Miodrag Kalčić: MOJA '68. U „IBORU" / „Nova Istra"

„Nakon četiri desetljeća situacija je slična, gotovo jednaka kao u propala bunta šezdesetosmaša Istoka i Zapada, umjesto socijalističke gazi nas demokratska diktatura. Svejedno, jesu li to povijesni apsurdi napretka ili historijski paradoksi progresa, promjena nema. Udarna trojka tijekom ovih polemika u pisanju odgovora i reakcija na napade, koja se potpisivala uime Redakcije Ibora, bila je: Boris Biletić (zvani Bob, ne prema Bobu Rocku iz grupe TNT Alana Forda, nego stoga što su mu to bili inicijali, Bo. B., ispod članaka dok je honorarčio u Glasu Istre), Ivan Pletikos (nadimkom Đovani) i ja (Kina). Uzgred, kad sam se već dotakao bluda politike, upravo smo nas trojica u nekom od rovinjskih druženja devet godina kasnije, krajem 1989., kad smo se rješavali Brozova socijalističkoga jednoumlja, kad su se začeli otvarati politički procesi demokracije, smislili ime (prvi ga se dosjetio Boris Biletić, ali ne želeći imati posla s osnivanjem stranke, predloživši, kako je rekao, hrvatsku riječ 'sabor', kad je već prvi pridjev, uz onaj 'demokratski', nosio i danas nosi samo 'zavičajno' obilježje) još uvijek u Hrvatskoj jedine značajne zavičajne stranke (u čijem smo utemeljenju aktivno sudjelovali Đovani i ja), Istarskoga demokratskog sabora (IDS-a). Iz sadašnje perspektive (nakon trideset godina) uzevši, mi jesmo udarili temelje, makar imenom političke stranke, još jednoga, bez obzira na to koliko demokratski (ne) bio, istarskoga jednoumlja (istarske jednopartijnosti), ovoga puta – ideesovštine. Premda se ponavljam iz nekog prijašnjeg teksta, moram napomenuti: ako ideesovci, nakon fašista i komunista, izdrže do 28. listopada 2022., Istra bez ostatka tada 'slavi' stotu obljetnicu jednoumlja!...“

Prošla je, ne znam kako ali očigledno prohujala je, četrdeset i jedna godina otkako sam u nadobudnom eseju (u povodu desete obljetnice obilježavanja svjetskoga i europskog studentskoga bunta) o '68. u socijalističkoj Jugoslaviji u Iboru uvodno napisao: „Ulaskom u svakodnevicu potrošačke kolotečine gdje glavno obilježje ljudskog kreiranja predstavlja dosada – a generacijski idol Zdravka Čolića, rijetko kada uspijeva rasteretiti dosade latentno učmale konzumente konvencionalnog zaglupljivanja – pomno prateći pomodnosti travoltiranih Amerikanaca, zaboravismo prošlost vjerujući u njenu nepovratnost. Stihija vremena omogućila je današnjem 'potrošaču' egzistencije potrebne rekvizite udobnijeg življenja brinući se za političnost pojedinaca onoliko koliko to dozvoljava hijerarhijska podređenost i zakidanje vlastitih ideja postojećeg društvenog sistema. Prosječnoga (malo)građanina današnjega političkog života skromno se tiču opće značajnosti progresa, zdravije egzistiranje zajedništva, dok se briga grčevito svodi k egoističnom interesu skupljanja tiskanih papirnatih bogova i karijerizmu (izuzecima – izuzetna čast).“[1] Ondašnji jugoslavenski i današnji (eufemistično obilježen) „regionalni“ pop-fenomen Zdravka Čolića i nadalje „konvencionalno zaglupljuje“ staro, srednje i mlado stanovništvo sedmerostruko raspadnute države (lani je, 18. kolovoza 2018., kao i prije sedam godina, prepunio puljsku Arenu)[2], a John Travolta, tada megapopularni disco-plesač u glazbeno-filmskim ultrahitovima (blockbusterima) Groznica subotnje večeri (John Badham, 1977.) i Briljantin (Randal Kleiser, 1978.; užasan filmski kičeraj gledao sam iz sasvim drugih pobuda, zbog unuke kvantnoga fizičara i nobelovca Maxa Borna, pjevačice prokleto lakih nota i očajne glumice Olivije Newton-John), još je uvijek iznimno pomodan američki glumac, u međuvremenu religijski zastranio u glupost New Agea, u scijentologiju. Dakle, nakon četiri desetljeća na Zapadu ništa novoga, zabavni se i svaki drugi potrošački svijet (društvo obilja) mijenjao tako, kako bi što više trošio i još više proizvodio (troši se radi proizvodnje, a proizvodi radi potrošnje), kako bi postao planetarna kreditna kartica za globalni shopping center.

Ne znam, ne sjećam se, a nije ni pretjerano bitno kome je palo na pamet u ondašnjem uredništvu Ibora (Boris Biletić, Josip Ivančić, Miodrag Kalčić, Slavko Kalčić, Nevenko Petrić, Ivica Pletikos i Edino Salamon) da za središnju temu (čini mi se prvi put, uz redovite kraće rubrike, tako tematiziranoga časopisa Književnoga kluba „Istarski borac“ u povijesti njegova postojanja, od 1953.) zadnjega dvobroja iz 1978. izaberemo nama izazovan studentski pokret koji se dogodio deset godina ranije. Možda je ideja, što je itekako lako moguće, „pala“ na Korzu (danas opet samo Giardini) gdje smo se redovito navečer sastajali, ili nakon Korza u Narodnom, Gorici, Dva ferala, Kod Pjera, Kavani na obali... ili možda nekoj ovdje nespomenutoj od pregršti, ali odavno već nepostojećih, puljskih „oštarija“ u kojima smo naveliko raspravljali (uz alkoholnu okrjepu) o knjigama, časopisima, omladinskom tisku, filmovima, književnosti, glazbi, filozofiji, politici, društvenim fenomenima, seksu, puljskim nedaćama, i tko zna o čemu sve još. Neformalna institucija Korza bila je tada osebujna puljska pojava svekolike mladeži svih klasa i slojeva, obvezatna večernja (često i poslijepodnevna) navika tradicionalno naslijeđena od srednjoškolskih dana, navika druženja i razgovora sa sebi sličnima te usputnih čavrljanja s kolegama i poznanicima. Ne šireći reminiscencije na lica i događaje istih i približnih godišta (plus-minus godinu-dvije-tri) s Korza, nekolicina nas iz uredništva časopisa Ibor imali smo svoje društvo (koliko me organ nezaborava još služi, nerijetko članove Kluba i suradnike časopisa: Valter Smoković, Mario Rubbi, Sergio Babić, Aldo Monfardin, Miroslav Mandić, Željko Valentić, Dean Herenda, Marijan Sinožić, Aldo Ivančić, Berislav Janković, Damir Paladin, Damir Burić, Ranko Borovečki, Željko Marić, Edvard Gri, Branko Išić, Predrag Spasojević, Edi Maružin, Jadranka Ostić, Jasna Mošnja, Ester Jadreško, Teodora Beletić...) koje se često doticalo utopijske, studentske '68.

Socijalističko šezdestosmašenje

Naravno, nismo bili rezignirani pesimisti bez buntovnih iluzija, kao stari iskusni lisac, od turobna svijeta i propalih revolucija umoran Krleža, koji je na upit Matvejevićev godine 1969., kako gleda na studentsku '68., lakonski odgovorio: „Sa simpatijom, naravno. Studenti, makar bili katkad 'naivni', predstavljaju najmanje korumpirani i najmanje konformistički element u okviru onoga što se, često abuzivno, zove inteligencija. (...) Revolt mladih čini mi se u tom pogledu veoma srodan sa stvaralačkim činom kao takvim, s avanturom koju on u sebi implicira...“[3], a u Dnevnik je toga nemirnoga studentskog svibnja 1968. britko zapisao: „Pedeset posto ove sorte bukača ne će da rokće u svinjcu današnje društvene svinjarije, međutim, što se socijalne dresure tiče, onih preostalih pedeset posto građanske omladine oponašat će bezidejno svoga taticu i majmunisati svoju mamicu, svoje djedove i svoje pradjedove, jer se iz ove menažerije ne može napolje ni vriskanjem ni preskakivanjem krletki i kaveza, ni retoričnim zaletom. Tako su se i stari majmuni (tate i mame, djedovi i pradjedovi) pomirili sa dresurom glupoga cirkusa usred koga su se i oni našli, a da ih nitko nije pitao pristaju li na to da se – ovdje dolje – benavimo kao što se benavimo. Veliki percenat današnjih buntovnih omladinaca bit će i te kako sretan bude li angažiran kao glumac u društvenoj komediji protiv koje se danas buni, a glumit će kao što im glume i roditelji: oficire, poštare, bankovne činovnike, profesore, majstore i tehničare, i uopće profesionalne političare pa čak i ministre, s ovu ili s onu stranu gvozdene zavjese. Ima li netko od te društvene kreme šansu da od svoga tate naslijedi povrh svega još i solidnu rentu, unosne papire, neku banku, rentabilnu fabriku, dućan ili karijeru, iskoristit će ove stečene pozicije po nasljednom pravu, 'pardon, pardon, jedno su ideje, čast, ali razlikujmo dobro – što je moje, nije tvoje!'“[4] Stari komunistički lisac znao je što treba javno reći, što intimno zapisati – točno je znao što se zbiva u nemirnoj Europi i kako će završiti (tako doista i jesu završili) većina europskih studentskih bukača – a što valja oportuno uime jugoslavenskoga socijalizma prešutjeti: o gnjevnim studentima u socijalističkome Beogradu početkom lipnja '68. (čiji povijesno univerzalni društveno-politički zahtjevi i nakon četrdeset i jedne godine zvuče jednako aktualno)[5] ni riječi.

Uglavnom, tamo neka provincijska Pula, u malo znanom lokalnom omladinskom književnom časopisu, drznula se obraditi i analizirati temu od koje su zazirale omladinske novine, studentski i znanstveni časopisi (ukoliko se ne varam u Hrvatskoj jedino se Studenski list u broju 4/1978. posvetio istoj temi, desetoj obljetnici studentskih nemira)[6], bojeći se reakcija i posljedica djelovanja dežurnih komunističkih ideologa, branitelja samoupravljanja i marksizma. Premda mi je već u srednjoj školi, a napose na fakultetu kao obvezni kolegij (na svakom fakultetu), marksizam bila krajnje sumnjiva društvena teorija i upitna filozofija (upitna i stoga što je zasnovana na djelu samo jednoga čovjeka, koliko god obrazovan i pametan bio), tada me dodatno iritirao jer se za svaku prirodnu pojavu (u obliku dijalektičkoga materijalizma), društvenu smicalicu i(li) socijalni prijepor rijetko opravdano (dakako, u sustavu režimske ideologije) i ponajčešće neopravdano pozivalo na nedodirljivi marksizam i redikulozno samoupravljanje (za koje sam pak znao da s Marxom veze nema, već je anarhistička tekovina, jugoslavenski izvrnuta). Kad sam se, završnih studentskih godina, počeo više zanimati za filozofiju i teoriju znanosti (T. Khun, K. Popper, P. Feyerabend, A. Koyré, I. Lakatos, I. Supek, S. Lelas...) i otkrio kako je marksizam teorijska namještaljka (prema Popperu eklatantan i notoran primjer pseudoznanosti, poput Freudove psihoanalize)[7], naslućivao sam njegovu neodrživost, nemoć socijalizma naspram propulzivnoga, iako antropološki i društveno nehumanijega, liberalnog kapitalizma. Imre Lakatos, mađarski filozof znanosti, marksizam je (1973.) jednostavno teorijski demistificirao: „U degenerativnim programima, teorije se pak izmišljaju samo zato da se u njih smjeste poznate činjenice. Je li, primjerice, marksizam ikad dobro predvidio neku iznenađujuću novu činjenicu? Nikad! Ali imao je slavnih pogrešnih predviđanja. Predvidio je apsolutno osiromašenje radničke klase. Predvidio je da će prve socijalističke revolucije izbiti u industrijski najrazvijenijim društvima. Predvidio je da u socijalističkim društvima neće biti revolucija. Predvidio je da među socijalističkim zemljama neće biti sukoba interesa. Rana predviđanja marksizma, dakle, jesu bila hrabra i zapanjujuća, ali nijedno se nije obistinilo.“[8] Marksizam je permanentno lagao samoga sebe i sve u njemu.

Mi koji smo živjeli samoupravni socijalizam s navodnim ljudskim licem – „ne treba zaboraviti da i u socijalizmu socijalističkog čovjeka bole zubi, rađaju se vanbračna djeca, ljudi žive u poligamiji, muževi i žene varaju se uzajamno, ljudi su i u socijalizmu uglavnom sitničavi, nervozni, zlobni, bolesni, slabo plaćeni, u jednu riječ zli i ne pretjerano sretni"[9] – i marksizam u formativnim godinama i to ne onaj dogmatski, ortodoksni (sovjetski, čehoslovački, mađarski, poljski, kubanski, kineski...), nego onaj, kako su nas uvjeravali, mekaniji (humaniji), slutili smo i osvješćivali zabludu jednopartijskoga socijalizma vjerujući u demokraciju i liberalni kapitalizam (naravno, ne ovaj današnji hrvatski, primitivni i korporacijski), približno slično onoj zabludi koju su europski revolucionarni studenti '68. imali prema nehumano profitabilnom kapitalizmu vjerujući u socijalizam (svih boja i predznaka). Razlike studenskoga bunta '68. na Istoku i Zapadu gotovo da i nije bilo: „Za prosječna građanina, koji nema nikakva stvarna utjecaja na donošenje odluka, često presudnih za njegov način života, nije ni od kakva značenja to što se na Zapadu elita vlasti reproducira na osnovi moći kapitala, a na Istoku svojevrsnom birokratskom logikom. (...) Dakle, ako demokraciju shvatimo kao kontinuirano sudjelovanje svih aktivnih građana u odlučivanju, ovaj je današnji svijet u cjelini nedemokratski.“[10] Svejedno koja bila, socijalistička ili kapitalistička, zabluda ostaje zabluda, to su nam otkrili studenti prije pola stoljeća. Dva desetljeća kasnije (u Europi) socijalistička zabluda pretvorena je u kapitalističku, kako bi svijet ostao jednako „u cjelini nedemokratski“. Prevrati, pretvorbe, promjene i politike informacije su za konzumerističke medije, proizvode se i troše gotovo posve jednako kao u potrošačkome svijetu zabave.

Iborov dvobroj o revolucionarnoj '68. prošao je, osim među vjernim čitateljima, prilično nezapaženo i nije odjeknuo kao posljednji (konačno i definitivno posljednji) „povijesni“ dvobroj Ibora iduće godine. Vjerojatno samo zato što ga drugovi iz puljskoga Komiteta zaduženi za ideološka pitanja omladine ili nisu čitali, ili ako i jesu nisu bili na visini zadatka u otkrivanju ideoloških zastranjenja od marksizma (koji su ionako nedovoljno i samo površno poznavali iz kongresnih tečajeva i populariziranih priručnika za omladinske poslušne rukovodeće kadrove) te u prepoznavanju kritike socijalizma. Mogli su nam u svakom tematskom tekstu[11] pronaći sijaset omladinskih skretanja i socijalističkih devijacija koje nisu bile u skladu sa zacrtanim smjernicama programa Saveza socijalističke omladine i Saveza komunista.

Toga se dvobroja dobro sjećam i po tomu što sam se tada prihvatio funkcije tehničkoga uređivanja časopisa (do njegova ukinuća). Danas nepostojeći posao tehničkoga urednika (od pojave računalne pripreme za tisak i ofsetnoga tiska, posao tehničkih urednika obavljaju iznimno lagano i programski jednostavno grafički urednici na kompjutorskim monitorima) bio je zanimljiv i ujedno zabavan proces ondašnjega knjigotiska. Časopisni prilozi pisani pisaćim strojem predavali su se slagaru koji bi u olovnome slogu prepisao (starim i vještim slagarima pravopis je bio u prstima) i otisnuo tekstove na tzv. špalte, dugačke uske novinske papire na kojima su tekstovi ispravljani i korigirani, a zatim su se vraćali slagaru kako bi unio ispravke i ponovno sve otisnuo na špalte za prijelom tekstova. Prijelom se radio tako što su se otisnute špalte rezale škarama i odresci lijepili u različite stupce na format časopisa s predviđenim prostorom za naslove i fotografije. Nakon pregleda otisnutoga prijeloma i još jedne korekture, slijedila je posljednja provjera, takozvana superica, i ako je bilo sve u redu – časopis je mogao u tisak. Taj proces obavljao se u ondašnjoj puljskoj tiskari (izvrsna Tiskara „Otokar Keršovani“ – u zgradi današnje Gradske knjižnice, MSUI-ja i sjedišta DHK – propala je kao što je sve u Puli, Istri i Hrvatskoj propalo, tranzicijski lopovluk!) prepunoj posla, s prekaljenim strojarima i slagarima, a ako smo htjeli proces ubrzati (tiskari beznačajan posao), trebalo je tiskare „podmazati“ žesticom, rakijom i konjakom, i zajedno s njima stalno sa čašicom (bićerinom) u ruci pratiti tijek i nadzirati tiskanje. Ne sjećam se jesam li tada ikada, dok sam zajedno s drugim dečkima iz uredništva formalno tehnički uređivao i korigirao časopis (samo posljednja tri sveska), izašao iz tiskare neveseo.

Alanfordovski klub

Književni klub „Istarski borac“ nije zapravo bio klub, nije imao utočište, nije imao svoj prostor ni prostorije (ni ormara) – ništa. Sastajali smo se samo sat-dva petkom u pet u predavaonici Pedagoške akademije (danas: Filozofski fakultet) zahvaljujući prof. Ljubici Ivezić – iskonskoj i zdušnoj hrvatskoj ljevičarki uvijek na nišanu zadrtih puljskih komunista i nehrvatskih čuvara „bratstva i jedinstva“ – utemeljiteljici Kluba i pokretačici časopisa davne 1953. u Gimnaziji „Branko Semelić“, tada djelatnici Pedagoške akademije. Stoga ne čudi to što ne postoji arhiva Kluba, ni časopisa Istarski borac ni kasnijega Ibora, spisi su (članstvo, korespondencija, originalni tekstovi...) i dokumenti (službeni dopisi, odluke, zapisnici...) čuvani neko vrijeme (dok nisu zagubljeni) vjerojatno u Gimnaziji i na Akademiji, no najviše privatno, po stanovima i podrumima članova Kluba i urednikā časopisa. Ništa čudno ni neobično za Pulu; u Puli se odvajkada ništa važnoga za urbanu i kulturnu povijest grada ne čuva.

Jednotjedni sastanci bili su puka formalnost dok su se glavni sadržaji, svi dogovori i sve aktivnosti Kluba i časopisa, kao što sam natuknuo, zbivali na Korzu i po gradskim kavanama i oštarijama. U dimu cigareta (uz pokoji joint) i alkoholnim isparavanjima satima smo raspravljali i razgovarali što bismo mogli objaviti, o čemu pisati, koje teme analizirati, koje knjige kritički predstaviti. Puljsko anarhično i alanfordovsko ozračje izravno se reflektiralo u stvaranju nove koncepcije časopisa. Otkako je časopis od Istarskoga borca postao Ibor (1976.), poprimio je nove sadržaje, prestaje s nekadašnjim pretežito srednjoškolskim književnim i novinarskim pokušajima i prelazi, poglavito zadnjih godišta, na književnu i društveno-kritički višu raznu. Za vrijeme Istarskoga borca (osim razdoblja od 1962. do 1964. kad mijenja naziv u Glas mladih) to je omladinsko glasilo Istre s podnaslovima: „glasilo Literarne sekcije 'Branko Semelić'“, „list Narodne omladine Istre“, „list Saveza omladine Istre“, „list za kulturu i društvena pitanja omladine Istre“ i „časopis za kulturna i društvena pitanja amatera i entuzijasta Istre“; za vrijeme Ibora u podnaslovu je izbjegnuta riječ „omladina“ te je „glas mladih Istre“ (s dobrom izlikom da je to kratko vrijeme 1960-ih zaista i bio), a posljednje godine izlaženja dodaje se i „časopis mladih Istre za književnost, kulturu i društvena pitanja“.[12] Očigledan je prijelaz s literarnoga srednjoškolskoga glasila na širi raspon časopisa, a zatim s režimski omladinskoga na časopis „mladih Istre“, i konačno posljednjih (naših) godina (do ukinuća i zabrane) odrasta, kritički sazrijeva i evoluira formom, sadržajem i angažmanom u studentski časopis. „Ono što osobno zamjeram mladima kada je u pitanju omladinski list, je njihova neodlučnost, pomanjkanje konstruktivnosti i neki čudan fenomen nemoći kad je potrebno odgovorno i organizirano prići ostvarenju tih zamisli.“[13], u prvome broju novopokrenutoga Ibora dobronamjerno zamjera profesionalni komunistički omladinac Radovan Juričić. No, kad se igrom puljskoga slučaja okupilo alanfordovski odlučno, konstruktivno i odgovorno uredništvo i proizvodilo časopis po svojoj zamisli, onda ga je valjalo ukinuti i zabraniti, a uredništvo osuditi.

U Ibor me uvukao srednjoškolski kolega i prijatelj pok. Nevenko Petrić (1956. – 2008.) nadimkom Pietro ili Trić (znao se potpisati s 3-ć) s kojim sam u Tehničkoj školi (on građevinskoga, ja strojarskoga smjera), u završnom razredu školske 1974/75., surađivao u izdavanju i uređivanju šapirografiranoga (prema šapirografu, spravi za umnažanje tekstova s matrica ispisanih pisaćim strojem) srednjoškolskog glasila Mi. Pietro je bio glavni i odgovorni urednik i nas smo dvojica ponajviše ispisivali stranice dvaju brojeva (koliko smo uspjeli objelodaniti tijekom te, nama tada završne, školske godine) toga primitivnoga tehničkoškolskoga glasila: Pietro mahom rock glazbom i školskim aktualnostima, ja naivnim filmskim kritikama i knjiškim osvrtima, a zajedno smo potpisali pregled djelovanja talijanske progresivne sympho-rock skupine Premiata Forneria Marconi. Nevenko je Petrić bio osebujna pojava, fizički invalid (prebolio je poliomijelitis i bio vrlo krhkoga zdravlja), a intelektualno i duhovno vedra i duhovita osoba, roker u duši i srcu, vrsni poznavatelj domaće i strane rock scene (iznimno je pomno pratio sve novosti u rock i jazz glazbi, na inozemnim radijskim postajama i u stranome tisku sve do smrti), o čemu je često kritički pisao. Njegova kolekcija LP-ja (ploče smo poluilegalno naručivali poštom iz Velike Britanije ili kupovali u Trstu) bila je probrana (kasnije i drugih nosača zvuka), raritetna i, na što je naročito pazio, očuvana, zato LP-je nije nikome (niti najboljim prijateljima, u koje ubrajam i sebe) posuđivao, ali je rado presnimavao albume ili izbore skladbi rokera na kazete (između pojedinih skladbi bila je stanka točno tri sekunde) na kojima bi potanko tehničkim rukopisom ili pisaćim strojem ispisao sve potrebne podatke. Njegova „patološka“ urednost i neviđena pedantnost u njegovoj besprijekorno namještenoj radnoj sobi (kad se iz centra i Zagrebačke ul. preselio u kuću na Velome vrhu) uvijek me fascinirala, plašio sam se išta dotaknuti bez Pietrova dopuštenja. Svašta je skupljao i kolekcionirao (pored radne sobe imao je još jednu prostoriju samo za arhiviranje raznih stvari, uglavnom tiskovina), sve je imao „pod konac“, točno njegovim redom i slijedom složeno: LP-je, CD-e, kazete, knjige, časopise, novine, revije, magazine, brošure, fanzine (bio je jedan od prvih, ako ne i prvi, izdavač, urednik i autor besplatnih, specijaliziranih fanovskih glasila u Hrvatskoj), mail-art korespondenciju (da, također među prvima na ovim prostorima, i poštanskom se umjetnošću bavio), tematske fascikle s izrezanim novinskim tekstovima, sve je imalo svoje točno određeno mjesto i primjereni red. Građevinski tehničar (zaposlen u Poduzeću za ceste) i, što je tih godina bilo ekstremno i eksponencijalno važno, član (ili predložen za člana) Saveza komunista, Nevenko je Petrić bio glavni i odgovorni urednik Ibora od prvoga broja 1978. do posljednjega inkriminiranoga dvobroja 1979. (ukupno pet svezaka).

S Pietrom sam se družio, slušao glazbu (kupovao sam mu rijetke LP-je po Italiji i Austriji), dopisivao, raspravljao, svađao (kao i svatko od nas iborovaca, nije bio lake naravi) i životno prijateljevao otkad smo se upoznali u Tehničkoj školi do (uz neke oscilacije) njegove smrti. Viđali smo se i za vrijeme moga studija u Ljubljani (vikendima i ponajviše ljeti) kad me, negdje u ljeto 1977., tada kao član uredništva Ibora („sasvim OK časopisa“, kako me uvjeravao), nagovorio da napišem osvrt na onogodišnji Filmski festival „koji ionako redovito pratim“ te da će „najvjerojatnije postati glavni urednik Ibora“ i – suradnja je bila neminovna. Napisao sam osvrt na Filmski festival (što sam učinio i za narednu godinu)[14], a zajedno smo kratko iskritizirali disco glazbu po puljskim zabavnim klubovima[15], ali kad sam pročitao cijeli dvobroj, uvjerio sam se da je Trić posve u pravu, časopis je sasvim OK. Dakako, poznavao sam suradnike (generacija s Korza) Borisa Biletića, Ivana Pletikosa, malo starijega pjesnika Daniela Načinovića i nešto slabije tada glavnoga i odgovornog urednika Edvarda Grija koji me ugodno iznenadio smjelim i odrješitim uvodnikom (kakve sam čitao po studentskom ljubljanskom i zagrebačkom tisku) dvobroju: „Što je to, što je što oželjkujemo, očekujemo od 'omladine'? Današnjoj smo prikačili nadimak one od prije četrdeset, trideset, dvadeset godina: revolucionarna (!) i time skočili sami sebi u usta! Neprestano lažemo sve oko nas i sebe same na kojekakvim sastancima! 'Omladina kao politička snaga' više ne postoji! Postojim ja, i ti si tu, i ona i još mnogo njih je tu, ali svi mi politički vegetiramo svaki za sebe bez čvrste veze... Pitanje je: što je to što bi trebalo povezati mlade? Odgovor: interes (!), zajednička htijenja!, ideali. A upravo je to, zahvaljujući potrošačkom (ljudo)žderstvu, ono što nas razdvaja! Sve mlade! (...) Dok god riječ 'omladina' znači neku društveno-političku snagu u raznoraznim govorima, knjigama, tekstovima, do tada će birokracija imati što 'raditi', tj. elaborirati, knjižiti, planirati, zbrajati s tom stavkom 'omladina'. Poznato je da zajednička nevolja ujedinjuje ljude, a to bi mogla biti utjeha, jer znači da mladi nisu u nevolji. No, vrag u meni ne spava! Da nismo i nevolju, kao i interes – individualizirali?!“[16] U to vrijeme prilično hrabra, drska, buntovna i argumentirana pljuska Savezu socijalističke omladine uopće, napose omladinskim funkcionarima u Puli, koji prenatrpani iznimno važnim društvenim obvezama puljske omladine nisu stigli pročitati tamo neki uvodnik (i da jesu, tko zna kako bi i bi li ga uopće razumjeli) marginalnog književnoga časopisa.

Polemičan studenski časopis

Krenulo je; već u idućem broju (Ibor, 1/1978.) stvaramo naše prošireno iborovsko uredništvo: Boris Biletić, Edvard Gri, Miodrag Kalčić, Slavko Kalčić, Marijakristina Mirković, Jasna Mošnja, Nevenko Petrić (glavni i odgovorni urednik), Ivica Pletikos i Edino Salamon. Moja kratka i vrlo povremena suradnja (tri-četiri člančića o filmu, koliko se sjećam) s pulskim Poletom, režimskim glasilom kratkoga vijeka (od listopada 1977. do svibnja 1978.) na dvije skupo otkupljene stranice omladinskoga zagrebačkog tjednika[17] (poput dnevnika Glasa Istre i istarskoga izdanja Večernjeg lista), rezultirala je polemičnim tekstom[18] koji nije izazvao pretjerano „oštre reakcije“[19], kako je predmnijevao glavni urednik u uvodniku, nego tek blijedim i nesuvislim političko-infantilnim odgovorom[20] (profesionalni omladinci znali su tada, što mi nismo, za skoro gašenje propaloga skupog projekta, pulskoga Poleta) na koji smo s guštom reagirali u idućem dvobroju[21].

(Usput, zanimljivo je to kako se neki tada mladci, poletovci i drugi akteri režimskoga puljskog novinarstva, tada nasuprot nama iborovcima, i oni već ostarjeli, danas tu i tamo nastoje „retuširati“, prikazati demokratskim „buntovnicima“ na razini smiješna televizijskog serijala, sad već gotovo trakavice, Crno-bijeli svijet.)

U tome dvobroju neizravno najavljujemo tematski blok o studentskoj '68. za sljedeći dvobroj: „Deset je ljeta prohujalo od svibanjskih (ili majskih) studentskih nemira u Parizu (i kod nas) ugušenih represivnom palicom. Neuspjeh kontrakulture 1968. leži vjerojatno u samom geslu pobunjenih studenata, znajući što neće, a ne znajući što hoće, a to bi htjeli odmah. Borba protiv nehumane tehnokracije s njenim birokratsko-tehnokratskim pogledom na svijet, s unaprijed programiranim ciljevima, ne može se provoditi neorganiziranom pobunjeničkom kontrakulturom ili prišivanjem značke na kojoj piše: 'Ja sam ljudsko biće: ne oštećuj, ne rasteži, ne kidaj!' Socijalna revolucionarna koncepcija sorbonskih studenata teorijski je duhovito smišljena, ali eksperimentalno nedozrela: 'Revolucija koja počinje dovest će u pitanje ne samo kapitalističko, već industrijsko društvo uopće... Potrošačko društvo mora umrijeti nasilnom smrću... Društvo otuđenja mora nestati iz povijesti. Revolucija koja traži da se za nju žrtvuješ je revolucija na tatin način. Mi iznalazimo novi i originalni svijet. Mašta osvaja moć.' (iz Sorbonskog manifesta) Jasno, najprije treba mijenjati ljude, zatim svijet. Pokretačke snage u povijesti, realizirane u revolucijama, nisu činile ništa drugo doli mijenjala vlade i socio-ekonomske sisteme, dok su nehumani odnosi, zahvaćeni tehnokratskom ekspeditivnošću, poprimili enormne dimenzije. Dosta smo se bavili perfidnom politikom čovječanstva, došlo je vrijeme raskrinkavanja povijesti, čovjekovog otuđenja i tehnokratske citadele, uspostavljajući osnovni cilj: osjećajnost ljudskog zajedništva i dostojanstvo ljudske individue.“[22] Golema većina inertnih studenata pola stoljeća kasnije (više nisu ni socijalna pa čak ni generacijska skupina, osim biološki, godinom berbe), iz bolonjske tvornice neznanja, inverzno od buntovnih kolega '68., zna što hoće (karijeru i novac) te ne zna i ne želi znati što neće.

Prvi svezak za 1979. bio je obljetnički trobroj posvećen četvrtini stoljeća postojanja Književnoga kluba, u kojemu su pretežito objavljeni književni radovi bivših i tadašnjih članova Kluba i suradnika časopisa, osim neknjiževničke puljske jadikovke o tada već osam godina zatvorenom, urušenom i oronulom gotovo stoljetnome kazališnom zdanju[23] (svečano otvorenom davne 1881.) – u čijem smo relativno sigurnom (od urušavanja) predvorju te 1979. godine uspjeli organizirati i održati multimedijsku manifestaciju Iborovi dani (25. obljetnica Književnoga kluba, čitanje poezije, recital, likovna izložba, živa glazba, glazbena slušaonica...)[24] – koje je vapilo za radikalnom obnovom (realiziranom tek nakon deset godina, 1989., a gotovo do tada kazalište je služilo kao skladište Filmskoga festivala[25]).

Total(itar)no vulgarna poema

Posljednji, najobimniji i najsadržajniji dvobroj Ibora, koji je uredio Boris Biletić, bio je u znaku prvih hrvatskih prijevoda, kako središnje teme total(itar)nih institucija (umobolnice, sanatoriji, bolnice, internati, religijske sekte, vojarne, policijske ustanove, zatvori, koncentracijski logori, kaznionice, prekooceanski trgovački i bojni brodovi...), tako i američke beat-poezije. Prijevodi izabranih ulomaka iz knjiga Ervinga Goffmana i Thomasa S. Szasza te moj esej o odnosu umjetnosti, psihe i duševnih poremećaja s primjerima književnih radova psihijatrijskih pacijenata činili su temat o totalitarnim institucijama,[26] a u usko povezanoj rubrici Poetry objavljeni su novi prijevodi Deana Herende četiriju pjesama autora, rodonačelnika američkoga beat-pokreta, Allena Ginsberga (1926. – 1997.) i Lawrencea Ferlinghettija (24. ožujka 2019. proslavio je sto godina) s uvodnim bilješkama o beat-pjesnicima.[27]

Profesionalnim omladincima iz puljskoga Komiteta (fašistička zgrada u kojoj su bili smješteni svi omladinski, socijalistički, komunistički i ini rukovoditelji grada i Istre) iz čitavoga dvobroja, u kojem nisu uspjeli zamijetiti da i oni političko-jednostranački djeluju u svojevrsnoj socijalističkoj totalitarnoj instituciji, zapela je za oko navodno samo Ginsbergova poema Molim te učitelju (Please Master)[28], koju su shvatili doslovno (da li i razumjeli?) samo na razini lascivnosti (homoseksualnosti). Ginsberg je pjesmu napisao signifikantnoga svibnja 1968.[29] i zasigurno su mu studenski nemiri posredno (i smrt bliske osobe neposredno)[30] bili nadahnućem: „Molim te učitelju mogu li dodirnuti tvoje lice / Molim te učitelju mogu li kleknuti kraj tvojih nogu / Molim te učitelju mogu li otkopčati tvoje plave hlače / Molim te učitelju mogu li promatrati tvoj trbuh pozlaćenih kovrči / Molim te učitelju mogu li ti lagano spustiti gaćice / Molim te učitelju mogu li vidjeti tvoje nage butine pred očima / Molim te učitelju mogu li se svući pod tvojom katedrom / Molim te učitelju mogu li ljubiti tvoje gležnjeve i dušu / Molim te učitelju mogu li dodirnuti tvrdi mišić tvoje glatke noge / Molim te učitelju mogu li spustiti uho na tvoj stomak / Molim te učitelju mogu li zagrliti tvoje bijelo dupe / Molim te učitelju mogu li lizati tvoj ud u bijelim i nježnim uvojcima / Molim te učitelju mogu li dodirnuti jezikom crvenkasti otvor tvoga dupeta / Molim te učitelju mogu li obrazima prelaziti nad tvojim jajima / Molim te učitelju, pogledaj me u oči / Molim te učitelju, naredi mi da legnem na pod / Molim te učitelju, kaži mi da ližem ogromnu motku / Molim te učitelju, položi svoje hrapave ruke na moju golu lubanju / Molim te učitelju pritisni mi usta na kurcu-srcu / Molim te učitelju pritisni mi lice na svoj trbuh, guraj lagano u zamasima / Dok mi nijema čvrstina ne ispuni grlo do kraja / Dok ne progutam i osjetim tvoj nježni kurac, topao poput mesa modrog od udaraca / Učitelju odgurni mi ramena i pogledaj oko / Povij me nad stolom / Molim te obuhvati mi butine i podigni dupe do visine tvojega trbuha / Molim te učitelju podigni me, noge na katedri, dok mi čmar ne osjeti disanje sline i dodir palca / Molim te učitelju, natjeraj me da ti kažem molim te, sad me jebi, Molim te (...)“[31] Čista pornografija i homoseksualna razuzdanost, nema niti u jednom stihu prizvuka odgojne stege, nema prisile autoriteta, nema tu terora državnoga obrazovnog sustava ni od njega nametnutih pravila, samo strast seksualne nastranosti i ništa više.

Slučaj Ibor najavljen je i otvoren: „Pisanje omladinskoga glasila 'Ibor' podvrći će se društveno-političkoj analizi, posebno zbog njegovog posljednjeg broja koji vrvi vulgarnostima. Tu analizu izvršit će Savez socijalističke omladine i Komisija za idejno-politički rad SK. Takva ocjena o 'Iboru' izrečena je na posljednjoj sjednici Komiteta SK.“[32] Pametni profesionalni omladinci uvidjeli su problem (navodno prema savjesnoj dojavi nekoga radnika iz tiskare, koji nije mogao probaviti silne Ginsbergove kurčeve, jaja, guzice, jebačine...)[33], ali ga nisu znali sami riješiti, morali su pozvati upomoć ideologe Saveza komunista. Hajka je počela. Za napadača je izabran ekscesni i rabijatni novinar A.....o Č.....l: „Znači, najnoviji broj, iako se u prodaji pojavio prije 20 dana, ne može se dobiti ni za lijek. Neki kažu da je povučen iz prodaje, a drugi pak da je rasprodan. (...) Možda 'iborovci' smatraju da mlade Istre, kojima je list namijenjen, zanima homoseksualno iživljavanje? Nema smisla da vam prezentiramo ijednu strofu iz te poeme! Ili je naša ocjena prestroga!? Slobodno stvaralaštvo opusa je široko, stoga neka i Ginsberg piše ili (uživa), ali ne na stranicama istarskog lista.“[34] Nećkajući se, treba li uopće reagirati na takve šporkarije, banalnosti i besmislice, ipak smo odlučili odgovoriti na svinjariju, ali odgovor je objavljen s gotovo mjesec dana zakašnjenja[35]: „Broj 4-5/79. časopisa mladih Istre za književno stvaralaštvo, kulturu i društvena pitanja 'Ibor', tri dana nakon izlaženja, na nezakonit je način povučen iz prodaje samo u pulskim 'Istarskim knjižarama'. To je bio pritisak na osoblje, iako spomenuti broj nije zabranilo Okružno javno tužilaštvo. (...) Pojedincima, čini se, valja neprestano ponavljati otrcanu tvrdnju da je vrednovanje umjetničke razine pojedinog književnog djela uglavnom u domeni poetike, književne kritike i estetike, a nipošto oruđe politikantskog diskreditiranja putem izvlačenja iz konteksta cjeline. (...) Pisanje je većma odgovorniji čin od pukog 'uživanja' – te mlade Istre, druže A. Č., ne zanima 'homoseksualno iživljavanje', već aktivan odnos prema stvarnosti. (...) Isključujući svaku namjeru polemiziranja s negdašnjim eksponentom šakačke press-agenture, završavamo bavljenje s A. Č.“[36] Odmah sutradan „eksponent šakačke press-agenture“ (među navodnicima je, također „inkriminirana“, sintagma iz 1979.; inače, sportski novinar A. Č. pratio je boks, naročito tada u zlatnom usponu Matu Parlova) nastavio je s napadom i omalovažavanjem: „Člančić po kvaliteti, 'kobasica' po kvantiteti, autora, članova redakcije 'Ibora', dokazuje diletantski pristup i nemoć. Šestorica članova redakcije 'Ibora', koji pokušavaju oponašati američkog poeta A. Ginsberga, i ja nećemo polemizirati. Nije potrebno da im odgovaram po točkama, ali ako su radni ljudi 'Istarske knjižare' u Puli odlučili da spomenuti (sporni) broj 'Ibora' povuku iz prodaje, onda su, pretpostavljam, ocijenili štetni utjecaj koji na mlade mogu imati napisi u tom listu. (...) O društvenim i idejnim opredijeljenostima govori činjenica da u redakciji 'Ibora' nema ni jednoga člana SK, a samo su dvojica članovi Saveza socijalističke omladine Jugoslavije (što je bila bezočna i notorna laž, i za komuniste i za omladince, op. p.). Možda je na mjestu pitanje: gdje su bile društveno-političke organizacije komune koje su dužne ostvarivati svoj utjecaj, pogotovo u sferi djelovanja, kojima se 'Ibor' loše i bezuspješno bavi (...) Uostalom, suvišno je govoriti (i pisati) o tome je li moguće da sadašnji redakcijski kolegij, kakav jest, ostane na kormilu lista, koji je u prošlosti bio stjecište mladih i naprednih stvaralaca.“[37] Jasno je odakle su puhali vjetrovi i kamo su nas tzv. društveno-političke organizacije željele smjestiti – kao da smo temom toga posljednjega dvobroja anticipirali moguću nedaću (iako smo itekako znali da je takav sadržaj časopisa provokacija za tadašnje zadrto omladinsko rukovodstvo) – vjerojatno u neku od socijalističkih totalitarnih ustanova.

Glede Istarskih knjižara, posljednji dvobroj Ibora bio je u izlogu, no nakon tri dana više ga nije bilo, na što me upozorio netko s Korza. Otišao sam u knjižaru i upitao mladu prodavačicu zašto Ibora nema u izlogu, na što sam dobio odgovor da ga nema ni u prodaji. Na čuđenje i pitanje zašto, mlada je prodavačica iskreno i doslovno odgovorila – „...na intervenciju novinara M...a U...a“, tadašnjega dopisnika Vjesnika iz Pule. Sve da i jest (bila) izmišljotina, evo, dakle, danas nakon pustih desetljeća zamišljam posve fikcijski jednu gotovo literarnu, dakle nemoguću/„nemoguću“ situaciju: u tamnome mantilu podignutih okovratnika, udbaški ozbiljan i informbiroovski namrgođen, ušao je brzim korakom lokalni dopisni komunistički novinar u knjižaru i strogim, ali tihim glasom (vehementnim šaptom, kako se to već godinama i desetljećima komunistički ilegalno odrađivalo), naredio uplašenom šefu knjižare da ne prodaje to pedersko smeće od časopisa, te američke imperijalističke pizdarije, ta antisocijalistička i antikomunistička sranja, tu istarsku i puljsku sramotu... Tako nam je, Deanu Herendi i meni, siguran sam (cento per cento, puležanski rečeno), za dotičnoga novinara (dakako, ne u gornjoj fikcijskoj, zaigranoj interpretaciji) potvrdio rukovoditelj Istarskih knjižara koji je, naravno, pod pritiscima i prijetnjama, kao moralni i savjesni komunist kasnije sve demantirao.[38] Napisao sam prosvjed (2-3 kartice) u svoje ime i poslao Glasu Istre i Večernjem listu, uzalud, nikad nije objavljen. Tekst sam kasnije predao Pietru na čuvanje.

Socijalistički neodgojeno uredništvo

Puljski profesionalni omladinci i komunisti nastavili su savjesno obavljati svoj težak socijalistički posao: „Komitet općinske konferencije SK raspravljat će na svojoj današnjoj sjednici o 'Iboru', glasilu mladih Istre, kojeg izdaje Književni klub Istarski borac iz Pule. Kao temelj za raspravu poslužit će analiza problematike s kojom se susreće 'Ibor'. Analizu je pripremila posebna radna grupa Komiteta SK, a kao povod za njenu izradu poslužio je dvobroj 4-5 iz ove godine u kojem je, kako se napominje, tiskano više tekstova 'nepodobnih osobito za uzrast kojima je časopis namijenjen'.“[39] Nakon temeljite analize i rasprave posljednjega dvobroja (od silnoga posla, rasprava, sjednica i sastanaka nisu imali vremena za analizu prethodnih brojeva), omladinski i komunistički profići inteligentno su zaključili „...da je dio napisa neprihvatljiv kao način prikazivanja naše društvene stvarnosti. Uočeni su brojni nedostaci ovog glasila pa je potrebno da se Općinska konferencija Saveza socijalističke omladine Hrvatske jače založi kako bi se ostvarivala programska orijentacija lista, a također i prilikom organizacijskog i kadrovskog sređivanja 'Ibora'. Među mladima moraju u buduće biti prisutnije organizacije SK, a o potrebi takvog utjecaja govori i podatak da u 'Iboru' u redakciji nema niti jednog člana SK dok su samo dva članovi omladinske organizacije (A. Č. je te lažne informacije doznao iz povjerljivih komitetskih izvora još mjesec dana prije, 2. studenoga 1979., ili su pak profesionalni omladinci prepisali laži od A. Č., op. p.) – rečeno je u raspravi. O pisanju i općenito problematici s kojom se suočavao 'Ibor' raspravljale su i Komisija za idejno-političko osposobljavanje i marksističko obrazovanje OK SK i Komisija za idejnu izgradnju, kulturu i informacije OK SSOH koje su naglasile da treba prevladati sadašnje stanje u tom glasilu.“[40] Drugačije rečeno: „Nekolicina autora, okupljenih u 'Iboru', idejnih opredijeljenosti koja su strana našem samoupravnom socijalističkom društvu, nameće mu destruktivan pristup u tretiranju nazovi društvenih tema i problema i umjesto da bude tribina mladih 'Ibor' sve više postaje poligon nebuloznih mudrovanja pojedinaca, udaljavajući se sve više od stvarnih svakodnevnih preokupacija i potreba mladih ljudi. Iz tih razloga općinski i republički SIZ za kulturu odbili su ove godine financirati taj časopis, tražeći da se uređivačkoj politici 'Ibora' osigura utjecaj Saveza socijalističke omladine. Općinski komitet SK je podržao taj stav, tražeći od Općinske konferencije SSRN da integrira izlaženje 'Ibora' u programe svojih kulturnih aktivnosti.“[41] Pitanje je, koje se samo od sebe nameće kad smo već postali tako i toliko popularni u zgradi Komiteta (iborovci su tada tema u gotovo svim kancelarijama i na svim sjednicama i konferencijama): kako to da nismo znali za što smo konkretno ideološki i politički okrivljeni, koji su to brojni nedostaci i koja su to nebulozna mudrovanja pojedinaca? Spomenutu famoznu ideološko-političku analizu, ako je uopće postojala i ako nije ilegalno tajnovito sastavljena, posljednjega dvobroja Ibora specijalno oformljene radne grupe Saveza komunista nismo vidjeli, točnije, ja je nisam imao prilike nikada pročitati.[42] Da smo kojim slučajem svi iz uredništva bili aktivni članovi Saveza komunista te ugledni i primjerni članovi Saveza socijalističke omladine i pisali to što smo pisali (i prevodili to što smo prevodili), bismo li ikada bili predmetom analiza i beskonačnih rasprava političko-ideoloških komisija i komunističkih radnih skupina?

Neposlušne i svojeglave iborovce valjalo je preodgojiti i opametiti: „Predsjedništvo Općinske konferencije SSOH ocijenilo je na proširenoj sjednici održanoj u srijedu (16. siječnja 1980., op. p.), da rukovodstvo Književnog kluba 'Istarski borac' svojim ponašanjem onemogućava rješavanje problema koji se odnose na programsku djelatnost tog kluba, list 'Ibor' te kadrovska i financijska pitanja. No, konačnu ocjenu o potrebi postojanja i financiranja tog kluba treba donijeti skupština SIZ-a u oblasti kulture, odnosno Skupština saveza kulturno-umjetničkih društava općine Pula. Osim toga Predsjedništvo smatra da 'Ibor' ne može dalje izlaziti pod nazivom glasilo mladih Istre, jer ono i ne piše o mladima cijele Istre. To je inače i stav Komisije za odgoj i obrazovanje Konferencije SSOH Zajednice općine Rijeka. Raspravi o 'Iboru', međutim, nisu se odazvali pozvani članovi Upravnog odbora 'Istarskog borca'. (...) Takvo ponašanje – koje karakterizira nedostatak odgovornosti prema društvu – u raspravi je jednodušno ocijenjeno kao nedopustivo i bahato. Ovaj literarni klub (u njemu nema književnika pa se zapravo ne može ni zvati književni, a članovi su mu omladinci) ne želi djelovati u okviru omladinske organizacije.“[43] Književnoteorijski potkovani omladinski čelnici (ili natprosječno obrazovan novinar) izvrsno razlikuju pridjeve literarni i književni, što nas je obradovalo za daljnje plodonosne rasprave. Naš formalni službeni progonitelj (A. Č.) nije se zamarao terminološkim distinkcijama između literarnoga i književnoga, on je simplificirao proširenu sjednicu OK SSOH na odgojno socijalistički zaključak: „Očito je da je članovima 'Istarskog borca' potrebna pomoć, a to znači da ih treba usmjeriti u radu.“[44] No, nama je očit bio samo totalitarni ustroj: „Čitava se aktivnost Iborovaca trebala svesti na pasivno slušanje direktiva šačice ljudi u Općinskoj konferenciji SSOH koji sebe smatraju cjelokupnom pulskom omladinom. Ti ljudi ne žele shvatiti da su i Iborovci njihova 'baza' i da se ovo društvo temelji na drugim odnosima od odnosa autoritarnosti i moći.“[45] Nepristojni učenici nisu bili spremni za njihova usmjerenja u radu, nisu zapomagali i skrušeno molili pomoć od omladinskih i komunističkih učitelja, nisu spali na Molim te, učitelju.

Nismo pristali da nas se, Ginsbergovim leksikom rečeno, jebe u mozak, nismo došli na raspravu jer smo raspravu organizirali prije profesionalnih omladinaca i komunista na koju se drugovi, iznenađeni pozivom, nisu odazvali. „Svim članovima Općinskog komiteta stiže od redakcije časopisa 'Ibor' ni manje ni više nego ovakav poziv: 'Na redovitom sastanku članova Književnog kluba 'Istarski borac' i redakcije časopisa 'Ibor' od 7. prosinca 1979. godine zaključeno je da se sazove zajednički sastanak predstavnika KK i članova Općinskog komiteta SK u proširenom sastavu. Okosnica razgovora bit će aktualna problematika oko časopisa 'Ibor'.' U tom pozivu, kojim članovi kluba zapravo sazivaju sjednicu Komiteta, navedeni su i datum i vrijeme održavanja, kao i uobičajeno upozorenje da se u slučaju spriječenosti pozvani ispričaju na taj i taj telefon.“[46] Drugovi nisu vjerovali vlastitim očima (Dario Vale, Duško Bogunović, Slobodan Pola, Marijan Kostešić, Milorad Mikač... koliko pamtim neke od ondašnjih omladinskih profesionalaca, ostala su mi /prez/imena odavno ishlapjela): zar je moguće da nekakvo neposlušno i socijalistički neodgojeno uredništvo poziva njih na sastanak (kakav nečuveni obrat!), njih moćne, iskusne i napredne puljske omladince (neupitne socijalističke karijere)? Nevjerojatno drsko, nemoguće, ili kako su sami konstatirali na svojoj sjednici na koju se pak mi nismo odazvali, „nedopustivo i bahato“. Nasanjkali smo gradsku omladinsku i komunističku elitu, a to se ne oprašta i ne zaboravlja. Tada negdje, kad se stvar otela uobičajenoj komunističkoj kontroli, kad se takve nepodopštine rješavaju dirigiranim sudskim igrokazom, profesionalna komunistkinja Sonja Lovrečić – u Komitetu na raznim društveno-političkim funkcijama i dužnostima teško pamtljivih naziva, a meni i neka daljnja rođakinja (zrmane ne biramo) – upozorila me (i moje roditelje, naravski) kako iborovski problem nije nimalo bezazlen (da ne spominjem njezina naklapanja i kretenarije o utemeljiteljici Kluba i pokretačici časopisa prof. Ljubici Ivezić), usputan i prolazan, nije komunistički kašalj i neka se kako god znam izdvojim od uredništva (nekakvom potpisanom izjavom, koliko se sjećam) jer slijede reperkusije. Dakako, s indignacijom sam, Ginsbergovim leksikom rečeno, odjebao takvu izdajničku mogućnost. Koliko znam, prijetilo se, zastrašivalo i pritiskalo (naravno, na „nevidljivo i bez tragova“) i druge članove zadnjega uredništva.

Socijalistički nokaut

Slučaj Ibor dobio je novu, širu dimenziju razmjerno pomirljivim prorežimskim napisom Gojka Marinkovića u podlistku Sedam dana zagrebačkoga Vjesnika o časopisu, ali i negativnom kritikom nepostojanja puljskoga kulturnog života: „U kulturnom životu Pule postoje velike praznine koje čekaju da budu popunjene. Glasilo mladih 'Ibor' jedan je od onih koji to pokušava, ali bez društvenog utjecaja i često na krivi način. Najlakše bi ga bilo ukinuti. Međutim, to je list koji bi mogao afirmirati stvaralaštvo mladih i stoga bi se razgovor o njegovoj budućnosti morao nametnuti kao imperativ.“[47] Marinkovićev osvrt na puljsku kulturu izazvao je sramotnu socijalističku kilometarsku tiradu puljskih kulturnih birokrata (koji u tekstualnoj trakavici administrativno priglupo nabrajaju svoje, ponavljam svoje kulturne zasluge – od Histra do turizma); slijedio je poduži Marinkovićev odgovor, pa tada neizbježno tračersko piskaralo A. Č...l i novinar Budimir Žižović.[48] Mi smo se javili vrlo kratko: „Željeli bismo skromnost pulskih kulturnih SIZ-ifa opravdati nizajući argumente iz njihova repertoara. Čudimo se kako su u posvemašnjoj skromnosti, da ne kažemo sramežljivosti, zaboravili obavijestiti javnost o još nekim svojim zaslugama, primjerice izgradnje pulskog amfiteatra, Augustova hrama, slavoluka Sergijevaca, zatim su zaboravili sebi pripisati opsežnu kulturno-izdavačku djelatnost u samostanima i crkvama na ovom području, a da ne govorimo o moru, suncu i mjesečini Sredozemlja koji su aktivniji kulturni subjekti od svega navedenog. (...) Nije fer, skromni pulski administratori, kititi se tuđim perjem izvana, a iznutra dijeliti 'pljuske' manirom koja je sve samo ne skromna i dobronamjerna. Vjerujemo da je Gorko Marinković na posljednjemu primjeru polemike i cijela javnost uvidjela totemističke mehanizme djelovanja pulskog kulturnog kampanelizma.“[49] Vjesnikova polemika potaknuta Iborom na koncu je završila na katastrofalnoj kulturnoj politici grada, istoj onoj politici (omladinskoj i komunističkoj) koja je ukinula financiranje časopisa.

Za vrijeme Vjesnikove polemike otvara se još jedna u Poletu. Naime, u intervjuu za taj omladinski tjednik Predrag Matvejević o čestim zabranama studentskih i omladinskih glasila te nerijetkim smjenjivanjem njihovih uredništva spomenuo je i Ibor: „List je, naime, povučen iz knjižara, što praktički odgovara zabrani, a da sudske zabrane nije bilo. Analizirajući 'Ibor', ustanovio sam neke nedostatnosti, ali kad se cijela stvar stavi u širi kontekst kulturnog mrtvila u Puli (zatvaranje kazališta, nedostatak prostora za kulturni život itd.), jasno je da se 'Ibor' razvijao u uvjetima koji nisu ni izdaleka idealni. Osim toga, 'Iboru' je zamjereno da nema izdavačkog savjeta, ali tko je 'Iboru' mogao dati prijašnjih godina tzv. dotacije bez plana koji je savjet prethodno verificirao, kako je svo vrijeme mogao uopće izlaziti i zašto se o izdavačkom savjetu počelo razmišljati kad je uredništvo napravilo jednu, recimo 'grešku'? Mislim da je ovdje mnogo više kriv gradski SIZ za kulturu (i druga odgovorna tijela) koji je dotirao glasilo i nije pravovremeno tražio zadovoljenje odgovarajućih normi, a ne toliko samo glasilo. To može naličiti na ucjenu.“[50] Jedva dočekavši ponovno spominjanje Ibora, javlja se, a tko drugi doli naš službeni progonitelj A. Č. sa starim prožvakanim blaćenjem, neistinama i optužbama s konačnim službenim direktivama i spasonosnim rješenjem: „Sadašnja je situacija da bi ipak moralo doći do nekih promjena, ako ništa drugo ono u glavnom i odgovornom uredniku i ponekom uredniku na čija bi mjesta trebali doći odgovorniji i kvalitetniji stvaraoci.“[51] Premda smo prethodne godine (1. studenoga 1979.) zaključili svako dopisivanje s lažljivim novinarom, tada nam je, znajući da smo ostali bez novca i da nas kane pod svaku cijenu šikanirati te na koncu uništiti, postalo svejedno pa kako ne bismo ostali dužni, sasuli smo lažljivcu u brk što mu ide: „Taj filistar svojom deplasiranom demagogijom i kreativnom osakaćenošću želi obeshrabriti kulturni angažman mladih politikantskim diskreditiranjem u čemu ga ova provincijska sredina podržava. Kako smo primorani baviti se njegovim niskim udarcima, jer postojimo u dotičnom prostoru, to činimo isključivo u službi istine postavljajući si pitanje: da ipak nismo precijenili ovu učmalu sredinu posljednjim dvobrojem?“[52] A. Č. nije odgovorio!

Uskoro samo saznali i zašto: „Naime, poznati pulski novinar oštroga pera Armando Černjul tužio je ovih dana list 'Ibor' sudu jer ga je on oklevetao u 'Poletu' br. 122, u članku 'Fotogenični lažopisac'. 'Iborovci' su 'fotogeničnog lažopisca' nazvali 'novinarom špringerovske provenijencije', 'ždanovskom naravi', 'filistrom' i dr. pa je Armando Černjul zaštitu svojih građanskih prava i časti potražio na sudu. Odvjetnik Armandu Černjulu je Milan Mitrović (u slobodno vrijeme, kad nije zastupao prijatelje i poznanike, nadriliječnik karcinoma i autor takovrsnih knjiga, jednu od kojih sam, prvu, 'Tumor, treći prilaz', odmah po isteku uvjetne osude prikazao kao tipično pseudoznanstveno smeće, op. p 2019.)[53]. Kakav će biti rasplet događaja, teško je prognozirati. Međutim, izgleda da se ovoga puta 'Iboru' loše piše. Da li će poznati boksački stručnjak i ovoga puta pobijediti klasičnim nokautom?“[54] Tako su o svojim generacijskim kolegama s Korza (iz čiste generacijske solidarnosti) razmišljali poćudni i režimu odani naivni omladinski novinari puljskoga omladinskog glasila (nije trebalo dugo čekati, i njih će taj isti OK SSOH Pula, kao nekad nas, tri godine potom proglasiti nepoćudnima i to samo zbog spominjanja nas, groznih iborovaca)[55]. Što smo mogli očekivati u takvim okolnostima (meč je unaprijed dogovoren i režiran, socijalistički su suci komunistički odabrani i nagovoreni, unaprijed se znao siguran pobjednik) – samo socijalistički nokaut.

Tko je konzultirao narod?

Okolnosti su početkom 1980. za jugoslavensku državu bile dramatične, smrtno dramatične. Doživotni (i u srcima mnogih besmrtni) predsjednik socijalističke Jugoslavije, „najveći sin naših naroda“, u Istri i danas u mnogih obljubljeni i obožavani drug Josip Broz Tito, ozbiljno bolestan i dobrano star, već je jednom nogom bio u grobu (metaforično i doslovce; 20. siječnja 1980. zbog embolije i prijeteće gangrene Titu je u Ljubljani amputirana lijeva noga), a na životu ga je održavala jedino medicina. „Skoro nevjerojatno dugo liječnicima je uspijevalo osigurati dotok krvi u vitalne organe, pri čemu nije bilo moguće spriječiti stalno začepljivanje žila. Došlo je do niza sporednih pojava, koje su između ostalog 'prisilile' da Tita priključe na umjetne bubrege. Kliničko je stanje bilo tako komplicirano kao što 'u medicinskoj praksi jedva da je ikada zabilježeno'. Pojavile su se poteškoće s jetrima, što je uzrokovalo žuticu. Na kraju je smrt nastupila uslijed raspada perifernoga žilnog sustava i zastoja srca.“[56] Jugoslavensko srce „najvećega sina naših naroda“, unatoč silnom medicinskom trudu, ugasilo se, otkucalo je svoje 4. svibnja 1980. u 15 sati i 5 minuta.

Faraonski Titov pogreb bio je u Kući cvijeća na Dedinju u Beogradu 8. svibnja, a mi smo, u tom jugoslavenski tužnom i patetičnom kontekstu, samo tjedan i pol kasnije prvostupanjski osuđeni[57]: „Zbog uvrede i klevete u štampi krivično vijeće Općinskog suda u Puli, kojem je predsjedavao sudac Dušan Mošnja, osudilo je Nevenka Petrića (23), Borisa Biletića (23), Slavka Kalčića (26), Josipa Ivančića (28), Ivana Pletikosa (22) i Miodraga Kalčića (23) (svi iz Pule) na po pet mjeseci zatvora, uvjetno na godinu dana. Optuženi su odgovarali zato što su kao članovi redakcije pulskog časopisa 'Ibor', glasa istarske omladine, u zagrebačkom 'Poletu', tjednim novinama Saveza socijalističke omladine Hrvatske, u broju od 19. veljače o. g. u napisu 'Fotogenični lažopisac' objavili niz uvreda i kleveta na račun našeg pulskog dopisnika Armanda Černjula. (...) Časopis 'Ibor' više ne izlazi.“[58] Na izricanju presude popunili su dvoranu članovi Kluba i simpatizeri Ibora. Urezala mi se u pamćenje simpatična i pametna doskočica na početku sučeva čitanja presude koja je uobičajeno socijalistički započinjala: „U ime naroda osuđuju se...“; tada je netko iz publike upitno doviknuo (čini mi se Aldo Monfardin): „Tko je konzultirao narod?“ i, dakako, izbačen je iz sudnice. Žalili smo se na prvostupanjsku presudu i žalba nam je djelomice uvažena te kazna smanjena, ali ne i vrijeme kušnje (javnoga djelovanja): „...utvrđuje im se kazna svakom od 1 (jedan) mjesec i 15 (petnaest) dana zatvora koja se neće izvršiti ako u roku od godine dana ne učine novo kazneno djelo.“[59] Režirani sudski igrokaz potpuno je opravdao socijalistička očekivanja: osnovna nakana profesionalnih omladinaca i komunista Pule uspjela je: časopis Ibor ugašen je, a Književni klub „Istarski borac“ ukinut. Svaka čast!

Presuda nam je, koliko je god ne priznavali i smatrali krajnje deplasiranom (kao što bi nikad umrli revolucionar rekao, u duhu tada tek puštene parole „I poslije Tita – Tito“, ne priznajem ovaj sud!), zatomila buntovništvo, razorila iluzije i srezala krila mladenačkoga zanosa. Osobno me presuda nije pretjerano uzdrmala niti suviše pogodila, ubrzala mi je socijalnu spoznaju i pomogla šire i dublje shvatiti u kakvom smo društvu živjeli, s kakvim sam sve bolesnim karijeristima, ambicioznim neznalicama, političkim kukavicama, licemjernim i glupim ljudima dijelio (i dijelim) ovaj povijesno umoran grad (srećom, tada sam većinom bio u Rijeci i Zagrebu); s druge pak strane, otkrila mi je koliko je malo ljudi s kojima mogu dijeliti mišljenja, slobodno surađivati i općenito dijeliti svoju s tuđom slobodom.

Nakon četiri desetljeća situacija je slična, gotovo jednaka kao u propala bunta šezdesetosmaša Istoka i Zapada, umjesto socijalističke gazi nas demokratska diktatura. Svejedno, jesu li to povijesni apsurdi napretka ili historijski paradoksi progresa, promjena nema.

Udarna trojka tijekom ovih polemika u pisanju odgovora i reakcija na napade, koja se potpisivala uime Redakcije Ibora, bila je: Boris Biletić (zvani Bob, ne prema Bobu Rocku iz grupe TNT Alana Forda, nego stoga što su mu to bili inicijali, Bo. B., ispod članaka dok je honorarčio u Glasu Istre), Ivan Pletikos (nadimkom Đovani) i ja (Kina).

Uzgred, kad sam se već dotakao bluda politike, upravo smo nas trojica u nekom od rovinjskih druženja devet godina kasnije, krajem 1989., kad smo se rješavali Brozova socijalističkoga jednoumlja, kad su se začeli otvarati politički procesi demokracije, smislili ime (prvi ga se dosjetio Boris Biletić, ali ne želeći imati posla s osnivanjem stranke, predloživši, kako je rekao, hrvatsku riječ „sabor“, kad je već prvi pridjev, uz onaj „demokratski“, nosio i danas nosi samo „zavičajno“ obilježje) još uvijek u Hrvatskoj jedine značajne zavičajne stranke (u čijem smo utemeljenju aktivno sudjelovali Đovani i ja), Istarskoga demokratskog sabora (IDS-a). Iz sadašnje perspektive (nakon trideset godina) uzevši, mi jesmo udarili temelje, makar imenom političke stranke, još jednoga, bez obzira na to koliko demokratski (ne) bio, istarskoga jednoumlja (istarske jednopartijnosti), ovoga puta – ideesovštine. Premda se ponavljam iz nekog prijašnjeg teksta, moram napomenuti: ako ideesovci, nakon fašista i komunista, izdrže do 28. listopada 2022., Istra bez ostatka tada „slavi“ stotu obljetnicu jednoumlja!

No, to je posvema drugačija (pri)povijest, ružna politička priča, vratimo se Iboru.

Dakle, Iborove odgovore koncipirali smo (pisali natuknice) ili pisali gotove tekstove doma (naravno, u rukopisu), svatko svoju inačicu, zatim se nalazili negdje u gradu (najčešće u oštarijama) kako bi tekst oblikovali i utanačili, potom bi netko od nas trojice tekst pretipkao pisaćim strojem te takav dao na uvid ostalim članovima uredništva ako bi tko imao kakvu primjedbu ili intervenciju; tek kad bi svi bili suglasni s posljednjim preinakama, odgovor bismo poštom slali na odredišta. U to sam vrijeme nerijetko putovao u Rovinj kod svježe oženjenog Boba (tada već i oca). Mi smo, i pjuckajući i pušeći i dobro se zabavljajući, pretežito smišljali svakovrsne blage pakosti i pisali umjerene višeznačne odgovore (zato preuzimam dio krivice), dok bi nas mali Bibin i Bobov, danas pokojni, Domagoj (tada u pelenama) razgoračenim okicama u čudu motrio. Sve u svemu, tekstovi su nastajali kako je i priličilo tome vremenu: šezdesetosmaški, alanfordovski, buntovno, spontano i poprilično usuglašeno, nije bilo puno zamjerki (tu i tamo, sasvim opravdano kao formalno glavni urednik i jedini među nama u stalnom radnom odnosu, Pietro bi zanovijetao). Posljednji, najopsežniji dogovoreni ogled „Slučaj Ibor“ za časopis Pitanja (već smo bili osuđeni), sjećam se, napisali smo „kolektivno“ u stanu Valtera Smokovića Garofula na puljskom Vidikovcu, u Voltićevoj ulici, a pretipkavali smo ga Đovani i ja na bučnome tulumu (neki rođendan ili neformalna fešta) u Kolodvorskoj ulici kod Edija Maružina (današnji frontmen etno-rock skupine Gustafi) ili njegove djevojke. Tekst nismo mogli potpisati s „Redakcija Ibor“, jer smo svi bili pod uvjetnom kaznom (a baš nismo žudjeli za uzništvom), ali uvijek se našlo dobrovoljaca koji su prkosili režimu i zakonu, ovom zgodom to su bili čakavski pjesnik Slavko Kalčić (iako u osuđenom uredništvu, nije mario za posljedice) te boem i anarhist Aldo Monfardin, obojica nisu više među nama (ako se ne varam, oni su s tekstom sutradan otputovali za Zagreb).

Pečat zaborava

Ova blijeda, maglovita i gotovo zaboravljena sjećanja ne bih mogao dozvati i zapisati (s bezobrazno mnogo, vjerujem, potrebitih citata) bez specijalnoga izdanja časopisa Ibor ili separata Književnoga kluba „Istarski borac“: „Ibor: osvrti i polemike 1979. – 1980. s dodatkom 1980. – 1983., II. prošireno izdanje“. Ovaj posljednji svezak izdanja Književnoga kluba „Istarski borac“ marno je sakupljao, prikupljao i fotokopirao novinske i časopisne tekstove te potom sve zajedno s potrebnim podatcima uvezao u cjelinu, a tko drugi doli – Nevenko Petrić. Iz godine u godinu sve bolesniji, Pietro nas je napustio 10. listopada 2008. Nekoliko dana kasnije, Boris i ja otišli smo do Pietrove majke Adalgise, u svakom, ali baš svakom pogledu brižne majke za sina invalida (njegovala ga je i skrbila o njemu do posljednje sekunde), izraziti sućut. Naravno, tada nije bila prigoda ni trenutak pitati gospođu Adalgisu za Iborovu arhivu (samo smo usput natuknuli) za koju smo znali da je uredno i pomno složena (u kutije i fascikle) u jednoj (ili obje) od dviju Pietrovih soba (kao i sve ostalo što je, napisah, pedantno čuvao i skupljao). Na putu s Veloga vrha do neke puljske oštarije (morali smo zaliti trenutak) dogovorili smo se da ćemo ponovno svrati do Adalgise za mjesec-dva kad se Pietrova smrt malo „slegne“, kad vrijeme donekle odradi svoje. Kako već biva, i naše je vrijeme učinilo svoje, pojavili smo se kod Adalgise nakon, čini mi se, tri-četiri mjeseca u namjeri pokupiti Pietrovu arhivu Ibora i Književnoga kluba. Ostali smo ne malo iznenađeni kad nam je Adalgisa nonšalantno rekla da je jušto prid niki dan odlučila očistit' Pietrove sobe od silnoga materijala (novina, fanzina, revija, časopisa i svega ostalog), od štupideca, kako je nazivala Pietrovu skupljalačku posvećenost, i da je u škovace hitila tri napro pune velike crne vriće svega tega, dok je glazbena zbirka (cedeteka i ostali glazbeni zapisi) još ranije završila kod Pietrove nećakinje koja se bavi glazbom. Malo potom sjetila se da je u jenon škafetinu forši ostalo još ništo, otišla je do sobe i u bijeloj kuverti donijela stari drveni žig: „Književni klub Istarski borac – časopis Ibor“, eko to je sve ča je ostalo. Ostao je samo pečat, tako puljski (i alanfordovski) upečatljivo!

                                                                                                                                                 2019.

[1]    Miodrag Kalčić: „'68.: Jugoslavija“, Ibor, br. 4-5, Književni klub „Istarski borac“, Pula, prosinac 1978., str. 21.

[2]    „Prepuni amfiteatar: Više od deset tisuća ljudi pjevalo je stare i nove hitove: Zdravko Čolić se trijumfalno vratio u Pulu i održao trosatni koncert za pamćenje“, Jutarnji list, Zagreb, 19. kolovoza 2018.

[3]    Predrag Matvejević: Razgovori s Krležom, V.B.Z., Zagreb, 2011., str. 29.

[4]    Miroslav Krleža: Dnevnik 1958-69., Oslobođenje, Mladost, Sarajevo, 1977., str. 415.

[5]    „Osnova studentskih zahtjeva sastojala se u smanjenju socijalnih razlika, rješavanju problema nezaposlenosti, demokratizaciji društveno-političkih organizacija i sudjelovanju studenata u samoupravljanju na sveučilištima, dok se sporedni zahtjevi marginalnog tipa (zamjena rukovodioca gradskog SUP-a, oslobađanje uhapšenih studenata) odnose na priznavanje studentsko-humanog identiteta. Najrječitije govore same parole i transparenti: 'Hoćemo posao', 'Imamo li Ustav?', 'Dolje socijalistička buržoazija!', 'Pucali su na nas', 'Dolje šef-ubojica – Bugarčić!' (načelnik sekretarijata za unutrašnje poslove Skupštine Beograda), 'Ja sam pretučen', 'Ne vjerujte štampi!' (parola s balkona Kapetan-Mišinog zdanja), 'Dosta korupcije!', 'Radnici, naši problemi su i vaši problemi!', 'U sutra bez onih koji su upropastili jučer', 'Mi smo protiv nasilja', 'Dosta nam je crvenih buržuja!', 'Dolje kneževi socijalizma!', 'Nećemo demokraciju u šljemovima!', 'Politički rad – besplatan rad', 'Kažite birokrati da je nesposoban pa će vam pokazati na što je sve sposoban', 'Slobodna kritika i istinsko samoupravljanje', 'Za jedinstvo radnika i studenata!'...“ – Miodrag Kalčić: „'68.: Jugoslavija“, nav. dj., str. 21.

[6]    Usp. Miodrag Kalčić: „Izbor iz bibliografije o '68. na hrvatskom jeziku“, Nova Istra, br. 1, Istarski ogranak DHK, Sveučilišna knjižnica u Puli, Pula 1998., str. 11-12.

[7]    „Jednom kada su vam oči tako otvorene vi posvuda vidite primjere koji potvrđuju vaše vjerovanje: svijet je pun potvrda teorije. Štogod se dogodilo, ono je uvijek potvrđuje. Tako se njena istina čini očevidnom: a nevjernici su očito ljudi koji ne žele vidjeti tako očiglednu istinu; oni koji odbijaju da je vide čine to ili zato što ona govori protiv njihovih klasnih interesa, ili zbog potiskivanja koja još nisu analizirana i koja vape da budu tretirana. Najkarakterističniji element u ovakvoj situaciji, čini mi se, postojana je struja potvrđivanja, opažanja koja 'verificiraju' teorije o kojima se radi: i to je nešto što stalno naglašavaju njihovi pristaše. Marksist ne bi mogao otvoriti novine, a da na svakoj stranici ne nađe dokaze za svoje tumačenje povijesti; ne samo u novostima nego i u njihovoj prezentaciji (koja otkriva klasnu pristranost novina), a posebno, dakako, u onome što novine nisu napisale.“ Karl R. Popper: „Znanost: nagađanja i odbacivanja“, u: Srđan Lelas, Tihomir Vukelja: Filozofija znanosti: s izborom tekstova, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 73. Usp. Karl Popper: „Prekretnica: marksizam; znanost i pseudoznanost“, u: Karl Popper: Nedovršena potraga: intelektualna autobiografija, Algoritam, Zagreb, 2004., str. 41-48.

[8]    Imre Lakatos: „Znanost i pseudoznanost“, Libra Libera, br. 32, Autonomna tvornica kulture, Zagreb, 2013., str. 176.

[9]    Predrag Matvejević: Razgovori s Krležom, nav. dj., str. 46.

[10] Srđan Lelas: „Što je novi radikalizam?“, Encyclopaedia moderna, br. 7, Institut za filozofiju znanosti i mir JAZU, Zagreb, 1968/69., str. 121.

[11] Ester Jadreško: „Antiautoritativni pokret“; Josip Ivančić: „Može li povijest biti opasna? ('68.: kronologija zbivanja)“; Josip Ivančić: „Čvorišta i razmeđe“; Dean Herenda: „Gdje su granice umske negacije? ('68.: Francuska, Njemačka, SAD)“; Miodrag Kalčić: „'68.: Jugoslavija“; Boris Biletić: „'68. Prag: veliko doba traži velike ljude“; Ibor, br. 4-5/1978., nav. dj., str. 16-24.

[12] Marija Petener-Lorenzin: Istarski borac – Ibor: bibliografija, Istarski ogranak DHK, Pula, 2006., str. 11.

[13] Radovan Juričić: „Omladinski list – tko, što, kako?“, Ibor, br. 1, Literarni klub „Istarski borac“, Pula, 22. svibnja 1976., str. 3.

[14] Miodrag Kalčić: „FJIF ili fantazmagorija jugoslavenskoga filma“, Ibor, br. 3-4, Literarni klub „Istarski borac“, Pula, 1977., str. 17; Isti: „Po 25. put“, Ibor, br. 4-5/1978., nav. dj., str. 14-15.

[15] Nevenko Petrić, Miodrag Kalčić: „Ah, ta disco muzika“, Ibor, br. 3-4/1977., nav. dj., str. 14.

[16] Edvard Gri: „Žuč mi se u grlo popela“, Ibor, br. 3-4/1977., nav. dj., str. 3.

[17] „Ovako odozgo koncipiram omladinski list – ni omladinski, ni list (samo kupljene dvije stranice tuđeg lista), nije bio otvoren ni 'mladim literatima' ni 'mladim kritičarima' ni 'stvaraocima uopće'..., a gomila utrošenih društvenih sredstava i redovito izlaženje dviju stranica pulskog Poleta rezultiralo je uvježbavanjem nekog novog novinara iz usmjerenog obrazovanja za budući poziv.“ Ljubica Ivezić: „Omladinska glasila u pulskoj komuni od 1953. do 1983. (ulomci)“, u: Marija Petener-Lorenzin: Istarski borac – Ibor: bibliografija, Istarski ogranak DHK, Pula, 2006., str. 275-276.

[18] Miodrag Kalčić: „Frigidnost pulskog Poleta“, Ibor, br. 1, Književni klub „Istarski borac“, Pula, travanj 1978., str. 4.

[19] Nevenko Petrić: „Riječ urednika“, Ibor, br. 1/1978., nav. dj., str. 2.

[20] Redakcija pulskog Poleta: „Ovca s rezervnim runom“, pulski Polet, Zagreb, 24. travnja 1978.

[21] „Ovaj je članak, uz potrebno obrazloženje, bio upućen na adresu zagrebačkog Poleta, ali kako smo obaviješteni nije objavljen zbog nesuglasja i intervencije odgovornih drugova (ili drugarica) djelatnih u pulskom Poletu. S osobitim zadovoljstvom objelodanjujemo ga u našem glasilu na stranicama kojeg je i započela ova polemika.“ Redakcija Ibora: „Istupajmo otvorenih karata: Iborov odgovor redakciji pulskog Poleta“, Ibor, br. 2-3, Književni klub „Istarski borac“, Pula, kolovoz 1978., str. 3.

[22] Miodrag Kalčić: „Kontrakultura", Ibor, br. 2-3/1978., nav. dj., str. 4. Tekst je ustvari bio prikaz tada netom prevedene knjige američkoga sociologa koji je prvi uporabio te u društveno-humanističke znanosti (i kasniju kulturologiju) uveo pojam i termin kontrakultura; Theodore Roszak: „Kontrakultura: razmatranja o tehnokratskom društvu i njegovoj mladenačkoj opoziciji“, prev. Slobodan Drakulić, Naprijed, Zagreb, 1978.

[23] „Posljednji su put kazališne daske koje kulturni život našeg grada znače zaškripale 1971. U proteklih osam godina zdanje i inventar podnose neopisivo propadanje nagomilavajući materijalnu štetu i, u daleko većoj mjeri, stradavanje, scenskih, glazbenih, amaterskih i drugih aktivnosti Pule. Prostor izvanrednih akustičkih kvaliteta, pozornica velikih mogućnosti iskorištavanja, divno gledalište velikoga kapaciteta i ostale prostorije zjape prazne, u tajanstvenoj tami svoga klonuća skupljajući neproživljenu starost, znajući da ima onih koji još nisu provirili u zapostavljeno kulturno žarište svoga grada.“ Miodrag Kalčić: „Sprovod pulske kulture“, Ibor, br. 1-3, Književni klub „Istarski borac“, Pula, siječanj-ožujak 1979., str. 3. Tekst je prvotno objavljen u riječkome studentskim (dvo)tjedniku Valu, br. 63/64, Rijeka, 31. prosinca 1978.

[24] „Iborovi dani – Postavljena kao retrospektiva 25 godina rada, s jedne strane, i najnovijih radova likovnjaka kluba, izazvala je pomalo čudne reakcije nekih promatrača. U retrospektivnom dijelu vidjeli smo fotografije iz starih dana, faksimile nekih radova, prastarih časopisa i to je bilo u redu. Međutim, konceptualni izlošci kao da su neke šokirali. Autori su radove spontano donijeli i postavili ih prema određenoj estetskoj logici (ili redu, ukoliko isti uopće postoji).“ Josip Ivančić: „Aktivnost sekcije likovnjaka“, Ibor, br. 1-3/1979., nav. dj., str. 5.

[25] „Trula utroba pulskog kazališnog zdanja danas je veliko skladište stolica za potrebe Festivala jugoslavenskog igranog filma u kojoj neuznemiravano caruju ogromni štakori. Pedeset im je bez repa.“ Miodrag Kalčić, Aldo Monfardin, Mario Rubbi: „Pedeset bez repa: Istarsko narodno kazalište u Puli“, Studentski list, Zagreb, 7. svibnja 1982., str. 19.

[26] Erving Goffman: „Totalne institucije – sveobuhvatne ustanove (ustroji isključivanja i nasilja)“, prijevod i uvodna bilješka Boris Biletić, Ibor, br. 4-5, Književni klub „Istarski borac“, Pula, kolovoz 1979., str. 25-28; Thomas S. Szasz: „Manufaktura ludila“, preveo Sergio Babić, Ibor, br. 4-5/1979., nav. dj., str. 29-31; Miodrag Kalčić: „(Anti)esej: bit umjetnosti nije u neurozi, ali ona djeluje kao stvaralački kondenzator“, s prijevodima sa slovenskoga književnih radova psihijatrijskih pacijenata, Ibor, br. 4-5/1979., nav. dj., str. 32-36.

[27] Allen Ginsberg: „Tko će zavladati univerzumom?“, Ibor, br. 4-5/1979., nav. dj., str. 37; Lawrence Ferlinghetti: „Tisuću riječi punih bojazni za Fidela Castra“, Ibor, br. 4-5/1979., nav. dj., str. 38; Allen Ginsbeg: „Egzorcizam u Pentagonu“, Ibor, br. 4-5/1979., nav. dj., str. 38-39; Allen Ginsberg: „Molim te učitelju“, Ibor, br. 4-5/1979., nav. dj., str. 39.

[28] U prijevodu Voje Šindolića naslov poeme je „Molim te gospodaru“. Allen Ginsberg: Kozmopolitski pozdravi: izabrane pjesme, odabrao, preveo s engleskoga i priredio Vojo Šindolić, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2017., str. 113-115.

[29] „S tim u vezi, napose treba obratiti pažnju na vrijeme nastanka ove poeme. Konačno, pjesnici su oduvijek i bili ona društvena snaga koja je u okvirima totalitarno-misaona-opsesija-sistema tražila stazu oslobođenja (za sebe i za druge)“. Dean Herenda: „Bilješka za poemu 'Molim te učitelju'“, Ibor, br. 4-5/1979., nav. dj., str. 39.

[30] „Ovu sam pjesmu napisao nedugo nakon smrti N. C. i na izvjestan način to je zanimljiva ispovijed. Zanimaju me one rijetke i osobite prilike kad dospijete do samoga dna svoje psihe i izrazite ono što je dugo vremena bilo suzdržano i prikriveno, ali je istodobno bilo prisutno kao osnovni, najbitniji osjećaj; trenutačan bljesak dovoljno povratan da bi bio značajka tvojega srca.“ Allen Ginsberg: Kozmopolitski pozdravi, nav. dj., str. 216.

[31] Allen Ginsberg: „Molim te učitelju“, Ibor, br. 4-5/1979., nav. dj., str. 39. Tekst je prenesen doslovno, bez naknadnih „pravopisnih“ intervencija. (Op. p.)

[32] R. R. „Nepovoljno o 'Iboru'“, Glas Istre, Pula, 10. rujna 1979.

[33] „Ova poema poznatog pjesnika, esejista i docenta za američku liriku 20. stoljeća na Sveučilištu Columbia u New Jerseyu bila je povod jednom od radnika pulske tiskare da upozori Općinski komitet SK 'što se sve štampa' u ovom omladinskom glasilu. I taj radnik, a i mnogi drugi u Puli, pitali su se kome je bilo potrebno objaviti ovu poemu, što se s njom htjelo postići?“ Gojko Marinković: „Zabraniti – najlakše, ali i najgore“, Vjesnik, tjedni dodatak Sedam dana, Zagreb, 12. siječnja 1980.

[34] A. Černjul: „Kome služi 'Ibor': Jesu li točne vijesti da je list rasprodan zbog objavljenog prepjeva poeme A. Ginsberga?“, Večernji list – istarsko izdanje, Zagreb, 3. listopada 1979.

[35] „Odmah nakon objavljivanja članka A. Č. napisan je odgovor i poslan nakon sedam dana u Zagreb, redakciji Večernjeg lista. Ne vjerujemo da su samo pošte uzrok zakašnjenju od gotovo mjesec dana, koliko je prošlo od tiskanja Iborova odgovora! No, već sutradan nakon objavljivanja odgovora, u kojem su jasno potvrđeni stavovi, izlazi odgovor A. Č. Autor piše: 'U jučerašnjem broju VL (i. i.) poslije gotovo mjesec dana, objavljen je napokon 'odgovor' članova redakcije Ibora na moj kritički osvrt Kome služi Ibor (VL i. i., 27. studeni 1979., istakli autori).“ Slavko Kalčić, Aldo Monfardin: „Slučaj 'Ibor': ili povijest objavljivanja jedne pjesme i lista u kojemu je pjesma objavljena“, Pitanja, br. 3, Centar za društvene djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske, Zagreb, 1980. str. 24.

[36] Članovi redakcije Ibora: „Fusnote za A. Černjula", Večernji list – istarsko izdanje, Zagreb, 1. studenoga 1979.

[37] A. Černjul: „Bez kormilara", Večernji list – istarsko izdanje, Zagreb, 2. studenoga 1979.

[38] „U vašem tjedniku 'Polet' od 1. 02. 1980. izašao je članak pod naslovom Fotogenični lažopisac u kojem se spominje i moje ime, pa se kaže da sam pred dva svjedoka (Deanom Herendom i Miodragom Kalčićem) dao izjavu da je drug Mirko Urošević (dopisnik Vjesnika iz Pule) lično intervenirao u povlačenju lista Ibor iz prodaje u 'Istarskim knjižarama'. Kako to ne odgovara istini, molim Vas da u slijedećem broju 'Poleta' objavite moj demant. Odluku o povlačenju Ibora iz naše knjižare donijeli smo sami kad smo saznali za stav Općinske konferencije SK Pula, te isto tako napominjemo da se spomenuti list neće kod nas prodavati, dok se stavovi oko ovog glasila u našoj komuni potpuno ne raščiste. Pula, 21. 02. 1980.“ Željko Petrović, rukovodilac knjižare „Matko Laginja“: „Demant“, Polet, br. 124, Zagreb, 5. ožujka 1980. Točno dvadeset dana smišljao je šef knjižare ovaj opsežan, iscrpan i vjerodostojan demant.

Zanimljivo je to kako je pojava u izlozima nekih puljskih knjižara prvoga (dvo)broja časopisa koji upravo čitate, i to godine 1996. (sic!), slično dočekana „na nož“ iz istih i/ili bliskih „budnih“ krugova, nešto poput parodije davne hajke, ovaj put doduše blažom agresijom i samo verbalnim frktanjem u demokratskoj/„demokratskoj“ Hrvatskoj. A nesretnom, pak, „Iboru“ koncem 1970-ih i 1980. doista nije bilo spasa... Zar sve ovo nije baš tipično puljski? (Op. ur.)

[39] R. R.: „Rasprava o 'Iboru'“, Glas Istre, Pula, 27. studenog 1979.

[40] R. R.: „Komitet OK SK o glasilu Književnog kluba Istarski borac: jačati društveni utjecaj u 'Iboru'“, Glas Istre, Pula, 3. prosinca 1979.

[41]  Lj. Rakočević: „Članovi Općinskog komiteta SK o časopisu mladih Istre za književnost: Ibor – neprihvatljiv!“, Večernji list – istarsko izdanje, Zagreb, 4. prosinca 1979.

[42] „Željeli bismo objasniti zašto nismo došli na sjednicu Predsjedništva OK SSOH Pula: svakako ne zbog navoda A. Č., već zbog kršenja normi o zajedničkom dogovaranju istog sastanka pa stoga navodimo dopis kojeg smo poslali Predsjedništvu OK SSOH Pula: '(...) Pored toga, osnovni razlog našeg nedolaženja jeste sljedeći: budući da izvještaj radne grupe nama nije dostavljen, logično slijedi da nemamo potrebnog uvida u način realizacije zaključaka – kako stoji u predloženom dnevnom redu OK SSOH Pula – i njihove moguće rezultate.' Komentar nije potreban. Ako griješimo, trebali bismo upoznati greške kako bismo ih mogli ispraviti, ali na mnogobrojna traženja izvještaja radne grupe OK SSOH Pula dobili smo ravnodušne ignorancije.“ Redakcija „Ibora“: „Fotogenični lažopisac“, Polet, br. 122, 19. veljače 1980.

[43] R. R.: „Predsjedništvo OK SSOH u proširenom sastavu raspravljalo o problematici koja prati rad Književnog kluba 'Istarski borac': Rukovodstvo Kluba odbilo poziv“, Glas Istre, Pula, 18. siječnja 1980.

[44] A. Černjul: „Sadašnji 'Ibor' ne može dalje nositi naziv glasila mladih Istre: 'Istarskom borcu' potrebna pomoć", Večernji list – istarsko izdanje, Zagreb, 18. siječnja 1980.

[45] Slavko Kalčić, Aldo Monfardin: „Slučaj 'Ibor'“, nav. dj., str. 26.

[46] Gojko Marinković: „Zabraniti – najlakše, ali i najgore“, nav. dj.

[47] Isto.

[48] Predsjedništvo Skupštine samoupravne interesne zajednice u oblasti kulture Općine Pula: „Zabraniti – najlakše, ali i najgore“ (2), Vjesnik, tjedni dodatak Sedam dana, Zagreb, 23. veljače 1980.; Gojko Marinković, novinar Vjesnika: „Zabraniti – najlakše, ali i najgore“ (3), Vjesnik, tjedni dodatak Sedam dana, Zagreb, 1. ožujka 1980.; Armando Černjul, novinar Večernjeg lista: „Zabraniti – najlakše, ali i najgore“ (3), Vjesnik, tjedni dodatak Sedam dana, Zagreb, 1. ožujka 1980.; Budimir Žižović, Pula: „Zabraniti – najlakše, ali i najgore“ (4), Vjesnik, tjedni dodatak Sedam dana, Zagreb, 8. ožujka 1980.

[49] Redakcija časopisa „Ibor“, Pula: „Zabraniti – najlakše, ali i najgore“ (4), Vjesnik, tjedni dodatak Sedam dana, Zagreb, 8. ožujka 1980.

[50] Predrag Matvejević, Vladimir Cvitan: „Dosta gruba smjenjivanja“, Polet, br. 118, 23. siječnja 1980.

[51] Armando Černjul: „Dosta gube dezinformacije“, Polet, br. 120, 6. veljače 1980.

[52] Redakcija „Ibora“: „Fotogenični lažopisac“, nav. dj.

[53] Miodrag Kalčić: „Zdrav tumor u zdravom tijelu: odvjetnik u službi parapsihologije“, Studentski list, Zagreb, 12. ožujka 1982., str. 11.

[54] „Iborovci na optuženičkoj klupi“, Pet, br. 7, Pula, ožujak 1980.

[55] „Na sastanku je prihvaćena ostavka glavnog i odgovornog urednika omladinskog lista 'Pet' Nenada Maljkovića. Podnio je ostavku kao izraz samokritike na osnovi zaključaka i stavova 24. sjednice Predsjedništva OK SSOH Pule, koja je raspravljala o dvadeset i trećem – posljednjem – broju lista 'Pet'. Taj broj, naime, nije opravdao očekivanja nakon tromjesečne pauze, a u njemu je također osuđeno pisanje Željka Valentića u članku 'Korzo bijel...' koje je ocijenjeno kao tendencionalni pokušaj da se rehabilitiraju suradnici u nekadašnjem listu 'Ibor'. Omladinsko predsjedništvo ogradilo se od toga članka.“ M. B. B.: „Sjednica Predsjedništva OK SSOH Pula: Kritički o 'Petici'“, Večernji list – istarsko izdanje, Pula, 8. srpnja 1983.

[56] Jože Pirjevec: Tito i drugovi, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012., str. 687.

[57] Zanimljivo: Glas Istre nije objavio prvostupanjsku presudu, nego samo talijanski dnevnik: V. C.: „Dal Tribunale: Condannati sei giovani dell'Ibor“, La voce del popolo, Rijeka, 20. svibnja 1980.

[58] S. V.: „Posljedice uvrede i klevete“, Večernji list, Crna kronika, Zagreb, 28. svibnja 1980.

[59] „Presuda u ime naroda“, Polet, Zagreb, 5. prosinca 1980.