Emilija Kovač: TRAGANJE ZA SVJETLOŠĆU / Goran Gatalica

GORAN GATALICA: ODSEČENI OD SVETLA, DHK, Zagreb, 2018., 91 str.

Pedeset tri teksta zbirke pjesama Odsečeni od svetla Gorana Gatalice podijeljena su na tri ciklusa: Ares briše svet med zvezdami, Metafizika pravičnega svetla, Preštimani dnevi jedne samine (u kvantitativnome rasteru dijelova 20, 20, 13). Gataličina usredotočenost na preispitivanje odnosa čovjeka naspram univerzuma proizlazi iz profila autora – ovaj fizičar i pjesnik na tragu svoga profesionalnog traganja za istinom, smislom, počélom i u pjesmi pokušava odgonetnuti tajne univerzuma, bitka, čovjeka.

U svojemu čitanju nastojala sam pojmiti logiku i smisao kompozicijske razdiobe tekstova. Premda naslovi ciklusa ne pokazuju zamjetniju emotivnu/motivsku/svjetonazornu razliku – svi su izrazito pojmovni, sa sugestijom promišljanja općih načela – razlika među ciklusima i svojevrsna priča, dinamika proizvedena razlikama, postoji.

Gatalica se kreće u emotivno-svjetonazornome okviru kajkavštine kako su ga u svojim esejima detektirali njeni dobri poznavatelji Ivan Kalinski i Ivan Kutnjak: trenutak je obilježen kmicom, fantazmagorijom, osjećajem raskidanja (Kalinski, Anatomija kmice, 2004.; Kutnjak, Nečastivi u snu ponoćne Hrvatske, 2013.). Zapravo, od Krleže nadalje, kajkavština je neodvojiva od paklenih vizija, slika propadanja, raspadanja, straha i nemoćne puntarije.

Tematizacija takva stanja, ali za razliku od dosadašnjih sondiranja infernalizirane socijalne zbilje, kod Gatalice dobiva kozmičke dimenzije i najizrazitija je u prvome ciklusu. Vizija je svijeta apokaliptična: njime dominira drobljenje (drobi se zutrašnjica na vusnicami), vrijeme je znorele misli, katakližme, kiborga.

Diskurs je ispovjedni više nego refleksivni, iako vrsta uporabljenih jezičnih sredstava sugerira refleksivnost. Kataklizmičke, zastrašujuće slike dobivaju razmjere sveprisutnosti i temeljnoga remećenja svemirskoga sklada (parkli samine, zvezde vu canjkima, černo sonce noštalgije, Andromedine kreluti opale su vu zemalski drač, zvezda odsečena od sonca, sila kmice, strah, čemer, smert neba i zvezd…). Svijet je hladan, prazan, razdrobljen, hiberniran, ispražnjen od smisla i takav prestaje biti mjesto prikladno za postojanje čovjeka. Pjesnik govori o nekom mi koje jest negdje prisutno, no ljudi (kao da) u takvu svemiru nema (mertvo živlenje, samina, čkomina).

Drugi je ciklus okrenutiji čovjeku i donosi više svjetlosti i emocionalne topline (Svetlo povekšuje samoču i lubav / zdalka nasmejanu droptinicu Božje lepote). Većina pjesama ovoga ciklusa apostrofirana je – posvećena autoritetima: čak 11 tekstova svojevrsni su hommage velikim prethodnicima kojima Gatalica iskazuje uvažavanje (Šimić, Krleža, Kanižaj, Tadijanović, Golob, Generalić, Galović, Krmpotić, Matoš, Dragojević, Ujević). Budući da je u preostalim dvama ciklusima takvih posveta manje (u prvome se spominje Nikola Šop, a Gagarin u trećemu), postupak apostrofiranja držimo posebnošću drugoga ciklusa. U takvome viđenju svijeta čovjek može biti i jest uzvišeno, zvjezdano biće koje rasapu prkosi trenucima ljepote. Smisao je doseživ u ljudskome djelovanju i prisutnosti, osobito kroz riječ/pjesmu (Još navek popefka svetlo donaša / čez hostu od reči / tera otpira nove vidike / poslušne duše) i kroz životne sitnice (ternac, firunge, kertičnjak, zviranjek, ufanje).

Treći je ciklus sinteza: aktualizira čovjekovu poziciju u svemiru, preispituje oboje, jer su, kao dijelovi svijeta, kontekst jedno drugomu. Globalno trajanje i dalje je mišljeno u znaku besmisla, no u njemu hrabri ipak opstaju i čine svoja velika djela: u naznačenome hladnom i ravnodušnom svemiru treperimo mali mi sa svojim čežnjama i snovima. Usto, iako, svemir je lijep, ponekad sasvim zemaljski. Čovjek je ostavio svoj otisak u svemiru upisujući u nj vrijednosti koje drži važnima: time mu je dao toplinu i povezanost dijelova.

Od kataklizmičnih, fantazmagoričnih, infernalnih slika koje dominiraju prvim ciklusom došli smo do ciklamaste šuškave svetlobe, zvezdanoga gartlica, dežđeka astročestica koji škropi. Misao o smislu i čežnja za njim nisu sasvim optimistične: još uvijek svemir prožima razorna snaga besmisla (belina paranoje) i još je preveč nemirov v krvi / živih smertih / hudih namera, no nekako je otvoreno mjesto svjetlosti i nadi. Posebno nas na takvo mišljenje nagovara zadnja pjesma, Popefka za Orionovu decu: njome provijava mužika vergleca z paralelnoga sveta, melodijom upravlja svetleči guvernal zvezd. Osvijetljen i ozvučen univerzum postoji u znaku nade što je potkrijepljeno uvođenjem nove generacije u viziju (djeca), čime se priča otvara nadi i budućnosti.

Naznačenu dinamiku suodnosa suprotstavljenih etičkih/kolorativnih načela dokumentirat ćemo slijedom nizova slika tame i svjetlosti (slike su označene brojem stranice kako bi se naglasila intencija dinamike):

Tamni niz: černa pleva (62), kmični greh kak velko sonce (13), černa samina (12), černa kmica (16), černa slika neuralgije (17), černe senje (38), černa štibra (43); svjetlosni niz: lepota prapočetka (28), cukor vremena na vusnici (28), Devičanska čistoča neba (22), neznani jezik svetla (41), čudovita svetloba (22), sončeni trag na lelu (49), svetlo kreposne pirge (55), kmično nebo – bela paranoja (65).

Vidljivo je kako ideja svjetlosti jača: slike svjetlosti frekventnije su prema kraju.

Zanimljivo je pratiti dinamiku odnosa slika černo sonce – černo sončeko: sonce, iako černo,  u varijanti černo sončeko ublažava dojam strahotnosti semantičkim pomicanjem u prostor deminutivnosti tako da slika sugerira i svojevrsnu notu žalovanja, ne samo strah. U prvome se ciklusu sunce aktualizira kao piknja zginula proti zapadu te kao eksplikacija negativna etičkoga principa (greh kak velko sonce). Dominantnost crnine proizlazi i iz generalne slike černa kmica je porezala svetlobu. Sunce se pojavljuje i u drugome dijelu, kao sončeko (zdrobilo se sončeko), dakle – još s dosta tamna/negativna u značenju, ali u obliku deminutiva koji ublažava negativnost. Dok se u prvome dijelu sintagma velko sonce aktualizira u apokaliptičnome okruženju (kmični greh kak velko sonce), u drugome se negativno značenje relativizira modalnom riječju (morti bi trebalo kričati / na denešnje velko sonce). U trećemu ciklusu nema sunca, ali ne znači da nema svjetlosti i topline, štoviše – jačanje obojega očito je u mnoštvu naznaka.

Razloge jačanja pozitivna životnoga principa u autorskome promišljanju zbilje i aktualnoga stanja svijeta vidim i u iskazanu povjerenju u poetsko govorenje: za autora popefka svetlo donaša / čez hostu od reči. Govorenjem, pjevanjem, Gatalica je od drobljenja zvezdane reči prapočetka i psihedeličnih glasov vesmira iz prvoga dijela putem zamjedbi zasvečkavanja svečkici u drugome došao do zvračenih misli i promišljanja lepote zvezd u završnome ciklusu knjige.

Kao što je naznačeno, kajkavština je s Krležom, a preporučujem i zavirivanje u opus Zvonka Kovača (Goettingenske elegije, Meandar, Zagreb, 2001.), razvila zamjetan leksički opus za ekspresiju infernalnoga. Ipak, Gatalica je za svoje kozmičke vizije kreirao niz novih slika: u spoju interesa za znanost i pjesmu stvorio je osebujne sintagme postupkom poetizacije termina (glasi hibernacije, černa neuralgija, telo kiborga, halabučenje galaktike, psihodelični glasi vesmira).

U načinu tvorenja pjesme zamjetan je iznimno čest tvorbeni algoritam: pjesma je stvorena kao linearna kumulacija zamjedbi o temi – nižu se izjavne rečenice intenzivirajući željeni dojam  novim slikama, a pjesma često završava nekim efektnim sumacijskim stihom (recimo, uvodna pjesma Ares briše svet med zvezdami završava naslovnom rečenicom i tako pojedinačne zamjedbe snažno zaokružuje pojmovno općom slikom).

U tome smislu, Gatalicu vidim kao sljedbenika dobre tradicije u promišljanju problematike svijeta i oblikovanja jezikom, osobito kao autora koji se recepcijom i vidljivošću svojega kajkavskog diskursa (sudjeluje u nizu književnih susreta i stekao je naklonost zamjetnih kritičara) upisuje u krug respektabilnih pjesnika profinjena senzibiliteta za tematiku i jezik.

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 7-8, Zagreb, 2020.)

© Emilija Kovač, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK