Sanja Franković: ROMAN LIKA I SINESTEZIJSKA PRIČA O POVIJESTI / Stefan Hertmans

STEFAN HERTMANS: OBRAĆENICA, Fraktura, Zaprešić, 2019., 301 str. Naslov izvornika: De bekeerlinge. S nizozemskoga prevela: Romana Perečinec.

Povijest leži na cesti, neuhvatljiva je to stvar, poput mrlje svjetla s konturama čovjeka, okružene mračnim, izgubljenim životima. (str. 105)

[…] karte iz jedanaestog stoljeća nali­kuju crtežima sanjivog djeteta (Stefan Hertmans, Obraćenica, str. 191)

Kao uvod u Hertmansov roman Obraćenica stoje tri epigrafa čije se značenje naknadno otkriva. Prvi hebre­jskim slovima označava ime sela u kojemu je u 11. stoljeću živjela židovska obraćenica Hamutal. Epigraf Ženi koja je poljubila kuću upućuje na roman lika, posredstvom čije se sudbine nenametljivo govori i o povijesti. Ona se prepletanjem vremenskih perspektiva i pripovjednim prezentom povlači u sinkroniju, na što upućuje epi­graf iz romana Josip i njegova braća Thom­asa Manna: Oblik vječnosti je ovdje i sada.

Dijelovi romana nose geografska imena (Rouen, Narbonne, Moniou, Kairo, Nájera, Cambridge) ili upućuju na prostor i kre­tanje njime (Jupiterova planina, Bijeg, Pre­lazak). Posljednji dio Blago Monieuxa ima dokumentarni karakter jer piščev pronala­zak židovske ritualne kade u vlastitu selu potvrđuje činjenice na kojima se temelji njegova fikcionalna rekonstrukcija života katoličke preobraćenice. O simboličnoj vrijednosti broja deset, koliko je dijelova romana, razmišljamo kada shvatimo da se provodni motiv zmije – najave zla koje vreba na Hamutalinu obitelj – za njezina života javlja sedam puta. Prema J. E. Cir­lotu (Dictionary of Symbols, 2001., str. 47, 312), broj deset označava dovršen ciklus i simbolizira povratak od mnoštva k jedin­stvu. U kontekstu romana riječ je o zat­varanju ciklusa Hamutalina tragična života koji završava nakon povratka u Monieux gdje je prije pogroma nad Židovima proživjela nekoliko sretnih godina. Time se zatvara i krug piščeva puta na kojemu je slijedio njezine korake. Govoreći o broju sedam, Cirlot je uputio na njegovu vezu sa sedmoglavim zmajem, sedam godina i dana u tjednu, žrtvom sedmorice mladića, sedam planetarnih bogova te sedam glavnih grijeha i sedam kreposti. Pobjeda nad sedmoglavim čudovištem omogućuje ovladavanje zlim utjecajima planeta (Dic­tionary of Symbols, 2001., str. 210). Zmija se u romanu uvijek nađe u Hamutalinoj blizini uoči gubitaka i progona. Tek kada se duševno slomljena žena stopi s divl­jom prirodom Monieuxa, blizina zmija ne nanosi joj zlo jer, povrh onoga što je podnijela, ničega više ne može biti. Sedam godina traje i razdoblje od Hamutalina bijega s mužem u Monieux 1091. do nje­gove pogibije u pogromu i njezina odlaska u Egipat 1097. kako bi otamo nastavila put do Jeruzalema te našla sina i kćer koje su joj oteli križari.

Prvi dio romana (Jupiterova planina) opisuje dolazak u Monieux Židova Davida Todrosa i njegove supruge, preobraćene kršćanke Hamutal, kojoj je prvotno ime bilo Vigdis Adelaïs. Povijesna i društveno-duhovna pozadina uzrok su obiteljske tragedije, no uslijed mračne priče trajno buja život. Upućivanje na nijanse boja, mirise, zvukove i taktilne slike u prirodi ima sinestezijsku vrijednost: Plavetnilo svi­tanja brzo nestaje. Žutosivi tonovi počinju prevladavati. Posljednje oblake toplina zra­ka pretvara u divovske, nježne oblutke na ljubičastom nebu: iznad korita rijeke diže se bijeli veo koji naočigled isparava. Jato ptica pčelarica već leti iznad krovova. […] Krajolik miriše božanski u ranim satima, odiše nadze­maljskom ljepotom. Ovog proljetnog jutra sve perunike su rastvorene, divlje trešnje cvatu, ružmarin je pun malih svijetlih cvjetova, aroma timijana pojavljuje se s toplinom rose. Toplina rose, Hamutal: ženino židovsko ime prođe mi kroz glavu (str. 14). Ime ženskoga lika pripovjedač uvodi u opisu prirode. Razlog upletanja sadašnjosti u priču o prošlosti jest pripovjedačeva potraga za srednjovjekovnim likovima spomenutima u članku Monieux iz 1969. Autor mu je Norman Golb, stručnjak za staru hebre­jsku povijest. Pripovjedačevu podudarnost s autorom Hertmansom potvrđuju zadnja dva dokumentarna dijela romana i auto­rove zahvale ljudima koji su mu olakšali prikupljanje građe. Mladi bračni par živio je u njegovu selu čije je drevno ime bilo Jupiterova planina.

Njihov bijeg u Monieux najavljuje destabilizaciju višestoljetnoga relativnog mira između Židova i kršćana koji je uspostavio Karlo Veliki. Ocrtavanje sred­njovjekovne povijesti i crkvenih nemira nikada ne strši iz obiteljske priče, a opisi prirode najavljuju sudbinu likova. Usred noći obasjane mjesecom, Hamutal iziđe iz kuće, no padne i počinje rađati. Dijete izlazi pokraj trome zmije. Provodni motiv zmije upozorava na opasnost kojoj je, unatoč prividnu miru, izložen Hamuta­lin život. Opisi života u divljini nisu bez ironije: U prohladnoj dubini klanca kilo­metar dalje pored crkvice ispod nadvijene stijene pustinjak se moli kršćanskom Gos­podu kad ga napadne medvjed koji mu nehajnom kretnjom lijeve šape slomi vrat (str. 26). Normanski vitezovi prošli su blizu Monioua (kako se Monieux tada zvao), no nisu tražili Vigdis. Međutim, opis žaba i puževa najavljuje pogrom nad Židovima. Parenje puževa provodni je motiv koji povezuje srednjovjekovnu prošlost i sadašnjost. Ljudi ih i danas gaze ili kupe za jelo, a u romanu simboliziraju prekinut Hamutalin brak jer David pogiba u napadu na selo. Odgojena u ideji da Bog upravlja prirodom, Hamutal se zgraža nad grubosti zabačena planinskoga sela gdje se život i smrt stalno izmjenjuju. U vjetro­vitoj i snježnoj zimi jedu se i smrznuti psi. Umjesto shvaćanja kako oštra klima uzrokuje loše životne uvjete, dominira riječ propovjednika o kraju svijeta. Yaak­ovljevu sudbinu predviđa neprimjereno mjesto igre kraj najbližega ulaza u selo gdje se kolju bikovi, a stražarski toranj služi i kao zatvor. Hamutal nalazi mir u šetnjama sa sinom i među ženama s kojima bere jes­tivo bilje. Toj bezvremenosti pripovjedač suprotstavlja političke i crkvene nemire u Europi zbog kojih je svatko s tjelesnim nedostatkom krivac za širenje bolesti, a Židovi sve teže žive jer se krivnja pripisuje i njima.

Drugi dio romana (Rouen) vraća se u doba Hamutalina rođenja. Opis toga jesenskog dana 1070. povezuje se sa samobičevanjem vojnika flagelanata u Rouenu. Normanski ratnici, potomci Vikinga, morali su se pokajati zbog zločina u bitki kod Hastingsa 1066. Nakon stoljeća i pol neki od njih ugledni su građani kao i Hamutalin otac. Njezino prvo, staronor­dijsko ime Vigdis označava boginju borbe i predviđa joj borbu za preživljavanje. Crkveno ime Adelaïs dobiva po franačkoj baki s majčine strane. Školuje se kod kuće, a velika se pozornost pridaje i eleganciji, elokvenciji i pristojnosti. Ipak, na ulici krši pravilo o spuštenu pogledu i kraj židovske škole upoznaje Davida. Prisluškuje raspravu roditelja u kojoj otac osuđuje kršćanske biskupe jer potpiruju mržnju prema Židovima, no taj će razgovor shva­titi mnogo poslije. Govoreći o njezinu djetinjstvu, pripovjedač opisuje i igračke, zapravo ostatke u okolišu: zečje šape, kamene kuglice i svinjske koščice. Dolazak Davida Todrosa u ješivu (židovsku školu) smješta u kontekst vjerskih rasprava. Ješiva u Rouenu, sagrađena oko 1080., bila je, uz Narbonne, poznato židovsko središte. Međutim, nesnošljivost prema Židovima raste, iako plaćaju uzdržavanje svojega bogoslužja. Pripovjedač zatim opisuje lje­potu mlade Vigdis koja bi u današnje vri­jeme pripadala intelektualki ili filmskoj divi. Ne zanemaruje ni modu (frizuru, odjeću, držanje tijela, obuću). Vigdisina je udaja važna za ugled obitelji. Stoga ona uči latinski, svira na fiduli s pet žica, pohađa satove pjevanja, zanima se za norman­sku mitologiju te, unatoč zabrani, jaše na konju. Uz to zna presti, tkati i kuhati. Guvernanta je prati sa satova pjevanja koji se održavaju u crkvi blizu talmudske škole. Premda je brak kršćana i Židova tada nemoguć, ne suzbija njezinu naklonost prema Davidu jer i sama pati što je rano postala udovicom. Vigdis privlači židovska vjera jer ne uključuje Apokalipsu i nemir kršćanskoga svijeta. Nehotice postaje intelektualka dok uspoređuje dva religi­jska svijeta. Sumnju roditelja pobudi kada zatraži crnu haljinu s kapuljačom. Otac joj zabrani izlazak, no ona noću pobjegne u ješivu ne znajući da je ženama ulaz zabran­jen. Zbog priča o njezinoj vezi, otac je šalje u samostan.

Treći dio (Bijeg) prati bijeg mladih k Davidovu ocu u Narbonne. Povijesni kon­tekst prelazi u opis itinerara kroz južnu Francusku, duž rijeke Rhône. Pripovjedač pojedinosti krajolika prepleće s Vigdisinom podijeljenosti između dviju vjera: Strna­dice, svračci, grmuše, vuga, šuplje kvocanje djetlića. Šuštanje lišća, šume visoke paprati, […] Vigdisina sklonost da se moli i jednom i drugom Bogu. Zbunjenost, noćni strahovi (str. 77). David i Vigdis vode ljubav, a pripovjedač uz njih opisuje sitna stvorenja: drozda, jelenka i mrave. Napominje da će taj predio biti nazvan Combray i postati mjesto Proustovih sanjarija. Osobnu povijest mlada para prožimlje tekućim zbivanjima i slikama meteoroloških prilika, raslinja, životinja i insekata. Spom­inje i jelovnike raznih društvenih staleža te travarstvo još nerođene Hildegarde iz Bingena. U opise prostora uvodi asoci­jacije na George Sand i Chopina. U kat­edrali u Bourgesu divi se kipu vojvotkinje od Berryja, Jeanne de Boulogne, prema kojemu zamišlja nekoliko stoljeća stariju Vigdis. Napustivši Bourges, par se suoči s napadačima. David zadobije tri ubodne rane, no ubije Vigdisina silovatelja i još jednoga napadača. Drozd spomenut u ljubavnu prizoru javlja se i ovdje, što je znak da ljepota prirode ne ovisi o zbivanji­ma među ljudima. Vigdis smatra kako ju je nevolja snašla jer se odrekla svojega Boga. Pripovjedač u Clermont-Ferrandu ulazi u baziliku Notre-Dame du Port i napominje kako je ta crkva na listi UNESCO-a od 1997. Dodiruje škropionicu, misleći da je to učinila i Vigdis kada se došla pomoliti zbog grijeha preobraćenja. Papa Urban II. odatle će uputiti poziv u Prvi križarski rat.

Četvrti dio (Narbonne) opisuje bora­vak u Narbonneu gdje se David i Vigdis vjenčaju nakon njezina obraćenja. Njegov otac, rabin Richard Todros, potomak je biblijskoga Davida. Uza svekrvu i dru­ge žene, Hamutal uči voditi kućanstvo. Međutim, san je upozori na opasnosti novoga života: Neki čovjek duge brade doba­ci joj štap; ona ga uhvati, štap se pretvori u zmiju. Baci zmiju u vodu, opet se pretvori u štap. Voda se povuče. Čovjek se pretvori u mladića koji maše na obali (str. 112). Roman opisuje gijur, obred obraćenja, u kojemu Vigdis uzima ime Sara, no David joj daje ime Hamutal. Spuštena je u mikve, ritualnu kadu. Dok tone u hladnu vodu, boji se da nema dna: Kao da ju je progutala maternica, bezvremena maternica koja ju je iz svijeta iznijela u mračnu vječnost (str. 114). Prije vjenčanja opet silazi u mikve, a taj će joj obred ostaviti trajnu nelagodu. Par odlazi prije proljeća jer progonitelji traže plavu ženu sa sjevera. Rabin ih šalje svojemu prijatelju, rabinu Obadiji iz sela Moniou.

Peti dio (Moniou) prati Davidov i Hamutalin život u Monieuxu. Rodio im se sin Yaakov, pa dobivaju kuću što dirne Hamutal i poljubi zid. Nakon dvije godine opet je trudna, a dok luta po visoravni, nad njom su ptice grabljivice. Zloslutnu tonu pridonosi i priča rabinove žene o pastiru kojega zavede huk sove. Kada u šumi nađe čovjeka koji mu je odgovarao umjesto sove, ubije ga jer je razočaran što to nije bio Božji glas. Priča simbolično najav­ljuje pogrome nad Židovima. Hamutal je trudna treći put, a prethodno je rodila djevojčicu Justu. Dok se jednom kupa u rijeci Nesque, bijela zmija spusti joj se niz leđa. Motiv zmije upozorava na opasnost. Kada zapazi čovjeka koji vreba na nju, Hamutal u strahu za Yaakova pojuri kući. Te noći vuk napadne pastirova sina tamo gdje su on i Yaakov često zajedno ležali.

David postaje glavni rabin, no nestaje vjerska tolerancija. Kako bi vratio moć Katoličke Crkve, papa Urban II. prido­biva mase za sveti rat protiv islamskih nevjernika u Jeruzalemu. Kraj zadrijemale Hamutal zmija svuče košuljicu što najavi pljačku, silovanja i ubojstva u Moniou. Seljani križarima otvore kuće i zakolju životinje, no zadrže sinagogu što izazove krvoproliće. Opis je bitke plastičan zbog prostornih pojedinosti i pripovjednoga prezenta. Rabin Obadija sakrije crkvene svitke u pećinu, no križari ubiju Davida jer želi pokopati dječaka koji je ubijen dok je branio svojega oca. Križari Hamutal uzmu Yaakova i Justu te ju jedan od njih siluje.

Šesti dio (Prelazak) opisuje glad u selu i Hamutalinu potragu za djecom. Očajno se utječe objema vjerama, sluteći da je riječ o jednome Bogu. Zbog teške iscrpljenosti sanja trenutak rođenja sina Yaakova i zmi­ju koja joj se pokušava uvući među noge i oteti dijete. S najmlađim djetetom stiže u Marseille koji pripovjedač u putopisnoj dionici opisuje katalogom gospodarskih, religijskih i društvenih obilježja. Do Jeru­zalema Hamutal mora ići preko Egipta. S pismom rabina Obadije odlazi bogatu židovskomu brodaru. Njegova se žena pobrine za nju i dijete čiju je kožu zahva­tio početni stadij šuge. Brodar je prati na svoj brod za Genovu, a o njegovu trošku putuje od Genove do Palerma. Opisujući današnji Palermo, pripovjedača sprejem ispisano Božje ime na hebrejskome podsje­ti na prošlost. Obilazi kriptu s mumijama, koja ga asocira na ružne bajke i Danteov Pakao. Prolepsom najavljuje da Hamutal neće stići na cilj. Jednim od brodarovih zlatnika ona plaća put do Kaira, no premda dobiva kabinu, trpi zbog zagađene vode i loše hrane. Dijete joj ima groznicu i iscr­pljeni stižu u Aleksandriju. Pripovjedač opisuje meteorološke uvjete vrućega srp­nja te spominje svjetionik Faros i mitske reminiscencije (Menelaja i Helenu Trojan­sku, Kleopatru). Suvremeni izgled grada suprotstavlja opisu arapskoga kroničara iz 7. stoljeća. Hamutal je u Aleksandriji malaksala od tifusa, a za nju i dijete brinu se prostitutke kada zbog slabosti odbije putovati karavanom do Fustata. Zmija koju ugleda u ustima lešinara potvrdi smrt njezina sina čije ime nije sačuvano.

Sedmi dio romana (Kairo) prikazuje stari Kairo, zvan Fustat, što znači Egipat­ski grad šatora. Hamutal tamo putuje bro­dom. Njezin je sin balzamiran i bačen u more gdje ga dohvati krokodil, a obam­rlu Hamutal iskoristi trgovac Embriachi. Stigavši u Fustat 1097., ona zaspi uz bunar kraj sinagoge Ben Ezra, nesvjesna zmije koja joj se uvlači u odjeću i od koje je spasi pas. Istu sinagogu posjeti i pripovjedač. Kraj njezina je bunara faraonova kći našla Mojsija, a blizu je i crkva u kojoj su se Marija i Josip sklonili s Isusom za Herodova pokolja nevine dječice. U sinagogi je geniza, otvor s odbačenim rukopisima koji se nisu smjeli spaliti jer spominju Božje ime. Prvi ju je 1888. otvorio Solomon Schechter i njezinu zbirku poslao u Cam­bridge gdje se čuva pod naslovom Cairo Genizah Collection. U tim je dokumen­tima opisana i sudbina obraćenice koja je u Fustat stigla iz jednoga sela u Provansi. Pripovjedač tako dokumentira priču o Hamutal, pa roman ima obilježja historio­grafske fikcije.

Opisujući stari Kairo, ističe kako je ori­jentalna sirotinjska četvrt ruševna i prljava, ali puna života, a deve leže u pijesku kao da nije prošlo tisuću godina (str. 227). Prostor palimpsestno zadržava tragove raznih vre­mena. Rabin u Fustatu prepušta Hamutal svojoj ženi. Shvativši da zbog nesigurna puta ne može doći do djece, Hamutal duševno klone. Po nagovoru rabina i nje­gove žene, piše svekru i traži odobrenje za brak sa Shmuelom, vođom ješive koji je zaprosi. Međutim, od Shmuela zahtijeva pomoći joj naći djecu. Dobivaju sina Avra­ma, uz kojega se pojavi zmija i smrtonosno ugrize dadilju. To je početak Hamutalina sloma. Kada Shmuel sazna da su djeca kod njezinih roditelja, ona s Avramom bježi u Narbonne.

Osmi dio (Nájera) prati Hamutalin put u Rouen. Bivši svekar s njom šalje rabina Obadiju i nećaka Yoma Tova. Želeći izbiti na Atlantik, idu prema Santiagu de Com­posteli, ali ih u svratištu kod Nájere otkr­iju normanski vitezovi jer Hamutal gubi duševnu ravnotežu. Spominje svoje ime Vigdis, sina zove bratovim imenom i zazi­va đavla. S lomače je spasi rabin Obadija, nudeći novac zapovjedniku garnizona ako mu dopusti odvesti je roditeljima. On na to pristane zbog nagrade njezina oca. Međutim, Hamutal bježi jer nakon pri­jetnje lomačom zna da je u Rouenu čeka smrt. Kada se rabin nakon zime vrati u Monieux, nađe je bez djeteta i otuđenu od ljudi. Dok spava u prirodi, obilaze je štakori i zmije. Umire kada pojede otro­vne gljive, a tijelo joj se raspada okruženo zmijama, žabama, vukovima i pticama gra­bljivicama.

Deveti dio (Cambridge) iznosi činjenice oko kojih je satkana priča. Pripovjedač je u toj sveučilišnoj knjižnici proučio tekstove iz kairske genize. Istraživanja iz 1964. i 1999. povezala su dva dokumenta: onaj o neizvršenu smaknuću obraćenice blizu Nájere i drugi o obraćenici iz Monieuxa. Rukopis i obilježja sefardskoga hebrejskog upućuju na istoga autora, no istraživačica iz Tel Aviva smatra da je obraćenica živjela u selu Muño blizu Burgosa.

U desetome dijelu romana (Blago Monieuxa), na povišenoj livadi gdje je ljeti rado čitao, pripovjedač otkriva legendarno blago Monieuxa. Uz kamene stube koje vode na livadu nalaze se ostatci prostrane kuće, a na katu je očuvana ritualna kada – mikve, čija fotografija uokviruje završetak romana. To je nekoć bilo mjesto krvopro­lića i smrti: Ovdje je dan nakon pogroma Hamutal očajnički klonula pored unakaže­nog tijela svog muža. Ovo je mjesto na kojem se u svojim posljednjim danima ludila i bije­de noću skrivala poput životinje i plakala. […] Dodirujem rub starog bunara. Dodi­rujem Hamutal (str. 289). Ovo je otkriće potvrdilo Golbovu tezu o imenu mjesta i dalo dokumentarnu vrijednost fikcional­noj priči.

Prostor se pokazuje gradbenim elementom romana jer vremenske razine ne poništava samo pripovjedni prezent nego i prostor koji asocira na ljude, doga­đaje, kulturu, pa i vlastiti izgled iz raznih vremena.

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 1-2, Zagreb, 2020.)

© Sanja Franković, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK