Elvis Orbanić: ZA VJERU I NAROD / Mate Krajina

MATE KRAJINA: MILOVANI. ZA VJERU I NAROD. PRO FIDE ET POPULO, Treći dan, Zagreb, 2019., 181 str. + fotografije

Dugogodišnji katolički novinar, urednik i publicist Mate Krajina autorskim se djelom naslovljenim Milovani na poseban način predstavlja istarskoj i široj kulturnoj i vjerničkoj javnosti. Spomenuta posebnost izvire iz osjetljivosti teme, tj. naslova knjige, koji predstavlja prezime od ugleda i ne samo u Istri, te činjenice autorova prvog bavljenja istarskim podnebljem u monografskom smislu.

Knjiga započinje Proslovom kojim autor odgovara na pitanje kome posvećuje svoje najnovije ostvarenje: to su svi koji su umrli za Boga i narod, posebno mladi koji su vjeru svjedočili i sačuvali. Knjiga je to prije svega o mučeništvu jednoga svjedoka vjere i domoljublja. Među istarske mučenike Krajina ubraja i Antuna Milovana, toga u svoje vrijeme razmjerno utjecajnoga katoličkog laika, oca petero djece. Upravo je njemu posvećen najveći dio knjige, kako to u nadahnutu predgovoru bilježi dr. Vladimir Lončarević.

Knjiga sadrži trinaest poglavlja koje ugrubo možemo podijeliti na dva osnova dijela; jedan se odnosi na poglavlja koja obrađuju Antuna Milovan, a drugi dio na obitelj Milovan te, posebno, na biskupa Ivana Milovana – što sve opravdava upravo ovakav naslov knjige.

Prvo poglavlje u naslovu nosi pitanje: Tko je Antun Milovan? Već u prvoj rečenici nalazimo njegovo nacionalno i političko određenje: hrvatski narodnjak iz prve polovine 20. st. Krajina nastavlja besprijekorno preciznom faktografijom: rođen je u Režancima, župa Svetinčenat, 1907. godine, a odveden je od kuće 22. ožujka 1945. godine. Zadnje trenutke njegova života ocrtava, jer pisanih tragova nema, preostaju svjedoci. Kako u jednoj studiji piše mr. Ilija Jakovljević, dijecezanski povjerenik za žrtve rata i poraća: Najveći nedostatak u istraživanju je nepostojanje pisane građe. Ono što i postoji je proizvod komunističkog režima. Kako godine prolaze, umiru svjedoci i s njima istina! Zato je ova knjiga bitan potporanj protiv brisanja zaborava, a u znaku poticanja na razmišljanje o našoj nedavnoj prošlosti i identitetu.

Kako bismo si približili okolnosti koje su vladale u prvoj polovini 20. st. u Istri, potrebno je upoznati se s nizom znanstvenih radova koji su redom objavljivani u demokratskom okružju. Krajina s pravom na prvome mjestu ističe knjigu Istarska Crkva u ratnom vihoru crkvenoga povjesničara i arhivista mons. Ivana Graha, autora za kojeg mi u jednom razgovoru bard naše historiografije Miroslav Bertoša reče, to je najbolji poznavatelj istarske i ne samo crkvene prošlosti. Potom Krajina niže pisce kao što su: Božo Milanović, Dušan Diminić, Herman Buršić i Darko Dukovski. Toj autorskoj skupini, čiju povezanost vidimo u bavljenju istim prostorom i vremenom, no različitoga su svjetonazorskog opredjeljenja, slobodan sam pridodati još barem jednog autora iz domene crkvene i vjerske povijesti: Stipana Trogrlića čija je knjiga o istarskoj Crkvi u vremenu međuraća ugledala svjetlo tiska nekoliko tjedana prije Krajinine knjige.

No, vratimo se Antunu Milovanu. Krajina, očekivano, kreće s opisom obiteljske situacije Milovanovih početkom 20. st. Naime, istoimeni otac Antuna Milovana ušao je u brak 1905. godine s Marijom Štoković te se iz Čabrunića preselio u ženinu kuću u Režance. Znakovito je, pa ćemo to i spomenuti, kako se iste godine u Puli rodio Egidije Bulešić, kasniji član franjevačkoga svjetovnog reda, mladić čvrstoga kršćanskog stava i iznimna djela, danas sluga Božji i, vele upućeni, vrlo blizu proglašenja blaženim. Milovanima se rodilo ukupno devetero djece od kojih je najstariji Antun, junak ove knjige i uzorne životne poruke. Nije prošlo ni desetljeće, a već je izbio Veliki rat, Europski rat. Tada su majka i djeca, Milovani, s većim dijelom stanovništva južne Istre evakuirani; završili su u Moravskoj. Pratio ih je duh Dobrilina molitvenika Oče, budi volja tvoja, što je možda i jedina knjiga koju su mnoge obitelji uspjele ponijeti u izbjeglištvo. Antun je kao mladić tu knjigu znao nuditi na prodaju kod crkve sv. Germana, kamo je svećenik povremeno dolazio održavati mise. Valja reći da je početkom 20. st. najučestaliji način putovanja bilo pješačenje. Naime, obitelji Milovan i sumještanima do župne crkve u Svetvinčentu trebalo je i do sat vremena hoda. Iz Dobrilina molitvenika Antun je kod poslijepodnevne nedjeljne pobožnosti redovito predmolio razne molitve, krunice, litanije i pjesme u spomenutoj crkvi sv. Germana gdje se znalo okupiti i do stotinjak starijih i djece, koji na nedjeljnu misu zbog udaljenosti nisu mogli pješačiti u župnu crkvu.

Kad je o oblicima pobožnosti riječ, ova je obitelj, piše Krajina, naročito štovanje iskazivala Srcu Isusovu, koje je utemeljeno po sv. Margareti Alacoque u 17. st. Ta je redovnica od samoga Gospodina odabrana da bude glasnicom porukâ njegova Srca, da bude – kako je naziva veliki poznavatelj ove barokne pobožnosti Jean Ladame – „la confidante du Coeur de Jesus” – pouzdanica Srca Isusova. Na Antunov poticaj cijela je obitelj izvršila posvetu Srcu Isusovu u rujnu 1940. godine pred svećenikom Antunom Cukarićem, dakle u godini kada su se nadvili tmurni oblaci straha od neizvjesne budućnosti, kada je sve većemu broju ljudi postalo poprilično jasno u koje krvoproliće Europa i svijet srljaju. U obitelji se svakoga jutra molilo Prikazanje Srcu Isusovu, a obavljali su i Prve petke. Molilo se obiteljski i svake večeri. Poseban vid razvoja Antunove duhovnosti možemo uočiti u prijateljevanju sa svećenicima s kojima se dopisivao; bili su to:  braća Antun, Josip i Valentin Cukarić, dr. Ivan Pavić, Miroslav Bulešić i Božo Milanović koga je u više navrata posjećivao u Trstu pa i u opasno vrijeme rata. Nadalje, tijekom ljeta, u tome fašističkom razdoblju, Antun je svoju i tuđu djecu pripremao za prvu pričest; radio je to na hrvatskome, materinskom jeziku, u crkvi sv. Germana jer su u školi djeca mogla učiti isključivo talijanski. Duhovno ozračje koje je stvarao vlastitim primjerom zauzetoga laika u Crkvi je bjelodano pridonijelo klijanju svećeničkih poziva čak trojice vlastitih mu sinova.

Kapelice krajputašice, te male oaze duhovne ekologije (da parafraziramo njihovu definiciju mons. Antuna Heka, 1944. – 2002., također snažne duhovne i intelektualne figure Istre), svoje su brojne temelje našle i u ovoj župi. Upravo je pobožnost Srcu Isusovu nadahnula Antuna Milovana da iskleše kapelicu ponad lokve u Ikanima. Kako svjedoči njegov sin, mons. Ivan, ta je kapelica imala  još jedan natpis na hrvatskome jeziku, no karabinjeri su mu, ušavši u selo baš kada ju je Antun klesao, s puščanim cijevima naredili da se hrvatski tekst izbriše. Detalj te kapelice prikladno je poslužio kao ilustacija na prednjim koricama ove knjige. Nadalje, Antun je bio pretplatnik Glasnika Srca Isusova iz Zagreba, katoličkog tjednika koji je u impresumu definiran kao list za katolički preporod javnoga i privatnoga života, te sarajevske Nedjelje. Praćenje vjerskoga tiska značilo je osnaženje u intelektualno-narodnjačkom i dakako vjerskome duhu. Hrvatsko narodnjaštvo stekao je i prijateljevanjem s istomišljenicima te čitanjem knjiga. Svoje je knjige označavao ex librisom iz kojega iščitavamo izbjegavanje pisanja vlastitoga imena u talijanskoj silom nametnutoj inačici, davši izraditi pečat s „Ant. Milovan Resanzi“.

Gospodarske prilike na istarskome selu između dvaju svjetskih ratova bile su vrlo teške te je trebalo, piše Krajina, mnogo truda i umješnosti da se tako velika obitelj, kakva je bila ona Milovanovih, prehrani i gospodarski uščuva. Prirodno bistar i snalažljiv Antun je za ono vrijeme i prilike, kada je vladala velika neimaština, pokazivao natprosječne rezultate. Tridesetih godina kupljen je motocikl, nešto kasnije i prvi traktor u selu. U svemu tome Antun je kao najstariji sin imao glavnu, ali ne i nametljivu riječ, kako ga psihološki portretira Krajina. Značajan korak k izvjesnoj afirmaciji u selu i široj okolici bila je nabavka vršilice 1937. godine. Njome je obilazio brojna sela, od Medulina do Gračišća, i stekao mnoga poznanstva. Premda poslom veoma zauzet, redovito je nalazio vremena za molitvu kao i za post.

U vrijeme Druge svjetske vojne, kao kapelan Vodnjana, u Juršiće je, a često i u Sv. Mariju od tri kunfina, misu dolazio služiti don Rodolfo Toncetich. Taj je okretan svećenik, vrlo marljiv pastoralac, ostavio vrijedne uspomene napisane 1990-ih godina, koje je prije desetak godina za tisak priredio preč. Marijan Jelenić. U zapisima se don Toncetich  dotaknuo i Antuna Milovana, i to riječima: Otac sadašnjega porečko-pulskoga biskupa, koji ima još dva brata svećenika, bio je za vrijeme rata uhićen od partizana i nikad se nije saznalo gdje je pokopan. Ubijen je, jer je bio svet čovjek. Poznavao sam ga, jer je dolazio na misu u malu crkvu Sv. Marije trih kunfini, gdje mi je ministrirao. Premda vrlo kratko, to je jedno od rijetkih pisanih, a time i posebno vrijednih svjedočanstava.

Antun Milovan kao već zreo čovjek u svojim tridestima, u skladu s vlastitom savješću i svjetonazorom, nije do kraja mogao biti članom partizanskog pokreta – ali pomagao je partizane koliko je mogao jer je bio uvjereni antifašist. Kad su mu ponudili da bude seoski odbornik, to je odbio jer kao aktivan vjernik nije želio surađivati s onima koji su prihvatili komunističku ideologiju. U tome autor Krajina vidi temeljni razlog njegove tragične životne sudbine.

Europa ratnih godina bila je prepuna događaja zla, duboke tuge i očaja. Takvome stanju suprotstavljalo se mnoštvo duhova različitog političkog spektra. Krajina donosi primjer jednoga stradavanja u Njemačkoj siječnja 1945. godine kada je na smrt osuđen isusovac Alfred Delp, vršnjak Antuna Milovana. Ovaj se neustrašivo i otvoreno suprotstavljao nacističkome režimu i bio članom Kreisauer Kreisa, heterogene skupine intelektualaca, ¸¸¸¸protivnika Hitlerove politike, što je bilo razlogom njegova zatvaranja i smaknuća.

Dramatičan je u ovoj knjizi razmjerno detaljan opis Antunova uhićenja i pogubljenja 22. ožujka 1945. godine. Izdvojit ću samo Antunove posljednje riječi. Naime, prema usmenom svjedočanstvu očevica, držeći krunicu u rukama, rekao je: Umirem nevin za svoj narod i za svoju vjeru. Toj se, kako navodi Grah, koljačkoj družini zacijelo žurilo, pa su iste noći ovu nevinu žrtvu bacili u neku, do danas nepoznatu, „fojbu“/jamu.

Posebna je cjelina ove knjige Obiteljsko stablo obitelji Milovan gdje su navedena sva imena i godine života djece Antuna Milovana i Marije Štoković.

Slijedi kraća biografija biskupa Ivan Milovana, jednoga od petoro Antunove djece, te opsežan razgovor s njim i s rodbinom, koji je dijelom prepričan i umješno prokomentiran služeći se nanovo i opravdano pisanim radovima mons. Graha, tumača ratne i ranoporatne istarske nemile zbilje. Iz ovoga poglavlja saznajemo kako je negativno iskustvo Drugoga svjetskog rata i ranoga poraća ostavilo dubok trag u životu biskupa Ivana. U povodu velikoga jubileja kršćanstva, 2000. godine, pokraj crkve sv. Marije Svetomore, što se nalazi uz cestu Svetvinčenat – Žminj, biskup Ivan dao je podignuti spomenik svim istarskim svjedocima i mučenicima vjere u 20. st., a kasnije i poimenice svećenicima, sjemeništarcima i bogoslovima ubijenima u razdoblju od 1941. do 1949. godine. Svetvinčenska župa imala je dva mučenika: uz blaženoga Miroslava Bulešića, možemo se pojavom ove knjige posve složiti, i Antuna Milovana. Žminj nije slučajno odabran za spomenik ovakve tematike. Ime koje izranja iz muke kraja Drugoga rata jest i dobro viđeni Žminjac, narodnjak i odani katolik Mate Peteh, dakle također laik koji je skončao po sličnome obrascu: noću odveden od partizana nikada se nije vratio.

Biskup Milovan u ovome poglavlju progovara izravno i pokazuje se upravo onakvim kakvim ga inače poznajemo. Iz njegovih riječi do izražaja dolazi osjećaj zahvalnosti koju gaji prema suradnicima, njegova blagost i prijaznost u komunikaciji. Priznanjem koje je odao, primjerice, Državnom arhivu u Pazinu na višedesetljetnoj sustavnoj skrbi za arhivsko gradivo crkvene provenijencije, mons. Ivan pokazuje i sklonost prema očuvanju kulturne baštine, a njegov trud arhivisti mogu osobno i dokumentirano potvrditi.

Slijede cjeline kraćih biografija biskupove braće svećenika, preč. Miroslava Milovana i prelata Vjekoslava Milovana. Potom se nižu životopisi svećenikâ rođakâ: vlč. Marijana Milovana i vlč. Milana Milovana. Pretposljednje poglavlje posuđen je tekst mons. Ivana Graha o Antunu Milovanu. Riječ je o prvome objavljenom članku o životu i pogibiji toga mučenika laika. Slijedi kratka urednikova riječ, svojevrsni pogovor, potom stihovi Cukonove/Zucconove pjesme Krasna zemljo. Zadnje je cjelina fotoalbum obitelji, gdje su slikom predstavljene odabrane točke životnoga puta ove – za hrvatsku i katoličku Istru – uzorne obitelji.

Knjiga Mate Krajine publicističkoga je žanra, pisana jezikom bližim književnome no znanstvenom diskursu. Čitatelje nipošto neće ostaviti ravnodušnima. U odnosu na do sada objavljene tekstove drugih autora, Krajina donosi niz novih pojedinosti i pogleda, što djelo čini bitnim izvornim ostvarenjem. Štivo je to poticajno, pisano snažnim domoljubnim i kršćanskim nadahnućem, odiše nepokolebljivim uvjerenjem u istinu. Dobro je došlo svakomu tko želi upoznati činjenice i osebujna promišljanja o jednoj od najznačajnijih hrvatskih obitelji Istre u novijoj povijesti.