Igor Žic: BRATSTVO PO MRLJI / Dragan Velikić

Dobio sam od Dragana Velikića njegovu tek otisnutu knjigu kolumni Bratstvo po mrlji preko zajedničkoga prijatelja koji ju je donio iz Beograda. Velikić je slobodni umjetnik i već dulje vrijeme najvažniji srpski književnik – i to na nekoliko razina. Naime, on je jedini srpski književnik koji želi biti istovremeno i pisac Srednje Europe – što je eufemizam za duhovnu ostavštinu Austro-Ugarske! – pa ne iznenađuje da je najprevođeniji srpski pisac na njemački i mađarski. Preveden je na petnaest europskih jezika te na arapski i farsi. Osim toga, dva puta je dobio NIN-ovu nagradu za roman godine (za Ruski prozor 2007. i za Islednika 2015.), a bio je i srpski veleposlanik u Austriji između 2005. i 2009., u vrijeme dok je Vuk Drašković obnašao funkciju ministra vanjskih poslova Srbije. Također treba navesti kako se rodio u Beogradu 1953., ali i da je odrastao u Puli, prekrasnome i – istovremeno! – antipatičnom gradu, zarobljenom militarističkim duhom provincijske glavne ratne luke jednoga ocvala imperija, posprdno nazivana Kakanija. I kao što je Josip Broz, taj nasmiješeni lažni bravar i pravi diktator, bio karikaturalni odraz nedjelujućeg cara Franje Josipa I., tako je i Jugoslavija bila karikaturalni odraz Austro-Ugarske – kao nova, bravarska Kakanija! Na mikrorazini Pule, sve je postalo još mračnije i mučnije. A upravo je Pula odredila Velikićeva rana sjećanja i potragu za duhom nevoljene, ali često prizivane Austro-Ugarske.

Diplomirao je komparativnu književnost u Beogradu, od 1994. do 1999. bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B92, no za ovu knjigu je znatno važnije to da je pisao kolumne za NIN, Vreme, Danas, Reporter i Status.

Velikić i ja smo u ovakvoj i onakvoj komunikaciji od kraja 2013. godine – vezano uz njegov roman Bonavia (Beograd, 2012.; Zagreb, 2013.). U tome je romanu, istražujući povijest svoje obitelji, postavio meni vrlo zabavnu tezu da je začet u riječkome hotelu Bonavia! Objavio sam dulji prikaz toga romana u Književnoj Rijeci (3/2014.), potom osvrt na vrlo zanimljivu i vrlo mračnu monografiju Pula – grad interval (Pula, 2014.; KR, 1–2/2015.) te osvrt na roman Islednik (KR, 1–2/2016.). Posebno sam ponosan na to što mi je dao i ulomak tada još neobjavljena romana Islednik (KR, 1–2/2015.) u kojemu sam odmah prepoznao vrhunsku prozu.

Ukratko, imam šest-sedam njegovih knjiga i, zahvaljujući tomu, mislim kako ga prilično dobro poznam i kao pisca i kao čovjeka. Nekoliko puta smo se našli u Puli i Rijeci i dulje smo razgovarali uz večere i poneku čašu vina. O nekoliko prilično bitnih stvari imamo posve suprotstavljena gledišta, no dio puta koji možemo ići zajedno – idemo zajedno. Najviše se razilazimo oko doživljaja Titove Jugoslavije – on, pomalo sentimentalno, smatra kako je to bila ozbiljna i uređena država, dok ja polazim od teze da je na ovim prostorima Austro-Ugarska bila posljednja ozbiljna i dobro uređena država. Bitno su nam različiti stavovi i o uzrocima ratova kojima je ta bravarska Kakanija sahranjena. To možda nije toliko bitno za njegove romane, ali je bitno za njegovo političko djelovanje i za njegove kolumne. Eseje i novinske tekstove već je objavljivao u knjigama: Yu-tlantida (1993.), Deponija (1994.), Stanje stvari (1998.), Pseća pošta (2006.), O piscima i gradovima (2010). U Bratstvu po mrlji pola knjige su stariji tekstovi (2010. – 2013.), a pola noviji (2016. – 2018.). Knjigu sam vrlo brzo pročitao i bila mi je beskrajno zabavna, no za većinu hrvatskih čitatelja teme su, uglavnom, odviše srpske da bi ih zaista mogla zainteresirati. Yugoslavenima bi mogla biti zanimljiva.

Sâm naslov djela treba malo objasniti. Naime, Velikić se bavi ljudima mračne prošlosti čije su biografije pune mrlja. Naravno, to su u prvome redu političari, ali tu je i cijela estrada koja služi primitivnomu uveseljavanju naroda te kriminalci kao gospoda iz podzemlja koji u sprezi s političarima vladaju Srbijom.

I tu Velikić, kao sv. Juraj koji ubija zmaja, maše mačem i pokušava se suprotstaviti čudovištu. On bi rekao da poput Svetog Georgija ubiva aždahu. Ovo navodim jer imamo suprotstavljena stajališta i oko jezika: on polazi od teze da su hrvatski i srpski jedan jezik, dok ja ne želim poput Svetog Georgija ubivati aždahu. Ne želim niti obilaziti fabriku veštačkih đubriva u Kutini, već mi je razumljivija tvornica umjetnih gnojiva. Uglavnom, nas se dvojica razumijemo, ali se često ne slažemo.

Ključna teza iz knjige – s kojom se posve slažem! – glasi u Velikićevoj verziji:

Vreme prolazi. Srbija tone sve više. Sasvim je svejedno gde ova zemlja ide – da li više prema EU, ili prema Rusiji – kad je vodi postojeća ekipa. S njima se jedino stiže u nigde. Zar je važno da li će Srbija u NATO ili ne, dok je Vulin njen ministar vojni? S naprednjacima pravog puta nema, niti će ga biti. Ono što je izvesno jeste da smo svakog dana od pravog puta sve udaljeniji.

Naša zemlja je politički provizorijum, čija je suverenost samo u natruhama. Mafija i službe bezbednosti drže Srbiju na sigurnom odstojanju od evropske perspektive. (str. 237, NIN, 15. februara 2018. / ja bih rekao 15. veljače).

Ukratko, knjiga je za ozbiljne čitatelje, no mislim kako bi mnogo primjereniji naslov bio: Za srednjo-europsku Srbiju. Velikićev roman Islednik bio je velika uspješnica u Srbiji (prodan je u više od 40.000 primjeraka!), no ova je knjiga oprezno otisnuta u 3.000 primjeraka. Ne vjerujem ni da će se to uspjeti rasprodati jer je riječ o borbi za Srbiju – koja, u stvari, ne postoji! Srednjo-europska Srbija je mit poput Yu-tija, jugoslavenskoga Yetija! Jednostavno ne postoji. I tako je Velikić, najvažniji suvremeni srpski pisac, napisao duboko anti-srpsku knjigu!