Adrian Cvitanović: SAN O SREDNJOJ EUROPI / Gregor von Rezzori
GREGOR VON REZZORI: MEMOARI JEDNOG ANTISEMITA, Gymnasium naklada, Zagreb, 2020., 338 str. Naslov izvornika: Denkwürdigkeiten eines Antisemiten. S njemačkoga prevela: Gordana-Dana Grozdanić.
Ime Gregora von Rezzorija (1914. – 1998.) poznato je samo najupućenijim književnim sladokuscima. Prvi dio njegove uvjetne autobiografske trilogije, Hermelin u Černopolu, objavljen je još daleke 1961. godine u prijevodu Slavka Grubešića, dakle u vrijeme kad su još bili na životu ljudi koji su se mogli suživjeti s radnjom romana koja se zbivala u Bukovini, dalekoj ukrajinskoj pokrajini negdašnjega Austro-Ugarskoga Carstva. Bukovina današnjemu čitatelju zvuči jednako nadrealno i nestvarno kao Lotaringija, Pridnjestrovlje ili Transjordanija, ali nećemo se upuštati u zemljopisno-kulturološka razglabanja o povijesti Staroga kontinenta.
Gregor von Rezzori rođen je u osvit Prvoga svjetskog rata i kao da je bio predodređen svjedočiti zalasku jednoga povijesnoga razdoblja i stvaranju novoga, izgrađenoga na razvalinama prethodnoga. Taj potomak staroplemenitaške talijanske obitelji djetinjstvo je proveo u Černovcima, glavnome gradu nekadašnje Bukovine, kamo je po službenoj dužnosti bio premješten njegov otac, odani podanik Habsburškoga Carstva. Odrastanje u tome idilično-bukoličkome kraju toliko je obilježilo kasnijega pisca za cijeli život, da je izgradio čitav jedan zbiljsko-izmaštani svijet, čiju je nevinost i neoskvrnjenost u književnim djelima nastojao sačuvati za vječnost.
Rezzori uskoro biva izmješten iz toga „raja na zemlji“, kako ga je nazivao, i školuje se u Beču, svjedočeći rađanju nacističke Njemačke i preobrazbe njegove rodne Austrije u fašističku koloniju. Rezzori je nakon habsburške kapitulacije 1918. postao građaninom Rumunjske i pripadnikom austrijske manjine u šarolikome kolopletu ostataka onoga što je nekoć predstavljalo Austrijsko Carstvo. Bukovina je tijekom povijesti bila plijenom mnogih okolnih velesila i carstava koja su osvajanjima ostavila multikulturni pečat u zabačenoj ukrajinskoj pokrajini. Poljaci, Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci, Austrijanci, Nijemci, Židovi, Rusini i tko zna tko još, živjeli su na tome malom području u nekoj vrsti prisilne sloge. Austrijska poslovična suzdržanost, poljski etnocentrizam, ruska „velika duša“, židovska getoiziranost, „švapska“ radišnost te ukrajinsko-kozačka otvorenost stvorili su svojevrsni amalgam, tipičan za trusno granično područje.
Poput drugih velikih sinova okolnih krajeva, a sličnih sudbina i istoga jezika, Josepha Rotha (rođenoga u Galiciji), Ernsta Tollera (rođenoga u Poljskoj) ili svojih sugrađana, Paula Celana i Rose Ausländer, Rezzori je sa sobom u Beč ponio najbolje i najgore iz svoje domovine.
Roman Memoari jednog antisemita objavljen je 1979. godine i predstavlja završni dio spomenute trilogije. Iza Rezzorija je Drugi svjetski rat, koji je proveo kao novinar u Berlinu (kao državljanin Rumunjske izbjegao je služenje na bojišnici), kratkotrajan boravak u Francuskoj, gdje se okušao kao glumac i filmski scenarist, zanat koji će usavršiti u Italiji, gdje će provesti ostatak života u mondenome okruženju i pišući književna djela u kojima je uglavnom rekapitulirao vlastiti bogat i iznimno zanimljiv život.
Strukturalno podijeljen u pet poglavlja, od kojih svako predstavlja jedno razdoblje autorova života, roman nudi sliku značajnog povijesnoga razdoblja, obilježenoga slomom jedne velike kulture, nastajanjem druge, nakazne i monstruozne, te svakodnevicom u trećoj, stvorenoj na ruševinama prethodnih dviju. Čitatelj bi mogao pomisliti da Rezzorijeva freska predstavlja cmizdravo naricanje nad prošlošću i izgubljenom mladošću, ali takav pogled ne može biti udaljeniji od istine. Već sâm naslov navješćuje autorov nesmiljen i nepopustljiv stav, stil koji rese bridak jezik, interes za prikazivanje „šire slike“, oko za detalje, raskošan i bogat vokabular, uzvišenost i uniženost, tankoćutnost i sirovost, osjećaj za pravednost i mizantropija pomiješana s gomilom urođenih i naslijeđenih predrasuda. Rezzori je potomak minuloga, zastarjeloga društva koje, ostavši u nekoj vrsti zrakopraznoga prostora, nespremno suočiti se s novim civilizacijskim tekovinama te novom društvenom zbiljom, tavori u svojevrsnoj autodestruktivnoj, samodostatnoj i nepopustljivoj svijesti o vlastitoj propasti.
Rezzori je posvemašnje utjelovljenje svojeg pripovjedačkoga „ja“. Glavni lik romana progovara rječnikom njegove obitelji, odijeva se na način svojstven pripadnicima viših slojeva, ponaša se poput svih plemenitaških fićfirića, prenoseći zastarjele i duboko ukorijenjene nazore službenikâ staroga Carstva.
Memoari jednog antisemita nisu nikakva parodija, kritika ili pohvala austrougarskoga svjetonazora. Roman je to koji svakom sljedećom rečenicom izaziva mrštenje obrva, nervozno frktanje i mrzovoljno škrgutanje zubima. Slika rodnoga kraja, pa Bukurešta s kraja dvadesetih i početka tridesetih godina prošloga stoljeća, Beča uoči i netom nakon Anschlussa te neimenovanoga talijanskoga grada iz 1979. godine, dakle u vrijeme nastanka romana, odiše svim ranije navedenim odrednicama koje su krasile Habsburško Carstvo, a autorovo ustrajanje na vlastitoj blaziranosti, ravnodušnosti, čak i tuposti, nezainteresiranosti, posvećenosti uvriježenim i naslijeđenim stavovima koji uključuju antisemitizam iz naslova s velikim „A“, osjećaj društvene nadmoći zbog podrijetla, urođena nadmenost i lijenost, svojstvena pripadnicima zlatne plemenitaške mladeži... čitavome djelu daju potrebnu dozu zbiljnosti i uvjerljivosti. Zbog svega navedenog čitatelj neprestano osjeća potrebu raspravljati s autorom, živo sudjelovati u zbivanjima i mijenama koje pogađaju ne samo likove romana, autora, nego i samoga čitatelja koji će, ukoliko je riječ o upućenome sladokuscu s početka ovoga prikaza, u navodnim prošlostoljetnim reminiscencijama prepoznati neke značajke današnjice.
Gregor von Rezzori ubraja se među one autore koji, secirajući davna društva, iza sebe ostavljaju krhotine duboko utkane u sadašnjost naknadnoga čitateljskog trenutka. Podneblje o kojemu Rezzori govori isto je ono podneblje jednoga Sándora Máraija, Brune Schulza, Mihaila Sebastiana, Karela Čapeka, Isaka Babelja, Karla Krausa ili Miroslava Krleže. Svi oni, svaki na svoj način, govore o istoj stvari, pripovijedaju istu priču, recitiraju istu pjesmu. Srednja Europa nije izmaštan koncept, ona je trajno upisana u sve domovine navedenih autora, a naslijeđe koje je ostavila omogućuje nam da se međusobno prepoznajemo, iako ne govorimo istim jezicima i ne prebivamo na istim mjestima. San o Srednjoj Europi iz naslova, pak, samo je ironična tlapnja.
Rezzori u romanu ne sanja, ne snatri, duboko je svjestan zbilje koja je njegov svijet neumitno izbrisala s europskoga zemljovida. Auschwitz i Treblinka, koji se u knjizi mjestimice pojavljuju kao toponimi, zapečatili su sudbinu njegovih semitskih duhovnih neprijatelja. Roman Memoari jednog antisemita veličanstvena je posveta ljubavi; ljubavi ne samo prema ženi, nego i prema svijetu kakav je nekad bio. Lišen patosa, prepun bespoštednih zadjevica i autokomentara, taj književni spomenik izgubljenome svijetu ostat će trajno zapisan u povijesti srednjoeuropske kulture kao nemjerljiv doprinos povijesti njenoga rasapa.
Bez želje za rekonvalescencijom. Bez resantimana.
(Adrian Cvitanović © IO DHK)