Ana Galant: ODNOS ESTETSKOGA I IDEOLOŠKOGA U SOCIJALIZMU NA PRIMJERU LISTA „ISTARSKI BORAC/IBOR"

U Puli je u razdoblju od 1953. do 1979. godine (s prekidima) izlazio Istarski borac, započeo kao glasilo literarne sekcije pulske gimnazije pod mentorstvom profesorice Ljubice Ivezić. Tijekom 20-ak godina izlaženja mijenjao je nazive (Istarski borac, Glas mladih, Ibor), podnaslove, izdavače, format te se na njegovim stranicama izmijenio velik broj autora, urednika i fotografa.

Riječ je o 70-ak svezaka velikom i nedovoljno istraženom korpusu, značajnom izvoru informacija o društvenim prilikama u Istri u drugoj polovini 20. stoljeća. Cilj je ovoga rada skrenuti pozornost na tu značajnu pojavu, pružiti pregled svih faza postojanja časopisa, ukazati na teme kojima se bavio, ciljeve koje je pred sebe postavio, a posebice osvrnuti se na razloge njegove zabrane.

U radu se donose obrisi intelektualnog, odnosno književnoga polja i funkcioniranje književne riječi unutar njih na temelju problemskoga fokusa odnosa ideološkog i estetskog u svim serijama časopisa.

Ključne riječi: Istarski borac, Ibor, omladinski tisak, socijalizam, socrealizam, ideološko, estetsko

1. Uvod

Premda bi danas spominjanje Istarskoga borca prije moglo asocirati na pulski sportski klub 50-godišnje tradicije, većinu će poznavatelja istarskih prilika ipak podsjetiti na važan kulturološki fenomen koji se pojavio '50-ih godina prošloga stoljeća.*

Naime, u Puli je u razdoblju od 1953. do 1979. godine (s nekoliko prekida) izlazio Istarski borac, koji je započeo kao glasilo literarne sekcije pulske gimnazije pod mentorstvom profesorice Ljubice Ivezić, a svoj kraj dočekao kao časopis mladih Istre za književnost, kulturu i društvena pitanja. Tijekom 20-ak godina izlaženja mijenjao je nazive (Istarski borac, Glas mladih, Ibor), podnaslove, nakladnike, format te se na njegovim stranicama izmijenio velik broj autora, urednika i fotografa.

Unatoč tome, časopis je zadržao slične ideje vodilje, kao i svijest o tradiciji na kojoj je nastao, a koje su različito odjekivale u javnosti u nemirnim i uzburkanim vremenima hrvatske, odnosno jugoslavenske povijesti druge polovine 20. stoljeća. Odigrao je značajnu ulogu u očuvanju hrvatske riječi u istarskoj regiji, a time i u stvaranju i očuvanju identiteta stanovnikâ zavičaja. Poslužio je kao polazište i osnova za vježbanje umjetničkoga i publicističkoga stvaralaštva, o čemu svjedoče (kasnije veoma) značajna imena mnogih pjesnika, prozaika, kritičara, novinara, ali i imena iz drugih kulturnih i javnih polja djelovanja: Vesna Girardi, Ive Rudan, Slavko Kalčić, Daniel Načinović, Boris Domagoj Biletić, Miroslav Bertoša i mnogi drugi.

Godine 2016. časopis je digitaliziran te je uvelike olakšan pristup materijalima[1]. Dva najznačajnija rada o časopisu potpisuju Dolores Petrinić i Marija Petener-Lorenzin. Hrvatska književnost u istarskim časopisima druge polovice XX. st. („Istarski borac“/„Ibor“, „Istarski mozaik“ i „Istra“) nastaje kao rezultat doktorskoga istraživanja D. Petrinić, a Petener-Lorenzin 2006. godine objavljuje Bibliografiju časopisa Istarski borac/Ibor. Osim toga, o njemu pišu i Ljubica Filipić-Ivezić te Boris Domagoj Biletić, neki od glavnih aktera događanja o kojima je ovdje riječ.

Riječ je o 70-ak svezaka opsežnome (oko 1.500 stranica) i nedovoljno istraženome korpusu, neprocjenjivu izvoru informacija o društvenim prilikama u Istri druge polovice 20. stoljeća, o životu, interesima i problemima mladih toga razdoblja, ali i o političkim događajima na lokalnoj i širim razinama.

Pisati o razdoblju socijalizma iznimno je nezahvalna zadaća, osobito kada o njemu piše osoba koja ga nije proživjela i njemu pristupa najvećim dijelom na temelju zabilježene kulture. Stoga mi se pozicija pripovjednoga ja čini najboljim riješenjem da u istome mahu preuzmem odgovornost za napisano, ali i priznam zasigurnu nedostatnost u pristupu i obradi teme.

Istraživački pristup građi temelji se na premrežavanju kroatističkih i komparatističkih interesa za nju. S jedne strane, domaća kroatistika ima dugogodišnju praksu i iskustvo bavljenja teorijom i praksom časopisâ te proučavanja dosega književne riječi na njihovim stranicama (Brešić, Coha, Protrka-Štimec), dok se, s druge strane, pitanjima kulture, kulturne produkcije, ideologije i medija, na tragu kulturalnih studija, bavila zagrebačka komparatistika (D. Duda i dr.).

Cilj je ovoga rada skrenuti pozornost na tu značajnu pojavu, pružiti pregled svih faza postojanja časopisa, ukazati na teme kojima se bavio, ciljeve koje je pred sebe postavio, a posebice osvrnuti se na razloge njegove zabrane. Nadam se da ću, pišući o tome, moći ujedno rasvijetliti i značenje koje je imao za intelektualnu klimu, kako u razdoblju izlaženja tako i u vremenima nakon gašenja. Čini mi se kako je taj prikazivački i pregledan sloj rada neizbježan te zapravo prvi logičan korak u obradbi građe nakon ranije spomenutih radova napisanih o njoj.

Krenuvši od temeljitoga iščitavanja lista i proučavanja njegove strukture, odnosno u induktivnom pravcu od konkretnoga prema općemu, glavnim se problemskim pitanjem nametnulo ono o odnosu ideologije i kulture u socijalizmu, odnosno o funkcijama koje su se pridavale kulturi i književnosti u pojedinim fazama socijalizma. Pokušat ću ocrtati obrise intelektualnoga, odnosno književnoga polja (u značenju koje im je dodijelio sociolog P. Bourdieu[2]) i funkcioniranje književne riječi unutar njih na temelju navedenoga problemskog fokusa u svim serijama časopisa.

Za svaku ću seriju časopisa ponuditi opći opis tema, autora i ciljeva, a onda ću se osvrnuti na književne/ideološke sadržaje koje smatram reprezentativnim i/ili vrijednima daljnjeg analitičkoga promišljanja. Popis tema i autora poslužit će mi radi zaključnih razmišljanja o intelektualnome polju koje nastaje na području Pule i šire, a izdvojeni književni radovi i razni prilozi koje potpisuje uredništvo ponudit će odgovor o dinamici i tijeku ideološkoga i estetskoga u razdoblju socijalizma. Povlašteno mjesto izdvojenih primjera pokušat ću opravdati analizom motiva, tema ili stila, no to ću mjesto ujedno dovoditi u pitanje njihovom kontekstualizacijom, za što će mi pomoći povijesni pregledi razdoblja.

Istarski borac pozornost na sebe ne privlači svojom strukturom i činjenicom da su ga stvarala danas značajna imena javnoga i intelektualnoga života regije, već je tu i njegova pozicija kao prvog poslijeratnog istarskoga omladinskoga glasila. To što svojim izlaženjem obuhvaća raspon od gotovo tri desetljeća socijalizma, izvan kojih, doduše, ostaju turbulentne 80-e, dodatna je prednost u obradi glavnoga problemskog čvorišta.

Napominjem kako ću se terminom Istarski borac često koristiti kako bih obuhvatila svaku od serija časopisa zajedno, kao sveobuhvatnu pojavu zajedničke tradicije i sličnih ciljeva. Kako će ponekad ipak biti potrebno posebno istaknuti neku od serija lista ili djelovanje literarnoga kluba istog naziva, pripazit ću da to bude jasno vidljivo iz konteksta ili naslova poglavlja.

2. Značenje periodike i pitanje žanra

Zašto proučavati periodiku? Od kakvoga su značenja za društvo časopisi, listovi, novine te kakvu ulogu ostvaruju unutar njega? Koje su posebnosti književne periodike? Tim se i sličnim pitanjima bavi Vinko Brešić, koji periodiku ističe kao važan dio hrvatske kulturne baštine. Dapače, usko je povezana s najdinamičnijim fazama nacionalne kulture, ključnu ulogu ima u pokretima od ilirskoga i pravaškoga pa sve do krugovaša, razlogovaca, pitanjaša i sl.[3]

U studiji Čitanje časopisa isti autor navodi nekoliko perspektiva poznatih hrvatskih filologa, kritičara i kulturnih radnika o problematici (književnih) časopisa. Vraz ih poima kao „književne hambare“, Rački ih naziva „svagdanjim hljebom prosvjetljenih narodov“, Stanislav Šimić „motorima književnosti“, Marijan Matković „plućima književnosti“, a Ivo Frangeš „barometrima književnosti“. Autor također navodi i sociopolitička viđenja časopisâ kao centara urbanizacije i sredstava demokratizacije.[4] Složimo li se s Vrazom, onda bi nam Istarski borac, kao spremište književnosti prvenstveno nastale na pulskom, istarskom i hrvatskom, ali i uopće jugoslavenskom teritoriju druge polovice 20. stoljeća, mogao omogućiti pristup dobro očuvanim književnim i publicističkim ostvarajima svoga doba, iz kojih će se moći izvući zaključci o statusu i kvaliteti pisane riječi, ali i o idejama i stavovima važnima za formiranje književnoga života te kulturne i društvene klime sredine u kojoj časopis izlazi.[5] Drugim riječima, ti će ostvaraji uistinu poslužiti kao instrument, kao barometar.

Istarski borac 1953. godine izlazi kao „glasilo literarne sekcije (...)“, zatim „časopis omladine Istre“; od 1962. kao „list narodne omladine Istre“, kasnije „list za kulturu i društvena pitanja omladine Istre“; nova serija iz 1969. vraća se terminu „časopis“, a u zadnjoj, Iborovoj fazi, nazivaju se „glasom mladih Istre“. Nije naodmet provjeriti donose li nam ti leksemi značajnih značenjskih razlika.

Hrvatski jezični portal kao sinonim za termin list nudi pojam nòvine (dnevni list), časopis definira kao „periodičnu publikaciju raznih oblasti i različitih namjena (ilustrirani časopis; informativni časopis; stručni časopis)“, a vijest i novost spominje kao sinonime terminu glas. Na tragu posljednjega jest i termin glasilo, čija je definicija „novine koje služe za objavljivanje stavova neke stranke ili druge organizacije, udruženja i sl.“.[6]

Glavnu opreku koja se ovdje nameće, onu između novina i časopisa, možemo razlikovati prema nekoliko kriterija: periodičnost (pravilnost u ritmu izlaženja), aktualnost (odnos prema stvarnosti), univerzalnost (definiranost i specifikacija teme), publicitet (usmjerenost široj publici ili specifičnoj skupini), dispozicija (mjesto i vrijeme korištenja).[7] Novine su neograničenije od časopisa prema većini ovih kriterija. Uzmemo li te kriterije u obzir, doći ćemo do onoga što naglašava i Petener-Lorenzin, a to je da su cjelokupna serija Glasa mladih i prvi broj Ibora novine, a da sve ostalo možemo smatrati časopisom.[8]

Mnogo je važnije ipak, za ovu prigodu, fokus usmjeriti na drugi dio podnaslova, naime, na omladinu. To što je Istarski borac dio omladinskoga tiska značit će puno više za njegovu kontekstualizaciju nego bilo kakvi pretpostavljeni prijepori oko razlika između lista, časopisa ili glasila, a zbog čega ću se njima koristiti kao jednakovrijednim terminima.

Omladinske su tiskovine proizvod komunističke ideologije i takve preslikane na područje Jugoslavije. Javljaju se u Rusiji nakon Listopadske revolucije kao glasilo Komunističkoga saveza mladih, kako bi na pristupačniji način među mladim ljudima jačale partijski duh, uvjeravale ih o nužnosti vlastita žrtvovanja za dobrobit komunističkoga društva, naučili ih revolucionarnu djelovanju itd. Omladinski listovi propagirali su aktivizam, nimalo sličan današnjemu poimanju te riječi, isključivo prorežimskoga smjera i naboja. Jugoslavija je sovjetski model počela preslikavati već 1919. godine, kada je u Zagrebu pokrenuto glasilo Crvena zastava. Četiri godine kasnije, također u Zagrebu, pokrenuta je Omladinska borba, a od 1940. izlazi Studentski list. Vrhunac omladinski listovi doživljavaju početkom 1970-ih godina; u tom razdoblju u Sovjetskome Savezu redovito izlazi više od 130 omladinskih listova. Njihovo je financiranje u najvećemu postotku snosila država, dok su se prodajom uspijevali pokrivati samo najuspješniji. U Jugoslaviji je ulogu središnjeg omladinskoga glasila imala beogradska Mladost.[9]

I u Istarskome borcu nailazimo na članke koji tematiziraju omladinski tisak. Primjerice, u članku „Istarska omladinska štampa u NOB“ autor donosi kratak povijesni pregled pokušaja informiranja i razvitka omladinskoga pokreta u Istri te izvodi zaključak kako je omladini trebalo pomoći „i putem štampe, da dobije jasnu sliku o ciljevima za koje se bori.“[10]

U praksi stvari nisu uvijek funkcionirale ovako kako je u ovome kratkom pregledu objašnjeno, niti onako kako je u teoriji zamišljeno. Omladinski je tisak često bio poljem borbe raznih društvenih silnica, što nas i dovodi do bitnoga fokusa ovoga rada.

3. Odnos estetskoga i ideološkoga u socijalizmu

Glavni problemski naglasak stavljam na odnos estetskoga i ideološkoga u socijalizmu na primjeru Istarskoga borca, što je dvostruko motivirano. Prvi je razlog povlaštena pozicija koju jezik i diskurs imaju u bivšim socijalističkim zemljama, gdje je Partija na posebno opsesivan način pristupala kulturi, a na što upozorava Kolanović citirajući K. Verdery.[11]

Drugo, smatram da časopis sâm, svojom strukturom i sadržajem, poziva na takav pristup. Činjenica da je bio dijelom omladinskoga tiska (privatno vlasništvo ili izdavaštvo nisu postojali kao realna mogućnost), i to takvoga koji se u najvećem postotku opredijelio za bavljenje književnim stvaralaštvom, poziva na dublje promišljanje odnosa vlasti prema onome što je napisano na stranicama lista, kao i obrnuto, odnosa prema vlasti upisanog u fiktivnim (i nefiktivnim) prilozima lista.

Da časopisima treba pristupiti kao eminentno političkim činjenicama, upozorio je Vaupotić, istaknuvši da oni, kao društveni i tekstualni proizvodi, nikada nisu neutralni.[12]

„Oviseći o društvenom kontekstu, oni proizvode i oblikuju ideologeme, tj. dubinske strukture koje usmjeravaju i reguliraju ideologije i njihove političke prakse. Časopisi reguliraju odnose moći u društvu pri čemu i sami pretendiraju na raspodjelu te iste moći.“[13]

Ideološko, odnosno ideologija pojmovi su koji zahtijevaju da ih se prije uporabe pobliže odredi jer su u različitih autora i u različitim vremenima bili različito definirani. Pojam se prvi put javlja krajem 18. stoljeća, kada ga je upotrijebio A. Destutt de Tracy, imenovavši skupinu francuskih filozofa i učenjaka kojoj je i sâm pripadao, a koja se bavila znanosti o idejama. Za njih su ideje, koje dovode do ljudske spoznaje, rezultat senzacija i njihovih različitih tipova reakcije u mozgu.[14] Negativno značenje pojmu prvi je pripisao Napoleon, tako što je te filozofe, koji su se prema njemu postavili kritički, nazvao ideolozima, odnosno „onima kojih teorija i filozofija nema veze s pravom političkom stvarnošću“.[15] Pogrdno značenje dominiralo je cijelim 19. i dijelom 20. stoljećem, a često je i u današnjoj svakodnevnoj komunikaciji.

Jedan od utjecajnijih tumača termina ideologije bio je K. Marx, koji je ponudio dvojako značenje. U širem ju je značenju shvaćao sinonimom za duhovnu proizvodnju; nadgradnju koja obuhvaća sva područja duhovne djelatnosti. Mnogo se češće njome koristio kao pojmom za „manipulativni sklop vrijednosti, predodžbi i uvjerenja koji ljudima zastire pogled za stvarnost kakva jest“[16]. Ovisno o tome smatramo li manipulaciju svjesnim ili nesvjesnim činom, iskrivljenje stvarnosti tumači se kao da je u službi vladajuće društvene sile, ili u drugom slučaju, kao rezultat (neizbježne) lažne svijesti društvenih jedinki.[17]

Dva pristupa ideologiji, partikularni i totalni, razlikovao je K. Mannheim. U partikularnom smislu ideologija označava lažno i pogrešno mišljenje, a u totalnome predstavlja društveno uvjetovano mišljenje.

Althusser ideologiju tumači kao „sustav predodžbi, sastavljen od ideja, pojmova, mitova i slika, u kojemu ljudi žive svoje imaginarne odnose prema stvarnim uvjetima postojanja“, sustav koji se održava preko crkve, škole, obitelji, političke stranke, medija, kulturnih ustanova, odnosno ideologijskih državnih uređaja.[18] Iz tih uređaja isključuje znanost i književnost, koje održavaju vezu s pravom stvarnosti, prva tako što je svojim znanjem spoznaje, a druga jer je svojim riječima naznačuje.

Vrijednosno neutralna tumačenja ponudili su Bahtin i Medvedev, ali i Van Dijk, prema kojemu ideologija označava osnovu društvenih predodžbi koje dijele pripadnici neke skupine; te predodžbe omogućuju im organiziranje mnoštvo društvenih uvjerenja oko onoga što je za njih dobro ili loše.[19]

Zbog konkretnosti razdoblja koje se ovim radom tematizira, smatram najkorisnijim pod terminom ideologija razumijevati pravila i predodžbe koje su dijelili članovi komunističke stranke, odnosno Partije.

Ono što želim proučiti jest dinamika odnosa te dominantne ideologije i estetskoga, pod čime razumijevam umjetnički, odnosno književni diskurs. Naime, razdoblje u kojemu se časopis pojavljuje doba je još uvijek snažnoga socijalističkog realizma, unatoč tome što je službeno s njime raskinuto. Socrealizam je Jugoslavija, baš kao i druge socijalističke zemlje, preuzela od Rusije nakon Drugoga svjetskog rata. Taj je normativni književni model od autora i kritičara zahtijevao prikazivanje stvarnosti u duhu socijalističkih vrijednosti[20], s ciljem da ono što se napiše bude u odgojne svrhe. Jedan od najglasnijih zagovaratelja socrealizma u književnosti na hrvatskim prostorima bio je Marin Franičević, voditelj Kulturno-umjetničkoga odsjeka/komisije u Agitpropu Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske. Smatrao je kako je došlo vrijeme za „detronizaciju lažnih veličina“, raskrinkavanje „nakaznih stavova“ i „dekadentnih zaglupljivanja“. Naglašavao je kako se pravilan razvoj mladih pisaca ne može odvijati stihijski i bez vodstva te da književnost ima zadaću od zaborava spasiti

„dragocjene konkretne materijale iz naše najbliže prošlosti koji imaju ogromno značenje za sadašnjost i za budućnost naših naroda“, ali i

„da našem čovjeku otkrije njegov vlastiti lik, da mu pokaže njegovu vlastitu vrijednost kako bi ih mogao dalje razvijati, njegove nedostatke kako bi ih mogao što prije prevladati, da mu pokaže što je uradio do sada da bi lakše obuhvatio ono što ima uraditi od sada, da bi saznao svoju snagu, svoju vrijednost i svoje mogućnosti, ukratko, da bi što bolje sagledao svoj put prema sutrašnjici, dobio još jasniju perspektivu svog razvoja.“[21]

Nadalje napominje:

„Pred našim književnikom konačno stoji čitava prošlost naših naroda, njegove patnje i borba, stradanja i napori; teror, pljačka i konačno direktno izdaja domaćih vlastodržaca, zatim strašni zločini okupatora na jednoj, a svijetli likovi ustanika, heroja Narodno oslobodilačke borbe na drugoj strani.“[22]

Protiv ovakvog viđenja književnosti i uopće umjetnosti zauzeo se već 1949. godine Petar Šegedin, a zatim i Krleža tri godine poslije, na 3. kongresu Saveza književnika Jugoslavije. Unatoč tome i godinama nakon raskida s ovom doktrinom, postoje pisci i tekstovi koji nastavljaju njezin utilitarizam, koji su na liniji vladajuće garniture. To će biti vidljivo i na stranicama Istarskoga borca, kao i polagana, ali sigurna pojava estetskoga pluralizma, odnosno autonomije književnosti.

4. Časopis Istarski borac

4. 1. Kratak povijesni pregled: četiri serije Istarskoga borca

Osam godina nakon oslobođenja Istre i njezina pripojenja Hrvatskoj te šest godina od Mirovnoga ugovora u Parizu, kojim je razriješeno pitanje teritorija Pule, godine 1953., literarna sekcija pulske gimnazije počinje izdavati glasilo pod nazivom Istarski borac. Nakon prva četiri broja, osnovan je literarni klub istoga naziva. Iza obiju ideja, one o listu i o klubu, stajala je profesorica hrvatskoga jezika Ljubica Filipić-Ivezić[23], predavačica u pulskoj gimnaziji.

Tijekom sljedećih 25 godina klub djeluje bez prestanka, okupljajući iznova nove generacije mladih – učenika, studenata, radnika. List nije bio te sreće pa se iznova pokreće još tri puta nakon što je prva serija prestala izlaziti 1961. godine. Druga serija izlazi od 1962. do 1964., treća serija od 1969. do 1974. godine, a posljednja serija od 1976. do 1979. godine.

Svaka je serija funkcionirala kao list za sebe, no uvijek s idejom tradicije na koju se nastavlja i uvijek pod mentorstvom profesorice Ivezić (s donekle aktivnijom ulogom u prvim trima fazama nego u posljednjoj). Kako bi bilo lakše pratiti sve serije, donosim sljedeću tablicu s osnovnim podatcima o listu, a koja prati osnovnu podjelu građe onako kako je donosi Petener-Lorenzin u svojoj studiji:

4. 2. Literarni klub Istarski borac. Ljubica Filipić-Ivezić

Pisati o Istarskom borcu, a ne dotaknuti se lika i djela Ljubice Filipić-Ivezić bio bi uistinu veliki propust. Razlog tomu nije samo činjenica da su časopis i Klub njezini projekti, već i stoga što se tijekom godina svoga rada, u više navrata, našla na udaru politike, što će osobito biti važno u razjašnjavanju okolnosti pod kojima su i časopis i Klub prestali djelovati. Ta istaknuta hrvatska intelektualka već se koncem Drugoga svjetskog rata zamjerila ustašama koji su je i uhitili, a posebno je teško razdoblje preživjela 1970-ih godina, kada se sukobljava s dijelom Općinskoga komiteta Saveza komunista Hrvatske u Puli, kada je proglašavaju nepoćudnom. I sama ističe da ju je cijelo vrijeme, od '50-ih godina 20. stoljeća pa do kraja života, pratila etiketa „hrvatskog šovinista“.[24]

Njezin najvažniji projekt bio je i ostao – rad s mladima. Nakon škole mladi su se okupljali u praznim razredima gimnazije ili u pulskome Omladinskom domu (o problemima s prostorom za druženje bit će još riječi) te čitali naglas svoje radove, komentirali ih i zajednički odlučivali hoće li tekst biti objavljen u listu ili ne.[25] Osnivačica je Klub smatrala preduvjetom za postojanje lista, i to zato što je on trebao biti poticajna sredina za mlade autore:

„Za oslobađanje potrebna im je, uz talent i stvaralačku intrinzičnu motivaciju, i tzv. efikasna sredina koja će biti ekstrinzični poticaj i podrška u radu. Ako takve sredine nema (obitelj, razred, radna grupa, prijatelji, poznata ličnost), usahnut će mnogi stvaralački potencijali.“[26]

U Pravilniku je Klub opisan kao onaj koji „okuplja školsku, radničku i seljačku omladinu, koja se bavi literarnim radom, književnom problematikom i ideološkim uzdizanjem omladine na kulturnom, umjetničkom i političkom polju.“[27] Kakvu je budućnost Kluba vidio Gradski komitet Narodne omladine, saznajemo iz iskaza referenta inicijativnoga odbora na osnivačkoj skupštini:

„Naša je najveća želja, da taj klub postane jezgra kulturne omladine, koja se bori za progres i nove socijalističke odnose u društvu. Tu će se odgajati onaj poletni borbeni duh omladine, koja je uvjerena u svoju snagu i koja će postati subjekt naše stvarnosti.“[28]

Ideje i ciljevi bili su jedno, a što se točno i kako radilo u Klubu najbolje su dočarali članovi sami, bilo u ondašnjim izvještajima u listu ili, mnogo godina kasnije, u vlastitim člancima, studijama i govorima.

U jednome od najranijih izvješća govore:

„Na radnim se sastancima raspravljalo o aktuelnim književnim problemima, proučavaju se djela savremenih pisaca i čitaju se i analiziraju originalni radovi naših članova.“ [29]

Učenici srednjih škola i studenti imali su prilike organizirati književne večeri, družiti se s poznatim autorima, raditi na amaterskim kazališnim uprizorenjima, diskutirati o društvenim i umjetničkim pitanjima. Kada nisu čitali svoje radove, bavili su se poznatim autorima:

„U toku novembra i decembra predviđeno je, da se upoznamo s djelima: Tina Ujevića, Dobriše Cesarića, Vjekoslava Majera, Gorana Kovačića i Franca Kafke. Pozivamo sve drugove, koji se interesiraju za ove književnike, da dođu na naše sastanke.“[30]

Klub se trudio biti otvorenim za sve zainteresirane, što je vidljivo iz redovitih poziva suradnicima u gotovo svakome broju lista:

„Pozivamo naše članove i radnike da u što većem broju dolaze na radne sastanke, na kojima ćemo pretresati aktuelna knjiž. pitanja i analizirati samostalne radove naših književnih početnika.“[31]

Miroslav Sinčić[32] imao je priliku u Klubu sudjelovati od njegovih samih početaka:

„Kada sam 1953. godine došao u Pulu (u treći razred Učiteljske škole), imao sam punu teku pjesama, ali ih nisam imao prilike ni javno pročitati, ni čuti mišljenje o njima, a kamoli objaviti. A onda se odjednom sve promijenilo. Upisao sam se u Literarni klub Gimnazije Branko Semelić i već na prvom sastanku profesorica me pozvala da čitam pjesme, nakon čega sam čuo i njenu ocjenu: Prekrasno! Pamtim tu pohvalu, jer je u meni izazvala silnu radost pisanja koja traje do danas. A ubrzo nakon toga ugledao sam svoje pjesme u časopisu Istarski borac.“[33]

Mnogo godina kasnije, u intervjuu za Ibor 1977. godine, Boško Obradović[34] progovara o atmosferi s druženja:

„Taj brlog stvaralaštva, pružio mi je utočište. Tu smo se iskreno rugali jedan-drugom i divili sami sebi, a potom divili jedan-drugom i rugali sami sebi. Bilo je to nezamislivo vrijeme poezije, pjesnika i obožavatelja. Nezamislivo – pjesma je bila popularnija od šlagera, a literarne večeri posjećene kao danas dobar diskač.“[35]

Poznati istarski pjesnik i član Kluba, Daniel Načinović[36], prisjeća se sljedećeg:

„Kada se danas sjetim tih godina, djeluje mi gotovo bizarno da je svatko tko je želio staviti na kušnju svoje književne i slične interese, od đaka, studenata, radnika... nadasve mladih, mogao unutar pulskog Kluba, ponajprije njezinom zaslugom, pronaći raspon sadržaja ponuđenih takvoj znatiželji. Koncept i razrada ideje, jezično i stilsko oblikovanje teme, stiha ili proze; zatim, lektura... priprema za tisak, korekture na špaltama, zajednički posjet tiskari, objavljivanje u glasilu Istarski borac, javni književni nastup, osvrt, prva kritika, razna gostovanja... Kroz sve to, na općem planu – i svojevrsna škola života i humanizma!“[37]

Kada su članovi napuštali Klub, nije bilo neuobičajeno da im se priredi i oproštajno druženje, o čemu se izvještavalo u listu. Marijan Kalčić, jedan od urednika lista, na odlasku je rekao:

„(...) vi ste svi svjedoci, da mi nismo bili isključivo literati i izdavači jednog lista, koji je ujedno naš najveći ponos, već klub, u kojemu je registar tema za diskusiju bio vrlo širok. Koliko smo puta govorili o svakom od nas i kao literarnom početniku i kao čovjeku, da bismo mu u svakom slučaju pomogli, da pronađe sam sebe i svoje mjesto u društvu. Sloboda se sastoji u tome, da spoznaš sam sebe, rekao je jedan filozof.“[38]

Tijekom godina Klub je ostvario nekoliko važnih projekata, a značajan je doprinos bila njegova izdavačka djelatnost, kojoj se pridavala važna uloga. Djela, a uglavnom je riječ o poetskim prvijencima članova, koja možemo zahvaliti radu Kluba jesu: Losture (1957.) Albina Crnoborija, Put k mramoru (1968.) Miroslava Sinčića, Lirika (1972.) i Virusi nesna (1974.) Zlate Klapčić, Svitlost na putu (1974.) i Tići (1979.) Dinka Š. Kalca, Ivančice šapuću pticama (1977.) Jadranke Ostić, Povratak (1978.) Antuna Milovana, Zemja u srcu (1978.) Dinka Kalca, Čempresi (1978.) Mariakristine Mirković te Mali sâlmi z visokega (1979., u suizdavaštvu) Branka Orbanića.[39]

Nadalje, u prilog širine djelovanja Kluba govore i likovna sekcija u zadnjoj fazi lista te puno ranija Eksperimentalna omladinska scena, poznatija pod kraticom EOS, kazališni projekt koji je okupljao mlade iz cijele Pule, ali i šire. Upravo je sastav te skupine imao priliku saznati kakvu je kulturu vlast njihova vremena priželjkivala i zahtijevala, nešto na što će, više od deset godina kasnije, biti podsjećani njihovi nasljednici u Klubu Istarski borac.

4. 3. Istarski borac: od 1953. do 1961.

Istarski borac javlja se u razdoblju u kojemu Jugoslavija prolazi kroz gospodarske i društvene reforme: prvi petogodišnji plan već je odrađen, suradnja sa sovjetskim blokom prekinuta je te se nastavlja s provedbom novoga gospodarskog modela radničkoga samoupravljanja. Promjene se mogu usporedo pratiti i na tržišnom planu: veze s istočnoeuropskim ili zapadnim tržištem prekidaju se i obnavljaju ovisno o trenutnim političkim odnosima. Godine 1958. u Ljubljani je, na Sedmome kongresu Saveza komunista Jugoslavije, usvojen Program SKJ koji je naglasak stavio na ubrzanje gospodarskoga razvitka i povećanje potrošnje stanovništva. I jedno i drugo trebalo je biti posljedicom djelotvornosti i produktivnosti radnika. Ti su gospodarski zadaci punili stupce dnevnih novina tijekom '50-ih i '60-ih te time potpomogli stvaranju i rastu kolektivnoga entuzijazma.[40]

Godine 1953. u Hrvatskoj živi 3,9 milijuna stanovnika, od kojih 62,5 posto čini poljoprivredno stanovništvo, „a među stanovništvom starijim od deset godina 16,3 posto nepismenih i čak 87,3 posto ljudi starijih od deset godina koji su bili bez školske spreme ili samo s četiri završena razreda osnovne škole.“[41] Tih godina pismeni na raspolaganju za čitanje imaju oko 150 listova i časopisa, a pokreće se niz novih.

Što se istarske regije tiče, situacija u ratnim i poslijeratnim godinama nije bila nimalo jednostavna. Usporedo s teškim godinama obnove i razvoja, nacionalizacije i kolektivizacije, na njezinu se području događaju velike demografske promjene[42]. Istru su napustili Talijani, ali i Hrvati i dr., tj. oni koji su se protivili komunističkome režimu. Optiranje je bilo dopušteno Londonskim memorandumom iz 1954. godine, a nakon toga uslijedio je i val ilegalnoga iseljavanja.[43]

4. 3. 1. O imenu i programu časopisa

U razdoblju u kojemu Istarski borac započinje izlaziti, književnim je i kulturnim časopisima pripisana „ključna uloga u ostvarivanju ciljeva nove kulturne politike“.[44] Da se zaista pristupilo u tome duhu, najbolje može posvjedočiti prilog iz druge godine izlaženja, kada list sam progovara o svome nastanku:

„Rodio sam se u najburnije doba poslijeratne Istre. Doba galama, demonstracija i panike, kada su se posvuda orile parole Život damo, Trst ne damo! ili Dolje sramna odluka od 8 oktobra. Sve je to ponukalo revolucionarne omladince, da me dovedu na ovaj svijet i okrste Borcem, jer i ja sam sada postao oružje u borbi za obranu domovine, koja je nakon deset godina bila opet u opasnosti.“[45]

Na istome mjestu donosi se odgovor na pitanje kako je odabrano ime lista:

„Htjeli su da budem Zora, Praskozorje, Osvit i što vam ja sve ne znam, ali konačno glasanje je odlučilo da budem Borac.“[46]

Nekoliko godina kasnije opet se osvrću na odabir naziva i objašnjavaju njegov topografski aspekt:

„Osnivači Istarskog borca imali su dosta intuicije i borbenog duha, kad su između Osvita, Zore, Praskozorja i drugih predloženih imena izabrali baš najborbenije ime Istarski borac. Pridjev istarski ne određuje samo geografski naš radius djelovanja, on pokazuje da smo poveli borbu za hrvatsku, narodnu riječ u Istri, koju su Talijani u četvrt stoljeća političkog propagandističkog djelovanja nastojali iskorjeniti. Politička vlast bila im je štit i u krajnjoj liniji jak argument. U Istri je nakon 1943. ostalo dubokih tragova politike odnarođivanja.“[47]

Premda u jednome od svojih članaka prof. Ivezić ideju o naslovu pripisuje konkretnoj osobi, učenici 6. razreda osnovne škole, Mariji Kirac[48], primjetno je kako je riječ o naslovu koje pristaje vremenu, odnosno prevladavajućem viđenju uloge odgovornoga građanina (u ovome slučaju, omladinca), tipičnom za ideologiju samoupravnoga socijalizma.

Financiranje lista snosio je Gradski komitet Narodne omladine i prilikom sklapanja ugovora s Klubom dogovoreno je da će trećinu lista ispunjavati članovi Komiteta Narodne omladine. Često su taj prostor, u nedostatku raznih planiranih izvještaja i dopisa o radu omladinske organizacije, morali popunjavati sami članovi Literarnoga kluba.[49] Na osnivačkoj skupštini drug Rojnić, referent za prosvjetu pri Gradskome narodnom odboru, održao je govor u kojemu iskazuje želju da list, koji je već zapažen, bude dostupan u svim čitaonicama i knjižnicama Istre te je dodao: „Želimo, da on bude i veći i ljepši, zato ćemo vam pružiti materijalnu pomoć, a sve ostalo ovisi o vašoj inicijativi.“[50]

U prvih osam godina izlaženja list je postigao to da se s naklade od 500 primjeraka prvih godišta popne na brojku od 1.500 primjeraka u drugoj seriji izlaženja. Također, od lista koji su stvarali isključivo učenici pulske gimnazije, postao je listom čijem su stvaranju pridonijeli mladi iz svih krajeva regije.

Od prvoga broja odlučuju kako će objavljivati originalne radove talentiranih učenika, feljtone, kozerije, kritičke osvrte na filmove, predstave te da će prikupljati pjesme i priče iz istarskoga folklora.

„Pisci originalnih radova će svoju tematiku nalaziti u prvom redu u svom vlastitom životu, zatim u istarskoj i uopće jugoslavenskoj socijalističkoj stvarnosti. Ovakvim radom razvijat ćemo ne samo pismenost, nego i ljubav prema materinskom jeziku, prema svojoj socijalističkoj zemlji i svome narodu...“[51]

Već u trećemu broju priznaju nesigurnost glede smjera u kojemu će se časopis razvijati:

„Kad smo ga pokrenuli, nismo još mogli sagledati, kakav karakter će list primiti i kakovu će ulogu igrati u našoj sredini. Dali smo mu život, a on se sada razvija, u pravcu, koji je uslovljen sredinom, prilikama, shvaćanjima i pojavama. Mi ga u njegovu odstojanju, da se bori protiv starih shvaćanja, protiv negativnih pojava u našem društvenom životu ne želimo, a više i ne možemo zaustavljati.“[52]

Prva su dva broja komentarima o događajima u učeničkome domu te o odnosu profesora i učenika – o čemu svjedoče naslovi Bum u razredu, Otvorimo vrata đačkoga doma, Vrisak trube, O nekim problemima iz škole – izazvala negativne komentare i optužbe za neistinitost  tvrdnji, na što se osvrću Jurdana i autori.[53] Možda je upravo to pomoglo uredništvu da u daljnjemu objavljivanju nastavi s jasnijom vizijom kako Istarski borac

„postaje nosilac borbe protiv onoga, što ne valja, što je dotrajalo i štetno, što koči razvitak socijalističkih odnosa u školi i našem društvu uopće. On želi da se bori otvoreno, iskreno i pošteno.“[54]

Unatoč obećanoj materijalnoj pomoći od strane vlasti, list stalno spominje financijske poteškoće te uredništvo često poziva čitateljstvo na redovitost pri plaćanju lista kako bi se izbjeglo uzimanje „prisilnih odmora“:

„Molimo naše pretplatnike, da propagiraju i šire ovaj svoj list i da ga uredno obračunavaju, kako bismo i mi mogli ispuniti na vrijeme svoje obaveze prema tiskari.“[55]

Jedan od načina kojim su se suprotstavljali poteškoćama, koje su nastajale oko pokrivanja troškova tiskanja, jesu reklame. Brodogradilište „Uljanik“, „Istarske knjižare“, „Elektroistra“, „Meso promet – Pula“... samo su neka poduzeća koja su se oglašavala na stranicama lista. O tome izvještavaju:

„Trpio sam i financijsku krizu, ali ta se uskoro popravila, čak tako dobro, da su morali naći posebnu silu, koja će vršiti korespondenciju i službu blagajnika. No taj novi blagajnik je bio naročito velikodušan, pa je novce posuđivao kome bilo (jasno, koji nije imao ništa zajedničko sa mnom) i tako, kada je trebalo platiti štampariju, našla se kasa prazna, a svi drugi, samo ne blagajnik, morali su juriti i tražiti poduzeća, da plate reklame.“[56]

Reklame nisu bile dovoljne da se riješe financijski problemi. Igrom ironije, neki su se oglašivači ljutili zbog nestalnosti izlaženja lista, iste one nestalnosti koja je izazvana financijskim problemima i zbog koje su oni i pozvani upomoć. Uredništvo se tada za pomoć obraćalo Kotarskome narodnom odboru i zatvoren krug nastavljao se. Uopće, financijske su poteškoće jedna od konstanti časopisa i Kluba.

4. 3. 2. Teme i autori „originalne serije“

Prvu seriju Istarskoga borca stvaraju, u tom trenutku još uvijek nepoznati: pisac Krsto Skazlić, Miroslav Bertoša[57], Albino Crnobori[58], Milan Osmak[59], Vesna Girardi,[60] Ive Rudan,[61] Zoran Ivezić,[62] Ivan Pilat[63], Petar Krelja[64], Miroslav Sinčić, Ive Siljan[65], Darko Krušić[66], Boško Obradović i dr. Pišu kritike o predstavama, filmovima, književnim djelima; prikupljaju zapise narodnih pjesama, obavještavaju o novostima iz svijeta radioamaterizma, bave se problemima đaka u razredu i domu, u odnosima s profesorima, iskustvima s učeničke prakse, donose izvješća s izviđačkih izleta, sportske vijesti, reportaže sa športskih natjecanja i školskih izleta, dogodovštine s izlazaka i plesova, posjeta tvornicama, s prvih radnih iskustava itd.

Od ozbiljnijih društvenih problema kojih se mladi dotiču javlja se motiv alkoholizma i s njim povezan motiv nasilja u obitelji, koji se obrađuju u feljtonima, ali i svim nefiktivnim žanrovima kao pojava koja razara pojedince i njihove obitelji.

Često se i profesorica Ivezić javljala vlastitim tekstovima u listu[67]: pisala je o društvenim i političkim prilikama u zemlji, o pedagoškim zahtjevima rada u školi, čak i o konkretnim situacijama u razredu, što danas ne bismo smatrali „najkorektnijim“ pedagoškim pristupom. Nekima od tekstova kao da sama sa sobom raščišćava probleme koji je muče (treba li biti strog prema učenicima, kako zadobiti njihovu pozornost?) ili muče njezine kolege i mlade štićenike (kako donijeti odluku o upisu u srednju školu?).

Uvodni su tekstovi časopisa gotovo uvijek iz političke i društvene sfere: o Titu i njegovim rođendanima, posjetima, govorima; o društvenom upravljanju, smotrama omladine, pozdravi i zahvale omladincima na radnim akcijama, o rezultatima učenika u školama, razne čestitke u povodu Dana Armije, Titova rođendana, Prvoga svibnja (maja), ali i o životu rudarâ, iseljenikâ u potrazi za boljim životom... Riječ je o vrlo čestim i tipičnim temama i žanrovima za ovakav omladinski medij. Stil pisanja također dokazuje tipiziranost – većina priloga obiluje frazama koje dočaravaju kolektivnu, optimističnu perspektivu. Naslovnice (u pravome se smislu naslovne stranice javljaju tek od 1954. godine), kada su obogaćene fotografijama ili slikama, prate taj ton pa se na njima najčešće prikazuje Titov lik, partizani (skupine vojnika ili konkretne osobe), tvornički strojevi, izviđači u prirodi, pulsko brodogradilište, istarski krajolik, motiv ognjišta...

Književne ostvaraje čine uglavnom ljubavne i pejzažne pjesme te sastavci danas izrazito naivnih tema: od nemoralnosti laganja, plesa na koji se može otići tek kad zadaća bude gotova, zaboravljenih zadaća do prvih ljubavnih iskustava i razočaranja.

Nije bila rijetkost to da list objavi najuspjelije radove iz hrvatskoga jezika „na ispitu zrelosti“ ili radove s raznih natječaja kao što su, primjerice, ona u povodu Dana mladosti, Dana Republike ili Tjedna saobraćaja. Mnogo je radova objavljeno na raznim istarskim govorima čakavskoga narječja.

Fiktivne i nefiktivne motive u tekstovima nije lako odvojiti; često se u različitim žanrovima obrađuju isti događaji. U isto vrijeme čitamo esej o nacionalnome osvješćivanju u Istri i ulozi koju je Matko Laginja odigrao u tome, ali i pjesme te sastavke koji tematiziraju talijanizaciju. Život malih izviđača tematizira se u ozbiljnim tekstovima koji donose obavijesti o pravima i obvezama izviđača, ali i u sastavcima, pjesmama i veoma subjektivnim reportažama sudionikâ.

Istarski borac obiluje literarnim radovima koje bi se najtočnije moglo svesti pod zajednički naslov ratne književnosti, a onda posebno i književnost NOB-a, zapravo književnosti socijalističkoga realizma. Piše se o redarstvenome satu tijekom talijanske okupacije, napadima Talijana, Nijemaca, ustaša, zatim o ratnim narodnim herojima, ratnim stradanjima i pustošenjima selâ diljem Istre, mučenjima, silovanjima i smrti bliskih članova obitelji.

Ponekad tema priloga nije ratna, ali pokoji motiv ratne tematike sadržan je u njemu. U kratkome sastavku o batinama, koje je jedna učenica zaslužila zbog neposluha, mlada žrtva zaključuje:

„Sjećam se, tako su me ustaše isto jednom tukli, jer nisam htjela reći, gdje je tata. Ipak moram priznati, da je (profesorica, op. a.) bila malo nježnija.“[68]

Izdvajam i primjer domoljubne pjesme koju potpisuje djevojka iz 5. razreda gimnazije, a zoran je primjer književnoga djela na liniji, ostvarenoga prema naputcima socrealizma:

4. 3. 3. Uredništvo progovara: rubrika Poruke uredništva

Vrijedi se posebno osvrnuti i na rubriku Poruke uredništva/Odgovori uredništva, u kojoj uredništvo komunicira s mladim autorima, odnosno s onima koji to pokušavaju postati. U toj rubrici donosi ocjenu o pristiglim radovima i objašnjava razloge neobjavljivanja. Osim tehničkih razloga (broj je već bio pripremljen za tisak kad su radovi pristigli, autori nisu naznačili svoje pravo ime uz pseudonim, tekstovi nisu bili otkucani na stroju kako je traženo i sl.), uredništvo se ne libi donijeti ponekad i vrlo grube ocjene kvalitete radova. Nije teško pretpostaviti kako su posrijedi sugestije koje su bile jako važne za za mlade stvaraoce i njihovo daljnje bavljenje književnošću; nama su, pak, bitne i korisne zbog mogućnosti da se iz njih iščita imanentna književna poetika za koju se uredništvo zalagalo, odnosno viđenje uloge književne riječi s gledišta uredničkoga sastava. Evo nekoliko primjera:

„Č. J. Poreč. Primili smo vaše pjesmice, ali ih nažalost ne možemo štampati, jer nisu uspjele. Nemate poetski izraz, srok je nategnut, a jezik vam je slab.“[71]

„J. S. Rovinj – Tvoja crtica Stranci i po je naivna i neuvjerljiva. Nije moguće, da su naši seljaci tako zaostali, da bi ih djeca mogla na onaj način prevariti. I djeca nisu od početka crtice do kraja ista. Na početku se čini, da se radi o mališanima od pet-šest godina, a na kraju su to odrasli mladići i djevojke. Piši nam opet, ali uzimaj građu iz stvarnog života, nemoj još izmišljati.“[72]

„Tvoj novi rad Čovjek mnogo nas je iznenadio, ali ne zbog literarnih kvaliteta – jer tih ne posjeduje. To je morbidna kontemplacija o smrti, tom fiziološkom zakonu, koji ne bi trebao toliko zaokupljati mladog čovjeka.“[73]

„A. M. Raduje nas da želiš ostati saradnica Borca. Kao što vidiš štampali smo ti Tihe slutnje, ali Duševna bolest je i suviše teška i mračna za naš list, iako je i formalno uspjela. Ako dođeš u Pulu, javi se glavnom uredniku.“[74]

Iz navedenih primjera, ali i mnogih drugih koje nalazimo u listu, uočljivo je da pozornost posvećuju izrazu i pravilnoj uporabi jezika te da ne prihvaćaju radove koje obiluju „verbalizmom“, „ponavljanjima i fraziranjima“.

Osim estetskih zamjerki, uredništvo donosi i ideološki motivirane primjedbe – ne sviđaju im se premračne i preteške teme neprimjerene mladom čovjeku, a ni „neuvjerljivi“, nerealistični radovi. „Neka iza svake riječi i stiha stoji doživljaj“[75], poručuju mladiću iz Zemuna, a djevojci iz Pule: „Pokušaj pisati nešto iz područja ličnog doživljavanja, to će ti sigurno bolje uspjeti.“[76] Redovito ipak pozivaju potencijalne suradnike da se jave na sastanke grupe, gdje će moći o svemu raspraviti uživo.

Nadalje, zahvaljujući pismu jednoga nezadovoljnog čitatelja i bivšeg suradnika koji se žali na preveliku zastupljenost izviđačkih i radioamaterskih tema u odnosu na literarne radove, ali i na samu kvalitetu literarnih radova, saznajemo, još konkretnije, što uredništvo misli o tome koja je njihova zadaća i kakav odnos imaju prema književnome koje nastaje u njihovim redovima:

„Kao cilj nismo postavili: odnjegovati nekolicinu (možda neuspjelih) literata, nego razvijati pismenost i ljubav prema materinskoj, hrvatskoj riječi kod istarske omladine.“

Te nastavljaju:

„naš list ostaje ono što je bio, list u kojem naši pioniri i omladinci uče pisati, list, koji pomaže rješavati omladinske i školske probleme, a tu i tamo pomogne i da razbije poneki kompleks manje vrijednosti, kao što je tebi pomogla tvoja barčica. I to je korisno. Za ekszluzivno literarni list nemamo sredstava. To bi uistinu bio nepotreban luksus (sic!).“[77]

Zašto im je bilo bitno da nisu isključivo književni časopis? Albino Crnobori, tada učenik 7. razreda, iznosi mišljenje kako bi takvo usmjerenje časopisa bilo svojevrsno „izoliranje od stvarnosti“ te da se neke negativne pojave ne bi bile iskorijenile da se nije pisalo o njima.[78] Premda je uredništvo ove komentare donosilo u drugoj polovici 1950-ih godina, dakle nakon službenoga raskida sa socrealizmom, iz njih se može iščitati još uvijek snažan i postojan utjecaj socrealističke paradigme.

4. 3. 4. Jezik kao identitet

Ako se složimo da je jezik jedan od najbitnijih elemenata određivanja kulturnoga i etničkoga identiteta, čimbenik komunikacije i identifikacije, sredstvo i simbol zajedništva[79], onda nam njegovo tematiziranje u ovome časopisu, nebitno radi li se o izravnom ili neizravnom bavljenju njime, može poslužiti kao izvrsno mjesto susreta ideologije i kulture te njihova suodnosa.

Nacionalno i jezično pitanje bili su goruće teme u Istri tijekom i nakon rata. Ne začuđuje stoga to što su se toga dotaknuli i mladi Istarskoga borca u prvome broju, na prvoj stranici, u svome programatskom tekstu naslova Zašto izlazimo. U njemu naglašavaju želju da pomognu Istranima-Hrvatima koji se lakše izražavaju talijanskim nego hrvatskim jezikom: „Tim našim drugarima želimo pomoći, boreći se protiv svih ostataka tuđinske vladavine u našoj zemlji“.[80] Osvrću se na nedavnu političku prošlost (talijanski fašizam) i njezine posljedice te kažu: „Suze naših najbližih zalijevale su naše rano djetinjstvo.“[81] Doista, stanovništvo Istre i Pule, osim s nepismenošću i neobrazovanošću, imalo je poteškoća s uporabom hrvatskoga jezika. Mnoge obitelji, osobito one na selu, koristile su se nametnutim talijanskim jezikom, a kod kuće isključivo istarskim čakavskim dijalektima. Jedan od načina kojim se pristupalo tome problemu jest organiziranje tečajeva hrvatskoga književnog jezika za domaće stanovništvo.[82]

U pomalo „patetičnome“ sastavku o oslobođenju Pule učenik A. Ribarić zaključuje:

„Talijani su mnogo radili na tome, da odnarode naše Istrane, prisiljavali su ih na sve načine da promijene ime, kao da su oni Talijani, ali tisuće Istrana ostali su ono, što su bili i što jesu – Hrvati.“[83]

U sastavku pod naslovom Moja škola iz 1957. godine, u povodu 10. obljetnice pulske gimnazije, mlada autorica opisuje što je značilo imati školu na hrvatskome jeziku:

„Onda je došla škola. Postala sam učenica hrvatske škole. To izgleda sasvim normalno, ali to nije bilo tako lako. Za sve nas u obitelji, to je bila jasna stvar, o kojoj se nije imalo što raspravljati, ali drugi nisu tako mislili. (...) I tako je počelo. Onda je to bila samo osnovna škola. No bilo je, a i danas ima onih, kojima je hrvatski jezik težak (a talijanski ne znaju), premda su rođeni ovdje, i djedovi i pradjedovi su im Istrani. Ne sjećam se, kako sam ja govorila hrvatski u početku, ali kasnije su mi mnogo smetali krivi akcenti, te mi je jedino čitanje i druženje s drugovima, koji su govorili samo hrvatski, pomoglo, da svoj materinji jezik bolje naučim. Moj tata govori hrvatski za 3, ali gramatika mu je za 2; mama je bolja, dok sam ja još bolja, a moja će djeca biti – čista linija – dostojni Jugoslaveni, koji će svoj jezik znati cijeniti i čuvati.“[84]

Očevidno je da nikakve aporije između identiteta Istrana, Hrvata i Jugoslavena ne postoje, barem ne tada i dotad, i barem ne iz perspektive ovih mladih ljudi. Stoga članovi Istarskoga borca svjesno kreću u „borbu“ za „rehabilitacija hrvatske riječi“[85]. Na to ih potiče i poznati istarski književnik, Viktor Car Emin, kojemu su se obratili za vodstvo:

„Razmatrajte, ispitujte pomno posljedice dvadeset i petgodišnjeg uništavanja mnogih lijepih vrednota, odvajajte korov, čupajte ga i nastojte, da na njegovu mjestu nikne opet ono naše zdravo narodno, bez kojega bismo lutali svijetom kao iskorjenici, deracines, na milost i nemilost svakome vjetru. I bez imena. I bez spomena...“[86]

Na tragu želje za afirmacijom društvenoga i kulturnoga života na hrvatskome jeziku[87] jest i angažman mladih glede prikupljanja i bilježenja usmene književnosti, odnosno podizanja svijesti o dugoj povijesti hrvatskoga jezika. Tako donose zapise pjesama (Frane i Ljiljana, Zlato materino, Sinoć se je Ive oženio, svadbene pjesme itd.) i legendi (primjerice, Gusarski napad iz Premanture) te opise tradicionalnih istarskih svadbenih običaja.

Prikupljanje usmene baštine svojstveno je za prvu seriju Istarskoga borca, no ono što će činiti svaka od serija jest objavljivanje i poticanje stvaralaštva na istarskome narječju/narječjima, na svim njegovim hrvatskim govorima – od žminjskoga, labinskoga i buzetskoga do roverskoga.

Ivona Orlić upućuje na zaključak iz Čakavskih antologija kako se istarska dijalektalna poezija u svojim začetcima nije javila kao želja da se stvori posebna književnost, već „kao potreba kulturne i duhovne opstojnosti u predjelima Istre, u kojoj su denacionalizatorski procesi prijetili presijecanjem etničkih korijena hrvatskog življa“.[88]

Godine 1969. u Žminju će se osnovati Sabor čakavskoga pjesništva, s ciljem da se institucionalno podupre čakavska poezija, a godinu nakon toga i Čakavski sabor sa svojim katedrama. Na obama projektima sudjelovat će i mladi okupljeni oko Pedagoške akademije i Istarskoga borca.

Biletić drži kako bi „hrvatska stvar“ u Istri bez Ljubice Filipić-Ivezić te inicijatora i glavnoga pokretača osnivanja Čakavskog sabora, Zvane Črnje, još i danas stajala na puno „krhkijim i slabijim temeljima“.[89]

4. 3. 5. Otkloni od dominantne ideologije

Prema riječima Ljubice Filipić-Ivezić, časopis je svojim konceptom uvijek priskrbljivao pritajene neprijatelje. Jednima je smetalo to što se tekstovi pojedinih autora nisu ijekavizirali (točnije: pohrvaćivali, op. ur.), nego su se prenosili u izvornoj ekavici (točnije: na srpskome, op. ur.); drugima je smetao regionalni smjer ocrtan u samome imenu, trećima pisanje o fašističkim zločinima na području Istre, četvrtima to što nema poezije na talijanskome jeziku...[90]

Najčešći su prigovori na omladinskim konferencijama bili oni o pesimizmu i mračnome naboju poetskih ostvaraja lista, kako „nema poletnog optimizma izgradnje zemlje i vedre mladosti“. Mentorica Ivezić opravdavala je mlade stvaratelje, a posljedično i sebe, time kako je riječ o pesimizmu prirodnome za mladoga čovjeka, a ne o pesimizmu kao viđenju svijeta. Nadalje je pojačala tu tezu činjenicom da se, kada je bila riječ o Titu, pisalo „uvjereno optimistično“.[91]

Zbog takvih i sličnih prigovora, Ivezićeva, kako sama priznaje, često podliježe (auto)cenzuri. Premda svjesna da će tekstovi estetski patiti, u više je navrata mladim autorima  sugerirala da izmijene svoje tekstove. Navodi primjer proznoga teksta sa završetkom u kojemu junak počinjava samoubojstvo: „Mihi se magli... i tupi pad noža zapara tišinu“. Na njen je nagovor kraj preoblikovan u: „Mihi se magli... Ne, on ne smije klonuti, on će dokazati, da, svima će dokazati – radom – i tupi pad noža zapara tišinu.“[92] Njezino objašnjenje baca dodatno svjetlo na prije spomenute komentare o preteškim i mračnim temama iz rubrike Poruke uredništva.

Unatoč svim ovim primjerima, možemo zaključiti kako je većina radova i priloga prve serije časopisa uspjela (hoteći to ili ne) biti na liniji. Periodika koju je profesorica s učenicima ponudila bila je u skladu s onime o čemu Franičević govori kada časopise opisuje kao „organe reguliranja i usmjeravanja naše književne aktivnosti“ te „oružje naroda“, i to takvo koje se bori „za trajan mir, za istinsku demokraciju, za potpuno uništenje fašizma u svijetu, (...) za izvršenje Petogodišnjeg plana, a posebno za odgajanje i kulturno uzdizanje novog čovjeka.“[93] Istom je prilikom nabrojio glavne nedostatke časopisa današnjice (tj. tadašnjice): neaktualnost, ideološka zbrkanost i dekadentnost priloga, nedostatak (kvalitetne) kritike, mali broj priloga mladih autora, slaba međusobna suradnja („istina je, da se bratstvo i jedinstvo veoma slabo odrazilo u našim časopisima“[94]). Projekt profesorice Ivezić – iako kreće od 1953. nadalje, kada proces destaljinizacije traje već nekoliko godina, a i Krležin je govor na 3. kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani već održan – kao da odgovara na sve prije spomenute zahtjeve, radeći na svakoj od smjernica onako kako je Franičević to zamislio. I sama njena pojava utjelovljuje ulogu o kojoj je govorio:

„Držim, da časopis ne može odgovoriti svojoj svrsi, ako u redakciji nema bar jednog čovjeka, kojemu će to biti glavni posao i koji će s časopisom živjeti, za njega se stalno brinuti i na nj misliti.“[95]

Profesorica Filipić-Ivezić utjelovila je tu idealističku, gotovo utopističku viziju o tome što bi i kakav glavni urednik morao biti (ciljajući već tada donekle i na „profesionalizaciju“ makar uredničkoga mjesta, op. ur.). Vlast i agitpropovske struje ipak nisu mogle ni približno pretpostaviti što će točno sa sobom donijeti osoba tako snažnih osobnih uvjerenja, a ujedno i pronositeljica slobodarske misli.

4. 3. 6. Kraj prve serije

Posljednji broj „originalne serije“ Istarskoga borca bio je dvobroj 3-4 iz 1961. godine. O okolnostima gašenja lista svjedoči obavijest na zadnjoj stranici, u kojoj uredništvo moli svoje povjerenike (osobe zadužene za raspačavanje lista) da što prije obračunaju i pošalju novac za primljene brojeve. Unatoč očitim financijskim poteškoćama, optimistično najavljuju sljedeći broj za početak iduće školske godine.

4. 4.  Glas mladih: od 1962. do 1964.

Početak '60-ih je u Jugoslaviji bio predviđen za ostvarenje trećega petogodišnjeg plana, kojime se htjelo postići otvorenije gospodarstvo te povećati njegova učinkovitost. Tomu se prepriječila kriza 1962. godine: uvoz se povećao, izvoz je stagnirao, a rast plaća nije pratio rast produktivnosti.[96] Istru tih godina pogađa još jedan val iseljavanja – Hrvati odlaze najprije u Italiju kako bi odatle, nelegalnim putem, dospjeli u druge zemlje.

4. 4. 1. Ciljevi, teme i autori

U rasponu od tri godine, jedanaest brojeva, svaki po šest/osam stranica, izlaze pod naslovom Glas mladih, u izdavaštvu Kotarskoga komiteta Narodne omladine u Puli. Mijenjanje ruha, i imena i izgleda (sada je riječ o velikom formatu, tipičnome za dnevne novine), uredništvo opravdava financijskim razlozima (jeftiniji papir), ali i željom da postanu pristupačniji čitateljstvu (uvođenjem novih i šarolikijih rubrika koje se više bave mladima u tvornici, školi, na selu).

Osvrćući se na tradiciju Istarskoga borca na koju se nastavljaju, progovaraju o ulozi koju (je) on ima(o):

„No, ne smijemo zaboraviti da Istarskom borcu nije bila nikada dodijeljena uloga da formira i odgaja književnike, pisce. Prvenstveni zadatak ovog časopisa sastojao se u tome da mlade u Istri upoznaje sa suvremenim omladinskim zbivanjima na društvenom, kulturnom i literarnom polju.“[97]

Zaoštravaju ton u odnosu na prvi broj iz 1953. godine te još naglašenije ističu istarsku omladinu. Ona će u Istarskom borcu dobiti „jedno veće ogledalo svoga rada, svoje aktivnosti, ogledalo svog svakidašnjeg života.“[98] Plan koji stavljaju pred sebe nije nimalo skroman; žele da list „prodre u svaki radni kolektiv, svaku školu, na svako istarsko ognjište“.[99]

Podnaslovi lista (vidjeti tablicu u poglavlju 4. 1.) opravdani su u cijelosti, Glas mladih jest ono za što se izdaje; na stranicama ovoga lista Savez omladine dobiva puno više prostora nego što je to bilo u prvoj seriji, a i sistematičnije se pristupa tome sadržaju. Saznajemo sve o konferencijama narodne omladine, festivalu omladine, novostima u ferijalnom savezu, zadatcima koji predstoje mladima, tribinama i seminarima za omladinske rukovodioce, radnim akcijama, novim omladinskim aktivima i dr.

Puno se više prostora daje i promišljanju problemâ mladih školaraca kao što su učenje, ocjenjivanje, biranje fakulteta, a profesorica Ivezić nastavlja sa svojim didaktičko-pedagoškim prilozima, kao i u prijašnjoj seriji.

Poznatih imena koja se provlače stranicama Glasa mladih i nema puno, a neka smo već spomenuli ranije: Vesna Girardi piše o novim knjigama; Ive Rudan, Krsto Skazlić i Tomislav Obradović pišu poeziju i prozu; Alojz Orel[100] na stranice lista „dovodi“ medij fotografije, Petar Krelja prati filmska događanja (osobito Filmski festival u Puli), a zbog doprinosa listu važno je spomenuti i Asima Čabaravdića, koji ja zaslužan za većinu izvještaja vezanih uz rad omladine. Glavni je urednik u ovoj fazi mladi Ive Rudan, dok profesorica Ivezić potpisuje uređivanje literarnoga priloga.

Pojavljuju se nove rubrike, kao što su Nove knjige, u kojima se piše o najnovijim izdanjima (primjerice, o Vihorima Sotira Guleskog, Žestokom životu Piera Paola Pasolinija, Poeziji Evgenija Jevtušenka) te Pregled časopisa, u kojemu se osvrću na aktualne brojeve časopisa (poput Riječke revije i Foruma). Najzanimljivija je međutim, rubrika naslovljena Naši razgovori (ili u nekim verzijama Intimni razgovori), gdje Prijatelj odgovara na pisma mladih čitatelja koji se žale na ljubavne probleme, odnose s prijateljima i braćom. Jedino je u ovoj seriji, koliko god ona bila kratkotrajna, zaživjela ova vrsta izravne komunikacije s čitateljima o osobnim temama.

4. 4. 2. Književni ostvaraji u Glasu mladih

Premda su proza i poezija zastupljene u svakom broju, u ovoj im je seriji dodijeljena ponešto sekundarnija uloga nego što je to slučaj u preostalim trima. Tu je pitanje žanra tiskovine odigralo značajniju ulogu i sadržajem se jasno daje do znanja kako je ovdje riječ o novinama, a ne o (književnom) časopisu. Unatoč tome što glavni cilj tiskovine nije proizvodnja književnosti, mladi autori koji je „proizvode“ ozbiljno pristupaju tome. Još se uvijek povremeno pojavljuju tipizirane pjesmice posvećene Titu ili Republici (Tito-Naser, Titu), narodnim herojima (Kamenim drugovima N. Bucalo), crtice iz partizanskoga života, života rudarâ (Mom crnom prijatelju V. Žganec) ili o iskustvima s radnih akcija (primjerice, pjesme Brigadirka, Kubici ljubavi, Brigada), ali u većini se slučajeva mladi bave ljubavnim srećama i mukama, životnim dvojbama, temama odrastanja i sl. Inovacija s formalnoga gledišta nema mnogo, ali se ipak stječe dojam jače prozračnosti i slobode pri pisanju, a posebice to kako je vezani stih gotovo u potpunosti napušten. U prilog tome može posvjedočiti i nagradni konkurs u organizaciji literarnoga kluba, objavljen u svibanjskome broju 1963. godišta, a koji nudi novčanu nagradu za priču i pjesmu o slobodnoj temi. Samo usporedbe radi, nagradni natječaji desetljeće unazad bili su uvijek tematski (doduše, nije ih organizirao Klub, ali je on izvještavao o njihovim rezultatima). Značajno je manje književnosti na dijalektu.

Jasno je vidljiva prisutnost crtica i kratkih priča koje se motivski podudaraju s književnim modelom proze u trapericama. Na tom tragu bili su i neki uradci iz prijašnje serije, ali ne na tako uočljiv način i ne toliko često. T. Obradović piše o buntovnome mladiću koji se dosađuje u školi pa poziva djevojku u izlazak da ubije dosadu:

„Naiđe Mira. To je ona sa visokim životnim standardom. Naime napredak joj je nešto poveći, a nazadak nešto omanji. Kako je takoreći, napredak veći od nazatka, može se mirne duše reći da je njena karijera osigurana, njen standard čvrst, stabilan, takoreći. Pogledah je crveno (boja ljubavi) i rekoh: Možeš li večeras da se nađemo? Ona me pogleda isto crveno i procvrkuta: Može, bracika i ode...“[101]

U istome broju objavljena je kratka priča Vuka Martinčića, u kojoj mladi pripovjedač provodi poslijepodne ljenčareći, iako bi trebao učiti za sutrašnji ispit iz matematike:

„Ipak je ovako najugodnije, reče sam sebi i dohvati neki X-100 posuđen od školskog kolege. Zavali se još dublje u fotelju, duge noge stavi na nizak stolić pred sobom, a u uho utakne slušalicu tranzistora i potraži muziku ne spuštajući krimić iz ruke. Tako je proveo sat i pol uživajući tehniku dostignuća današnjice i bavio se intelektualnim radom čitajući PITER ČIRIJA. (sic!)“[102]

U obama ovim primjerima glavni lik nije onoliko subverzivan prema sustavu odraslih kao što će to biti likovi u egzemplarnim romanima žanra, ali su na tome tragu.

4. 4. 3. Kraj druge serije

Posljednji broj serije jest br. 2. iz 1964. godišta, no ničim se ne odaje činjenica da je tomu tako. U zahvali glavnom uredniku na odlasku, Ivi Rudanu, na radu i trudu, iskazuju vjeru u to kako će se njegovo ime „sigurno još moći vidjeti na stupcima našeg lista“. No, njegov se odlazak, u kombinaciji s uvijek prisutnim financijskim poteškoćama, pokazao preteškim za daljnje izlaženje novina.

4. 5. Istarski borac (nova serija): od 1969. do 1974.

Drugu polovinu 60-ih godina, i na domaćoj i na europskoj razini, obilježavaju velike promjene[103] (Praško proljeće i studentski nemiri 1968. godine), ali i mnoštvo događaja unutar granica Jugoslavije, koji se tiču pitanja državnoga preuređenja i jezičnoga pitanja. Godine 1967. sastavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, čime je započelo burno razdoblje Hrvatskoga proljeća, razdoblje nacionalne afirmacije hrvatstva, borbe za ravnopravnost i demokraciju, a protiv unitarizma, hegemonizma i koncepcije državnoga jezika.

U Istri se pokret javlja nakon 10. sjednice CK SKH[104], ali ne može se reći da je imao odviše širok odjek. Kako naglašava Dukovski, pokret su podržavali i njegov su krah u Istri osjetili samo istaknuti pojedinci.[105]

Mnogo se toga promijenilo u demografskoj situaciji Hrvatske u odnosu na početak izlaženja originalne serije Istarskoga borca. Tako Hrvatska početkom 1970-ih ima 4,4 milijuna stanovnika, od kojih manje od 40 posto čini poljoprivredno stanovništvo. Nepismenost je pala na 9 posto, iako je među ljudima starijima od 10 godina još uvijek dvije trećine bilo bez školske spreme ili samo s 4 razreda osnovne škole. Broj tiskovina upeterostručio se, a njihova je naklada narasla 150 puta.[106]

4. 5. 1. Ciljevi, teme i autori

Pet godina nakon prestanka izlaženja Glasa mladih, izlazi nova serija Istarskoga borca, časopisa narodne omladine Istre, promijenjenoga formata i, za razliku od dotad, uniformne naslovnice.

Uredništvo, koje se većinom sastoji od studenata Pedagoške akademije, u uvodnom obraćanju čitateljima objašnjava motivaciju za izlaženje nove serije. Izražavaju žaljenje što zadnjih godina mladi regije nisu imali prilike razmijeniti svoja mišljenja i poglede na svijet s pomoću medija kao što je štampa, i to baš u vremenu „kada je iz štamparija isplivalo more šund literature i novih časopisa za mlade sumnjivih, ne samo literalnih već i odgojnih kvaliteta.“[107]

Osvrću se na krupne promjene koje su se zbile u razdoblju neizlaženja na lokalnoj (promjena u ekonomskoj politici, nekoliko godina privredne reforme, kongresi SKJ-a i SKOJ-a[108], 25-godišnjice priključenja Istre matici zemlji) i globalnoj razini:

„Mnogi su događaji potresli svjetsku javnost, izbila je kriza na Bliskom istoku, rat u Vijetnamu još traje, bili smo svjedoci sramnih augustovskih događaja 1968., svjedoci smo pokreta omladine širom svijeta i nove krize svjetskog kapitalističkog sistema.“[109]

Mladi Istre, kako sami sebe oslovljavaju, pozicioniraju se u novonastalim okolnostima svjesni toga da ne mogu ostati samo pasivni promatrači:

„Osjećamo kako moramo progovoriti i kako imamo mnogo toga reći o nama samima, o našim problemima onako kako ih doživljavamo, o ljudima i pojavama oko nas, o negativnostima u našoj sredini, da kažemo našu istinu o vremenu u kojem živimo. Jer živimo u vremenu koje nam daje dovoljno razloga da svoju mladost ispunimo mnogim, do jučer nepristupačnim, udobnostima ali i u vremenu kada imamo dovoljno razloga da se osjetimo zapostavljeni i potišteni u svojoj intimi, kada se često događa da se ljudi oko nas zatvaraju u sebe i kada je naš mladalački zanos ponekad krivo protumačen. Zato želimo srušiti barijere koje su počele nicati između ljudi pojedinačno, da otkrijemo najprije mi mladi jedni drugima svoje intimne preokupacije, da se jedni pred drugima oslobodimo naslijeđenih predrasuda i da tako pospješimo naše izrastanje u graditelje još humanije socijalističke sutrašnjice.“[110]

Promjenom društvenih okolnosti šire se i teme o kojima pišu mladi autori. Javljaju se, doduše, veoma sramežljivo, teme rasizma, šovinizma, seksualne revolucije, ali sve češće i droge koja hara pulskim ulicama. Ti novi motivi zaokupljaju ih u njihovim poetskim pokušajima, ali i u nefikcionalnim žanrovima, poput priloga mladog studenta psihologije, Zorana Ivezića. Isti autor mlade čitatelje informira o problematici učenja, izboru zanimanja, kreditima za školovanje – temama koje su nam poznate i iz ranijih serija lista.

Uz Ivezića, javljaju se tu i Zdenka Višković-Vukić[111], Dinko Š. Kalac, Valnea Dučić[112], Drago Orlić[113], Jelena Lužina[114] te Daniel Načinović, koji će važniju ulogu imati u posljednjoj seriji. Branko Sušac, Antonije Jelić, Viktor Mimo Papić i Renato Balzanti pojavljuju se „pridruženo“, ali okupljeni kao dio Autorske grupe Pol 5.

U ovoj seriji gotovo izostaju prilozi posvećeni organizacijama omladine, Titovu životu i sličnim motivima na koje smo nailazili u prijašnjim dvjema serijama. Većina je prostora rezervirana za poeziju i prozu studenata, književne osvrte te prve književne pokušaje najmlađih (rubrika Borac za pionire). I film dobiva dosta prostora; autori nastavljaju s okušavanjem, i to prilično uspješno, u žanru filmske kritike pišući o Ratu i miru Sergeja Bondarčuka, Putu na zapad Andrewa McLaglena, opusu Orsona Wellesa i sl.

Pitanje jezika, koje je ranije bilo veoma aktualna politička tema, ne spominje se. Primjerice, Drago Orlić piše O lijepom govoru istarskom,[115] kratak subjektivan prilog o istarskome dijalektu; uredništvo piše o „značaju katedre za hrvatsko-srpski jezik i književnost naroda Jugoslavije u Pedagoškoj akademiji u Puli“; no, teme standarda i/ili „državnoga“ jezika nitko se ne dotiče. U isto vrijeme pazi se na jezik pri pisanju: objavljuju se radovi na hrvatskome standardu, istarskim hrvatskim govorima, ekavici/srpskome, a prvi se put pojavljuju i oni na talijanskome jeziku (neki radovi usporedo na dvama jezicima, poneki samo na talijanskome). Premda radova na talijanskome nema mnogo, činjenicu da su objavljeni ne treba shvatiti olako. Godinama je talijansko pitanje bilo i ostalo važno pitanje na području istarske regije.[116]

Kako protumačiti izostanak proljećarskih promišljanja – bilo jezika, bilo identiteta? Jedan je razlog prije spomenuti bljeđi impuls/odjek pokreta na istarskome području u odnosu na ostatak države, što je povezano sa činjenicom da Pula, uz razmjerno „izmiješano“ stanovništvo, tada nije bila ni dovoljno razvijeno studentsko mjesto da bi pratila događaje u Zagrebu ili „studentskijoj“ Rijeci. Kako je Ljubica Ivezić upravo tih godina bila žrtvom represije zbog svojih proljećarskih misli i djelovanja[117], moglo bi se spekulirati o tomu kako se ona tako pobrinula da njezini štićenici ne osjete posljedice kakve je sama osjećala.

4. 5. 2. Važan projekt: gradnja tunela kroz Učku

Prilično je mnogo prostora treće serije posvećeno temi koja se nepoznavatelju istarskih prilika toga razdoblja može učiniti iznimno neobičnom u ovome kontekstu. Riječ je o projektu izgradnje tunela kroz Učku, koji se tretirao kao događaj iznimne važnosti za dotad s Hrvatskom prometno slabo povezanu regiju. Projekt je stoga to koji je nadišao prometnu, gospodarsku i demografsku važnost te postao nešto mnogo veće – simbol sjedinjenja hrvatskoga nacionalnog prostora.[118] Na Opatijskome sastanku 1970. godine okupljeni su istaknuti pojedinci društvenoga i javnoga života, koji su raspravljali o toj temi. U siječnju 1971. godine osnovan je Koordinacioni odbor za provođenje akcije gradnje tunela kroz Učku, u sklopu kojega i Odbor za propagandu, čija je članica, između ostalih, bila Ljubica Filipić-Ivezić[119]. Odbor je osmislio plan promidžbe tiskanjem informativnih plakata, letaka, razglednica i sl.

Filipić-Ivezić članove radne zajednice Pedagoške akademije i sve studente (a samim time i članove uredništva časopisa) naziva „prvom udarnom brigadom ovoga tunela“[120], zbog čega mi se čini neizbježnim pozabaviti se ovim specifičnim mjestom premrežavanja (književne) riječi i konkretnog, opipljivog, građevinskoga pothvata.

Tema izgradnje tunela popraćena je u prilogu Kome treba tunel kroz Učku[121], u kojemu su prenesene agitacijske izjave istaknutih pojedinaca (Mijo Mirković, Grgo Gamulin, Tone Peruško, Lino Červar) iz raznih izvora; mladi su pjesnici posvećivali pjesničke večeri toj ideji i pisali o njoj (Učka i Tunel kroz Učku[122]), profesorica Ivezić izvještavala je o napretku gradnje (Tunel kroz Učku postaje stvarnost[123]), a fotografija planine Učka (naziva Pod Učkom, autora D. Čurića) krasi naslovnicu posljednjega broja serije.

U 4. broju Istarskoga borca iz 1970. godine objavljena je pjesma Poziv Istranima, autorice Zlate Klapčić[124]:

„Ljudi istrijanski,

prišli smo vas pitat:

koliko će još lit pasat

a Učka stat

tako kako stoji?

Ljudi,

prišli smo vas pitat

ko su nan ruke svima od blata

a noge od mehke zemlji

ter ne moremo Učku proškuljat,

a ona nas dili

od doma nas dili

a doma smo tu u hrvaškoj zemlji.“[125]

Budnica, koja je nastala prema narudžbi profesorice Ivezić,[126] napisana svojevrsnim istarskim koinē, trebala je pozvati stanovnike Istre da izgradnju tunela Učka uzmu u svoje ruke, odnosno da izdvoje dio svojih primanja za ostvarenje gradnje. Pjesmu je 1972. godine preuzela Istarska Danica, pročitana je na televiziji, a obrađivala se i u školama diljem regije.

U jednom od brojeva iz 1971. nailazimo i na kratak dramski ostvaraj, napisan na čakavštini, u kojemu Đovani, Tone i Mate razgovaraju o prikupljanju novca za izgradnju tunela. Također, razgovaraju i o važnosti te izgradnje za regiju u kojoj žive:

„Đovani: Eko, bravo! Že bon, že bon...

Mate: Boga je! I moremo biti svi zadovoljni. Ćete viti kako će potle sve biti bolje. I privreda će hoditi bolje... Stare konomske linije su hodile prema Trstu i Ljubljani. Mi danas moramo hoditi prema Rijeki i Zagrebu. To ćemo dobit tunelom kroz Učku.

Tone: Dobro, ljudi, dobro! Ja bi van rekal još jednu besidu, ku san janke čul od barba Mateta. Još mi je reka: Kada bi ja moga, ja bin čuda da. Ku ja buden živ, pasati ću po tej česti, magari sa dva štapa. Već kada san Učku pasa ovako, da ju vidin i znutra. Bin rada biti živ da pasan kroz nju... E ben, ljudi, a sada moran poći... (rukuje se sa svima) Gren, kletu! Ćemo se viti još. Napravi nekoliko koraka, zatim se okrene i nešto se glasnije svima obrati: Vranića! Ća se nis domislija pena sada da pitan vas koliko ste vi dali. Ben, ćemo drugi put, ćemo se još viti.

Odlaze i drugi. (sic!)“[127]

Tekst, ne okolišajući oko glavnih ideja koje želi prenijeti (iznimna vrijednost projekta, vjera u boljitak koji dolazi izgradnjom tunela, nužnost novčanog doprinosa projektu), ostavlja, barem iz pozicije naknadne pameti, „patronizirajući“ dojam na čitatelja. I on sastavljen na svojevrsnom istarskom koinē, veoma jednostavna izraza, ne prikriva ideološki sadržaj radi kojega je nastao.

Kako tom istom sadržaju pristupa učenik osnovne škole, oprimjerit će nam već spomenuta pjesma porečkoga đaka:

„TUNEL KROZ UČKU

Od oblaki je još, al’ča za to,

kad pod Učkom stoji

i crljen

kao da gori.

Bit će špendana mnoga judska voja i rad.

Ali neka!

Otprit će nan se velo okno.

Blištit će se i sjati

od matice vrata.

A divjenja će biti pune oči.

Volin te, volin

tunele ponositi

radi onega ča ćeš za nas biti.“[128]

Lirski subjekt s Mateton iz prijašnjega primjera dijeli viziju bolje budućnosti koja će doći nakon izgradnje tunela. Nadalje, naglasak stavlja na ljudski kapital koji je potreban za spajanja Istre s maticom zemljom (neki su pod time razumijevali Hrvatsku, neki pak Jugoslaviju), leksemom koji se često pojavljivao u diskursu o Učki.

Navedeni primjeri omogućuju nam da se približimo dominantnoj slici književnosti toga vremena, odnosno mogućnostima i zadaćama koje su se pripisivale književnoj riječi. U tim amaterskim ostvarajima cirkuliraju iste ideje i motivi na koje možemo naići, primjerice, u govoru Ive Frangeša Hrvatska i Istra jedno su ili u članku Josipa Roglića nazvanom Ljudi, homo Učku sami skopat![129]. Roglić kaže:

„Potrebni su nam povjerenje i odlučnost da ostvarimo veze kojima će teći sokovi preporoda – to je bit novog doba u koje ulazimo kroz veličanstveni slavoluk Učke!“[130]

Uporaba književne riječi i kulturnih događaja u agitacijske svrhe nije izum komunističkoga uređenja, no svakako je jedna od njegovih glavnih odlika. Primjer akumulacije ljudi i sredstava za izgradnju tunela Učke pokazao je to vrlo konkretno.

4. 5. 3. Ostali književni ostvaraji nove serije

Usporedo s prethodno opisanom agitacijsko-propagandnom književnošću i uvijek prisutnim ljubavno-sentimentalnim ostvarajima, nova serija časopisa donosi i ideološki rasterećen(ij)e tekstove.

Mladi se autori, a posebice pjesnici, počinju poigravati s grafičkim oblikovanjem teksta, što do tada, vjerojatno i zbog razloga tehničke prirode, nije bio slučaj. (Mogućnosti grafičkoga sloja teksta posebno će podrobno iskorištavati autori sljedeće serije.) I uredništvo to izričito naglašava:

„Svaki autor dužan je da svoj tekst maksimalno sam doradi, i nije svejedno ako je pjesma objavljena u cijelosti verzalnim pismom, ako se u njoj smjenjuju velika i mala slova, ili ih uopće i nema. Grafički oblik pjesme je sastavni dio stvaranja i nije u redu da pjesnici, koji ne znaju šta da učine sa svojim tekstom, tu osnovnu brigu prepuste urednicima.“[131]

Uz to, pjesnici se slobodnije poigravaju i dužinom forme, pa nastaju minijature od nekoliko stihova, ali i mnogo duži ostvaraji, prototipi pjesme u prozi.

Među najuspjelijim autorima serije jesu Zdenka Višković-Vukić i Viktor Mimo Papić. Višković svojim opusom unosi dotad neviđene motive na stranicama Istarskoga borca, poput trudnoće i majčinstva te erotskih motiva (primjerice, u pjesmi Sirena opisuje seksualnu želju prema voljenom muškarcu), a sve uz visoku stiliziranost izraza. Usto, autorica o istim motivima uspješno piše i na svome labinskom govoru.

Iznimnu stiliziranost izraza karakterizira i pjesnički opus Mima Papića, koji „ludičkim ekshibicionizmom“ otvara prostor kritici oportunizma, licemjerja i materijalizma, kao u pjesmi Optužujem ili Oltari[132]:

„OLTARI

Osjećam se tako

čudno u ovom

vremenu lažne religije

U ovom vremenu

gdje su mnogobošci česti

ali ne češći nego raznobošci

U vremenu lažne religije

gdje nije grijeh moliti se

na više oltara

Gdje nije grijeh prevariti i

slagati gdje nije grijeh

biti slab

Čudno je ovo vrijeme

kada se ne smije

plakati javno

a plače se više

no ikada

i kada se mora uvijek

reći i ostati

i pokazati

i biti dosljedan

u ovom vremenu

punom oltara.

Oko mene tišina

Prilazim da upalim

svijeću mojoj čistoći

Pucketanje snijega

odalečuje me od ljudi

Stvaram svoj svijet“[133]

Radi kontrasta s temom obrađenom u prijašnjemu poglavlju, osobito važnim smatram izdvojiti Papićeve stihove iz pjesme Marš na Učku 1969. Poznatom motivu, istarskoj planini, lirski se subjekt obraća s drukčijim, nepropagandnim pristupom:

„Mrzim te, planino ogavna,

ti gaduro,

prljava,

kurvo,

ubijajuća maso,

svladala si me,

svladala,

nemam volje, nisam Amundsen (...)“[134]

I ostali autori svojim radovima nagovješćuju neka nova društvena strujanja i promjene. Stihovi jedne autorice glase:

„Ukinut potom treba vojnike,

rase, šovinizam i klase,

ukinut bombe i mitraljeze,

jednakost treba da raste.“[135]

Čak i među jednostavnijim pjesmama u rubrici Borac za pionire nalazimo sličan, šezdesetosmaški vapaj za jednakošću među ljudima, za mirom i složnošću:

„O nepoznati,

dragi

ljudi žuti, crni i bijeli

ako pokuša netko

da razdvoji vaše snove

da razjedini vaše boje,

krenut ćemo u obranu.

Ne dajte, ljudi,

da netko razdvoji

boje složne

boje mira

boje sreće –

boje ljudi!“[136]

Novost su ove serije i ozbiljni pokušaji iz oblasti proze, prvenstveno kratke priče. Najuspjeliji autori toga žanra jesu Zlata Fabris Knez i Dušan Čurić; uopće, prozni su tekstovi gotovo u potpunosti uspjeli izbjeći strujanjima dominantne ideologije i pružili mladima prostor za razvijanje vlastitih fikcionalnih svjetova.

4. 5. 4. Uredništvo suradnicima

Nova serija ponovno uvodi rubriku koju je list imao u „originalnoj seriji“, no ona se pojavljuje tek u nekoliko navrata. Usprkos tome, nanovo može poslužiti kao odgovor na pitanja o književno-estetskim prioritetima koje si je uredništvo zadalo.

U prvoj polovini '70-ih godina uredništvo mlade suradnike upozorava na „neke davno utvrđene istine o kojima svaki stvaralac mora razmišljati svaki drugi dan“: za uspjeh nije dovoljan samo talent, već i uporan rad; stvaralaštvo nije oponašanje drugoga, ali ni originalnost pod svaku cijenu; poeziju ne čini nizanje nerazumljivih ili lijepih riječi.[137]

Naglasak koji je uredništvo ove serije pridavalo grafičkome obliku teksta već je spomenut u prethodnom poglavlju, no osim zbog grafičke nedorađenosti, objavljivanje tekstova odbijalo se i zbog nedorađenosti stila, nejasnoća i nelogičnosti u njima. Redakcija se protivi usiljenoj duhovitosti, a i sama u odgovorima pokušava biti sve duhovitija i ironičnija (na sličan način na koji se Polet obraćao svojemu čitateljstvu koju godinu kasnije):

„Ž. J. – Pula. My dear truli! Ich verstehen was ist das scrivere senca idea. It is very much disgrazia per menja koji – legere debet ili čitati mora. Ipak, dočitali smo do kraja i nismo se smijali ni kao ludi, ni kao Henri Murger. Kažu da je Bog, koga često spominješ, iz kaosa stvorio svijet. Zašto ti od svijeta pokušavaš načiniti kaos kad nisi bog da iz kaosa opet novi svijet stvoriš, a u literaturi i kaos mora biti baren čitljiv. – Razmisli suvislo pa nam smisleno piši makar i o besmislenim stvarima. Samo pazi da se opet ne izgubiš u šumi tuđih riječi, sentencija i da se ne upetljaš u niti neshvaćenog života izgubljene u valovitosti putanje.“[138]

Uredništvo se istom prigodom osvće na učestalu praksu pisanja o ljubovnim jadima mladih autora, pritom im ne zamjerajući toliko temu ni učestalost, koliko neinovativnost u pristupu:

„Ne šetajte pretjerano po mjesečini: ionako ste već tako zaljubljenički i srcecepateljno raspoloženi, da ćemo – ako vas ljubovni jadi uskoro ne minu – uz naš list ljudima besplatno dijeliti rupčiće da otru suze: Oni, će, naime, uskoro proplakati zbog nemoći da prepoznaju autore: svi ljube na isti način, pate na isti način i, što je najgore – pišu o tome na isti način! Kumim vas, ovo posljednje činite svaki(a) drugačije, makar svi dečki bili zaljubljeni u istu djevojku ili sve djevojke bile zaljubljene u istog mladića. Jer, čak i onda kad svi čine isto – ipak to nije isto. Uz to, poezija nije školska zadaća, pa da je – prepisujete jedan od drugoga.“[139]

Smatram da ovakav laganiji, neozbiljniji, šaljiv, pa čak i drzak pristup uredništva u komunikaciji s čitateljima te usmjerenost na estetičke kriterije pri prosudbi radova dokazuju velike promjene u uredničkoj i svjetonazornoj politici časopisa. Nad književnošću se više ne bdije onako kako smo to mogli vidjeti u originalnoj seriji lista.

4. 5. 5. Kraj treće serije

Tijekom pet godina izlaženja, uredništvo se neprestano susreće s problemima financiranja lista i nedostatka suradnika, a „(...) kad neodgovornost, lijenost i besparicu smućkate u raznim dozama, dobit ćete hiljadu i jednu kombinaciju, ali će svaka, nažalost, rezultirati: neaktivnošću i nazadovanjem.“[140]

Na kraju prvoga dvobroja iz 1974. godine javljaju kako je riječ o posljednjemu broju:

„Odlukom Interesne zajednice za kulturu i Općinske konferencije Saveza omladine, literarni klub kao jedan od izdavača to prestaje biti, a Savez omladine će formirati novi savjet i uredništvo za časopis kome će ime ostati isto, ali će vjerovatno zbog sredstava koja su osigurana biti redovitiji i bolji. Naš je dosadašnji Borac upravo zbog stalnih ekonomskih problema neredovito izlazio, pa se iskreno nadamo da će u novom Borcu omladina Pule i Istre redovitije naći svoj prostor.“[141]

Financije su bile i ostale siguran način kontroliranja i o(ne)mogućavanja izlaska tiskovine. Je li ova serija svojim polaganim, ali sigurnim odmicanjem od svijeta omladinske organizacije i inih događanja izazvala zabrinutost u redovima vlasti, a time i prekid financiranja ili su se samo financijski zahtjevna vremena poklopila s nedostatkom suradnika i entuzijazma? Teško je sa sigurnošću ponuditi jednoznačan i jednostavan odgovor.

4. 6. Ibor: od 1976. do 1979.

Sredinom '70-ih, dok u Hrvatskoj izlazi tek nekoliko lokalnih omladinskih listova, poput riječkoga Vala, dubrovačkoga Lausa, splitske Omladinske iskre ili koprivničkoga LOK-a, na republičkoj se razini upravo kreće s projektom o kojem se tada raspravljalo već duže vrijeme.[142]

Poletov tzv. nulti broj izlazi 11. listopada 1976. godine, a službeni prvi broj dva tjedna kasnije, 27. listopada. Hrvatska time konačno dobiva* reprezentativan omladinski list.

Nekoliko mjeseci ranije, u Puli, daleko od glavnih republičkih zbivanja, 22. svibnja 1976., izlazi prvi broj časopisa Ibor, konceptualno i sadržajno neusporedivo najzanimljivija i najprovokativnija serija Istarskoga borca. Konceptom i dosegom toliko drukčiji (uspješniji?) od prijašnjih serija da bi se moglo argumentirati kako je riječ o posebnom časopisu, no samo ime i opis koje su njegovi tvorci odabrali svjedoče o tradiciji na koju se nastavljaju. Glavnu ulogu imaju pulski studenti, članovi Kluba i profesorica Filipić-Ivezić, sada, doduše, u nešto manje aktivnoj ulozi nego dotad. Nastavljanje na istu tradiciju dokazuju i rubrike kao što je ona Iborovi veterani, u kojoj uredništvo donosi razgovore s autorima ranijih faza časopisa te ponovno objavljuje njihove radove ili donosi nove.

Uredništvo prvoga broja ove faze, nakon spominjanja kako je sad riječ o listu, ne o časopisu (što je točno isključivo za prvi broj, kako će se kasnije pokazati), kaže:

„Željeli bismo da ovaj list obogati kulturni život mladih u Istri, jer prije svega on mora biti list ZA MLADE, O MLADIMA i OD MLADIH. Svrha mu je da pruži priliku onima koji tek kreću putevima književnog stvaralaštva i svima koji se već nalaze na tom putu. (...) Treba pratiti sve što mlade zanima a to će Ibor postići samo ako bude ŽIVIO S NJIMA, ako ga mladi PRIHVATE i SUDJELUJU U NJEGOVOM DALJNJEM STVARANJU. (sic!)“[143]

U istome broju, u članku naziva Omladinski list – tko, što, kako?, autor ističe potrebu za ovakvom vrstom glasila u vlastitoj okolini te kako „presudnu ulogu u oživotvorenju ideje o omladinskom listu moraju imati sve omladinske sredine, najsvjesnije socijalistički opredijeljeni članovi Saveza socijalističke omladine, njihovi odgajatelji, te organizacije i društvene ustanove koje se neposredno bave odgojem mladih.“[144] Istina je da ovu viziju, koju je napisao tada mladi omladinski rukovodilac za list USS[145], nisu dijelili ostali mladi, mahom okupljeni oko časopisa Ibor, što će postajati sve jasnije kako vrijeme bude prolazilo.

4. 6. 1. Teme i autori

Mladež okupljenu u Literarnom klubu Istarski borac, odnosno njihovu časopisu Ibor, sredinom 1970-ih čine: pok. Slavko Kalčić[146], Jadranka Ostić[147], Boris (Bob) Biletić[148], Josip (Pino) Ivančić[149], Daniel Načinović, Miodrag (Kina) Kalčić, Edvard Gri, pok. Nevenko Petrić (Pietro), Antun Milovan[150] i mnogi drugi.

Poezija i proza zauzimaju središnje mjesto ove serije, na jednak način na koji je to bilo i seriju ranije; pišu ih: Antun Milovan, Vesna Brnabić, Slavko Kalčić, Dinko Š. Kalac, Branko Orbanić, Edvard Gri, Edi Maružin, Loredana Rotta, Edi Salamon, pok. Aldo Monfardin (Mofo), Sergio Babić, Mariakristina Mirković itd. Povremeno ostavljaju prostora i za one najmlađe pa objavljuju radove učenika istarskih osnovnih škola.

Na široka vrata u časopis ulaze teme iz popularne kulture – filma, ali osobito glazbe. Ta događanja prate Daniel Načinović, Miodrag Kalčić, Nevenko Petrić, Aldo Ivančić[151] i Jasna Mošnja. Osim što prate poneki susret muzičke omladine te koncerte klasične glazbe, donose i eseje o rocku i jazzu, novome valu, kratke osvrte na rad Patti Smith, Boba Dylana (ne začuđuju stoga teme iz posljednjega broja, o čemu dalje u tekstu), slovenskom bendu Buldožer (staju u njihovu obranu nakon zabrane njihove ploče). Iz sfere popularne kulture iborovci preuzimaju i žanr stripa koji stvaraju Predrag Spasojević[152], Davor Krelja[153] i Marijan Sinožić-Majo[154]. O likovnoj umjetnosti, a osobito o likovnoj sekciji Kluba, piše Josip Pino Ivančić.

Političko-omladinske teme svedene su na minimum – od ukupno deset Iborovih brojeva, od kojih svaki ima od 15-ak do najviše 40-ak stranica, jedno je izvješće o radu SSOH-a[155], jedan tekst posvećen je Titovu rođendanu, a jedan je osvrt na radnu akciju. Postoje prilozi koji teorijski i kritički promišljaju marksizam, no ni toga nema u značajnijoj mjeri.

4. 6. 2. Književni ostvaraji Ibora

Iborova serija može se pohvaliti najstiliziranijim i najuspješnijim književnim ostvarajima dotad. Kao što je već napomenuto, grafička je stiliziranost u ovoj seriji na vrhuncu; ne samo što se mladi autori tim alatom ozbiljno koriste, već je i sâm časopis grafički dotjeran bolje negoli dotad.

Ljubavnoj se tematici u poeziji, što je stalno mjesto svake od dosad obrađenih serija, pristupa s vidljivo kreativnijim pristupom, ali su sve češće i refleksivne pjesme. Uopće, Ibor donosi iznimno kvalitetne poetske opuse, na čakavštini i na standardu. Dijalektalna poezija trudila se otarasiti se naivnih i sentimentalnih motiva tipično rezerviranih za nju. S više ili manje uspjeha to su činili Dinko Š. Kalac, Slavko Kalčić, Branko Orbanić, Marijakristina Mirković i mnogi drugi. Mirković u svojoj pjesmi Malo je zustalo spominje tradicionalne istarske motive promijenjene uslijed gruboga suvremenog načina života:

„Malo, malo je zustalo kunpare

usičena ulika

ubijen tovar

zrušen kažun

i...

Danaska – život je vero

kurba za šolde!“[156]

Kako je motivu Učke u prijašnjoj seriji dano podosta prostora (i u časopisu i u ovome radu), smatram važnim osvrnuti se na slične ostvaraje i u ovoj fazi. O već dobro poznatoj temi piše Kalac u pjesmi naslovljenoj Tunel Učka. Viđenje značenja tunela jest ono prevladavajuće, iz prizme dominantne ideologije, kao pupka koji spaja Istru i Kvarner. Stari san predaka s ovih prostora ostvarit će se snagom bratstva i ljudske volje:

„Sada jude Istrijane

i one z Kvarnera

novi pupak veže,

tunel od učera,

veseli su i kurajni

nebu dižu potno čelo,

srićni ča pred sviton moru

svin pokazat svoje delo.

Delo ko su zapensali

naši didi i pradidi,

oni ki sad mirno spiju

u škurini vične noći,

delo bratstva, judske sloge

put kojin će jubav poći,

delo ko je spomin svemu

ča je sad i ča će doći.“[157]

Do kakvih je odstojanja od perspektive dominantne ideologije došlo, oprimjerit će pjesma B. Obradovića. Premda joj je tema marš na Učku, a ne izgradnja tunela kroz nju, pjesmu objavljenu godinu ranije negoli je Kalčeva, u rubrici Iborovi veterani karakterizira ponešto drugačiji ton. Prva strofa otkriva vulgarnu i ne naročito kreativnu igru riječima, ali i ironijski naboj pjesme:

„učka

kučka

zelenih očiju

pjegava od proljetnog snijega

onako izazovno stoji

kao da kaže

dođite marševci

SAVEZA SOCIJALISTIČKE

OMLADINE uzdanici

da vas stara planina malo

preznoji“

Ironijski ton očituje se i u posljednjoj strofi, koja se poigrava tipičnim motivima socrealističke provenijencije (žuljevi, znoj, vedra lica):

„učka

kučka

novu mladost grli

rashlađuje vrele žulje

i znojava vedra lica

kao da kaže

dobro je što marširate

i što ste došli

sa onih pomalo paučinastih

gradskih ulica“[158]

Ibor nevelik, no ne i neznačajan, dio svoga prostora daje književnosti na talijanskome jeziku te se radovi Loredane Rotta, Marije Meri Bratović, Ester Jadresko i Umberta Matteonija tiskaju u izvornoj, ali i hrvatskoj inačici.

Provokativniji i subverzivniji opusi ipak su rezervirani za standardnu inačicu jezika. Gri, Načinović, Biletić, Milovan, Babić, Ostić i Željko Valentić-Teo pišu najkvalitetnije stihove Iborove faze, preispitujući granice žanrova, unoseći nove motive, izvrćući društvene i jezične norme. Prva strofa pjesme autora Valentića poslužit će nam kao ilustracija:

„Ovu pjesmu

Pišem protiv pudlica,

A u čast pasa lutalica

Jer lutalice mrze

Pudličina koketiranja.

Tko će koga silovati,

čemu i pitati?

Bez imalo grižnje savjesti

Lutalica će otčepiti

Pudličin himen

I izmiješati joj pudličnicu,

Ne mareći pritom

Za povrijeđenu čast

Ljubitelja pasa.“[159]

Dok neki autori granice uvriježenog pomiču na razini sadržaja, drugi to čine na grafičkoj razini. Kao primjer navodim Sergia Babića, koji se u pjesmi Mountain blues avangardno poigrava grafičkim i jezičnim rješenjima:

TOP updown up    down up        down

up           down

        up               down[160]

Uopće, Iborovi autori pred čitateljstvo stavljaju sve veće zahtjeve, pretpostavljajući veliko čitateljsko iskustvo. U ekskluzivan klub onih koji se uspiju probiti kroz hermetične stihove dospijevaju samo rijetki. Biletićevi stihovi glase:

„u podvečerje monte orfano kolovoza

prizivam whisky i larmu staklenih kuglica

niz crvotočni rukohvat

uzbibane padanske splavi

doimlju se gle odmorištima

k tome bremenitozlatne

dolijeću mojemu potkrovlju

pod prozore

mahalijini dozivi

ni daška s pučine pred pragom“[161]

Najreprezentativnije prozne ostvaraje ove serije potpisuju isti autori: Ostić, Gri, Načinović, Biletić, Valentić-Teo, Mirković, ali i pok. Antonio Rubbi te Edino Salamon. Petrinić njihove radove uzima kao dokaz da je „hrvatska književna produkcija već krajem sedamdesetih godina maestralno mogla parirati tokovima svjetske književnosti.“[162]

Prozni oblici ove serije postigli su jak subverzivan naboj i otvorili još jedno bojno polje na kojemu su mladi studenti mogli iskazati bunt prema društvenim i književnim normama te protiv njih. Primjera za to ima napretek: Tarantela B. Biletića, Ka čemu što E. Salamona, Kvaka ne Ž. Valentića-Tea, Bog i besmisao E. Grija, Iz ludnice, ludnici kroz ludnicu i Ivančice šapuću pticama J. Ostić i dr.

Ostić potpisuje i sljedeći, veoma hermetičan prozni ulomak, dio kratke priče naslovljene Todore Todore:

„gdje li je metla todore siđi s te vitrine da te umlatim silazi kad ti kažem nećeš je li mic mic na mic hodi svojoj staroj lujzi mic mic todor blesav pa je sišao a ona udri po njemu i to metlom i za kristal i za vaze i za servis i za elizabetu i za njene živce i još i još i još i još a jadni todor je već bio mrtav i krvav i već hladan dok je ona vikala i mlatila po todoru na na na crkni beštijo jedna onda se osvijestila oprosti todore reci nešto a todor mrtav lujza viče upomoooć krv todoreeeee krv krv krv krv todor ne čuje jer je već odavno mrtav gdje da ga zakopa kako da se riješi tolikih todorovih dlaka posakrivenih po stanu a ona već godinama nema snage za veliko čišćenje stana kako da živi s todorovim dlakama postaju li i mačke duhovi hoće li todorov duh plašiti jadnu staru gospođicu lujzu koja nema više nikoga svog pa ni jadnog todora ima li mačjih duhova ona se boji bilo kakvih duhova njoj je zlo njeno srce srce rce ce ce ce eeeee izdahhhhhhhhhhhhhh.“[163]

Gotovo kao da pripadaju istoj cjelini, barem što se oblikovanja izraza tiče, javlja se dvije godine kasnije Načinović s proznim fragmentom (donosim ulomak):

„svršetak je mjerodavan lijep i samo lijep kakvim smo ga zamišljali jer nemoguće je stvoriti stroj i tako mu snažne strune koje bi mogle podnijeti tragiku smišljene bolne konačnice kad ni pomaka vremena više ne bude nit iluzija kojima se možeš obviti stajat ćemo predviđam na pramcu prethodne lađe i sići će s jarbolske košare čovjek tiha i uvjerljiva glasa evo na nekoliko milja greben o koji će se nasukati sretnici a tu će već biti oni koje činit će nam se već odnekud poznajemo izludjele su pjevice ovih pinija kao u nekoj širokoj staroj cowboyskoj priči nebo se nadimlje plavetnilom nisam li ja to na daskama palube i evo svi oni koje jesam i nisam trebao danas ponavljam nesposoban ni za jedno ni za drugo toliko daleko od čari skrovitih ura pa čak i od ulice staklenih stožaca kad suvereno i s nešto patetike u glasu smijem i moram reći jedanput i nikada više doviđenja mladosti moja“.[164]

Poeziju i prozu kombinira E. Gri u tekstu Quo vadis, homo?, jakoga egzistencijalističkog i refleksivnoga tona, punih psovki. Uvodni stihovi glase:

„Sve je ovdje izmišljeno. Ništa

ne postoji. Svijeta nema.

Ljudi nema. Zbivanja, akta i

akata, ljubavi nema, sreće i

tuge nema.

Ni ja ne postojim. Ni vas

nema.

Nemojte tražiti autobiograf

ske crtice, a ni vas u ovom.

Ničega nema.“[165]

Nadalje, prozom ovaj rastrojeni subjekt oštro i kritički raspoloženo nastavlja:

„A u čemu se sastoji ta običnost, taj prosjek? U duhovnoj, malograđanskoj ograničenosti koja ne traži mnogo, ne bori se mnogo jer nema za šta i zato životari dugo prdeći niz vjetar, nikad suprot vjetru da ne bi omirisala vlastiti smrad.“[166]

Gri u svome kratkom alegoričnom tekstu Autokracija opisuje epizodu iz života krvnika koji prije večere želi ubiti što više osuđenika na smrt.[167] Kako tekst ne govori previše, a pritom je otvoren za mnoge interpretacije, nije teško uočiti njegov velik subverzivan potencijal.

4. 6. 3. Esejistika u Iboru

Premda je esejistički tip diskursa na stranicama Istarskoga borca prisutan od početaka njegova izlaženja, diskurzivni prilozi E. Grija, M. Kalčića, B. Biletića, D. Načinovića, N. Petrića, S. Babića i J. Mošnje podignuli su njihovu kvantitetu i kvalitetu na posve novu razinu. Kako njihove radove karakterizira „naglašena (društvena) kritičnost, precizno fokusiranje i seciranje problema, minuciozna analitičnost, maestralna argumentacija teza te polemički ton“[168], što nije promaknulo oku vlasti, zahtijevaju da im se dodijeli više pozornosti i prostora. Autori su podjednako oštrili pero bez obzira na to radilo se o eseju, osvrtu, recenziji, kritičkom prikazu ili raspravi, kao što je ona, iz današnje perspektive možda malo patetično, naslovljena Žuč mi se u grlo popela, u kojoj E. Gri promišlja ideju revolucionarne omladine. Optužuje mlade da nisu okupljeni oko istih interesa i ideala, a glavnim krivcem imenuje novac („Taj blesavi prljavi novac! To papirnato smeće!“)[169] i potrošačko društvo:

„Zašto svi mladi identificiraju novčani uspjeh s životnim uspjehom? Zašto smo sve sličniji blesavim Amerikancima? (...) Zašto mladi sve više simplificiraju sve životne sadržaje svodeći ih u brojčane okvire? Zašto smo mi sve veće budale?“[170]

Oštrim perom koristila se i autorica Jasna Mošnja kada je izvijestila o filmu Let iznad kukavičjeg gnijezda, koji je netom prikazan u pulskome kinematografu:

„A kad je u završnici filma Indijanac onako golem i uspravan polako, ne žureći, odlazio u slobodu, svi su poželjeli da barem jednom u životu budu Indijanci. Samo, šteta, nije nas priroda obdarila takvom veličinom i svi smo pomislili da smo koji kg teži, sutra bi razlupali njuške šefovima, profačima, uspravno bi stali u svoj svojoj veličini i nastupili... a ovamo ništa. Kržljavi smo, mnogi patimo od deformacije, mislim, kičme. U sebi ćemo priznati da o ljudima koji hodaju uspravno odmah pomislimo da u leđima imaju zlatne šipke.“[171]

Općeniti ton autoričine kritike omogućuje svakakve interpretacije – prozvan je svatko tko se prozvanim osjeća.

Posebnu je razinu kritičnosti u svojim diskurzivnim prilozima postigao Boris Biletić. Evo što piše u osvrtu na predstavu Povratak Arlechina, koju je izvelo zagrebačko kazalište „ITD“ prilikom gostovanja u Domu JNA u Puli:

„Antimilitarizam, bespoštedna kritika licemjerja onih što upravljaju ljudskim sudbinama, samo su dio u kompleksu pitanja današnjice zahvaćenih ovom predstavom.“

Nešto dalje u članku nastavlja:

„Na izvanredan je način iskazano poltronstvo institucije na kojoj počiva samovoljno divljanje velikih i podjela plodova u vidu dijelova naše planete. Netko je vrlo slikovito definirao poltrona: on je poput biciklista, podnosi kišu koja mu natapa leđa, a istovremeno nemilice gazi po pedalama (nije citat). Prikazana je bezizlaznost položaja u kojem se današnji čovjek našao zahvaljujući svojoj nerazumnosti, apsurdnost konflikta koji donose samo krv i opću kataklizmu. Isprepletene s primjernom dozom humora i komičnosti, na vidjelo dolaze sve negativnosti društveno-ekonomskih odnosa i općeljudskih vrijednosti. Upitajmo se: Gdje je ljudskost? Da li prodavati meso nevinih u svrhu gozbe nekolicine povlaštenih i moćnih?“[172]

Dvobroj iz 1978. godine posvećen je nemirnoj 1968. godini. Sama po sebi već dovoljno provokativna, tema je obrađena u nekoliko članaka, od kojih se jedan bavio studentskim pokretom, drugi kronologijom događaja, a treći je opisao događaje vezane uz Prag i Praško proljeće. M. Kalčić je u članku popratio šezdesetosmaške događaje u Jugoslaviji. Nakon tog temata, uslijedili su pozivi na „razgovore“ u Komitet Saveza komunista i Saveza socijalističke omladine, što je bila redovita praksa.[173]

Isti je autor, već za prethodni broj, napisao dugačak i veoma informativan pregled fenomena kontrakulture: od njezinih temeljnih zahtjeva, idejnih nosilaca i najistaknutijih imena do opadanja njezina subverzivnog potencijala.

Kao protuteža ovako globalnoj temi, koju su autori temeljito obradili, značajno je da su i jednoj lokalnoj temi pristupili s jednako puno žara i ozbiljnosti. Naime, sebi su u zadatak uzeli sprječavanje daljnjega propadanja kazališne zgrade u Puli. Kalčić proziva vlast:

„Začuđuje stav GRADSKIH OTACA (sic!) i način njihova skrbništva za duhovnu nadgradnju građana i radnih ljudi našega grada i šireg istarskog područja; ili možda prevladava mišljenje da su Puljani, već osam godina naviknuti na takvo stanje, nezainteresirani – tȁ, imaju oni doma dobru staru televiziju!?“

Jasno i glasno, ali i veoma poetično, nastavlja:

„PRIVATNI INTERESI SU ZNAČAJNIJI OD OPĆEDRUŠTVENIH (sic!) (u ovome slučaju kulturnih), a time i od progresa. (...) Izgleda da Pula priređuje sprovod vlastitoj kulturi. Kazališno će zdanje, zaključimo, svoju stotu obljetnicu vjerojatno dočekati u ruhu oronula, senilna starca s prosidbenim šeširom u ruci skupljajući sitniš za okrepljenje.“[174]

O istoj temi nastavljaju i u posljednjemu „ikad“ Iborovu (dvo)broju, br. 4-5, iz 1979. godine, u članku Samodoprinosi i kultura. Ljute se što nema pomaka glede obnove zgrade, pogotovo zato što se novca pronašlo za neke druge projekte. Nude rješenje u obliku organiziranja radne akcije:

„Da li bi možda bilo apsurdno i nesvakidašnje (to sigurno) organizirati širu radnu akciju, dobrovoljan rad kojeg je ova zgrada vrijedna, i time označiti početak poklanjanja pažnje nekad 'hramu kulture' istarske i pulske?“

Ljutito zaključuju: „Svako rješenje koje izlaz iz sadašnjeg kulturnog beznađa ne vidi u obnovi kazališne zgrade, manje je nego palijativna mjera.“[175]

Usput rečeno, članovi Kluba nisu stali samo na esejističkim prozivkama. Konkretne su mjere poduzeli te godine, organizirajući u spomenutom zatvorenome predvorju Istarskoga narodnog kazališta multimedijsku višednevnu priredbu nazvanu Prvi Iborovi dani, kada su žalosno zdanje na trenutak pokušali oživjeti poezijom, živom glazbom, recitalima, likovnom izložbom i glazbenom slušaonicom.[176]

4. 6. 4. Posljednji (dvo)broj Ibora

Na 40-ak stranica spomenuti posljednji Iborov (dvo)broj donosi mnogo materijala koji bi i danas mogao naići na (ne)odobravanje. Naslovna fotografija autora Alda Monfardina prikazuje ljutitoga psa boksera iza rešetaka i atmosferom odlično pristaje uz sadržaj i ton broja.

U uvodnome tekstu naslovljenom Kotrljanje uzbrdo mladi se osvrću na promjene vezane uz njihov list (točnije, na zamisao pulskoga omladinskog rukovodstva o prerastanju Ibora u informativno-političko glasilo istarske subregije), a zatim posebno i na pojavu omladinskoga lista Pet. U nepotpisanom tekstu prozivaju OK SSOH za nesuradnju i nezainteresiranost. To međusobno prepucavanje dvaju listova, iako zanimljivo, nije razlogom koji bi doveo do zabrane izlaska lista, ni danas, a ni 1979. godine. Dio su, međutim, atmosfere u kojoj se Ibor itekako pomno i iznova iščitavao.

Imajući dosad opisano u vidu, moramo obratiti pozornost na kontroverznu temu posljednjega broja – totalne institucije. Na nekoliko stranica donose se najprije ulomci uvodnih poglavlja iz knjige Azili Ervinga Goffmana, a zatim predgovor i uvod iz Manufakture ludila Thomasa S. Szasza. Na ta se poglavlja nadovezuje Miodrag Kalčić u svome (Anti)eseju, u kojemu raspravlja o odnosu umjetnosti i „psihološke nepredvidivosti“, donoseći citate velikih mislilaca poput Aristotela, Demokrita, Platona, Voltairea, Pascala, Diderota, Nietzschea, Baudelairea, Heinea itd., iz kojih je vidljivo da i oni sami često povezuju te dvije pojave. Autor se dalje bavi primjerima poznatih umjetnika koji su „duhovno stradali“, poput Berlioza, Wagnera, E. A. Poea, Wildea, Michelangela, Van Gogha... Na kraju članka donosi poeziju pacijenta pulske psihijatrije te dva ulomka (jedan prozni, drugi dramski) pacijenata ljubljanske psihijatrijske bolnice, izvorno objavljena u slovenskome Časopisu za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo.[177]

U završnoj rubrici lista, naslova Poetry, iborovci predstavljaju radove Allena Ginsberga i Lawrencea Ferlinghettija, autore beat generacije. Objašnjavaju svoju odluku ovako:

„Izborom i novim prijevodima triju poema koje slijede nastojali smo isključivo doprinijeti obogaćivanju palete štiva čitateljstvu i pokazati preokupacije autora koji su na karakterističan, katkad zdravo agresivan način, makar i u prevladavanju tijeka svijesti, uspješno izrazili neke od uvijek aktualnih trenutaka i značajki sadašnjeg institucionaliziranog društva.“[178]

Prenose zatim Ferlinghettijevu poema Tisuću riječi punih bojazni za Fidela Castra te Ginsbergove Tko će zavladati univerzumom i Egzorcizam u Pentagonu. Na posljednjim dvjema stranicama časopisa objavljene su Ginsbergova poema Molim te, učitelju i fotografija, pod istim motom, koja prikazuje maloga dječaka koji leži potrbuške na tlu jedne urbane sredine (riječ je o Firenci i fotografiji Puljanina Z. Bjelogrlića, op. ur.)

Poema* eksplicitno govori i o homoseksualnome odnosu učenika i Učitelja, točnije, seksualnim težnjama mladoga učenika prema učitelju. U uvodu, prije poeme, iborovci objašnjavaju njenu kompoziciju, stih i jezik te naglašavaju činjenicu da su pjesnici „oduvijek i bili ona društvena snaga koja je u okvirima totalitarno-misaona-opsesija-sistema tražila stazu oslobađanja (za sebe i druge)“.[179]

4. 6. 5. Istarski borac/Ibor i i dominantna ideologija: povijest zabrana

Djelovanje Ibora i Kluba u 1970-ima nije prošlo neopaženo. Da netko prati što rade, iborovci su dali naslutiti već u drugoj godini svoga izlaženja:

„Nama kao da je suđeno izlaziti dva puta godišnje. Evo nas, vidimo se kroz časopis, opet, nakon točno pola godine. Znate, često puta vrlo je teško savladati naporni put, a još ako na tom teškom, napornom putu bivate sputavani – onda cilj vrlo teško ili gotovo nikada ne ugledate.“[180]

Vlast je na oku i list i Klub imala od njihovih početaka. Osnovni je problem bio uskraćivanje financijskih sredstava za daljnji rad, ali i prikladnoga prostora za druženje i djelovanje. Mladi o tome pišu već krajem '50-ih, kada pokušavaju pronaći mjesto izvan gimnazijskih granica, koje su bili prerasli. Prostor im je obećan, ali obećanje nije bilo ispunjeno. Takvo ponašanje vlasti ljutilo ih je i frustriralo; shvaćali su to kao oblik marginalizacije i nepriznavanja dotad postignutoga:

„(...) danas kada smo se već odavno afirmirali, nalazimo se u situaciji, na koju smo bili navikli pred četiri-pet godina. Klub nema svojih prostorija, mjerodavni faktori naročito oni iz omladinske organizacije pokazali su neshvatljivo nerazumijevanje već nekoliko puta kada smo se nalazili u sličnoj situaciji – na hodniku, što im međutim nije smetalo da istodobno pokreću riječ o tome da bi trebalo ponovo oživjeti literarni klub. Činjenica koja pokazuje potpuno nepoznavanje literarnog kluba, nezainteresiranosti za njegov rad i potrebe i jedno teško nerazumijevanje.“[181]

Puno opipljiviji način nadzora nad radom mladih bile su zabrane. Prva se zbila 1964. godine, kada je kazalištarcima EOS-a (Eksperimentalne omladinske scene prvotno nastale u okviru Kluba) bilo zabranjeno izvođenje predstave Nesahranjeni mrtvaci, rađene prema Sartreovu istoimenom djelu. Pišući o tome, Dragun zaključuje kako se Komitet omladine „našao pozvanim da spriječi premijeru zbog opasnosti za socijalističko društvo sadržane u sumnjivim pojmovima – naturalizam i egzistencijalizam.“[182] Mladi su kazalištarci na to reagirali organiziranjem javne tribine, svojevrsnoga hepeninga, u obranu Sartrea i predstave. Ne začuđuje stoga prije spomenuta logika autocenzure profesorice Filipić-Ivezić.

Najviše su problema s vlašću imali sudionici Iborove faze. Primjerice, likovnoj sekciji Kluba nije bilo dopušteno sudjelovati na Grisiji 77, poznatoj rovinjskoj izložbi na otvorenom, što ih je razljutilo i uvrijedilo, a o čemu su izvijestili u dvobroju iz 1977. godine.

U drugome dvobroju iz 1978. godine, iz obraćanja Nevenka Petrića, čitatelji saznaju za još jednu zabranu. Urednik se u tekstu pohvalio organizacijom rock-koncerta u Uljaniku (u suradnji s redakcijom lista USS), ali i željom da u pauzama koncerta organiziraju čitanje poezije, što im nije bilo dopušteno, „očito od straha nakon ocjena OK SSOH Pula o posljednja tri broja Ibora“. Iz toga dokumenta donose ovaj ulomak:

„S obzirom da list Književnog kluba Istarski borac nije ostvarivao definiranu koncepciju, što se odražavalo kroz neadekvatni pristup prezentiranju društvene problematike, dogovoreno je da se na sastanku s predstavnicima OK SSOH (Poreča, Pazina, Rovinja, Bujštine, Buzeta, Labina i Opatije) izvide mogućnosti njegove preorijentacije na kulturno i informativno glasilo. Ukoliko predstavnici ovih općina ispolje interes za suradnju u realizaciji ovakvog lista, prešlo bi se na konkretne dogovore o formiranju uređivačkog odbora, redakcije i razradio način financiranja.“[183]

Budno oko vlasti pratilo je rad Ibora. Posebnu su hajku na sebe privukli posljednjim brojem i objavom kontroverzne Ginsbergove poeme. Na problematičnu recepciju Ginsberga posebno svjetlo baca činjenica da je nekoliko godina kasnije godine u Beogradu primljen kao veliki pjesnik.[184] Ne samo to, nego mu je u ljeto 1986., na Struškim večerima poezije, uručen Zlatni vijenac.[185] Njegov je rad, čini se, ipak poslužio više kao povod, a ne kao pravi uzrok hajci na iborovce.

U Glasu Istre se o br. 4-5 pisalo ovako:

„Nekolicina autora, okupljenih u Iboru, idejnih opredijeljenosti koja su strana našem samoupravnom socijalističkom društvu, nameće mu destruktivan pristup u tretiranju nazovi društvenih tema i problema i umjesto da bude tribina mladih Ibor sve više postaje poligon nebuloznih mudrovanja pojedinaca, udaljujući se sve više od stvarnih svakodnevnih preokupacija i potreba mladih ljudi.“[186]

Iz istoga članka saznajemo da su i općinski i republički SIZ[187] za kulturu odbili financirati časopis te godine i pritom zatražili da se u uređivačkoj politici osigura utjecaj Saveza socijalističke omladine. Dragun spominje i to kako je posljednji broj bio povučen iz prodaje te kako se članove redakcije usmeno opominjalo, a da se jednoga člana i zastrašivalo.[188]

O događanjima vezanima uz Ibor pisalo se u raznim glasilima – od pulske Petice, Studentskoga lista, Glasa Istre, Večernjega lista, Vjesnika, Poleta, Vala i La voce del popolo do beogradskoga Studenta.[189] Pisalo se, komentiralo, polemiziralo, a uredništvo je odgovaralo. Rasprave s pulskim novinarom Armandom Černjulom dovele su do privatne tužbe Općinskome sudu u Puli za klevetu i uvredu protiv 6 članova uredništva, zbog članka Fotogenični lažopisac (iz Poleta, br. 122, 19. veljače 1980.) koji su napisali kao odgovor na njegov članak Dosta grube dezinformacije. U novinama se dio oko suđenja, ali i događaja koji su mu prethodili, pratio pod naslovom slučaj Ibor.

Suđenje je bilo javno, a pulska sudnica prepuna. U svibnju 1980. šestorica su osuđena na petomjesečnu zatvorsku kaznu, uvjetno na godinu dana. Nakon uložene žalbe, koja je djelomice uvažena, na Okružnom sudu u Puli u listopadu 1980. godine Boris Biletić (Bob), Josip Ivančić (Pino), Miodrag Kalčić (Kina), Slavko Kalčić (Slave), Nevenko Petrić (Pietro) i Ivica Pletikos (Đovani) osuđeni su svaki na uvjetnu zatvorsku kaznu od mjesec i petnaest dana s jednogodišnjim rokom kušnje za kazneno djelo uvrede. Uvjetna kazna, kao i prestanak financiranja zapravo su značili ugasnuće lista i Kluba Istarski borac.

Klub je za lipanj 1980. godine, u suradnji s Centrom za scenske i likovne djelatnosti Pula, bio pripremio Iborove dane 2 (ponovno, u predvorju INK-a), godinu dana ranije započetu tradiciju. Otvaranje te umjetničke akcije trebalo je započeti skupnom izložbom članova likovne sekcije Kluba. No, predstavnik Sekretarijata za unutrašnje poslove („milicije“, op. ur.), pri pregledu postava, uvjetovao je otvaranje izložbe skidanjem nedoličnih radova Josipa Pina Ivančića (plakat izložbe s naslovnom stranicom posljednjega Iborova broja), Alda Ivančića i Predraga Spasojevića. Iborovci, koji su u tom trenu već bili osuđeni prvostupanjskom presudom na koju su se žalili, uvjet nisu prihvatili te izložba nije nikada otvorena.

Odjeke svega što se događalo članovi uredništva osjećali su godinama poslije, kada su, o čemu svjedoči Biletić, bili „privatno šikanirani te egzistencijalno onemogućavani u radu i djelovanju“.[190]

Isti autor, u članku pisanom 1983. (za poznati istarski kalendar Jurina i Franina, a koji je bez objašnjenja neobjavljen), nudi svoje tumačenje slučaja Ibor. Svoj naraštaj naziva pobunjenim „protiv bjelodanih stega socijalizma i samoupravne stvarnosti“, a odluku koja je donesena smatra osudom „neposlušne, oporbenjačke, intelektualno znatiželjne i tvrdoglave, u datim uvjetima zavičajno zauzete a nacionalno svjesne, mada svjetopogledno raslojene, angažirane mladosti koja je tada ožigosana...“[191]

Profesorica Ivezić epizodu s Iborom naziva ekscesom. Pokazujući razumijevanje za možebitnu preuranjenost objave Ginsbergova rada, ipak ne pronalazi opravdanje za „nasilno gušenje cjelokupne aktivnosti i kluba i lista s dubokim korijenima 25-godišnje tradicije“, dodatno komentirajući kako su mladi uzalud tražili „dijaloge i obrazloženja za nepravedno etiketiranje i organizirano onemogućavanje djelatnosti; neki funkcioneri toliko su privatizirali svoje funkcije, da su vjerovali kako je moguće naprosto zarobiti slobodnu kreativnu misao.“[192]

Ne smije se zaboraviti: na iborovce se sigurno nije gledalo s naklonošću samim time što ih se povezivalo s imenom Ljubice Ivezić, pa bilo to i u vremenima kada je imala pasivniju ulogu nego u ranijim serijama lista. Koliko je važno bilo biti na pravoj strani politike, svjedoči Ivezićkin tekst objavljen u Istri upravo 1979. godine, naslova Značajna obljetnica. Uz 25. godišnjicu djelovanja književnog kluba Istarski borac u Puli. Premda su događaji vezani uz Hrvatsko proljeće bili iza nje, očita je njezina potreba da s ostavštine Istarskog borca ispere ljagu:

„Put Istarskog borca ostao je dosljedan prvim smjernicama koje su mladi postavili još 1953/54. godine. Nije krivudao ni desno ni lijevo, nije odveo mlade generacije niti na stranputice bilo kakvog desnog šovinizma niti unitarizma.“[193]

Nastavlja u istom članku dokazivati da je Istarski borac bio „široka humana platforma“ s autorima srpske, slovenske, makedonske i talijanske narodnosti te se poziva na 5 godina stare riječi Albina Crnoborija „U našem se klubu nije govorilo o bratstvu i jedinstvu (...) nije bilo potrebno o tome govoriti jer smo mi u klubu bratstvo i jedinstvo imali ostvareno“. Apologetski (možda prije realno, op. ur.) intoniran tekst donekle djeluje kao da se autorica trudila iskupiti za „grijehe“, odgovarajući na pitanja koja joj u tom trenutku nitko,  barem ne izravno, nije postavljao.

5. Zaključak

U ovome je radu istražena pojava, razvojni put i gašenje časopisa i Književnoga kluba Istarski borac (1953. – 1979.). Četiri serije časopisa i četvrt stoljeća djelovanja Kluba obogatili su i oblikovali istarsku i pulsku kulturnu scenu u drugoj polovini 20. stoljeća, ali i utrli put mnogim kulturnim događajima, pojavama i osobama. Mnogi od autora koji su svoje prve priloge pisali za časopis grade današnje istarsko (i ne samo istarsko) intelektualno polje. U časopisu nailazimo na prve ostvaraje učenika, studenata i radnika; kasnijih znanstvenika, književnika, esejista, filmskih kritičara, likovnih umjetnika, povjesničara, kulturnih djelatnika, političara itd. Ta su imena ispunila kulturni i intelektualni vakuum koji je ostao kao rezultat ratnih događanja u Puli/Istri – organiziranjem književnih događanja, glumačkih (EOS) i filmskih projekata (Foto-kino klub Jelen, Međuklupski festival amaterskoga filma ili Mala Pula[194]), rock i punk (prvi u Puli i Istri, u organizaciji Ibora i suradnika, op. ur.) koncerata (B. Obradović, osnivač benda Atomsko sklonište bio je idejni začetnik Sajma knjige u Istri), raznih performansa, instalacija (Josip Pino Ivančić aktivan je i danas) i dr.

Časopis Istarski borac vrelo je ne samo intelektualne povijesti već i povijesti samih intelektualaca. Nailazimo na rane ostvaraje danas renomiranih književnika i pjesnika (Načinović, Biletić, Višković-Vukić...), prve odgojno-informativne članke psihologa (Zoran Ivezić), pedagoška promišljanja pedagoginje (Ljubica Ivezić), članak o prvome posjetu Grčkoj poznate arheologinje (Vesna Girardi-Jurkić), prve filmske kritike poznatoga dokumentarista i filmologa (Petar Krelja) itd.

Ista su imena kasnije sudjelovala u pokretanju i radu manifestacija i institucija te programa, izravno ili manje izravno, povezanih s Istarskim borcem: Pulski filmski festival, Čakavski sabor, znanstveni skup Susreti na dragom kamenu, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, časopisi Istarski mozaik, Istra i Nova Istra, Pulski dani eseja, Šoljanovi dani itd.

Poseban je naglasak ovdje stavljen na članke, priloge i književne ostvaraje koji su svjedočili o glavnome istraživačkom pitanju – onome o odnosu ideološkoga i estetskoga u socijalizmu, ali je ponuđen i pregled svih faza časopisa te glavnih tema i autora.

Originalna serija (1953. – 1961.) časopisa, koja je započela kao srednjoškolsko glasilo, pojavila se u politički zahtjevnim i osjetljivim vremenima te je odigrala značajnu ulogu u opismenjavanju čitateljstva, gradnji svijesti o hrvatskome jeziku i identitetu istarskih Hrvata, odnosno „afirmaciji društvenog i kulturnog života na hrvatskom jeziku“[195]. Premda nije bio književni časopis, već omladinski, književnost je zauzimala najvažnije mjesto, odmah poslije priloga posvećenih životu i radu jugoslavenske omladine. Književni su pokušaji mladih autora još uvijek, i izrazom i u sadržajem, uvelike bili pod utjecajem socrealizma te ih karakteriziraju neoriginalne i tipizirane teme te revolucionarni i kolektivni naboj.

Unatoč odobrenim i propisanim temama, u časopisu su isti događaji u istome broju često popraćeni u nekoliko navrata, primjerice, u fiktivnim i nefiktivnim prilozima ili u raznim književnim žanrovima, što je pridonijelo pluralizmu mladih glasova te ojačalo prilike da se tako „ispeče zanat“.

Serija je objavljivala i radove na dijalektu, što će nastaviti raditi i svaka serija nakon nje. To je, uz napore usmjerene k prikupljanju građe iz folklora, potpomoglo rehabilitaciji domaće riječi na istarskome području. Može se zaključiti da je prva serija Istarskoga borca sudjelovala u općoj kulturnoj politici (omasovljenje kulture) te da je odigrala važnu ulogu u zadovoljavanju kulturnih potreba naroda u poslijeratnome životu.

U razdoblju od 1962. do 1964. izlazi Glas mladih. Pod vodstvom glavnoga urednika I. Rudana, časopis ozbiljnije pristupa izvještavanju o omladinskome svijetu. Premda je zbog toga književnosti dodijeljena sporednija uloga, na stranicama ove serije tiskani su solidni pokušaji, kako književnosti na liniji, tako i književnosti autonomnije provenijencije.

Posljednje dvije serije časopisa u ruke preuzimaju studenti pulske Pedagoške akademije, na kojoj profesorica Ivezić predaje od 1960-ih godina nadalje.

Godine 1969., ponovno pod originalnim imenom, s izlaženjem započinje nova serija Istarskoga borca. Najknjiževnija od svih, nova serija, svojim sadržajem odražava društvene promjene u svijetu, do kojih je došlo tih godina. Dotok novih ideja i motiva posebno je vidljiv u poetskim ostvarajima. Liberalizaciju i demokratizaciju časopis signalizira i objavljivanjem poezije pjesnika bilingvista (na talijanskome i hrvatskome jeziku).

Poseban je prostor posvećen ondašnjemu značajnom prometnom projektu, izgradnji tunela kroz Učku, te je pisana riječ, literarna i neliterarna, upotrijebljena kao alat okupljanja i akumuliranja sredstava i ljudi za ostvarenje toga projekta. No, kao i u prijašnjim serijama, usporedo s tim primjerom agitacijske književnosti javljaju se autonomni (ovoga puta ozbiljni i modernistički) poetski i prozni tekstovi.

U časopisu nema konkretnih spominjanja tada aktualnih događaja vezanih za Hrvatsko proljeće, što se može objasniti njegovim slabijim odjecima u Istri, nedovoljnom razvijenošću Pule kao studentskoga grada, ali i opreznošću profesorice Ivezić.

Posljednja serija časopisa, naslovljena kraticom Ibor, koja izlazi u drugoj polovini 1970-ih, najsubverzivnija je serija u nizu i zasigurno bi i danas podignula prašinu. Podnaslovljen kao časopis mladih Istre za književnost, kulturu i društvena pitanja – Ibor se gotovo u potpunosti oslobađa priloga o omladini, a ujedno otvara prostor popularnoj kulturi, prilozima o filmu, stripu i (rock) glazbi. Posebnost serije jesu eseji i polemike o globalnim i lokalnim društvenim pitanjima, koji se bave škakljivim temama, a napisani su veoma oštrim i kritičkim tonom.

Književni tekstovi objavljeni u Iboru uspjeli su modernistički i postmodernistički ostvaraji. I poezija i proza često su izrazito stilizirane, ludičke i hermetične te zahtijevaju učena čitatelja. Poezija pisana na čakavskome narječju mjestimice kreće u tom smjeru, ali se ipak zadržava u diskursu tradicionalno namijenjenome dijalektalnoj poeziji.

Premda su svi brojevi Ibora bili na oku vlasti, posebnu je pozornost na sebe svrnuo br. 4-5/1979.; fotografijama, objavljenim prijevodima bitnikâ, temom broja (totalne institucije), kritičkim osvrtom na lokalnu temu propadanja kazališne zgrade i financiranja njezina popravka te drugim nepodobnim tekstovima. O slučaju Ibor javnost je redovito mogla čitati na stranicama novina. Iz polemika se, vrlo promišljeno s pozicije tadašnjih vlasti, izrodila „tek“* formalna privatna tužba protiv šestorice članova uredništva, koja je rezultirala uvjetnom zatvorskom kaznom od mjesec i petnaest dana s jednogodišnjim rokom kušnje. Politika je na taj način „oprala svoje ruke“.**

SIZ-ovi za kulturu već su nešto ranije odbili daljnje financiranje časopisa te tako stali na kraj 25-godišnjoj tradiciji Istarskoga borca.

U četvrt stoljeća djelovanja u Klubu i listu izmijenilo se mnogo imena, uredničkih postava, a time i uredničkih vizija o smjeru u kojemu bi časopis trebao nastaviti izlaziti, a Klub djelovati. Književnim ostvarajima, kao i porukama uredništva mladim stvarateljima, saznaje se puno o dinamici odnosa ideologije i estetike. Na primjeru Istarskoga borca vidljivo je kako se praksa socijalističkoga realizma zadržala dosta dugo nakon službenoga raskida s njom. Najjači je utjecaj vidljiv u prvoj i drugoj seriji, ali ni posljednje dvije nisu se oslobodile njegovih utjecaja. Najplodnije je tlo socrealizam pronašao u žanru lirske pjesme, iako je upravo taj žanr u posljednjoj seriji ponudio jak otpor (izuzmemo li esejistiku) takvome viđenju književnosti. Dominantna ideologija oslanjala se na književni diskurs u promicanju svojih ideala, a on je, ponekad pristajući na pred njega postavljene zahtjeve, ipak pronašao put k autonomiji.

Unatoč svim društveno-političkim promjenama i različitim stupnjevima slobode i/ili utilitarnosti književnosti, glavna je misija, kako časopisa tako i Kluba, ostala vjerna početnom entuzijazmu profesorice Filipić-Ivezić i njezinih učenika. Premda je posljednja serija (autodestruktivno) najsubverzivnija, teško da bi postigla tu razinu bez temelja koje su postavile ranije serije i suptilna, nenametljiva, pronicljiva subverzivnost lika i djela profesorice Filipić-Ivezić.

Djelovanje Ljubice Filipić-Ivezić potvrđuje Brešićevu tezu o uredniku kao glavnoj karici u stvaranju časopisa; Klubom koji je osnovala pružila je mladima prostor, uvjete i poticaj za stvaranje književnih i novinarskih tekstova, a pedagozima današnjice model za rad s mladima.

Tijekom godina rada Istarski borac susretao se s financijskim poteškoćama, nedostatkom prikladnoga prostora za rad, opomenama, autocenzurom i zabranama, dokazujući Bourdieovu teoriju[196] o tome kako je intelektualno polje zaista polje borbe, jednako kao što je to i političko polje. Iz godine u godinu Istarski borac prikupljao je simbolički kapital, prikupivši ga toliko da je zabrinuo predstavnike dominantne ideologije. Simboličkim (i ne samo takvim) isključivanjem obustavili su daljnji rad časopisa i Kluba.

6. Sažetak

U Puli je u razdoblju od 1953. do 1979. godine (s prekidima) izlazio Istarski borac, započeo kao glasilo literarne sekcije pulske gimnazije pod mentorstvom profesorice Ljubice Ivezić. Tijekom 20-ak godina izlaženja mijenjao je nazive (Istarski borac, Glas mladih, Ibor), podnaslove, izdavače, format te se na njegovim stranicama izmijenio velik broj autora, urednika i fotografa.

Riječ je o 70-ak svezaka velikom i nedovoljno istraženom korpusu, značajnom izvoru informacija o društvenim prilikama u Istri u drugoj polovini 20. stoljeća. Cilj je ovoga rada skrenuti pozornost na tu značajnu pojavu, pružiti pregled svih faza postojanja časopisa, ukazati na teme kojima se bavio, ciljeve koje je pred sebe postavio, a posebice osvrnuti se na razloge njegove zabrane.

U radu se donose obrisi intelektualnog, odnosno književnoga polja i funkcioniranje književne riječi unutar njih na temelju problemskoga fokusa odnosa ideološkog i estetskog u svim serijama časopisa.

_____

7. Literatura:

I.

A (1954.) „Iz literarnog kluba“. Istarski borac. Br. 5-6. Str. 27.

B (1970.) „Kome treba tunel kroz Učku“. Istarski borac. Br. 5-6. Str. 4.

BABIĆ, Sergio (1979.) „Mountain blues“. Ibor. Br. 4-5. Str. 21.

BERTOŠA, Miroslav (1954.) „Osnovan je Omladinski književni klub Istarski borac“. Istarski borac. Br. 3. Str. 11-12.

BILETIĆ, Boris (1977.) „Arlechin sto posto“. Ibor. Br. 3-4. Str. 15.

BILETIĆ, Boris (1979.) „Gospel Petri“. Ibor. Br. 4-5. Str. 22.

BUNGIN, Ljubica Buba (1969.) „Što treba“. Istarski borac. Br. 1. Str. 15.

CAR EMIN, Viktor (1954.) „U borbu protiv tuđinskog otrova“. Istarski borac. Br. 5-6. Str. 4.

CETINA, Ružica (1957.) „Moja škola“. Istarski borac. Br. 8. Str. 134.

CRNOBORI, Albino (1957.) „Četiri godine Istarskog borca“. Istarski borac. Br. 8. Str. 135-136.

CRNOBORI, Albino (1958.) „Referat o radu literarnog kluba Istarski borac od IV. godišnje skupštine do danas“. Istarski borac. Br. 6-7. Str. 90-92.

FILIPIĆ-IVEZIĆ, Ljubica (1954.) „Naš list ulazi u drugu godinu“. Istarski borac. Br. 1-2. Str. 1-2.

GRI, Edvard (1977a) „Quo vadis, homo?“. Ibor. Br. 2. Str. 4.

GRI, Edvard (1977b) „Žuč mi se u grlo popela“. Ibor. Br. 3-4. Str. 3.

GRI, Edvard (1978.) „Autokracija“. Ibor. Br. 2- 3. Str. 12.

HRELJA, Mario (1955.) „Istarska omladinska štampa u Nob“. Istarski borac. Br. 5-6. Str. 2-4.

IVEZIĆ, Ljubica (1973.) „Tunel kroz Učku postaje stvarnost“. Istarski borac. Br. 4. Str. 21-24.

JURIČIĆ, Radovan (1976.) „Omladinski list – tko, što, kako?“. Ibor. Br. 1. Str. 3.

JURINA, Inka (1954.) „Godišnjica Istarskog borca“. Istarski borac. Br. 8-9. Str. 23.

KALAC, Dinko (1978.) „Tunel Učka“. Ibor. Br. 2-3. Str. 14.

KALČIĆ, Miodrag (1979a) „(Anti)esej“. Ibor. Br. 4-5. Str. 32-34.

KALČIĆ, Miodrag (1979b) „Sprovod pulske kulture“. Ibor. Br. 1-3. Str. 3.

KARUCI, Ž. (1971.) „Tunel kroz Učku“. Istarski borac. Br. 5-6. Str. 15.

KLAPČIĆ, Zlata (1970.) „Poziv Istranima“. Istarski borac. Br. 4. Str. 3.

MARETIĆ, Savica (1971.) „Zora puca bit će dan“. Istarski borac. Br. 3-4. Str. 11.

MARTINČIĆ, Vuk (1962.) „Pitagora“. Glas mladih. Br. 4. Str. 7.

MATOŠEVIĆ, Ljiljana (1971.) „Učka“. Istarski borac. Br. 5-6. Str. 17.

MIRKOVIĆ, Marijakristina (1977.) „Malo je zustalo“. Ibor. Br. 2. Str. 14.

MOŠNJA, Jasna (1977.) „O filmu, a više oko filma Let iznad kukavičjeg gnijezda“. Ibor. Br. 3-4. Str. 6.

NAČINOVIĆ, Daniel (1979.) „Ulica staklenih stožaca“. Ibor. Br. 4-5. Str. 13.

NAŠ (1973.) „Uredništvo suradnicima“. Istarski borac. Br. 2-3. Str. 30.

OBRADOVIĆ, Boško (1977.) „Iborovi veterani“. Ibor. Br. 3-4. Str. 4.

OBRADOVIĆ, Boško (1977a ) „Učka kučka“. Ibor. Br. 3-4. Str. 4.

OBRADOVIĆ, Tomislav (1962.) „Za udes moj“. Glas mladih. Br. 4. Str. 8.

ONDINA (1959.) „Zar se ne sjećaš prijatelju?“. Istarski borac. Br. 5. Str. 64.

OREŠĆANIN, Danica (1955.) „Milkica“. Istarski borac. Br. 5-6. Str. 18.

ORLIĆ, Drago (1969.) „O lijepom govoru istarskom“. Istarski borac. Br. 1. Str. 22.

OSTIĆ, Jadranka (1977.) „Todore Todore“. Ibor. Br. 2. Str. 4.

PAPIĆ, Viktor Mimo (1969.) „Marš na Učku 1969“. Istarski borac. Br. 1. Str. 14.

PAPIĆ, Viktor Mimo (1970.) „Oltari“. Istarski borac. Br. 3. Str. 15.

PETRIĆ, Nevenko (1978.) „Riječ urednika“. Ibor. Br. 4-5. Str. 2.

RIBARIĆ, Antun (1955.) „Oslobođeni grad“. Istarski borac. Br. 5-6. Str. 12.

TERZIĆ, Jelena (1969.) „Ljudi žuti, crni i bijeli“. Istarski borac. Br. 1. Str. 24.

UREDNIŠTVO (1953.) „Zašto izlazimo“. Istarski borac. Br. 1. Str. 1.

UREDNIŠTVO (1954.) „Poruke uredništva“. Istarski borac. Br. 8-9. Str. I.

UREDNIŠTVO (1954a) „Iz literarnog kluba Istarski borac“. Istarski borac. Br. 7. Str. 23.

UREDNIŠTVO (1954b) „Poruke uredništva“. Istarski borac. Br. 1-2. Str. 30.

UREDNIŠTVO (1955.) (bez naslova). Istarski borac. Br. 1-2. Str. 25.

UREDNIŠTVO (1955.) „Odgovori suradnicima“. Istarski borac. Br. 1-2. Str. 25.

UREDNIŠTVO (1956.) „Odgovori suradnicima“. Istarski borac. Br. 5. Str. I.

UREDNIŠTVO (1956a) „Dirljiva svečanost u Literarnom Klubu Istarski borac“. Istarski borac. Br. 3. Str. I.

UREDNIŠTVO (1957.) „Odgovori uredništva“. Istarski borac 1957. Br. 4. Str. I.

UREDNIŠTVO (1962.) „Uz ovaj broj“. Glas mladih. Br. 1. Str. 1.

UREDNIŠTVO (1969.) „Zašto izlazimo“. Istarski borac. Br. 1. Str. 3.

UREDNIŠTVO (1976.) „Za mlade, o mladima i od mladih“. Ibor. Br. 1. Str 1.

UREDNIŠTVO (1977.) „Riječ uredništva“. Ibor. Br. 2. Str. 2.

UREDNIŠTVO (1979.) (bez naslova). Ibor. Br. 4-5. Str. 39.

UREDNIŠTVO (1979a) „I Isus je pao sa stabla“. Ibor. Br. 4-5. Str. 37.

UREDNIŠTVO (1979b) „Samodoprinosi i kultura“. Ibor. Br. 4-5. Str. 4.

VALENTIĆ-TEO, Željko (1978.) „Slava psima lutalicama“. Ibor. Br. 2-3. Str. 5.

VIŠKOVIĆ-VUKIĆ, Zdenka (1974.) „Suradnicima, čitaocima“. Istarski borac. Br. 1-2. Str. 22.

ŽUDIĆ, Mira (1956.) „Republici“. Istarski borac. Br. 6. Str. 7.

II.

BILETIĆ, Boris (1998.) „Istarski borac – IBOR: 1953.-1979/80.-1998.“ Nova Istra. Br. 3. U: PETENER-LORENZIN, Marija (2006.) Bibliografija časopisa „Istarski borac“ – „IBOR“ (1953. – 1979.). Pula: Nova Istra. http://www.dhk-pula.hr/_katalozi/IBOR-Bibliografija/#p=283.

BILETIĆ, Boris Domagoj (2008.) Moja Pula. Pula: Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika.

BITI, Vladimir (2000.) Pojmovnik suvremene i književne kulturne teorije. Zagreb: Matica hrvatska.

BOURDIEU, Pierre (2006.) „The intellectual field: a world apart“. U: Theory in contemporary art since 1985. Uredili: Zoya Kocur i Simon Leung. Str. 11-18. Oxford: Blackwell Publishing.

BREŠIĆ, Vinko (2005.) Čitanje časopisa: uvod u studij hrvatske književne periodike 19. stoljeća. Zagreb: Matica hrvatska.

BREŠIĆ, Vinko (2014.) Praksa i teorija književnih časopisa. Zagreb: Filozofski fakultet.

DIJK, Teun Adrianus van (2006.) Ideologija: multidisciplinaran pristup. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.

DRAGUN, Nataša (1992.) „Podlistak: u tri nastavka – Ibor od izlaska do zabrane: Dio 1-3“. Glas Istre. God. XLIX. Br. 91, 92, 93.

DUDA, Igor (2005.) U potrazi za blagostanjem: o povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih. Zagreb: Srednja Europa.

DUKOVSKI, Darko (2004.) Istra – kratka povijest dugog trajanja: od prvih naseobina do danas. Pula: Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika.

DUKOVSKI, Darko (2007.) Istra i Rijeka u Hrvatskom proljeću. Zagreb: Alinea.

DUKOVSKI, Darko. Povijest Istre od 1918. do 2000. g.

https://www.istrapedia.hr/hrv/1624/povijest-povijest-istre-od-1918-2000-g/istra-a-z.

FILIPIĆ-IVEZIĆ, Ljubica (1968.) „Petnaest godina Istarskog borca“. Istarski mozaik. God. VI. Br. 5-6. Str. 279-308.

FILIPIĆ-IVEZIĆ, Ljubica (1979.) „Značajna obljetnica. Uz 25. godišnjicu djelovanja književnog kluba Istarski borac u Puli“. Istra. God. XVII. Br. 1-2. Str. 123-128.

FRANIČEVIĆ, Marin (1948.) „O zadacima naših mladih pisaca u književnosti današnjice“. Izvor. Br. 1-2. Str. 4-21.

FRANIČEVIĆ, Marin (1948.) „Uvod u diskusiju o našim časopisima“. Republika. Br. 1. Str. 8-17.

Hrvatska enciklopedija. http://www.enciklopedija.hr.

Hrvatski jezični portal. http://hjp.znanje.hr.

IVEZIĆ, Ljubica (1983.) „Omladinska glasila u pulskoj komuni od 1953. do 1983.“ Nova Istra. Br. 3. U: PETENER-LORENZIN, Marija (2006.) Bibliografija časopisa „Istarski borac“ – „IBOR“ (1953. – 1979.). Pula: Nova Istra. http://www.dhk-pula.hr/_katalozi/IBOR-Bibliografija/#p=270.

IVEZIĆ, Ljubica (2012.) Odbljesci pamćenja. Pula: Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika.

JURDANA, Vjekoslava; FABRIS, Korina; LEGOVIĆ, Karmen (2012.) „PULA AND LITERATURE (A Description of a Possible Diachrony)“. Metodički obzori: časopis za odgojno-obrazovnu teoriju i praksu. Vol. 7. Br. 14. Str. 135-145.

KLAPČIĆ, Zlata (1996.) „Ljubica Ivezić i vrapci“. Nova Istra. God. 1. Br. 1-2. Str. 183-188.

KOLANOVIĆ, Maša (2011.) Udarnik! Buntovnik? Potrošač… Zagreb: Ljevak.

KRUŠELJ, Željko (2015.) Polet od omladinskog aktivizma do političkog eskapizma (1976. – 1990.). Zagreb: Filozofski fakultet. Doktorska disertacija.

LUIĆ-VUDRAG, Dubravka (2014.) Časopis hrvatska revija (1928. – 1945.) kao prostor promicanja hrvatskog kulturnog identiteta. Zagreb: Filozofski fakultet. Doktorska disertacija.

Novi list. „Vojo Šindolić. Pjesnik, prevoditelj, slikar, kritičar i – posljednji jugoslavenski beatnik“. http://www.novilist.hr/Kultura/Knjizevnost/Pjesnik-prevoditelj-slikar-kriticar-i-posljednji-jugoslavenski-beatnik.

ORLIĆ, Ivona (2006.) „Čakavsko pjesništvo u Istri. Od spašavanja dijalekta do očuvanja identiteta“. Etnološka istraživanja. Br. 11. Str. 135-148.

OSMAK, Milan (2007). „U potrazi za Istarskim borcem“. Nova Istra. God. 12. Br. 1-2. Str. 75-80.

PETENER-LORENZIN, Marija (2006.) Bibliografija časopisa „Istarski borac“ – „IBOR“ (1953. – 1979.). Pula: Nova Istra. http://www.dhk-pula.hr/bibliografije online/bibliografija/istarski-borac-ibor.

PETRINIĆ, Dolores (2007.) Hrvatska književnost u istarskim časopisima druge polovice XX. st. (Istarski borac/Ibor, Istarski mozaik i Istra). Rijeka: Društvo hrvatskih književnika, Ogranak u Rijeci.

PLETIKOS, Ines (1993.) Slika mile Istre naše. Urednik: Milan Rakovac. Prilog za HTV. U: IVEZIĆ, Ljubica (2012.) Odbljesci pamćenja. Pula: Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika.

ROGLIĆ, Josip (1971.) „Ljudi, homo Učku sami skopat!“. Hrvatski tjednik. God. 1. Br. 4. Str. 9.

_____

Bilješke:

* Ovaj je diplomski rad obranjen u srpnju 2018. na Odsjeku za komparativnu književnost – Katedri za teoriju književnosti i kulture te na Odsjeku za kroatistiku – Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kao mentorica potpisana je doc. dr. sc. Maša Kolanović, a za sumentora dr. sc. Dean Duda, red. prof. (Op. ur.)

[1] Vidi na: http://library.foi.hr/casopisi.

[2] Pierre Bourdieu pojam polja (kulturalne produkcije) smatra boljim rješenjem od pojmova kontekst, milje ili društvena baza (2006.: 11), a pod njim razumijeva „relativno samostalan društveni univerzum sa svojim vlastitim zakonima funkcioniranja“ (Kolanović, 2011.: 102).

[3] Brešić, 2014.: 158-170.

[4] Isti, 2005.: 11-12.

[5] Petrinić, 2007.: 5.

[6] http://hjp.znanje.hr

[7] Brešić, 2005.: 36.

[8] Petener-Lorenzin, 2006.: 6.

[9] Krušelj, 2015.: 16-19.

[10] Hrelja, 1955.: 2.

[11] Kolanović, 2011.: 53.

[12] Brešić, 2014.: 238.

[13] Isto: 238-245.

[14] http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26914.

[15] Isto.

[16] Biti, 2000.: 133.

[17] Isto.

[18] Isto: 133-134.

[19] Dijk, 2006.: 11-28.

[20] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=56922.

[21] Franičević, 1948a: 11.

[22] Isto.

[23] Rođena u Sisku 1915. godine, cijeli se život bavila prosvjetnim, kulturnim i znanstvenim radom. Predavala je u Subotici, Hrvatskoj Kostajnici, Osijeku i Gospiću (gdje je bila i ravnateljica), a potom, od 1951., i u pulskoj gimnaziji. Godine 1964. ravnatelj i utemeljitelj pulske Pedagoške akademije Tone Peruško poziva je kao vanjsku predavačicu. Na fakultetu radi do umirovljenja 1978. godine; predaje jugoslavenske književnosti i metodiku hrvatskoga jezika; radijsku, televizijsku i filmsku kulturu; organizaciju slobodnoga vremena; scenski izraz i lutkarstvo te dječju književnost. Doktorirala je 1979. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu temom Otkrivanje i njegovanje kreativnosti učenika u nastavi materinskog jezika i slobodnim aktivnostima: idiografski pristup – s osvrtom na istarske poslijeratne osobitosti, pod mentorstvom Dragutina Rosandića (Ivezić, 2012.).

Od 1950-ih godina nadalje često etiketirana kao „hrvatski šovinist“. Za vrijeme Hrvatskoga proljeća zamjerili su joj što je u svoj dom primila studente Budišu i Čička (primila je Budišu samog) pri njihovu posjetu istarskim krajevima. To, uz činjenicu da je bila članicom Savjeta Hrvatskoga tjednika, dovelo je do zabrane rada na Pedagoškoj akademiji i medijske hajke, a potonja i do privatne tužbe koju je podignula Lj. F. I. protiv kolega s fakulteta. Biletić je naziva „osobom tegobnih proljećarskih iskustava i vjerojatno najtežih osobnih posljednica što ih je jedan čovjek u Istri snosio nakon 1971.“ te „iskusnom istinoljubivom slobodarkom te hrvatski, domoljubno opredijeljenom lijevom intelektualkom“ (Biletić, 1998.: 282).

[24] Ivezić, 2012.: 154-184.

[25] Osmak, 2007.: 77.

[26] Ivezić, 1983.: 279.

[27] Crnobori, 1958.: 90.

[28] Bertoša, 1954.: 13.

[29] A., 1954.: 27.

[30] Uredništvo, 1954.: 23.

[31] Isto.

[32] Pjesnik, prozaik, novinar, publicist, urednik i nakladnik.

(U bilješkama ću uz pojedina imena navesti i njihova kasnija zanimanja kako bi bilo lakše pratiti njihov utjecaj i značenje za lokalno i/ili šire intelektualno polje, o čemu više u zaključku. Informacije navodim prema podacima dostupnim u Hrvatskom biografskom leksikonu ili na ostalim internetskim poveznicama pri pretraživanju njihovih imena.)

[33] Ivezić, 2012.: 201.

[34] Pok. pjesnik, tekstopisac „benda“ Atomsko sklonište.

[35] Obradović, 1977.: 4.

[36] Književnik, novinar, prevoditelj, glazbenik.

[37] Ivezić, 2012.: 200.

[38] Uredništvo, 1956.: I.

[39] Dragun, 1992.: 93.

[40] Duda, 2005.: 43-50.

[41] Isto: 50.

[42] Vidi na: https://www.istrapedia.hr/hrv/1624/povijest-povijest-istre-od-1918-2000-g/istra-a-z.

[43] Dukovski, 2007.: 56-59.

[44] Kolanović, 2011.: 57.

[45] Jurina, 1954.: 23.

[46] Isto.

[47] Crnobori, 1957.: 135.

[48] Filipić-Ivezić, 1968.: 281.

[49] Isto: 298.

[50] Bertoša, 1954.: 12.

[51] Uredništvo, 1953.: 1.

[52] Filipić-Ivezić, 1954.: 1.

[53] Jurdana i dr., 2012.: 141.

[54] Filipić-Ivezić, 1954.: 1.

[55] Uredništvo, 1955.: 25.

[56] Jurina, 1954.: 23.

[57] Hrvatski povjesničar i diplomat.

[58] Političar, pravnik, novinar i pisac.

[59] Pok. književnik, novinar i urednik.

[60] Kasnije: Girardi-Jurkić; pok. hrvatska arheologinja, znanstvenica; dugogodišnja ravnateljica Arheološkoga muzeja Istre, ministrica prosvjete, kulture i športa RH.

[61] Pok. hrvatski folklorist, sveuč. prof., etnolog, književni povjesničar, novinar i publicist.

[62] Pok. psiholog i znanstvenik.

[63] Pok. pjesnik i prosvjetni djelatnik.

[64] Filmski redatelj, dokumentarist, filmski kritičar i urednik.

[65] Lokalni društveno-politički dužnosnik i autor nekoliko knjiž. tekstova.

[66] Dugogodišnji urednik i novinar HRTV-a – Radio Pule.

[67] Objavila je i nekoliko lirskih pjesama pod pseudonimom.

[68] Orešćanin, 1955.: 18.

[69] Žudić, 1956.: 7.

[70] Ondina, 1959.: 64.

[71] Uredništvo, 1954b: 30.

[72] Isti, 1955b: 25.

[73] Isti, 1956.: I.

[74] Isti, 1957.: I.

[75] Isto.

[76] Isto.

[77] Isto.

[78] Crnobori, 1957.: 135.

[79] GRBIĆ, Jadranka (1998.) „Jezik i govor kao komponente pripadnosti zajednici (ogled o jeziku i identitetu)“. Prema: Luić-Vudrag, 2014.: 11.

[80] Uredništvo, 1953.: 1.

[81] Isto.

[82] Dukovski, 2004.: 213.

[83] Ribarić, 1955.: 12.

[84] Cetina, 1957.: 134.

[85] Crnobori, 1957.: 136.

[86] Car Emin, 1954.: 4.

[87] Petrinić, 2007.: 297.

[88] Rabac-Čondrić. Prema: Orlić, 2006.: 137.

[89] Ivezić, 2012.: 193.

[90] Ista, 1983.: 271.

[91] Filipić-Ivezić, 1968.: 301.

[92] Isto.

[93] Franičević, 1948b: 9.

[94] Isto: 16.

[95] Isto: 17.

[96] Duda, 2005.: 44-50.

[97] Uredništvo, 1962.: 1.

[98] Isto.

[99] Isto.

[100] Umjetnički i dokumentaristički fotograf.

[101] Obradović, 1962.: 8.

[102] Martinčić, 1962.: 7.

[103] Dukovski, 2007.: 17-24.

[104] Kratica za Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske.

[105] Isto: 40-47.

[106] Duda, 2005.: 56.

[107] Uredništvo, 1969.: 3.

[108] Kratice za: Savez komunista Jugoslavije; Savez komunističke omladine Jugoslavije.

[109] Uredništvo, 1969.: 3.

[110] Isto.

[111] Pjesnikinja, višegodišnja ravnateljica Pulskoga filmskog festivala.

[112] Kasnije Delbianco; kroatistica, književna povjesničarka, sveučilišna profesorica.

[113] Hrvatski književnik, satiričar i publicist.

[114] Teatrologinja, profesorica na Fakultetu dramskih umjetnosti u Skoplju.

[115] Orlić, 1969.: 22.

[116] Usp. Dukovski, 2007.

[117] Prema riječima Z. Klapčić: „Na Ljubicu je bila otvorena hajka bez lovostaja.“ Zaključuje i ovo: „Kad se podigne hajka na nedužnog, svejedno je za što ga optužuju; za ubojstvo, pljačku banke, za poplavu, za pad meteora – nedužan bi se čovjek još možda i mogao opravdati, naći kakav alibi ili pouzdanog svjedoka. Ali optužen za političku nepodobnost – nema nikakvih izgleda da se opravda. NI U KOJEM VREMENU. Pazite što radite, dakle!“ (1996.: 183-188)

[118] Dukovski, 2007.: 88.

[119] Isto.

[120] Ivezić, 1973.: 21.

[121] B., 1970.: 4.

[122] Matošević, 1971.: 17; Karuci, 1971.: 15.

[123] Ivezić, 1973.: 21-24.

[124] Novinarka i književnica.

[125] Klapčić, 1970.: 3.

[126] Sama svjedoči o tome u prilogu za HTV; Pletikos, 1993.

[127] Maretić, 1971.: 11.

[128] Karuci, 1971.: 15.

[129] Dukovski, 2007.: 93.

[130] Roglić, 1971.: 9.

[131] Naš, 1973.: 30.

[132] Petrinić, 2007.: 23.

[133] Papić, 1970.: 15.

[134] Isti, 1969.: 14.

[135] Bungin, 1969.: 15.

[136] Terzić, 1969.: 24.

[137] Naš, 1973.: 24.

[138] Isto: 31.

[139] Isto.

[140] Isto: 30.

[141] Višković-Vukić, 1974.: 22.

[142] Krušelj, 2015.: 35.

* navodno (op. ur.)

[143] Uredništvo, 1976.: 1.

[144] Juričić, 1976.: 3.

[145] Pulski gimnazijski list, skraćeno od „U stvarnoj sredini“; nekoliko godina ranije, početkom 1970-ih, pokrenut je u Gimnaziji „Branko Semelić“ kao „In medias res“ te je tada, prema sjećanju, bio „cijepljen“ od ovakvoga zakašnjela socrealističkog parolaštva. Ipak, naposljetku će i na tome „listiću“ lokalni komunistički vlastodršci uspješno „nabildati“ svoju tadašnju moć... (Op. ur.)

[146] Pok. pjesnik, prozaik, prevoditelj i novinar, lokalni politički zastupnik.

[147] Likovna umjetnica.

[148] Pjesnik, esejist, književni kritičar, antologičar, publicist, kulturni djelatnik, urednik.

[149] Umjetnik/performer.

[150] Pjesnik, prozaik, esejist, antologičar.

[151] Kasnije vođa ljubljanskoga „benda“ Borghesia.

[152] Pok. likovni umjetnik i grafički dizajner.

[153] Likovni umjetnik.

[154] Likovni umjetnik i performer.

[155] Kratica za Savez socijalističke omladine Hrvatske.

[156] Mirković, 1977.: 2.

[157] Kalac, 1978.: 14.

[158] Obradović, 1977.: 3.

[159] Valentić-Teo, 1978.: 5.

[160] Babić, 1979.: 21.

[161] Biletić, 1979.: 22.

[162] Petrinić, 2007.: 57.

[163] Ostić, 1977.: 4.

[164] Načinović, 1979.: 13.

[165] Gri, 1977a: 4.

[166] Isto.

[167] Isti, 1978.: 12.

[168] Petrinić, 2007.: 61.

[169] Gri, 1977b: 39.

[170] Isto.

[171] Mošnja. 1977.: 6.

[172] Biletić, 1977.: 15.

[173] Dragun, 1992.: 93.

[174] Kalčić, 1979.: 3.

[175] Uredništvo, 1979b: 4.

[176] Biletić, 1998.: 289.

[177] Kalčić, 1979a: 34. (Časopis za kritiku znanosti, maštu i novu antropologiju, op. ur.)

[178] Uredništvo, 1979a: 37.

* premda jasna alegorija i metafora (op. ur.)

[179] Isti, 1979.: 39.

[180] Isti, 1977.: 2.

[181] Crnobori, 1958.: 91-92.

[182] Dragun, 1992.: 93.

[183] Petrić, 1978.: 2.

[184] Dragun, 1992.: 93.

Vezano uz to, zanimljiva je činjenica da je tom gostovanju prisustvovao Iborov Pino Ivančić, koji je tu prigodu iskoristio kako bi Ginsbergu prepričao događaje s Iborom, što je rezultiralo autorovom zahvalom za „obranu i prijevod moje poeme“ (Thank you for defending and translating my poem „Please Master“ A. G., listopad 1980., op. ur.) te osobnim telefonskim pozivom zahvale i podrške uredništvu, nazvavši Borisa Biletića na pulski kućni tel. broj. O tom događaju kratko izvještava Biletić u svojoj knjizi Moja Pula (2008.).

[185]http://www.novilist.hr/Kultura/Knjizevnost/Pjesnik-prevoditelj-slikar-kriticar-i-posljednji-jugoslavenski-beatnik.

[186] RAKOČEVIĆ, Lj. (1979.) „Ibor – neprihvatljiv“. Glas Istre. 3. 12. 1979. U: Petener-Lorenzin, 2006.: 265.

[187] SIZ = Samoupravna interesna zajednica (današnjim rječnikom Odjel), a RSIZ je današnjim rječnikom Ministarstvo (op. ur.).

[188] Dragun, 1992.: 92.

[189] Biletić (1998.) napominje kako je N. Petrić pripremio svezak sa svim člancima o događajima vezanima uz Ibor za fond Sveučilišne knjižnice u Puli, što Biletić smatra posebnim i pravim posljednjim izdanjem Ibora (do toga sveska nisam uspjela doći, op. a.; „Slučaj Ibor“, sign. Č-159-B, pr. a.; op. ur.).

[190] Isto: 283.

[191] Isto: 282-283.

[192] Ivezić. 1983.: 274.

[193] Filipić-Ivezić, 1979.: 123.

[194] Više na: istrapedia.hr/hrv/264/meduklupski-autorski-festival-amaterskog-filma/istra-a-z.

[195] Petrinić, 2006.: 297.

* Op. ur.

** Op. ur.

[196] Bourdieu, 2006.: 12.

Ana Galant  © IO DHK

(Izvor: Časopis za književnost, umjetnost i kulturu „NOVA ISTRA“, br. 1-2, Pula, 2020., str. 50-113.)