Đuro Vidmarović: KNJIŽEVNOST KAO ŽIVOTNA MUDROST / Arsen Mužić

ARSEN MUŽIĆ: OSAM OSAMA. Ogledi, Ogranak Matice hrvatske u Splitu, Split, 2019., 203 str.

Splitski Ogranak Matice hrvatske obradovao je sve ljubitelje dobre književnosti objavljivanjem poticajne knjige domaćega pjesnika Arsena Mužića, pod naslovom „Osam osama“.

Arsen Mužić pjesnik je koji se javio u trećoj životnoj dobi zrelim stihovima i vlastitim poetskim, ali i izvanliterarnim porukama. Predmetno-tematska razina njegovih stihova tiče se temeljnih pitanja autorova odnosa prema svijetu u kojemu živi, vlastitim osjećajima, smislu postojanja i etičkim dimenzijama ljudske međuovisnosti.

U najnovijoj knjizi „Ogleda“, pod zanimljivim naslovom „Osam osama“, Mužić je napustio pjesnički rukopis i uputio se u prozni književni iskaz. Pri tome je učinio vrlo zanimljiv, može se kazati - eksperiment, ili pokušaj, sjedinjujući esej, lirsku prozu, filozofsko promišljanje svijeta i života kao dionika jedinstvene cjeline fenomena ljudske danosti. Dakle, riječ je o djelu koje se ne može žanrovski točno uokviriti, ali koje plijeni pozornost ljepotom jezika i mudrošću kojom autor govori o velikim temama kao što su: ljubav, smisao života, vjera, Bog itd.

Navodim naslove Mužićevih ogleda jer otvaraju prozor u njegovu kuću bitka: OTVARANJE VREMENSKE KRLETKE; PRELUDIJ SAMOĆE; LJEPOTA: SVJEDOK ISTINE; PUT POD NOGE!; BITI, A BITI NORMALAN!; ULICA   i ČOVJEK NA PAPIRU / ČOVJEK NA LANCU.

Pođimo redom...

Što je autora motiviralo na prijelaz iz poezije u prozu, obznanjuje u prvome ogledu „Otvaranje vremenske kapsule“, koji počinje riječima:

„Za mene je poezija, najprije, rekao bih, osmišljena, oslikana iluzija. Počinje monologom jastva, u ime sebe, a za druge. Uobličeni je recital i mjera malih stvari koje lagano ulaze pod kožu, bez grča i opstipacije. Bezazleno, krvotokom snova, hranidbenim lancem duhovnih prioriteta. Idila je bezvremenske inspiracije. Kvantna metafora zbilje i posljednja mudrost zore. Esencija rasta i poduka djevičanstvu. Poruka slijepcima. Sabrana, uvjerena utjeha istine. Ustrajna je čežnja spavača i sanjara. Usplahirena sjena srca. Astrološki vijenac tlapnji te delirij osjetila. I pojava iz bajke i katarza slobodne riječi. Iznimna gravitacija oblika. Mistika iskona i veličina duha. Poezija je čajanka strasti, pseudonim ljubavne impresije, ali i jedina geometrija fragmenata osjećaja. Ona je almanah ljepote i sve ono što proza ne zna dati. Uzvraćeno je obraćanje dualitetu ega i spoznaja odvojena duha u vrtu dubokih ruža. Teleološka pjesnička stvarnost nataložena u obrubljenu sarkofagu spoznaja i estetika čistoga bitka u prahu. Svrbež je mozga. Svekolika harmonija muza u zaleđu postuma, no i isprekidana lobotomija mašte. Poezija zna ono što treba znati. Skloniti stvari u prstencu znakovite memorije, ono što je bilo, a sada više nije. Prilika je i preludij samoće. Insinuacija amnezije, hypnosis cerebri i pad imuniteta. Zbog svega, naravno, pišem poeziju“.

U eseju „Preludij samoće“ koji je, s estetskog motrišta, najbolji u ovoj knjizi, autor promišlja fenomen suočavanja današnjega čovjeka sa samoćom. Pritom se Mužić  udaljava od nekih ustaljenih socioloških i teoloških doktrina o čovjeku kao Božjoj emanaciji, društvenome biću uvjetovanom dijalektičkim razvojem materije, ili Aristotelovoj političkoj životinji. Samoća krije neslućene sadržaje o kojima autor piše mudro i pomalo profetski:

„Samoća je pladanj zrela voća, s jeseni žuta, tvrda i topla, obla dunja. Stanje u kojemu tijelo troši manje, a duša samu sebe hrani, cijedi, tòča. Istina, rodismo se da bismo bili obiteljska, pa i šire prihvatljiva društvena bića. No ipak, onda kada je to najvažnije, u biti smo vazda sami. O tomu najčešće ne razmišljamo. Budući da smo dio svakidašnjeg meteža u kojemu za sebe nemamo vremena, a još manje prilike da razmotrimo vlastiti položaj, samoća je uzvišeno stanje duha koje nadilazi svaku kritiku ljudskoga umijeća, ona je osjetilna spoznaja o sebi, a za sebe sama. Možda čak ugoda perfidne empatije na pragu hedonizma. Moralna istina ponovljene zbilje. Ali, da bi bio sam, nitko ne mora biti od drugih ni umoran ni prognan. Ni terapijski podložan, pa ni obrađen u službenim upisnicima podataka. Niti otići u neku zabit, pustiti bradu i držati se pustinjakom. Još manje mu je potrebno glumiti gubitnika kad se već dobro znade da su u bilo čijem životu sve slave tek puke Pirove pobjede. Zato, kad nas poraz mazi, to nije mazohizam jer nam daje priliku tek ugoditi sebe i nategnuti ili olabaviti žice gitare kao vlastite živčane niti. Toga se ne bismo sjetili da smo besramni pokajnici, natruhe ljudskoga kostura probodena rendgenskim zrakama. A zapravo sve počinje prevarom i zabludom o objektivnoj spoznaji sebe i onoga oko sebe.“ I zaglavljuje: „U zapisu Panika samoće /Crteži s kavanskog mramora/, Tin Ujević je podvukao: 'Kada mi je dosadno, uvijek mi samo drugi dosađuju. Sâm sebi nikada ne dosađujem, sâm se mogu samo nečim zanimati... Samoća može biti panična, kao neke nepregledne prašume. Iz takve samoće mogu šiknuti izvori ludila, mahnitanja... Najviše su sâmi oni koji su od sebe najviše dali... Ja biram društvo, i rado volim da ostanem sâm, jer duhovno sam sebi mogu najbolje pomoći... Ja cijenim ljude koji su dobri i duboki bez svjedoka, koji su za se same istinoljubivi svjedoci...' Rekli bismo: samoća je posebno svjedočanstvo o sebi i za sebe samoga. Zdrava samoća je najbolja i najjača duhovnost. Još i više, puna svijest o svemu proživljenom“.

Ogled „Ljepota“ posebno je zanimljiv, jer se u njemu zrcali književnikov pogled na ljepotu s pravničkoga gledišta. Stoga se možda mogao izostaviti iz cjeline djela.

„Čovjek se s razlogom osjeća kao da mu je netko neuvjerljivo i drsko ukrao pravo na ljepotu iskazujući pritom bešćutnu bezobzirnost i neobjektivnost s nevidljiva popisa ljudskih nastranosti. Svojim isticanjem ljepota, svakako, na poseban način vrijeđa i pokapa ružnoću. Zato bi opasno bilo prepustiti propisima definicije jednog i drugog stanja. Još je gore neupućenima dati u ruke pravo tumačenja i kanonizacije. Ipak, kako vidimo, događa se i jedno i drugo. Zato nam je propisati posebno pravo na ljepotu, upravo kao pravo vlasništva i pravo posjedovanja, točnije, kao jednu od temeljnih sloboda i prava čovjeka i građanina. Ako to ne učinimo, pravno ćemo ugroziti estetičnu duhovnu sintezu, ugodu lijepog i svaki manifest umjetničkog izraza i djela.“

Ističem kao primjer osobnoga pristupa trajnim pitanjima: tko smo, što smo i kuda idemo? ogled, pomalo „nepoetskog“ naslova – „Put pod noge“:

„Od stvaranja svijeta, točnije od svog postanka, a moguće još i prije, čovjek je krenuo i kreće se kao molekularna čestica prapočetka. Putuje sam i kada nije sam, giba se kao djelić svog svemira i naslijeđeni trag lančana nemira i kao zrno praha bilo u pustinji bilo na ledu, isukan i usukan, on tako neprestance hoda u buduću i beskonačnu neizvjesnost. Knjigu putovanja ispisuje i čita sam. Potvrđen i osvjedočen u svojoj nesavršenosti, a oporavljen od rana istočnoga grijeha, toliko puta otkriven i prepoznat u prorocima, on umače tlapnju u svaki svoj korak još uvijek praćen i osvijetljen špiljskom vatrom. /.../ Ni most preko vječnosti, ako postoji, ne može zamijeniti radost i strast kretanja i svu tu harmoniju očekivanja i nadanja, te na koncu i simfoniju početka i svršetka. Svjesno ili ne, svatko, makar se nitko lako ne miri sam sa sobom, samo prati svoju zvijezdu vodilju. I kad put ne vodi pustopoljanama, netko je ipak vođa karavane. Čarobnjak je onaj tko uspije ušutkati sebe pa stajati miran poput stoika na hipodromu, čekati da se drugi naoštre i zapute. Poruka je stoga: svatko neka strpljivo čeka ukrcanje na svoj vlak. Posljedično svekolikom Božjem kozmičkom stvaranju, ljudi smo pa neka svatko nasumce sam za sebe osobno, a, i organizirano skupno, makar i kao zdrug i udruga, Društvo špiljskog zmaja, Družba Pere Kvržice ili Družba Sinjega galeba nastavi svako buduće kretanje uz geslo: Put pod noge!“

Tko sebi danas ne postavlja pitanje: tko je normalan, ili jesam li ja uopće normalan? Životni sadržaji gaze nas, ubrzavaju nam rad srca, dovode do stresa i depresije. U Americi je odavno postalo normalno imati vlastitoga psihoterapeuta. Bogatim životnim iskustvom i prijeđenim intelektualnim putom Mužić je stekao pravo s uskličnikom napisati naslov ogleda: „Biti, a biti normalan!“ Navodim ulomak:

„Nikada nije lako bîlo biti – a biti normalan. Izgledno i dok nitko nije ni sumnjao, mogao si jedino sebe sama u to uvjeriti. Oštre crte razuma za to nisu dovoljne jer se lako izbruse u nedostatku prave mjere stvari. Riječ 'normalan', koja se često izgovara u različitim prilikama i nedoumicama, živopisno je oslikavanje stanja i simptoma pojedinca i društva. Nije više dovoljno pozvati se na zdrav duh u zdravu tijelu, kao ni na mudrost jutra i smirenost sumraka, pa potom na punu uravnoteženost iskušenika i, konačno, strah i strepnju od smrti jer i ti i svi drugi zakloni samo otvaraju sjene i bude sumnju. Zamjetno, svi poznati i veliki, a malobrojni i odabrani ljudi su uglavnom čudni, dok na drugoj strani vage stoje oni mali obični i, recimo tako, normalni pojedinci. Bogohulno je velike držati nastranima kad su baš oni mali, uistinu vjerni, heretici koji svojom servilnošću bježe od svake lomače. Stroge podjele danas nestaju pa je sve teže razabrati i odvojiti velike od malih, kao i razum od ludosti, pijanstvo od trijeznoće te bolest od zdravlja jer, napokon, igraju samo oni koji su tržišno aktivni, prepoznatljivi i vrijedni. Takvoj suvremenosti nije bilo proroka, a teško da ima i lijeka. Struktura svijeta je, dakle, posve odsutna od Stvoritelja i danas čini integrirano biće i izgubljenu stvarnost koja teleološki kreće k neprovjerenoj i besmislenoj apokalipsi...“

Na kraju „balade“ pitamo se o smislu prijeđenoga puta. Žudimo za slobodom, mislimo kako je donekle ostvarena, a zapravo živimo na lancu. Tko nas je vezao? Pročitajmo Mužićev ogled: „Čovjek na papiru / čovjek na lancu“:

„Čovjek je možda stvaran, vidljiv i opipljiv dok je živ, pa čak tjelesno i kad je mrtav, plošno položen kao truplo, a da pritom ipak nije posve i potpuno prepoznatljiv ni očitovan. On je istinska dvoslika sebe sama i portret en face i en profil. Ko prva i treća osoba jednine, kad se smije i kad plače. Ishitren je kao proljevena tinta na Starom i Novom zavjetu. Bezuvjetno je neodgovoran za sebe i spram drugoga. Beskonačno zaveden s ovu i s onu stranu života. Motiviran kloniranim djelovanjem vivisekcije vlastite savjesti, prirodno je neprirodan i sklon onostranosti. I kao takav, stoji na kušnji od biblijskih vremena do danas, potpuno podložan kulturi samopodignuta kulta altruizma i emancipirane krjeposti sve dok se ne domogne vlasti. Biološki biva vrijedan svoje spoznaje o bitku i sigurnosti o vlastitu postojanju, a oblikovan kao vladar, na vrhu je hranidbenog lanca u ovozemaljskoj prirodi. Nastupa kao slikar prozirne planetarne svjetlosti i tame, ali je opijen slabošću doživljenih užitaka još od prvog ugriza u zabranjenu jabuku. Kao da je ciljano bezočan i svrhovit pulsirajući nulti ego, a još više slučajni instinkt samoodržanja potvrđen u jačanju jastva i u traženju alter ega. Bezazleno je biće organski poremećeno već ustrajnom žudnjom za afektima. Metafizička je teza i antiteza stvarnog i imaginarnog postojanja. Takav je čovjek spori milenijski Pegaz, putnik u vremenskoj kocki i svemirskoj kapsuli, a na koncu teški ogrtač u svom sarkofagu. Izgradio je apsurdne građevine, ugrožava prirodu i još uvijek stvara virtualni svijet u kojemu će poništiti sebe sama. Uza sve to, kao fiziološko biće on je nepotpun, nedovršen i funkcionalno neotkriven“.

Svaka od Mužićevih osam cjelina svijet je za sebe i može se čitati kao samostalno djelo.

Sve su te literarno-misaone cjeline povezane u zajednički krug promišljanja i autorove vizije smisla postojanja. Ovdje čine koncentrične krugove.

Pisac pogovora, književnik Zvonimir Penović, ispravno naglašava kakao je Mužić „autor koji u svakom slučaju razjašnjava neke modifikacije uprisutnjenosti u svijetu živeći književni život na drugoj strani od već prepoznatih univerzalnih modela i prihvaćajući se posla unutar vlastite samoće pa zato i kaže da je samoća 'osjetna spoznaja o sebi, a za sebe sama' (Preludij samoće).“ Velik je to zadatak više namijenjen filozofskome, nego književnome diskursu. Trebalo je promisliti, disciplinirati vlastiti govor i promišljanje, kako filozofičnost ne bi ugušila poetičnost iskaza.

Kao što napisah, Arsen Mužić vješto se koristi koncentričnim krugovima u iskazivanju svojih stavova, ali ponekad i literarnim elipsama. Tome prilagođava jezik, ritam, književne ukrase. Na trenutke služi se poetiziranom prozom. Rezultat je profetski govor. Zbog toga ovu zbirku vrijedi pohvaliti, štoviše podržati je jer ovakav način književnog iskaza nije čest u našoj suvremenosti. Autori se odlučuju za čiste žanrove jer svako miješanje žanrova predstavlja stanovitu avanturu. Postmodernizam dopušta, štoviše inzistira, na miješanju žanrova i literarnom kolažiranju. Zbog toga se ova knjiga Arsena Mužića, ma koliko po sadržaju djelovala tradicionalno, može uvrstiti u postmodernističku struju suvremene hrvatske književnosti.

(Đuro Vidmarović © IO DHK)