Sanja Šoštarić: BOURGETOV „UČENIK" ILI O KNJIŽEVNOJ INTOKSIKACIJI I ODGOVORNOSTI / Paul Bourget

PAUL BOURGET: UČENIK, Verbum, Zagreb, 2018., 297 str. Naslov izvornika: Le disciple. S francuskoga preveo: Božidar Petrač.

Jeste li čitali Paula Bourgeta? Tako je glasio naziv prvoga znanstvenog skupa posvećenog Paulu Bourgetu koji je održan 2005. godine u Dijonu. Njegovi organiza­tori htjeli su, kažu, kod suvremenih čitate­lja pobuditi želju ponovno čitati Bourgeta, danas gotovo zaboravljena francuskoga književnika čija su djela bila vrlo popularna na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Tijekom šezdeset godina stvaralačko­ga rada – od 1875. do 1935. – Bourget je objavio više od 70 svezaka poezije, romana, novela, drama, književnih kritika i putopi­sa. U književnost je ušao kao pjesnik, ali je nedugo nakon objavljivanja prve zbirke poezije započeo traganje za novom knji­ževnom formulom kojom je želio riješiti krizu izazvanu nekom vrstom književne intoksikacije, odnosno snažnim utjecajem koji su knjige suvremenih autora – Baude­lairea, Tainea, Flauberta, Stendhala i dru­gih – imale na njegov intelektualni i emo­cionalni razvoj. Bourget je, naime, shvatio da su ga oblikovale knjige, a ne vlastito životno iskustvo te da su knjige na jednak način djelovale i na mnoge njegove vršnja­ke. Želeći izraditi psihološki portret svoje generacije, napisao je deset studija o auto­rima čije su ga knjige, kako kaže, najdublje dirnule. Tako su nastali Eseji iz suvremene psihologije, a potom i Novi eseji iz suvre­mene psihologije koje odlikuje originalan književnokritički pristup. Riječ je, naime, o tzv. psihološkoj kritici koja stavlja nagla­sak na pomnu analizu određenih stanja i pojava – poput pesimizma, dekadencije, diletantizma, analitičkoga duha i kozmo­politizma. Bourget te tendencije uočava kod suvremenih pisaca i njihovih likova čiji unutarnji svijet zatim povezuje sa sen­zibilitetom i mentalitetom mladih čitatelja iz svoje generacije. Takav je pristup dobio brojne pohvale i književnih kritičara i tzv. običnih čitatelja.

Nakon uspjeha u području književ­ne kritike, Bourget se okrenuo romanu, držeći kako je riječ o žanru koji je najpo­datniji za analizu moderne duše. Zazor od naturalizma usmjerio ga je prema francu­skoj tradiciji psihološkoga romana. Tema Bourgetovih prvih romana uvijek je ljubav odnosno preljub, a radnja je svedena na nekoliko detaljno analiziranih psiholoških kriza glavnih likova koji dolaze isključivo iz redova pariškoga mondenog društva. Romani Okrutna enigma, Ljubavni zločin i Laži izazvali su veliko zanimanje čitate­lja koji su na temelju njih stvorili sliku o Bourgetu kao dendiju i dekadentu nezainteresiranu za stvarni svijet.

Kada se krajem 1880-ih činilo da Bour­get pišući psihološke romane s temom pre­ljuba stalno reproducira isti model, pojavio se Učenik (1889.). Glavni junak romana je Robert Greslou, dvadesetogodišnjak zane­sen determinističkim idejama svoga učite­lja filozofa Adriena Sixtea. Greslou teorije iznesene u Sixteovim djelima provodi u djelo izvodeći psihološki pokus na mla­doj Charlotte. Odlučuje ju zavesti iz čiste znanstvene radoznalosti, ali se vremenom i protiv svoje volje u nju zaljubljuje. Uvjeren da je zbog razlike u društvenu statusu nji­hova ljubav nemoguća, odlučuje se ubiti pa kupuje otrov. Charlotte je spremna umrije­ti s njim, ali nakon što Greslou odustane od plana o zajedničkom samoubojstvu, a ona sazna za njegov pokus i ispija otrov koji je Greslou kupio. Mladić završava u zatvoru gdje piše dugu ispovijed i šalje ju svomu učitelju. Sixte s iznenađenjem shvaća da je na neki način odgovoran za postupke svoga učenika. Sud, međutim, oslobađa mladića jer nije izravno počinio ubojstvo. Nakon oslobađajuće presude, Charlottein brat André ubija Gresloua hitcem u glavu. Sje­deći uz odar svoga učenika, Sixte spoznaje svoju nemoć pred nerazrješivom tajnom sudbine, a glavom mu prolaze riječi Oče­naša i Pascalova rečenica: Ne bi me tražio da me već nisi pronašao.

Mnogi su čitatelji i književni kritičari držali kako je Bourgeta na pisanje Uče­nika potaknula afera Chambige koja se dogodila u siječnju 1888., kada su u jed­noj vili u okolici Constantinea pronađeni gospođa Grille i njezin ljubavnik, student Henri Chambige koji je pucao u nju, pa u sebe. Premda postoje brojne sličnosti između Chambigea i Gresloua, Bourget je ustrajno tvrdio da afera Chambige nije bila poti­caj za pisanje Učenika. Nema, međutim, sumnje da je velika pozornost koju je ona izazvala utjecala i na recepciju Bourgetova romana.

Književne kritičare u Učeniku u prvo­me je redu privukla teza o odgovornosti autorâ za djelovanje njihovih ideja na čita­telje. O tome se u francuskim novinama i časopisima povela živa rasprava o kojoj svjedoče brojni članci napisani odmah po objavljivanju romana. Posebno je zanimlji­va bila polemika između Anatolea Francea i Ferdinanda Brunetièrea koji su zastupali suprotstavljena stajališta. Dok je France tvrdio kako misao ima nezastariva prava koja su nadređena svemu ostalom, odnosno zagovarao ideju o potpunoj neovisnosti znanosti, Brunetière je držao da filozofi i znanstvenici moraju biti svjesni kako nji­hove ideje nisu odvojene od stvarnoga živo­ta, odnosno da mogu utjecati na ponašanje drugih ljudi i stoga je pitanje odgovornosti za pisanu riječ neizbježno.

U polemiku o odgovornosti nisu se uključili samo književni kritičari, o tome su pisali i znanstvenici iz područja pri­rodnih znanosti, teolozi i filozofi. Među njima posebno valja istaknuti reakciju Hippolytea Tainea koji je bio vodeća inte­lektualna figura toga razdoblja. Bourget ga je upoznao početkom 1880-ih i njihovo je poznanstvo ubrzo preraslo u odnos učitelj – učenik, a upravo se taj odnos problema­tizira u romanu Učenik. Štoviše, Sixteova filozofija utemeljena na determinizmu i neke životne navike nedvosmisleno upuću­ju na to da je Bourgetu pri oblikovanju toga lika kao model poslužio Taine. Čitajući Učenika, Taine se prepoznao u liku Sixtea, pa u pismu upućenom Bourgetu piše da ga je roman dirnuo u onaj najintimniji dio te ogorčeno konstatira: Mogu zaključiti samo jedno, da se ukus promijenio, da je s mojom generacijom gotovo, i zavući se u svoju rupu u Savoji. Premda je Taine pohvalio Bourgetov stil, talent, oštroumnost, psihološku anali­zu i istraživanje morala, nepobitna je činje­nica da je roman Učenik trajno poremetio odnose između njega i Bourgeta.

Roman Učenik nije iznenadio samo Tainea nego i sve poznavatelje i ljubitelje Bourgetova dotadašnjega romanesknog opusa, posebice pripadnike mlađe genera­cije koji su vjerovali u doktrinu larpurlar­tizma, držeći da umjetnika ne treba brinuti moralni doseg njegova djela ni posljedice dje­la na praktični život. Bili su uvjereni kako tako razmišlja i Bourget kojega su na neki način držali svojim učiteljem. A onda se pojavio roman u kojemu se, po riječima jednoga kritičara, filozof i umjetnik optužu­ju za pogubno djelovanje na mlade umove. Čitanje Učenika, svjedoče suvremenici, poticalo je mlade ljude na strastvene i duge rasprave o likovima i tezi romana.

Nema sumnje da je Učenik bio pre­kretnica u Bourgetovu stvaralaštvu: zahva­ljujući tomu romanu poboljšao se njegov ekonomski i simbolički status, pa je mogao okončati dvostruki život pisca i novinara i posvetiti se isključivo književnomu radu. Bourget, međutim, nije spavao na lovo­rikama. Zbog osjećaja da njegov uspjeh – ovjenčan izborom u Francusku akade­miju 1894. godine – označava neku vrstu kraja književne karijere, proživljavao je ozbiljnu intelektualnu krizu. U povratku vjeri – koju je izgubio tijekom odrastanja – našao je lijek za svoje smutnje i nesigur­nosti. Bourget je za označavanje promjene koja se u njemu dogodila odbijao koristi­ti riječ konverzija. Po njegovim riječima, radilo se o nekoj vrsti razvoja misli. Tvrdio je da je neke elemente njegovih psihološ­kih romana nastalih 1880-ih lako spojiti s romanima ideja koje objavljuje početkom 20. stoljeća. I doista, pažljivim čitanjem Bourgetovih djela može se doći do zaključ­ka kako je duboko i iskreno vjerovanje u moć pisane riječi obilježilo cijeli piščev opus. Eseji iz suvremene psihologije nastali su kao posljedica krize izazvane snažnim utjecajem koji su knjige suvremenih auto­ra imale na Bourgeta, ali i na cijelu nje­govu generaciju. Nekoliko godina poslije, Bourget je stajalište o moći književnosti u romanu Laži dopunio razmišljanjem o pogubnome utjecaju dvojice samoubojica iz književnih djela – Werthera i Rolle – na mlade čitatelje. Time je otvorio put nastan­ku Učenika, romana koji se temelji na tezi o odgovornosti pisaca, filozofa i znanstve­nika za utjecaj njihovih djela na čitatelje. Potom je početkom 20. stoljeća, vođen vje­rovanjem u važnu društvenu ulogu pisca, počeo objavljivati romane s tezom u koji­ma je branio katoličanstvo, obitelj i druš­tveni poredak koji, po njegovu mišljenju, predstavljaju temelj francuskoga društva.

Bourget je danas dio francuskoga, ali i europskoga književnog kanona. O tome svjedoče francuska izdanja njegovih djela u fondovima europskih knjižnica te njiho­vi brojni prijevodi. Njegovo najcjenjenije i najprevođenije djelo zacijelo je roman Učenik koji je 1920. preveden i na hrvat­ski jezik. Prevoditelj je bio Janko Jurinjak, a roman je objavljen u Zabavnoj bibliote­ci Nikole Andrića. Jurinjakov je prijevod, međutim, imao mnoge manjkavosti o kojima je kratko po njegovu objavljivanju pisao Drago Ćepulić. U časopisu Hrvatska prosvjeta Ćepulić je, naime, objavio članak Prijevod Bourgetova „Učenika“ u kojemu je iznio kratku analizu romana, a potom uka­zao na cijeli niz Jurinjakovih pogrešaka i previda, nepotrebnih ispuštanja i dodava­nja. Ćepulić drži da se u hrvatskome pri­jevodu Učenika može uočiti prevoditeljevo nepoznavanje filozofije, francuskoga jezika i kulture. Sa žaljenjem ustvrđuje kako je šteta što je baš najbolje djelo Bourgetovo tako unakaženo te zbog Jurinjakova lošega prije­voda ogorčeno zaključuje da taj roman nije jošte preveden na hrvatski jezik.

Ćepulićev vapaj za prevoditeljem koji je dorastao tako složenom djelu kao što je roman Učenik ostao je bez odziva gotovo stotinu godina, odnosno sve dok se prošle godine nije pojavilo novo izdanje Bourge­tova romana u prijevodu Božidara Petra­ča, koje je objavio Verbum. Premda je riječ o gustom tekstu koji je za prevoditelja vrlo zahtjevan, kako na jezičnoj tako i na misa­onoj razini, Petračev prijevod teče lako i prirodno, a u čitatelja izaziva dvostruk dojam. S jedne strane, čitajući Učenika, čini nam se da je riječ o suvremenome romanu koji nam je – iako je napisan prije 130 godi­na – blizak i zbog ideja koje iznosi i zbog odlične psihološke analize likova. S druge strane, zahvaljujući određenim odmacima od suvremenoga jezika, roman je dobio laganu patinu koja mu daje poseban šarm. Petrač je uspio vjerno prenijeti sve elemen­te Bourgetova stila, što posebice dolazi do izražaja u središnjemu dijelu romana – koji nosi naslov Ispovijest suvremenoga mladića – u kojemu je Bourgetovo vješto i nijansirano psihološko portretiranje glavnoga lika došlo do punoga izražaja. Vjerujemo da će, zahva­ljujući ovomu kvalitetnom prijevodu, Bour­get naći put do hrvatskih čitatelja.

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 1-2, Zagreb, 2020.)

© Sanja Šoštarić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK