Adrian Cvitanović: EUROPA NA PLADNJU / Éric Vuillard
ÉRIC VUILLARD: DNEVNI RED, Disput, Zagreb, 2020., 115 str. Naslov izvornika: L'ordre du jour. S francuskoga preveo: Bojan Lalović.
Uzroci Drugoga svjetskog rata odavno su razobličeni i katalogizirani u nepreglednome mnoštvu djela posvećenih jednome od najmučnijih razdoblja ljudske povijesti. U tome moru književnih razrada, biografija i autobiografija izdvajaju se neka imena koja su se upisala u povijest ne samo literature, nego i pisane riječi uopće, te koja su ostavila trajne i upečatljive zapise koje je teško nadmašiti. U posljednjih dvadesetak godina pojavili su se novi autori koji propituju naš odnos prema tome razdoblju i koji su pridonijeli novim postupcima i pristupima temi što zaokuplja i golica maštu ljudi od pera. Jonathan Littell, Laurent Binet, Kevin Vennemann, spomenimo samo imena poznata domaćemu čitatelju, unijeli su svježinu i novinu progovarajući o temama koje u očima mnogih imaju zadan i davno utvrđen etički i stilski pristup.
Pripovijest Dnevni red (L'ordre du jour) Érica Vuillarda (1968.) – objavljena u obnovljenoj biblioteci Kaleidoskop (ur. Josip Pandurić) nakladničke kuće Disput – francuskoga romanopisca, dobitnika mnogih utjecajnih francuskih književnih nagrada, među kojima se zacijelo izdvajaju Joseph-Kessel za roman Tuga svijeta – pripovijest o Buffalo Billu Codyju (La Tristesse de la terre – une histoire de Buffalo Bill Cody) te nagrada Goncourt za najbolje književno djelu u Francuskoj g. 2017., za pripovijest Dnevni red, nedvojbeno se ubraja u red navedenih novih pera koja u djelima tematiziraju Drugi svjetski rat, njegove uzroke i posljedice. U tom „knjižuljku“ od tek nešto više od stotinu stranica, francuski je autor ispisao pripovijest o prologu nacističke ekspanzije u Europi, točnije o prijelomnim trenucima u kojima je Hitler opalio pljusku europskoj diplomaciji i slamao nemoćan otpor austrijskih političara uoči konačnoga pripojenja Austrije Trećemu Reichu, čuvenoga Anschlussa iz 1938. godine.
Pripovijest započinje sastankom njemačkih međuratnih industrijalaca i predstavnika krupnoga kapitala s njemačkim nacističkim glavešinama, na kojemu su izrazili i pružili neupitnu potporu režimu koji će uskoro cijeli svijet sunovratiti u nezapamćen pakleni bezdan. Vuillard tehnikom filmske montaže potom preskače nekoliko godina i zaustavlja se u siječnju 1938. i posljednjem sastanku Adolfa Hitlera i austrijskoga kancelara Kurta von Schuschnigga, despota i antisemita, koji je odigrao značajnu ulogu u fašizaciji međuratne Austrije, naslijedivši na mjestu kancelara E. Dollfussa koji je stradao u atentatu, a koji ipak nije bio spreman prepustiti domovinu nacističkim krvolocima, iako nije imao drugoga izlaza, s obzirom na to da su europske velesile, Britanija i Francuska, bile posvećene vlastitim unutarnjim problemima i što se, uslijed politike nemiješanja, nisu željele uplesti u trzavice s nacističkom Njemačkom. Razgovor Hitlera i Schuschnigga umnogome odražava političku situaciju u onodobnoj Europi, sučeljavajući s jedne strane nezajažljivoga luđaka na čelu zemlje koja neumitno srlja u posvemašnju katastrofu te plašljivoga, slabašnoga, neodlučnoga beskičmenjaka, bezličnoga aparatčika spremnoga na bilo kakav kompromis kojim bi mogao izbjeći brisanje vlastitoga imena iz povijesti, utjelovljenje licemjerja europskoga kapitala i diplomacije, politike i ekonomije. Schuschnigg je puki praznoglavac, stjecajem okolnosti izabran na čelo vlade zemlje koja nakon 1918. nije oblikovala novu povijest. Kršćanska demokracija, kao i socijaldemokracija, politike koje su poslijeratnoj Austriji i Njemačkoj nastojale dati novo lice, pokazale su svu svoju himbenost u austrijskome prevratu, zrcaleći time dominantna politička strujanja na Starome kontinentu. Prizor s oproštajnom večerom njemačkoga veleposlanika u Velikoj Britaniji, a budućega ministra vanjskih poslova nacističke Njemačke, Joachima von Ribbentropa, upriličenom u sjedištu britanskoga predratnoga premijera Arthura Nevillea Chamberlainea, a kojoj je nazočio i Churchill, sjajno oslikava onodobne političke smicalice nacističkih krvnika, koji su izvlačili što je moguće više apsurdnih ustupaka, istodobno se smijući u lice europskim demokracijama. Francuzi također nisu pošteđeni Vuillardova nesmiljenoga pera. Zaokupljeni vlastitim peripetijama glede uspostave vlasti te posve nespremni na bilo kakav oblik sukoba, Francuzi slijepo slijede Britance u njihovoj politici „smirivanja“, što će uskoro dovesti do pripojenja Sudeta, Münchenskoga ugovora, ulaska Hitlera u Prag te Mussolinija u Albaniju. Abesinija je već odavno u talijanskim fašističkim rukama, a Franco se u Španjolskoj priprema za završni udarac republikanskim snagama, potpomognut nacističkom Njemačkom, Staljinovom izdajom republikanaca te nemiješanjem europskih velesila u sukob koji ih nimalo nije zanimao. Kao što znamo, 1. rujna 1939. Britanci i Francuzi konačno ostaju bez izgovora, ali ni to ih neće spriječiti da Poljake prepuste komadanju, unaprijed dogovorenome između Hitlera i Staljina.
Éric Vuillard proveo je silno puno vremena u europskim arhivima, u potrazi za materijalom koji mu je pomogao pri pisanju knjige. Obilje dokumenata, arhivske građe i fotografija (sekvenca s retuširanjem Schuschniggove fotografije) vješto je iskoristio oblikujući zbiljske kadrove i stvorivši svojevrsnu pripovjedno-filmsku inačicu sumornih tridesetih godina 20. stoljeća. Prijetvornost europskih glavešina, podlost nacista koji su se isprva služili tehnikom blefiranja, podložnost i beskičmenjaštvo konzervativnih, desničarskih i ljevičarskih političara, kao i spremnost industrijalaca i predstavnika krupnoga kapitala na bezrezervnu podršku i suradnju s jednim od najkrvavijih zločinačkih režima u svjetskoj povijesti, ispisuju povijest europskoga kontinenta koji nije odveć promijenio svoje historijsko naslijeđe.
Čitatelju bi se moglo pričiniti da Vuillard ispisuje našu europsku sadašnjost; događaji oko Brexita i trenutačna situacija s migrantima, kao i cjelokupna politička situacija u Europi kao da reflektiraju neke od premisa onodobnoga postupanja. Autorovo ustrajavanje na tome da preispitamo uvriježena mišljenja i pretpostavke o krucijalnim zbivanjima dvadesetostoljetne povijesti nagoni nas na naknadno promišljanje o vlastitoj sadašnjosti. Ništa, međutim, neće spriječiti himbenost kapitala s velikim K. da nastavi kročiti utabanim stazama, izvan i iznad svekolikih političkih opcija, ma kako se one zvale. Pa čak i iznad kapitalizma. Hoće li na dnevni red konačno doći i to pitanje? Neće, ali zato autori poput Érica Vuillarda, koji pišu književnost s velikim K. i postavljaju prava pitanja, mogu pripomoći u borbi razuma protiv zauma. Pritom ne mislim na neponovljivoga Hljebnikova i njegovu sljedbu.
(Adrian Cvitanović © IO DHK)