Franjo Nagulov: PUTOVANJE CRNOM KRONIKOM / Sanja Baković

SANJA BAKOVIĆ: AUTOBUS ZA TRNAVU, MeandarMedia, Zagreb, 2020., 95 str.

Bračanka na zagrebačkoj adresi Sanja Baković (Split, 1976.), u godini koju će rijetko tko pamtiti po dobrom, javila se drugom zbirkom poezije, ukoričenjem naslovljenim Autobus za Trnavu o kojemu je minulih mjeseci podosta i uglavnom iznimno pohvalno pisano. Četiri godine nakon „cekapeovskoga“ prvijenca (Plovna mjesta, 2016.), u razdoblju kada poezija povratka metafori, zahvaljujući novijim ili najnovijim glasovima scene dobiva sve razvidniji zamah, autorica nudi zbirku dominantno građenu na postulatima stvarnosne poezije koju, kada govorimo o ovdašnjem medijski popraćenijem pjesničkom mainstreamu, posljednjih godina razmjerno rijetko čitamo (jedan je od primjera bilo i Radićevo posljednje ukoričenje naslovljeno Ranije, o kojemu sam također imao čast pisati za Stav). Dominantno, dakako, ne znači isključivo, stoga i u ovome rukopisu, iako stidljivo, nalazimo naznake spomenute poetičke dominante.

Zbirka je podijeljena na uvod i šest naslovljenih cjelina, koji ukupno sadrže četrdeset i dva teksta, s tim da je uvodni tekst, znak nijemog jelena, na tragu konstatacije spomenutih poetičkih naznaka; tekst čitam kao refleks destrukcije koja je, međutim, jamac kolektivnoga egzistencijalnog kontinuiteta: iz tvornice mesa javljaju da su preko noći / krdo teladi proizveli / jer sve se može kad se hoće.

Prva je cjelina naslovljena Južni uroci. U uvodnome tekstu (rod) zamjetno je efektno korištenje anafore. Krnja sintaktička završnica teksta južni uroci. dobra narav (naslov izvedbeno podsjeća na rješenja koja je u zbirci Vatra. Igre na cesti koristio osječki pjesnik Marinko Plazibat) u službi je jakoga emocionalnog plana. Sličan primjer nalazim i u središnjemu dijelu teksta naslovljenoga . djeca: rodila je osmero žive djece / i deveto mrtvo / jer je zakasnio liječnik. Većina naslova u prvoj cjelini otpočinje točkom iza koje slijedi razmak, a za što ne nalazim logički argumentirane razloge.

Taj postupak možda možemo razmotriti kao najavu druge cjeline naslovljene Razmještanje interpunkcija, čiji uvodni tekst naslovljen jednota nudi jaku, ontološki skeptičnu završnicu: ako mi to sveto nemoguće / ikako možeš dati. Tekst mali glasovi obilježen je suzdržanom intermedijalnom gestom u drugoj strofi, pri čemu smjer adresiranja poruke izvjesno rezultira post-čitateljskom nedoumicom; zadovoljavajuća je to i estetski solidna morfološko-sintaktička igra čiju potpunu izvrsnost upitnom čine tek dva, držim, nepotrebna vulgarizma. Tekst ima dana na sadržajno-semantičkom planu nudi jako iskustvo svjesno minimalističkoga bivanja opisivoga kao „gubljenje vremena“, a uz stvarnosno zavodljive dionice: ima dana. na pidžamu jaknu, / trk po mlijeko, četvrt kruha. / ima dana. ne promijenim gaćice. / cijeli dan jedna pjesma, / razmještanje interpunkcija. U tekstu rat i mir, emocionalno također naglašeno progresivnom, osim naslovnoj intertekstualnoj gesti, svjedočim i onoj u drugoj strofi: ne znam je li to strašno: / tihi kas, / tundre, / gledanje stabala / obavijenih u srebra mraza, / hladnoća. izolacija. U tekstu peljar za male brodove korišteni su toponimi u službi stilskoga pojačivača, a pri čemu osobito naglašena biva egzistencijalna dvojina tako svojstvena ženskim glasovima stvarnosnoga pjesništva: svi su tvoji: Tijat, Kaprije, Žirje. / ti si sve što nikada nisam želio. / naprosto, nemaš lijepe crte lica. U tekstu na televizoru je ogrlica od ogrca uočljive su povremene estetski dvojbene sintagmatsko-sintaktičke konstrukcije poput „naporno brate“.

Treća cjelina naslovljena Ubodne rane otpočinje tekstom kuhinjski nož iz torbice Calvin Klein. Korespondencija je to s izvještajem iz crne kronike pri čemu je izvještajni sloj teksta stavljen u kurziv te je omeđen uglatom zagradom; posezanje za kurzivom u kombinaciji s posezanjem za uglatom zagradom pritom ostavlja dojam stilskoga pleonazma, pretjerivanja koje ipak možemo ocijeniti i svjesnim autoričinim postupkom. Na dani se tekst osobito semantički naslanja K., intimnije pismo razvidnije izvedbene uvjerljivosti te osobito upečatljive atmosferičnosti. Tekst, dakako, čitam i kao kritiku postojane društvene mizoginije: o tebi pričaju da nisi birala kome i kada širiš noge. Tekst pod morem, pak, čitam kao kritiku patrijarhata, koja se ne očituje tek naznačenom dominacijom (psihofizički nasilnom) muškarca nad ženom već i ženinom društveno programiranom bogobojaznošću; tu valja dopisati i tekst zaborav koji iz prizme ženskoga entiteta deskribira iznevjerena očekivanja okoline (k tome provincijsko-izolacionistički predznakovljena; izolacionistički, dakako, zbog otoka kao mikrolokacije u koji je smještena podčinjena objektica).

Služavski položaj žene unutar „nuklearne“ obitelji, kao još jedan pokazatelj njezine društvene podčinjenosti, naznačen je i narativnijim tekstom dolazak; tekst, k tome, tematizira religijski preduvjetovano obiteljsko nasilje: mogli smo, dok se nisi iznenada sjetio / da sam ovaj tjedan bila na vježbanju, / uhvatio za kosu i bubnuo: / ti ćeš meni na yogu u adventu. / dok sam ležala na podu, već si buncao / u dubokom snu na kauču u dnevnoj sobi. Tekst Memsura, pak, uz neke od navedenih sadržajno-semantičkih silnica ističe i jaku socijalnu komponentu; subjektica je sakupljačica boca, čijem je imenu semantički suprotstavljena njezina zasićenost egzistencijalnom rubnošću: dok po njoj gmižu gusjenice, / sanja da će jednom / prijeći u leptire. Povremena posezanja za sintagmatskim konstrukcijama iz engleskoga jezika, dojma sam, ne ispunjavaju očekivanja sadržajno-semantičkoga plana, istovremeno prijeteći kvalitativnom kapacitetu cjeline, što možemo primijetiti u tekstu plavi sjaj, ističem: kad si se prestala farbati / znala sam da je neko sranje, / da nisi tip za environmental movement. Tekst ženski životi obilježen je lucidnim posezanjem za figurom ponavljanja (riječ živi na početku svake strofe). Ciklus je zaključen jednim od nesporno najboljih tekstova rukopisa naslovljenim poniznost&podčinjenost (pisano kao jedna riječ), a čija završnica oponira dominantnom pesimizmu istoga: ništa mi ne znači teror logorejom. / branit ću plavo nebo, tišinu i tijelo, / branit ću se kako znam.

Četvrta cjelina, Autobus za Trnavu, otpočinje tekstom naslovljenim gotovo istovjetno (autobus za Trnavu) naglašenoga univerzalnog jezika ženske patnje; posrijedi je narativno gušći komad ipak očuvanoga unutarnjega ritma, dijelom zahvaljujući kako figuri ponavljanja (kurzivom dvaput napisano ciganke), tako i efektnoj aliteraciji: kao „š“ / iz šume, iz šake, iz šimšira. Tekst peta nedjelja kroz godinu nastavak je angažiranoga pisma jakih deskriptivnih slojeva. U tekstu zadnja nedjelja kroz godinu, pak, uslijed iznevjerenih očekivanja okoline, navedena društveno uvjetovana programiranost rezultira objektičinom autodestrukcijom. Unutarciklusna mikrocjelina trilogija nedjelje jedan je od estetskih vrhunaca zbirke čiju kvalitativnu kulminaciju nalazim u drugome fragmentu naslovljenom 2. mjesec (redni je broj u službi numeriranja fragmenata; ovdje to ističem kako se ne bi pomislilo na veljaču): u točki kalendara odjekuje crno lice / svetoga Martina de Porrea / kojeg su još zvali i „Martin od ljubavi“ / jer je štitio osamljene, sirotinju i bolesne. / njegova majka, oslobođena panamska ropkinja, / samo se jednom iz svega srca podala / bijelom peruanskom plemiću / koji se kasnije sramio sina. Tekstovi slad i pivo te o ljubavi kao odsutnosti, međutim, bitno su ispod navedenoga standarda; intertekstualne geste u drugonavedenom su primjeru, estetski gledano, osobito odmogle: iako odluka o početku i završetku spada u ljudska prava / i sve ima svoju kauzalnost – kolo sreće se okreće!

Tekst mojim prijateljima rastu porculanski zubi ne samo što je kritikom post-tranzicijske opsesivne posvećenosti trendu nego i pismom dirljivo nostalgičnih momenata: nitko više u zoru ne jede bureke nakon diska, / zbog glutena, i općenito, nitko ne izlazi, / samo soleri u intemezzu* između dvije veze, / zaneseni novom mladosti, utopijom novog početka (*posrijedi je vjerojatno tiskarska pogreška s obzirom na to da dodirnu točku s rukopisnom logikom nije moguće utvrditi). Tekst hitne intervencije, s obzirom na pomalo brlekovsku redukciju sintaktičkoga materijala (u odnosu na rukopisnu cjelinu), stilski odudara od konteksta, a uz posljedično vitalniji ritam; na istome tragu, donekle, možemo čitati i zaključni tekst cjeline naslovljen prema unutra.

Peta cjelina naslovljena Nakon ciklona otpočinje tekstom kako smo ubili vijayu lakshmi, gotovo dokumentaristički pribrano pisanim sekundarnim svjedočanstvom stradanja djevojčice u Indiji izolirane zbog pojave mjesečnice. Tekst ženski zid, pak, spominje prosvjed južnoindijskih žena protiv hinduskih konzervativaca koji su im zbog mjesečnice, smatrajući istu dokazom njihove nečistoće, branili ulaz u hram. Tekstovi Numa (23) i Eli Maa (60) intertekstualno su uvezani gotovo istovjetnim kurzivno pisanim fragmentom koji je ujedno jednim od kvalitativnih vrhunaca ciklusa (navodim isječak iz prvoga fragmenta): zaveži prste za moja rebra Numa, / da nam srastu kosti, da mostom / od Jadranskog do Arapskog mora / proputuje jednako tijelo nade. / naučili su nas da se dijelimo / toliko je lakše čekati skupa. Tekst žena gušter korespondira, pak, s vedskom mitologijom ujedno, makar posve diskretno, dotičući problematiku kastinskoga ustroja društva razmatranoga kroz prizmu siromašne žene s invaliditetom. Završna mikrocjelina naslovljena Iznova sadrži tekst toplina, tremor, rubno minimalističke sintakse uz intenzivno posezanje za glagolskim pridjevom radnim, a na tragu napose novijega stvaralaštva Božice Zoko.

Iz navedenoga je, vjerujem, lako zaključiti kako je zbirka Autobus za Trnavu pismo vrijedno posvećenoga čitanja i nerijetko estetski iznimnih trenutaka, kao i postojanoga, rekao bih nikada potrebnijega, angažmana inače svojstvenoga primarno stvarnosnoj poeziji (ukoliko je čitateljska koncentracija na pjesništvu postmodernizma). Dakako, bilo bi nepošteno prešutjeti povremene oscilacije, ali i kvalitativno odskakanje prvih dviju cjelina u odnosu na ostatak rukopisa; onih, naime, iskustvenih refleksa za koje čvrsto vjerujem da su rezultatom autoričina neposrednoga životnog iskustva. Možda bi smjer zadan tim dvjema cjelinama trebao postati putokazom pri Bakovićkinim budućim stvaralačkim naporima. To bi, siguran sam, u odnosu na ovu kvalitativno pristojnu knjigu bio dodatni korak naprijed, korak prema nedvojbenoj izvrsnosti koju je autorica, ovdje se donekle pokazalo, kadra postići.

(Franjo Nagulov © IO DHK)