu ocjenu: No, ne mogu, nažalost… / Zato – raku grla, smrti (?) / teški moždani udaru, / iščekujem vas! Koloplet epitafa naslovljen Za sada samo šest morbidnih epitafa i sedmi ohrabrujući tek je potvrdom spominjane teze da je u rukopis, zbog navedenoga straha, koješta nabacano (umjesto da je stvar išla u smjeru strože selekcije kao i unutartekstne redukcije); disfunkcionalnost kolopleta osobito je razvidna, dakle, u odnosu na rukopisnu cjelinu. Traži se prevoditelj neuvjerljiv je slamnigovski nabačaj čija je uvrštenost u rukopis također besmislena. Skakanje preko užeta iliti wannabe esej razlomljen u stihove još je jedan tekst programatske prirode obilježen krajnjom izvedbenom neuvjerljivošću.

Svi putevi vode u rimu naziv je pete cjeline čiji pregled otvaram tekstom-parafrazom Ja živim u guzima koji se šire (à la Rilke), davno viđenim kušanovskim štosom koji ovdje ne premašuje domete prizemnoga adolescentskog humora: Ja živim u guzima koji se šire / i u njima sve više zgrnuti žudim. / Ja možda i neću pojesti zadnje, / konačno govno, no ja se trudim. Kušanovih 100 najvećih rupa, moram dodati, djelo je jasne koncepcije čiji ironijski odmak sugerira, ali na cjelorukopisnoj razini, često prešućivanje erotskoga u velikim književnim djelima. Ovdje je, međutim, riječ tek o pokušaju vica koji je sam sebi svrhom, a bez kojega bi, da se nije dogodio, zbirka bila mrvicu manje loša. Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću minijatura je koju čine dva „zaključka“, a koji daju naznačiti subjektovu apolitičnost čime je, pretpostavljam, svjesno negirana polazišna semantika naslovnoga pojma, a što je, poglavito danas, prilično konformistički (ili bi autoru bilo draže čuti/pročitati pizdunski). Izdvajam drugi zaključak: Boli me kita i za antu i za tita. Tekst 16. 9. 1991. (Pad Drniša) nesumnjivo je najkvalitetniji trenutak rukopisa, koji uvelike sugerira autorove literarne mogućnosti; korištenje vezanoga stiha u ovom se primjeru pokazalo stilski učinkovitim, ističem: Otvorene su ceste za vražje svate. / Grmi zemlja od čeličnog ešalona. / Otjerane priče gaze kroz gomile. / Budućnost se ponavlja, s danom tuga. Tekstovi Bez oproštaja i Boksački rat s poezijom za prvaka u teškoj također su programatske prirode, pritom opterećeni nepodnošljivom, po estetiku letalnom dozom klišeja i pamfletizma.

Šestu cjelinu (ustvari mikrocjelinu) naslovljenu Ima još… čini jedan tekst, Press konferencija poslije pjesničkog debakla; providan je to štos, osigurač u slučaju negativne recepcije djela, očajan pokušaj autoironije na koji, vjerujem, iskusniji čitatelj neće nasjesti. Kulminacija rapsodije neukusa i jeftine jezične igre (jezičarenja, rekao bih) odvija se u pretposljednjoj strofi: Odmah po podjeli karata imao sam dva asa, / poslije čak i tris, mislio sam da sam dasa, / no Olinko, u ovoj slučaju, del Kolorko / bubnuo me u glavu flushinom i ništa… / mogao sam još samo sjest i plakat.

Iz navedenoga, pretpostavljam, zaključak vezan uz kvalitetu rukopisa nije potreban. Zanimljivo, te je godine u konkurenciji za Pucakovu nagradu bio i Augustinčićev rukopis Ipak, zora koji je kasnije nagrađen nagradom Goran za mlade pjesnike. Dakako, izvjesno je kako je Augustinčić u međuvremenu dorađivao svoj rukopis. Osim toga, različiti pogledi dvaju žirija po sebi ne mogu biti sporni. Sporno je, međutim, to što je od svih pristiglih rukopisa na natječaj Bajićev Revolucionar ocijenjen najboljim. Ako je tomu doista bilo tako, ako dakle doista nije bilo boljih naslova, ne bi li bilo logičnije te godine jednostavno ne dodijeliti nagradu čuvajući integritet iste koji je građen godinama?

Ovo mi doista nije lako pisati iz razloga što urednika zbirke, vrsnoga književnika, književnoga kritičara, stilističara i književnoga teoretičara Krešimira Bagića iznimno cijenim. Jasno je, međutim, to da je zbirka potpuni promašaj i da bi, za dobrobit spomenute nagrade, bilo dobro kada se išta slično ne bi ponovilo. Osim toga, sporno je i dominantno pozitivno pisanje o ovoj knjizi. Naime, često čujem zazive kolegica i kolega književnika (i ne samo njih) za poštenom kritikom. Gdje je ona sada? Kako je moguće da se o ovom naslovu čak i u medijskom mainstreamu piše izrazito pozitivno? Oni koji su se uhvatili pisanja književne kritike valjda bi se morali osloboditi okova konformizma (kao i oni, uostalom, koji su se uhvatili pisanja književnosti). U protivnom, koncentracija će čitateljskih krugova možebitno biti na nižerazrednim izdanjima, a nauštrb izvrsnih (ne samo) pjesničkih naslova. Toliko, kao kritičar, svatko valjda može „talasati“. I ne, ne mislim da je po autora ovaj prvijenac pitanje nepopravljive štete. Utoliko se nadam prijeko potrebnoj aktivaciji mehanizma samokritike. Kada već rijetke negativne glasove okreće na sprdnju, dopisujući im silne godine ili prijedlog performansa/čitanja poezije u zahodu Filozofskoga fakulteta (vrlo hrabro, nema što!). Uostalom, potpisnik je ovih redaka autor barem podjednako očajnoga prvijenca o kojemu mediji uglavnom nisu izvještavali stoga što naslov, crno na bijelo, toga nije bio vrijedan. Hvala nebesima da je tako! Mogao bih, a vjerojatno s vremenom i hoću, pregaziti još neke svoje radove, ali svom kolegi i prijatelju Ivankovcu ne želim ukrasti ideju. Stoga, ovdje ću završiti s napomenom da je Revolucionar, zbirka u kojoj nisam našao išta revolucionarno, jedna od najlošijih zbirki o kojima sam uopće pisao. A bilo ih je!

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

Podijelite članak