Livija Reškovac: ANOTHER SNOWMAN / Delimir Rešicki

ANOTHER SNOWMAN[1]

DELIMIR REŠICKI: LOVCI U SNIJEGU, Fraktura, Zaprešić, 2015., 211 str.

Pjesnik i povjesničar ne razlikuju se, naime, time što pripovijedaju u stihu ili prozi […] jedan pripovijeda stvarne događaje, a drugi ono što bi se moglo očekivati da se dogodi. Zato je pjesničko umijeće filozofskije od povijesti i treba ga shvatiti ozbiljnije od nje. Pjesništvo, naime, govori više ono što je općenito, a povijest ono što je pojedinačno.

(Aristotel, O pjesničkom umijeću)

Upravo je to objelodanio ovaj pjesnik kada je koncem 2015. objavljena njegova dugoočekivana zbirka pjesama Lovci u snijegu, i to nakon desetogodišnje šutnje. Odmah su uslijedila priznanja: „Nagrada Vladimir Nazor“ za 2015. i „Duhovno hrašće“ na 27. Pjesničkim susretima u Drenovcima 2016.

Zbirka sadrži šest neravnomjernih cjelina, narativna poput romana (41 pjesma na gotovo 200 stranica!); svaka pjesma priča je za sebe, a u sebi spaja bajkovito, mistično, religijsko, filozofijsko, drevno, proročansko, univerzalno i svevremeno, sve sklupčano pod „kabanicom“ metafore zime i snijega. S druge strane, ona je i suvremen pjesnički događaj jer postupcima intermedijalnosti (slika i tekst, fotografije, naslovnica) i intertekstualnosti (citiranje ostalih književnika, filozofa, pop- i rock-pjesnika, referiranje na religiju) čitatelju pruža dubok i višeslojan estetski doživljaj. Refleksivno-deskriptivno-ispovjedno-putopisnim tematskim slojevima knjiga izaziva na ponovno čitanje kako bi se ljuštio sloj po sloj značenja i otkrilo uvijek nešto novo u spojevima diskursâ koje autor vješto umata u izvrsnu poetsku priču. Ključ za razumijevanje stoga treba tražiti u mitološkoj slici zime i Brueghelovoj slici sadržanoj u naslovu.

Zimu simbolizira nedostatak svjetla, topline i vidljiva biljnoga i životinjskoga svijeta. Ona, naime, označava uspavanu prirodu, zaleđenu, statičnu i umrtvljenu površinu ispod koje ipak buja život, čekajući sunce i bolje dane ‒ proljeće. Metafora je za neki kraj (zima ljubavi, zima života), ali jednako tako implicira i nov početak, nov život jer su smrt i kraj uvijek početak. Ta dihotomija vidljiva je u Brueghelovoj slici: s jedne strane, u krupnome planu – trojica su umornih lovaca koji se u zimski suton vraćaju iz gotovo pa bezuspješna lova, a s druge strane, prikazano je selo u punome životnom zamahu: djeca se igraju, odrasli kližu i igraju hokej na jezeru, ljudi pred gostionicom pale vatru… Život i smrt, početak i kraj, umor i radost glavne su tematske odrednice kojima će Rešicki suptilno, tek nagovještajem simbolâ i metafora, na jednostavan i izrazito dubok način prožeti i mikro- i makrokozmos svega što jest vještinom velikoga pjesnika.

Zbirka počinje posvetom roditeljima i već je tu smještena u geopolitički prostor Baranje, koji će i kasnije ostati glavnim toponimom, „ognjištem“ lirskoga subjekta.

Prvi dio Nedonošče sadrži svega jednu (uvodnu?) pjesmu, pomalo mistična i bajkovita sadržaja, pisanu u ja-obliku, u kojemu lirski subjekt već prije rođenja skuplja gradivo za buduću kuću koju na kraju nikad nije sagradio.

Drugi dio Svjetlost, vjetar i snijeg znakovita je naslova jer autor ciklus završava istim riječima pri kraju zbirke (I zalud onda / što sada znam / da jedna trećina riječi / znači zapravo / svjetlost / druga vjetar / a treća / zauvijek / snijeg., Nedonošče II). Zimski motivi dominiraju cijelim ciklusom (tundra, sjeverne zvijezde, snijeg, vjetar…). Od pejzažnih toponima, preko antropomorfnih (Kopernik, Brueghel, Béla Tarr…) do transcendentalnih (anđeo smrti) lirski subjekt mijenja obličja i progovara iz svih oblika (muško, žensko, stvarno, nestvarno) ispreplećući svevremenost i ono prolazno, ono najbliskije i najudaljenije, lovca i lovinu kroz spomenutu dominantnu alegoriju, jer: Zima čuva od propasti sve što je rana. // Zima je posljednji anđeo svijeta.

U trećemu dijelu naslovljenom Geschichtsmüde (‘Umoran od povijesti’) lirski subjekt religijom, mitologijom i filozofijom propitkuje značenje istine i stanje „kraja“ povijesti (čovjeka, svijeta), koji nam nagovješćuju postmoderni mislioci, a što je već odavno naznačio Nietzsche nihilizmom i padom „starih“ vrijednosti. Ova cjelina prepuna je retoričkih pitanja i metafora kroz koje lirski subjekt iz pozicije maloga, običnoga čovjeka promatra silinu povijesnih zbivanja, strašan udes apsolutnoga duha – Zeitgeista koji mrvi sve pred sobom, ne mareći ni za što i ni za koga, ne pitajući se: Kome ondje i bez zvonika / i bez prestanka / danonoćno zvone daleka zvona? // Tko je slakom pokrio mrtve stražare? Iluzije su pale, pusti su sada svačiji snovi, Angelus novus tek je mrtva teorija mrtvoga filozofa, ljudi su tek svjedoci ciklična gibanja ratova i užasa, pijuni u igri moći – od gubitnikâ do pobjednikâ, 36 pravednika odavno već napustilo je svijet, odavno se to već događa. Sukladno s tematskoj okosnici, propitkuje se pojam vremena, odlično opisan pjesničkom slikom kazaljki u pjesmi Urarska radnja, gdje se vrijeme shvaća kao kružno ciklično gibanje (poput povijesti).

Četvrti ciklus Kadiš, kalem i mlinac za biber intimniji je, osobniji od prethodnoga; lirski subjekt vraća se Baranji, svome ognjištu i korijenima, osobnim preokupacijama i bolesti. Umoran od povijesti i velikih ideja, u slici kadiša (židovska molitva za mrtve), kalema (predmet na koji se namotava konac) i mlinca za papar koji je, osim mlinca za kavu, imala svaka starinska kuća, kao da pronalazi smisao i smiraj: I upravo tako sada trebaju započinjati / i vaši i moji dani, zrno po zrno / riječ po riječ / korak po korak k mjestu / na kojem se opet rađa / spomen na stvarni svijet. Ovdje se istražuje prostor bolesti (fizičke i psihičke) kao normalnoga dijela života te prostor Baranje kao napuštena mjesta kroz alegoriju ugljenarâ, oboje u slici nečega što prolazi i za čime je nestala potreba prošloga vremena, koje može ostati samo u sjećanju jer skoro pa nitko više ovdje ne živi.

Peti je dio zbirke Nedonošče II sa svega jednom pjesmom koja kao da je u sebi skupila sve ostale; pjesmom proročkoga, starozavjetnoga, dubokoga tona i sadržaja, koja se može čitati višeput a da se u njoj uvijek otkrije nešto novo. U njoj je lirski subjekt potpuno pomiren sa svojom sudbinom i stanjem svijeta, shvaća da je sve jedno i promjenjivo, da vrata raja i vrata pakla / oduvijek su / jedna te ista vrata.

Zadnji dio zbirke imenovan je Post scriptum i sadrži narativno dugačak tekst poput kolaža, različitih fragmentiranih pjesničkih tekstova na čijem je početku navedena kitica Cohenove pjesme, a posveta je sebi sličnima. Ovo je najispovjedniji dio zbirke, lirsko „ja“ nekakvom žestinom i hrabrosti, ali i cinizmom priča o osobnim stanjima rastrojenosti i bolesti, obraća se čitatelju, nekom drugom „ti“, tješi ga, bodri, savjetuje, a zbirka završava stihovima: Nema zla koje nas već nije stiglo // i zato ne bojte se, ne bojte / jer se i nemate razloga više bojati / ičega i ikoga / zbog čega bi trebalo / drhtati kao prut / u rukama visokoumnih / koji bi trebali učiti / još samo od maloumnih.

Zaključno, zbirka pruža putovanje lirskoga subjekta od infantilnoga, nedonoščeta, koje se sakrilo u ono najskrovitije i najsjevernije da bi jasno moglo vidjeti svijet i onda se, umorno od povijesti, vratilo ognjištu, ponovno se rodilo, ali ovoga puta kao snažno i borbeno „nedonošče“ u Kući izlazećeg sunca. Rešicki je ovim bajkovitim i mitološkim putovanjem opisao osobno putovanje svakog pojedinca, melankoliju i bolest koja ga prati te spoznajne uvide na kraju puta. Poput Cohena kojeg citira, Rešicki je just another snowman u potrazi sa smislom ovoga svijeta koji vječno nastaje i nestaje, lovac u zimsku zoru, čitač tragova u snijegu.

Napisao je Delimir Rešicki knjigu jednostavnu i duboku, majstorskim stilom, stilistički (postmoderno) minimalističku, ali zato pjesnički iznimno bogatu. Pjesme su duboke i višeznačenjske, proročanske i mudre, prepune referencija na religiju (anđeo smrti, kadiš, molitve…), filozofiju (Heidegger, Heraklit, Nietzsche, Benjamin…), rock-kulturu (Bowie, Sinead O’Connor, Cohen…), književnost (Blake, Esterházy, Maruna…), slikarstvo (Brueghel, Kipke, Knifer…), mitologiju i film, pa s posvetama i autorovim fotografijama pružaju cjelovit i jedinstven umjetnički doživljaj.

Pjesme mu o općemu govore kroz pojedinačno, o općim mjestima koja su ono „sada“, zajedničko svim vremenima i svim ljudima, ono sada koje je istovremeno i život i smrt, bolest i zdravlje, ludilo i normalnost, povijest i čovjekova sudbina. Pjesme su ove svevremene i, vjerujem, govorit će jednako i za stotinu godina te se čitati s istim užitkom. One doista mogu stajati uz bok pjesmama bilo kojega svjetskog klasika…

Zatvori oči, polako i duboko diši / i svu svoju pozornost usmjeri / na jedno jedino slovo / i oko njega, u tami / brzo će početi gorjeti bijel, čist plamen. / U njemu se okupaj. / I čini to svaki dan. (Delimir Rešicki, Angelus novus, u: Lovci u snijegu).

„Nova Istra“, Pula, 2/2017.

_____

[1] Naslov je vezan uz pjesmu Leonarda Cohena A thousand kisses deep (spominjanu u zbirci) i sam naslov zbirke.

(Livija Reškovac © IO DHK)