Nedjeljko Mihanović: MAŠTROVIĆEV ESTETSKO-KRITIČKI POSTUPAK / Tihomil Maštrović

TIHOMIL MAŠTROVIĆ: NAD JABUKAMA VILE HRVATICE. KROATISTIČKE STUDIJE, II. dopunjeno izd., Biblioteka Croaticum, sv. 6., ur. Radoslav Katičić, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2019., 488 str.

U knjizi su sabrane kroatističke rasprave u kojima se obrađuju književno-povijesne teme od početka hrvatske književnosti do suvremenih književnih ostvarenja. U tome opsežnom rasponu književno-povijesnih pojava na složen i izvoran način upotpunjuje se slika književnih ostvarenja, strujanja i stilskih formacija pojedinih razdoblja hrvatske starije i suvremene književnosti.

Tihomil Maštrović dosad je objavio velik broj knjiga (ovo je njegova dvanaesta autorska knjiga), književno-kritičkih rasprava i studija. Posebice je do temelja proučio i obradio književnost zadarskoga književnog kruga. Kao izraz duhovnih strujanja pojedinih razdoblja hrvatske književne baštine, njegova kritika u postupku nosi mnoge elemente moderne kritičke metodologije i suvremene umjetnosti riječi.

Taj je svoj modus faciendi Maštrović postupno izgradio već kao mlad asistent u Institutu za književnost i teatrologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i upravo dolaskom u Institut njegov odnos spram autentična književnoga teksta i spoznaje o zakonitostima duhovno-povijesnih promjera postaje akribičan i kritičan. U Institutu se Maštrović razvio u ozbiljna znanstvenika, prigrlivši estetičnu spoznajnu teoriju kao jednu od bitnih karakteristika svoga kritičarskog rada. S velikim idealizmom prilazi umjetničkoj vrijednosti riječi i taj čimbenik bitno utječe na njegovo znanstveno oblikovanje. I kao glavni ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu nikada nije prekidao svoj interes za vlastiti književno-povijesni i kritičarski rad. Ta je sustavnost pomogla izgraditi njegov čvrsti kritičko-estetski stav i razvojni put do subjektivne estetizantske formule i kritičke imaginacije.

Kao znanstvenik i književni kritičar, Tihomil Maštrović je svoju djelatnost oslonio na uzore hrvatske tradicije. Nastavlja književno-povijesnu i estetsko-kritičku tradiciju Franje Markovića, Ljubomira Marakovića, Mate Ujevića, Antuna Barca, Alberta Halera, Tome Matića, Slavka Ježića, Mihovila Kombola, Franje Fanceva, Ive Frangeša, Rafe Bogišića... U svojim znanstvenim poimanjima iskazuje dignitet prema nacionalnome nasljeđu. U strukturalnim inovacijama i kritičkim tendencijama zalaže se za tradicijsku ravnotežu duha. Odbacuje socijalističke metode tumačenja književnosti i prihvaća suvremene tendencije estetsko-kritičke teorije koje su determinirale njegove moderne kritičke domete. Takvim shvaćanjem književno-povijesne sinteze udahnjivao je u svoje tekstove svijest o povezanosti književnosti s tradicijom i njezinoj ukorijenjenosti u sudbinske domoljubne probleme vlastita naroda.

Na toj simbiozi književnosti i tradicije i u njihovu eklektičkome stapanju Maštrović je izgradio svoje kritičko polazište u kojemu tradicija nije samo dokument o nekome stvaralačkom razdoblju nego i svrhovitost po kojoj čovjeka uzdiže prema duhovnoj, umjetničkoj i domoljubnoj sferi.

Iz njegovih književno-povijesnih studija na vidjelo izbijaju sudbinske promjene u književnosti što su ih uvjetovale političke i društvene prilike burnih razdoblja hrvatske povijesti XIX. i XX. stoljeća. U književnoj ekspresiji traži izraz duhovnih strujanja pojedinih razdoblja i reakcije stvaralačkoga senzibiliteta. U kritičkome osmišljavanju umjetničkoga djela on ponire u bitstvo djela, u izvornost književne riječi, u složenost umjetničke produkcije. Pokazuje interes za sklad realnoga i idealnoga, tradicionalnoga i modernoga književnog teksta. Njegova je kritička metodologija dosljedno u službi prosudbe izražajnoga piščeva svijeta.

Književne rasprave Tihomila Maštrovića u knjizi Nad jabukama vile Hrvatice pune su povijesno-biografskih i bibliografskih podataka, ali on ne robuje pozitivističkim činjenicama. Njegovi kritički portreti iz starije i novije hrvatske književnosti osvijetljeni su analitičkim jezikom i sazdani na kreativnome stupnju interpretacije. U iznošenju podataka Maštrović je sustavan i temeljit, ali istodobno i osjetljiv na imanentne umjetničke vrijednosti književnih ostvarenja i estetičkih opservacija. Istražuje brojne, manje poznate činjenice hrvatske književne povjesnice; tisuću godina hrvatske drame i kazališta, prve novine na hrvatskome jeziku Kraljski Dalmatin, početke hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji, nepoznato hrvatsko kazalište u Otočcu godine 1844., gostovanja HNK-a u XIX. st., talijansko kazalište u Jadranskoj Hrvatskoj, hrvatske knjige tiskane u Beču u mehitarističkoj tiskari i dr. Posebno je vrijedan njegov članak Kodifikacija hrvatskoga jezika u međunarodnom kontekstu u kojemu donosi važne činjenice oko toga, za položaj Hrvatske u svijetu, prevažnoga događaja.

U raznovrsnosti izlaganja autor revitalizira historicističku preciznost i dokumentarnost. Naime, on istražuje, proučava, uspoređuje, utvrđuje, produbljuje, gradi, obnavlja historiografsku svijest o hrvatskoj književnoj baštini i na temelju subjektivne intuicije i estetske diferencijacije iskazuje vjeru u funkciju književnosti i umjetnosti. Erudicija stvara kritičko osmišljavanje, povijesni i estetički smisao. Ne obuzima ga semantička logomanija koja bi upravljala njegovom kritičkom ekspozicijom. U svjetlosti moderne interpretacije: stilističke, strukturalističke, semiološke (posebice elemenata Zagrebačke stilističke škole) on ostvaruje dostojanstvo riječi i ekspresije. Sve specifičnosti književnoga artefakta promatra kroz književno djelo, njegov sadržaj i njegovu ekspresiju.

Stekavši nove spoznaje o strukturi piščeva izražajnoga svijeta te pojedinih stilskih razdoblja hrvatske književnosti, Maštrović se u svojoj kritičkoj metodologiji, već na početku svoje historiografske djelatnosti, suprotstavio ispraznomu duhu onih interpretacija koje su dominirale u doba tzv. socijalističkoga realizma, razdoblja koje je desetljećima diktiralo estetski ukus i kriterije, ostavivši štetne posljedice u hrvatskoj književnoj historiografiji, otrcavši se do najispraznijih kritičkih fraza i ideoloških parola.

Izgradnja kulture je za Maštrovića dominantni oblik programske formule u njegovu moralno-političkome angažmanu. To je pokazao u svome znanstvenom radu kao znanstvenik u Zavodu za književnost i teatrologiju te kao glavni ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. U tumačenju književnoga gradiva on ne naglašava samo estetsku ljepotu riječi nego i moralističku, idejnu i domoljubnu svrhovitost književnosti. U dinamičnome kretanju smisla i u koordinatama svojih razmišljanja stvorio je metodologiju u kojoj izražava težnje da umjetnici u književnosti slobodno i u skladu s najintimnijim sugestijama svoje nutrine izražavaju vlastite misli.

U svojoj eksplikaciji Maštrović ne podilazi pomodnosti anarhoindividualne semantike, apstraktnim frazama strukturalizma, halucinantnim sintagmama, bizarnoj inflaciji riječi, retoričkim smicalicama i nekoj vrsti hiperbolične izražajne kibernetike koju su s velikom galamom i u sustavu lažnih vrijednosti unosili u književnu kritiku i historiografiju pisci takozvane alternativne književnosti. U tome obezvređivanju tradicije i devalvaciji smisla riječi gledalo se u književno-povijesnom gradivu apstraktnu spekulaciju bez unutarnjega života i izražajne spontanosti. U semantički dijalektičkim strukturama i u vragometnoj igri riječi degradirali su se na razinu jalove apstrakcije pojmovi i književna poetika. Čitava ta semantika bila je opterećena inflacijom korozivnih misli, bez logične estetsko-kritičke vokacije i ozbiljnosti.

U svojim ogledima i povijesno-kritičkim studijama u knjizi Nad jabukama vile Hrvatice Tihomil Maštrović umjetničko djelo promatra kao autonoman stvarateljski čin, pri čemu cijelu književnost vidi u kontekstu narodne povijesti. U analitičkome postupku zahvatio je širok raspon od najstarijih književno-povijesnih sadržaja; prvih hrvatskih liturgijskih drama iz XI. stoljeća, preko književnih djela P. Zoranića, B. Kašića, A. Starčevića, A. Kovačića, S. S. Kranjčevića, M. Begovića, A. G. Matoša, I. Vojnovića, A. Tresića Pavičića, U. Donadinija, I. Andrića pa sve do novijih umjetničkih ostvarenja N. Andrijaševića, J. Ricova, S. Čuića i dr. U svojim interpretacijama je sustavan, a u analizama temeljit. U literaturi traži viši tradicijski potencijal, a u umjetnosti ekspresije njezin temeljni izražajni princip estetizantske sublimacije. Dosljedno iskazuje znanstveno-historiografsko poštenje i ozbiljnost prema predmetu koji obrađuje. Ono što je povijesno eksplicira kao književnu povijest, a što je umjetnički fenomen, osmišljava stvaralačkom imaginacijom. Dimenzija njegova reagensa je kritičarska i književno-povijesna i na toj osnovi pronalazi kvintesenciju umjetničkoga smisla. Interpretirajući mnoge tečevine hrvatske umjetnosti riječi, njegova kritika nosi elemente povijesnoga, filološkog i estetičkog pristupa, i na tome jedinstvu ostvario je skladnu sintezu moralno-političke i estetsko-kritičke funkcije književnosti.

OPIS KNJIGE:

Drugo izdanje knjige Tihomila Maštrovića Nad jabukama vile Hrvatice. Kroatističke studije popravljeno je i dopunjeno u odnosu na prvo izdanje knjige iz 2001. Knjiga sadrži dvadeset i šest poglavlja kroatističkih rasprava, pretežno književno-povijesnih studija u kojima se obrađuje široki raspon književno-povijesnih tema, od srednjovjekovnih početaka hrvatske književnosti do suvremene književnosti.

Prva skupina priloga posvećena je proučavanju i kritičkom sagledavanju značajnih imena iz područja znanosti o književnosti. Kao voditelj znanstvenog projekta Hrvatski književni povjesničari i glavni urednik istoimenoga niza znanstvenih zbornika, Tihomil je Maštrović sudjelovao u priređivanju i objavljivanju četrnaest knjiga zbornika znanstvenih radova o pojedinim hrvatskim književnim povjesničarima. U okviru toga vrijednog projekta nastale su njegove rasprave o pojedinim književnim povjesničarima kao rezultat njegova višegodišnjega proučavanja filologije, napose hrvatske književne historiografije. U ovoj skupini radova nalaze se Maštrovićeve studije koje obrađuju pojedine aspekte književno-znanstvenih prinosa Bartula Kašića, Tome Matića, Franje Fanceva, Alberta Halera, Ivana Milčetića, Branka Vodnika, Slavka Ježića.

Druga skupina priloga u knjizi Nad jabukama vile Hrvatice vezana je uz pojedine hrvatske književnike i njihove književne uratke. Donose se prilozi o književnome radu Ante Starčevića, o dramskim pokušajima Silvija Strahimira Kranjčevića, o književnim kritikama Zvonimira Butkovića, o dramama Milana Begovića i dramskome radu Ulderika Donadinija, o pripadnosti Ive Andrića (i) hrvatskoj književnosti, o književnim zaslugama prirodoslovca Spiridiona Brusine, o književnome stvaralaštvu Stjepana Čuića i dr.

Treća skupina Maštrovićevih književno-povijesnih priloga odnosi se na književno i publicističko novinarsko stvaralaštvo vezano uz pojavu prvih novina na hrvatskome jeziku Kraljskog Dalmatina (1806. – 1810.), koje su izlazile u Zadru, i prvoga novinara Nikole Dominika Budrovića te odabir štokavske ikavice u prvim novinama koja anticipira rad Zadarske filološke škole. Ovdje spadaju i autorovi prinosi u proučavanju hrvatskoga narodnoga preporoda u Dalmaciji (Nagovještaji hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji, napose u Zadru) te prvoga preporodnog časopisa izvan Zagreba – zadarske Zore dalmatinske (1844. – 1849.), pri čemu su njegovi eseji o Anti Kuzmaniću i kroatizmu Zore dalmatinske, te o vezama Ante Starčevića s krugom oko Zore dalmatinske osobito kvalitetni prinosi poznavanju ne samo hrvatskoga narodnoga preporoda već i razdoblja hrvatskoga književnog romantizma.

Slijede prinosi o hrvatskoj književnosti u doba moderne objavljeni u časopisima Mlada Hrvatska u doba kada ju je 1902. izdavao i uređivao Branko Vodnik, te u posljednjoj artističkoj reviji hrvatske moderne – Lovor (1905.) urednika Milutina Cihlara Nehajeva. Tu spada i prilog Zaboravljeni književni kritičar Zvonimir Butković. Posebna autorova pozornost usmjerena je prema književno-kritičkoj recepciji dramskoga opusa Milana Begovića (Begovićev prinos hrvatskom političkom kazalištu, Pustolov pred vratima Milana Begovića, Milan Begović i Zadar), a sagledavanje Begovićeva djela u novome i potpunijem svjetlu nedvojbeno je rezultat Maštrovićeva višegodišnjega rada na priređivanju i uređivanju Kritičkog izdanje sabranih djela Milana Begovića u 24 sveska, pri čemu je na temelju ukupna pregleda Begovićeva rada, ali i kritika napisanih o Begoviću, dobio cjelovit uvid u veliki opus i recepciju toga u svijetu najizvođenijega hrvatskoga dramatičara.

Kao peta tematska skupina Maštrovićevih književnopovijesnih i kulturoloških istraživanja, uočava se područje istraživanja kazališnoga života na hrvatskim prostorima. Tihomil Maštrović došao je do nepoznatih, novootkrivenih podataka o kazališnim predstavama na hrvatskome i njemačkome jeziku koje su se početkom 1844. godine izvodile u Otočcu. Nadalje, u fokusu Maštrovićevih kazališnih propitkivanja nalazi se djelovanje talijanskoga kazališta u hrvatskim krajevima te gostovanja profesionalnoga hrvatskog kazališta iz Zagreba u Hrvatskoj u XIX. st., a posebno dramskoga ansambla zagrebačkoga HNK-a u Splitu godine 1893. U ovoj skupini radova nalazi se i prilog o brojnim i raznolikim kazališnim prinosima Slavka Ježića.

Drugo izdanje knjige Nad jabukama vile Hrvatice dopunjeno je dvama novim prilozima koji se ne nalaze u prvome izdanju ove knjige, a to su rasprave Početci hrvatske drame i kazališta i Pustolov pred vratima Milana Begovića. U prvoj autor utvrđuje hrvatsko podrijetlo naših najstarijih liturgijskih igara Tractus stellae i Visitatio sepulchri (XI. st.) i ispituje temeljne označnice hrvatskoga srednjovjekovnog kazališta, a u drugome je posvećen Begovićevoj drami Pustolov pred vratima (1926.) koju, zbog njezine bliskosti s pirandelovskim kazalištem relativnosti istine i freudovskim psihoanalitičkim istraživanjem čovjekovih psiholoških problema, kritika s pravom ubraja u autorova najnačajnija ostvarenja.

Brojni Maštrovićevi prilozi, svrstani u pet različitih tematskih skupina, prikazuju književne opuse pojedinih književnika kroz ostvarenu znanstvenu recepciju njihova stvaralaštva u dosadašnjim književno-kritičkim i filološkim istraživanjima, pri čemu rasprave Tihomila Maštrovića sadrže i šira interdisciplinarna kroatologijska stajališta, svjedočeći o autorovoj iznimno dobroj obaviještenosti. Komparativno-sintetički usmjerena, Maštrovićeva književnopovijesna znanstvena istraživanja važan su prinos, kako kroatistici tako i njezinoj interdisciplinarnoj sastavnici – kroatologiji.

Knjiga Tihomila Maštrovića Nad jabukama vile Hrvatice. Kroatističke studije, II. dopunjeno izdanje, obasiže 488 stranica i dvadesetak likovnih priloga. Uz Bibliografsku bilješku i Bilješku o piscu, knjiga sadrži i Kazalo imena što će olakšati njezino čitanje i pretraživanje.

(Autorovom i suglasnošću uredništva, uz neznatnu prilagodbu, preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 3-4, Zagreb, 2020.)

© Nedjeljko Mihanović, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK