Dunja Detoni Dujmić: SVA NJEZINA „JA" / Neda Miranda Blažević-Krietzman

10. veljače 2018. | Tekuća kritika
Slika

SVA NJEZINA JA

 

NEDA MIRANDA BLAŽEVIĆ-KRIETZMAN: OPSEG OTPORA, Fraktura, Zaprešić, 2017., 299 str.

 

Zanimljivost pa i nedvojbena atraktivnost autobiografske proze Nede Mirande Blažević Krietzman, naslovljene „Opseg otpora“, nalazi se ponajprije u izrazitoj protežnosti njezine priče, tj. u širenju priče prostorom kojim kao da je autorica željela obuhvatiti čitav svijet. Ali istodobno je iznimnost ove autobiografije i u izrazito razvijenom, no i kontroliranom, sadržajnom sloju iste priče, dakle u sadržaju kojim se taj veliki narativni prostor sustavno, umalo nezaustavljivo popunjuje. Odmah se zatim može primijetiti kako to prostorno i sadržajno izobilje nalazi potvrdu/najavu u naslovu knjige, tj. u naslovoj sintagmi bogate metaforičnosti, dakle sintagmi koja se može protumačiti kao neka vrsta praga koji nas polako propušta, a zatim sve brže uvlači u tekst. Tada postaje jasno kako su pojmovi opseg i otpor – semantički nosivi dijelovi priče te kako oni ovu priču vješto i narativno rafinirano drže na okupu.

Za pojam opsega autorici je, kao epigrafski podsjetnik, poslužila definicija grčkoga matematičara i istraživača Eratostena, čovjeka za kojega kažu da je prvi izračunao Zemljinu veličinu, a prema čijoj je definiciji opseg „duljina zatvorene krivulje“. Današnjim i nematematičkim jezikom rečeno opseg bi mogao značiti i domet, dohvat, djelokrug, obuhvat. Zatim bismo se odmah mogli upitati: tko ne bi poželio da njegov životni doseg ima što širi obuhvat? Na istoj je napregnutoj semantičkoj crti i pojam otpora koji se određuje kao suprotstavljanje komu ili čemu; naime, fizičari kažu da je otpor protivljenje materijala (a taj bi materijal moglo biti i neko ljudsko biće) silama koje na njega djeluju i na taj ga način ograničuju. Tada bismo se opet morali upitati: tko ne bi poželio oduprijeti se silama koje ga tlače? No, za sve te silne otpore i opsege trebalo je zapravo i dosta hrabrosti.

Već na početku ove autobiografske priče nametnula se pomisao kako je autorica poput nekog postmodernog Eratostena željela pošto-poto svojim životom obuhvatiti, metaforički rečeno, Zemljinu veličinu, a u isti čas suprotstaviti se silama ustaljenosti, monotoniji, stereotipima, prosječnosti nekog znatno užeg prostora, ukratko: kruženjem nekim velikim prostorom željela je pomicati vlastite obzore i perspektive. Da bi u tomu uspjela, morala je krenuti u svojevrstan preustroj prostora u kojemu se rodila i isprva živjela. To je sustavno činila od trenutka kada je već u ranoj mladosti spoznala da se samo kretanjem dolazi do određena cilja i da se usput, a unatoč raznim preprekama, ponajviše emotivne ali i fizičke naravi, stječe putničko povjerenje u sebe, da se izbacuju neki imanentni strahovi. Tako je, čini se, počela njezina opsesija avanturom kretanja po zemljopisnoj karti, odnosno putovanja od rodnoga Gračaca, preko Bjelovara, Zagreba do Berlina, takve su bile i ljetne skitnje Italijom i Francuskom, a nakon toga duža, kasnije i stalna prebivanja u mnogim američkim gradovima, uglavnom u Kaliforniji. Ali usporedo s tom umalo nezaustavljivom potragom za nečim što u tuđini treba definirati, usvojiti ili odbaciti – trajala je ipak i autoričina sustavna svijest o polazištu. Ta se svijest potvrđivala kroz njezine uzastopne duže ili kraće povratke korijenima. Tako su se, dakle, iskristalizirali specifični oblici civilizacijskog nomadizma Nede Mirande Blažević; pri tomu je sloboda izbora odigrala glavnu ulogu, pokazala se njezinom temeljnom životnom potrebom. Jer ne kaže autorica bez razloga na jednome mjestu u tekstu kako svaki otpor ima svoju cijenu, ali se za uzvrat istodobno stvara poseban oblik slobode, neka nova i svježa zbilja.

Tu potrebu za kreativnim kretanjem mogli bismo iščitati i u obiteljsko-genetskom ključu: naime, autorica potječe iz ličke obitelji u kojoj je iseljeništvo bilo jedini način obiteljskog opstanka; o tome ona u knjizi iscrpno piše i pritom se koristi osobnim, ali i kolektivnim pamćenjem. Napomenimo da je ona zapravo prva koja je u tom pothvatu, što je znao biti i te kako mučenički, a tada još uvijek rezerviran samo za muške članove obitelji, prva krenula u „žensku“ potragu za prostorom drugosti, u žensku „putničku dijasporu“ (dakako iz posve drukčijih, reklo bi se, ne egzistencijalnih nego intelektualnih i kozmopolitskih razloga). Za nju je ta drugost bila mjesto susreta sa svojim dvojbama, predrasudama, znanjima, ironijom, prostor razotkrivanja, ali i prostor silnog učenja i kreativnosti, jer se jedino s razdaljine može zadržati vlast nad sobom, ukratko, spoznati sebe. Zato se nikada nije opredjeljivala između stranoga i domaćeg, onoga što teoretičari definiraju kao istost i drugost, nego je razvila neku posebnu moć bifokalnog gledanja: znala je kako biti i tu i tamo, znala je kako katkad biti i između, dakle, ne antagonizirati razlike nego upijati kulturnu energiju drugosti, a u isti čas pridonositi joj vlastitim kulturnim identitetom (za autoricu su slikarstvo i književnost dva načina umjetničkog čitanja svijeta, piše i objavljuje na hrvatskom i na engleskom, priređuje izložbe slika i umjetničkih fotografija i sl., kod nas i u svijetu). Za to je bila potrebna silna upornost, ne zato da bi preživjela nego prvenstveno zato da bi shvatila svrhu preživljavanja, posebno stoga što je pripadala onim piscima koje su Amerikanci, katkada  pomalo bagatelizirajućim tonom, nazivali onima koji dolaze iz „in the middle of nowhere“, dakle niotkuda, a to je dugo značilo s (jugo)istoka Europe. Svako se takvo kretanje po globusu odvijalo uglavnom u nekom strahu od gubljenja vremena, u stalnoj žurbi koju autorica naziva općim mjestom u ljudskom naporu da se zaustavi protjecanje vremena. No tom su se žurnom autoričinu kretanju suprotstavljale i razne prepreke, povremeno je to bila bolest koju ona u tekstu ironizira, naziva je kukavičkim atentatorom, ali s kojom je od mladosti naučila (su)živjeti i koju je uspjela, kako kaže, „pripitomiti“ kao neku vrstu drugoga, doduše napasnoga ja.

Upravo već spomenuta multikulturalnost koju je shvaćala kao skup jednakovrijednih identiteta – bila je, prema autoričinu uvjerenju, onaj važan pokretač kojim je pretapala svijet oko sebe u svoje pjesničke i prozne tekstove; pritom se pisanje autobiografske proze može protumačiti kao način borbe jednoga modernog nomada protiv gubljenja pamćenja, gubljenja domovine, jezika ili vlastitog identiteta. Slojevitost tog pamćenja uvjetovala je već spomenutu zgusnutu sadržajnost kojom je autorica popunjavala golemi prostor ove priče. Ali sve bi to bilo uzalud da Neda Miranda Blažević nije osoba koja zna pričati priče.

To se i u ovoj knjizi pokazalo u načinu na koji je strukturirala građu preuzetu iz svoje memorije, građu koja je umalo pucala po šavovima. Načelna joj je zamisao bila kao i u većini autobiografija – kronološkim redoslijedom prikazati život od rođenja do trenutka zapisivanja, no taj kronološki postupak ona sustavno narušava metodom asocijativnosti i montažiranja, oponašanjem selektivnog funkcioniranja ljudskoga pamćenja. Zato ne samo na jednome mjestu u tekstu kaže kako je „vrag vuče za rukav i šapće joj u uho da napravi malu digresiju“. Životopis je stoga isprekidan nizovima epizoda koje autorica, kao pripovjedačica koja zna što čini, narativno dinamizira, katkad unosi napetost i dramu iščekivanja, katkad priču prekida impresionističkim opisima krajolika ili pak nekih drugih dojmljivih detalja. Tako je postigla narativnu živost, ali i žanrovsku fluidnost teksta u kojemu se na istoj razini nalaze kraće esejističke digresije o raznim povijesnim, političkim, socijalnim, zemljopisnim i sličnim podtemama, na to se nadovezuju iz unutarnje, „oklopne“ perspektive – zapisi o gradovima, rijekama, znanstvenim otkrićima, rock-sastavima i stripovima, o Bogu, filozofima, jezicima, članovima obitelji, znancima i prijateljima, a napose o filmovima što bi se moglo ilustrirati sljedećim navodom: „Neograničeni, čisti prostor i često nevidljiva crta obzora zaštitni su znak Amerike. Taj neomeđeni znak prisutan je u mnogim vestern-filmovima i dokumentarnim filmovima o naseljavanju američkog istoka i zapada. Ta sunčana, snježna, travnata, kamenita, ravna, planinska, oblačna, kukuruzna i vodena prostranost Amerike duboko me fascinirala i još uvijek me fascinira.“ (N. M. Blažević Krietzman, 2017., 199).

Ipak, posebno mjesto u tekstu zauzimaju književne asocijacije: od britkih bilježaka koje se mogu čitati i kao kratka, isprekidana povijest svjetske književnosti – do primjedaba o pojavama i osobama s hrvatske književne scene, koje su odigrale određenu ulogu u autoričinu životu. U tu razgranatu priču ona upleće mnogobrojne unutarnje i izvanjske povezne motive koji su je potaknuli na pisanje. Sve je to, pak, premreženo suptilnim promišljanjima o vlastitim identitetskim aporijama, autorefleksivnoj intimi, pojačanom senzibilitetu i detaljima iz onog što naziva „blaženim“ trenutcima svakodnevna života.

Napokon, čini se da taj kolaž izabranih memorabilija iz života jednoga postmodernog nomada svjedoči ponajprije o umijeću kreativnog biranja i pripovijednog kombiniranja pa zato ova autobiografija neodoljivo potiče na parafraziranje one stare tvrdnje Antuna Šoljana – kako svaka posve izmišljena knjiga može biti istinita kao što i svaki životopis može biti istinit – samo ako su dobro izmišljeni. I upravo zato je pri pisanju ove, u isti čas istinite i izmišljene, autobiografije trebalo ne samo puno osobne hrabrosti nego i pravog spisateljskoga umijeća izmišljanja pa je baš u tome i tajna privlačnosti „opsega“ i „otpora“ ove knjige.

 

(Dunja Detoni Dujmić © IO DHK)

Podijelite članak