Zdravko Gavran: POLEMIKA S MODERNIZMOM / Vladimir Lončarević

VLADIMIR LONČAREVIĆ: PROROCI I SVJEDOCI. Prinosi katolicizma hrvatskoj kulturi 20. stoljeća, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2019., 235 str.

Ovom knjigom autor je u neku ruku zaokružio svoje bavljenje temom iz pod­naslova, u koju je studiozno ušao magi­starskim radom objavljenim pod naslo­vom Luči Ljubomira Marakovića (2003.) i doktorskim radom objavljenim pod naslovom Književnost i Hrvatski katolički pokret (1900. – 1945.). Teorijske i program­ske odrednice, književna politika i organiza­cijska struktura (2005.). Tom tematikom intenzivno se bavio u međuvremenu, znan­stveno i stručno, pa je tako, uza znanstvene i stručne radove, objavio u tjedniku Glas Koncila proteklih nekoliko godina više od 300 članaka, od kojih svaki daje osnovne podatke, uvid i poneku ocjenu o jednom od isto toliko katoličkih prinosnika hrvat­skoj kulturi (uglavnom) prošloga stoljeća.

Jedno od posebnih područja Lonča­revićeva angažmana jest urednički posao (koji je preuzeo od Božidara Petrača) i osobno sudjelovanje u projektu Hrvatska katolička baština XX. stoljeća (nakladnik Glas Koncila), u okviru kojeg je objavio osam opširnih predgovora, zapravo mono­grafskih znanstvenih članaka o osmorici istaknutih pregalaca na katoličkoj njivi. Ti predgovori, ponešto dopunjeni i dotjera­ni, sabrani su u ovu knjigu. Oni se odnose na živote i opuse Ante Alfirevića, Josipa Andrića, Drage Ćepulića, Petra Grgeca, Ilije Jakovljevića, Ljubomira Marakovića, Ferde Rožića i Dušana Žanka. Riječ je o ljudima čiji su zeniti uglavnom dosegnu­ti prije 1945., iako su pojedini nastavili plodan stvaralački rad i poslije. Jednoga od njih (Jakovljevića) pogubile su komu­nističke vlasti g. 1948., jednoga (Grgec) osudile na višegodišnji zatvor, jednoga je (Marakovića) Sud za zaštitu nacionalne časti Društva književnika Hrvatske, pod predsjedanjem M. Krleže, zbog tobožnje suradnje s okupatorom i narodnim izdajica­ma osudio na književnu šutnju, a zatim ga je i redovni sud osudio na trinaest mjeseci zatvora, poslije čega nije objavio praktički ništa, jedan (Žanko) izbjegao je u Argenti­nu pa u Venezuelu, jedan je umro tik prije oslobođenja, dok su trojica nastavila manje-više redovan život i rad u domovini.

Kao vrstan poznavatelj opusa i cjeline angažmana stotina istaknutih katolika u kulturi, znanostima, filozofiji, umjetnosti, publicistici, društvu i unutarkatoličkim aktivnostima te u tadašnjim društvenim ili političkim zbivanjima, Lončarević je dao cjelovite portrete, proviđene brojnim podatcima, podrubnicama, natuknicama, međuodnosnicama, odbljescima i ocjena­ma. A kako se gotovo svaki od njih bavio raznovrsnim područjima intelektualnoga rada, pri čemu je najšire (sve do folklora i glazbe) otišao Josip Andrić, portreti su nužno kolažnoga sastava.

Svim je tim autorima, a i katoličkom angažmanu i organiziranju, osobito u okvi­ru Hrvatskoga katoličkog pokreta i Katolič­ke akcije, u njihovu odnošenju prema svi­jetu zajedničko postavljanje prema moder­nizmu, liberalizmu, ateizmu, sekularizmu, individualizmu, skepticizmu, materijaliz­mu, nihilizmu, kolektivizmima i drugim (negativno pojmljenim) -izmima koji su do nevjerojatnih razmjera nadirali u europsku, a time i u hrvatsku kulturu, duhovnost, filozofiju, publicistiku i praktični život od kraja 19. stoljeća naovamo. Stoga se stal­no susrećemo s izrazima kao što su rascjep između Crkve i društva, demontaža tradici­je i uspostavljanje novog, nekršćanskog, pa i protukršćanskog duhovnog ustroja, sinteza svih hereza (kako je modernizam označen u enciklici Pascendi Pija X. iz 1907.), Instau­rare omnia in Christo – Obnoviti sve u Kri­stu (čuvena krilatica Lava XIII. iz enciklike Militantis Ecclesiae), polemika s moderniz­mom, kršćanska prosudba suvremene knji­ževnosti i filozofije. Misao se kod hrvatskih katoličkih mislilaca kreće od problematiza­cije kartezijanskoga smjera mišljenja koji je, kako je primijetio Ćepulić, a to opisao Lončarević, susljedno sve više dovodio u opasnost budućnost svijeta koji se predao bez-umlju jer je stvar ’uma’ (intelekta) i ’razuma’ (racija) dijalektički odvojio od Boga (str. 61). Niže se i nepregledan broj kritič­kih ocjena izraslih iz katoličke apologetike odnosno iz ideje nedopustivosti žrtvovanja ideje istine i dobrote odnosno aksiologije u ime estetike i svjetonazorskih aberaci­ja, krivovjerja i apsolutizacija, primjerice Grgecova po kojoj je modernizam postao diktatorom u hrvatskoj književnosti. Čitav bi traktat bio potreban kako bi se prikazala sva nezadovoljstva modernim pojavama u carstvu uma te na polju kulture i društva.

Pa ipak, naznačeni su i pojedini posve­ćenici književnoj umjetnosti iz katoličkih redova koji su držali mekši, snošljiviji kurs od rigorozna mahnićevskoga. Taj kurs Lončarević naziva paradigmom naziranja drugog, estetičkog krila katoličkih književ­nika, kojemu su pripadali još Sida Košutić, Ton Smerdel, Branko Storov, Đuro Sudeta, a potkraj života naginjao mu je i kritičarski doajen Ljubomir Maraković (str. 93), daka­ko i sâm Ilija Jakovljević, a i mons. Rožić, kao snošljiviji i širokogrudniji od mnogih drugih revniteljski i polemički postavlje­nih svećenika i laika. Unatoč tomu što je bio svjestan čega i ostali te se istaknuo u katoličkome angažmanu na kulturnome planu, Rožić je, primjećuje Lončarević, uočio kako književnost živi od djela koja imaju umjetničku ’težinu’, odnosno koja se mogu nositi s novim stilovima i sadržaji­ma što ih je iznjedrila moderna (str. 134). Rožić je, kao urednik općenito vrlo vri­jedne Hrvatske prosvjete i koji je na tome mjestu prethodio Marakoviću, objavljivao i književne priloge ne samo starih i stari­jih nego je širom otvorio vrata mlađim i mladim kritičarima i piscima: [Ulderiku] Donadiniju, Grkcu, Jakovljeviću, Jenku, Kostelniku, Marakoviću, Matasoviću, [Izi­doru] Poljaku, [Milanu] Paveliću, Prpiću, Subotiću, [A. B.] Šimiću, Tomašiću, Vilovi­ću, Zduniću (str. 136). Osim toga, u tim [prvosvjetskoratnim] godinama u časopi­su što ga je uređivao Rožić nailazimo i na Nazorov prijevod dijelova Danteova Čistili­šta i Pakla, opširnije prikaze o Shakespeareu, Calderonu, Cervantesu, Tagori (Matasović), Rettéu (Pavelić), Mereškovskome (Šimić i Tomac Dravski), Bahru (Jenko), Croceu (Ivan Delalle), Fogazzaru (Petravić), Benso­nu i Sienkiewiczu (Tomac Dravski), kao i o talijanskom futurizmu i suvremenoj sloven­skoj književnosti (str. 137). Dakako da je Maraković nastavio održavati visoku razi­nu i tijekom 20 godina uređivanja oboga­tio hrvatsku kulturu nebrojenim daljnjim doprinosima na književnome, prevoditelj­skom i kritičarskom planu.

Rožić je, pak, prelazio i preko toga što je A. B. Šimić istodobno pisao drugdje da ostaje umetnost kao jedina religija (Vijavica II/1918.), što za katolika zvuči bogohulno. On je još 1913. izrazio pozitivniji pristup, u smislu da Crkva plodonosno djeluje na kul­turu uopće, tako isto… i u sva tri njezina pravca, u pravcu istine, dobrote i ljepote (v. str. 142). Braneći još g. 1907. od žestokih napa­da nekih katoličkih pera i Antu Tresića Paviči­ća, Josipa Eugena Tomića i Stjepana Miletića (str. 148), svećenik Rožić pokazao je razinu kršćanske mudrosti koju mnogi nisu uspije­vali dokučiti, ni tada, a ni danas, napisavši u polemici u Katoličkom listu (preteči današ­njega Glasa Koncila): Poništavati je lako. Za to ne treba ništa drugo nego grube sile u riječi i činu. […] Topline, braćo, topline!

Među raznim disciplinama i vrstama u okviru kojih su pisali vrijedi izdvojiti esej (ogled) kao osobito popularan među kato­ličkim publicistima. Lončarević ocjenjuje da je za D. Žanka upravo esej bio njego­va ’prima forma’  koja je povezivala različi­ta područja njegova zanimanja: duhovnost (liturgiju, askezu i mistiku), književnost i duhovnost književnosti, hrvatsku (politič­ku) povijest i filozofiju povijesti (str. 164). Oglednički pristup omogućuje poveziva­nje različitoga i ujedno nadilaženje danoga, kao što to zorno oslikavaju navodi u knji­zi iz Žankova članka Pred nemoći kulture (Hrvatska misao, XV/1968.): osjećaj nemoći kulture obuzima danas misaone ljude-brani­oce ’tradicionalnog sistema vrijednosti i ideja’ ne samo pred dijaboličkom realnosti komu­nističkoga istoka, nego još više pred motivi­ma pesimisma i raspadanjem moralne snage Zapada. […] … Europa mora naći sebe ili će propasti, a sebe može naći samo u tzv. Europ­skom duhu, tj. u tradicionalnim duhovnim vrijednostima kršćanstva, iz kojih su proizaš­li svi pojmovi o slobodi i dostojanstvu čovje­ka, svi metafizički i pravni pojmovi o druš­tvu i autoritetu, jedino rješenje odnosa Crkve i Države i sav temelj za suprotstavljanje glu­postima demokracije i diktature, marksizma i protestantizma, liberalizma i ateizma…

Dio prikazanih intelektualaca bili su i pisci tzv. primarne književnosti u kojoj je često (pre)izražena idejnost ili je pisana za narod ili je, poetički gledano, ostajala na stilskoj razini prijašnjih razdoblja ili ju jednostavno nisu pisali talentirani pisci. O književnoumjetničkim djelima (pričama, romanima, dramama, pjesmama, dnevni­cima…) spomenutih autora Lončarević iznosi i poneke književnokritičke ocjene. No nisu te ocjene praćene analizama knji­ževnih djela, nego su uglavnom ovlašne i utkane u skupne prikaze njihovih ukupnih života i opusa. Potrebno je, na temelju ovog i drugih takvih radova, krenuti dalje te olju­štiti neknjiževno od književnoga kako bi se pojedinačna djela i djelotvorce sustavno i komparativno vrijednosno ocijenilo. Ovim i brojnim drugim radovima dan je širi i uži kontekst i povijesno-filološka podloga te je utrt put prema njihovu vrednovanju u sklopu cjeline hrvatske književnosti prošloga stoljeća – kojoj je kao ukupnomu korpusu istodobno potrebno kritičko pre-vrednova­nje s dovoljne distance i odmaknutosti od ideologija, moda, favoriziranja, impresio­nističkoga divljenja i prevladanih ukusa. Nužno je razlučiti djela koja su vrijedna ponajviše samo kao književnopovijesne činjenice od onih koja kao imaju (i danas) uvjerljivu umjetničku snagu i koja kao vaz­daživa i privlačna mogu stati uz bok djelima i autorima već s pravom uvrštenima u knji­ževni kanon, u antologijske izbore, u lektiru i udžbenike i potvrđenima u čitateljskoj i kritičarskoj recepciji.

Dva zasebna članka bave se književnokritičkom i idejnom, napose među kato­ličkim intelektualcima, recepcijom i valo­rizacijom dvojice velikih: Kranjčevića i Krleže. Osobito je zanimljiv izbor kritičkih raščlambi i ocjena Krležinih djela nastalih do potkraj 1930-ih godina, pri čemu se susrećemo s ozbiljnim osporavanjima njiho­ve umjetničke vrijednosti i, dakako, njihove idejnosti.

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 1-2, Zagreb, 2020.)

© Zdravko Gavran, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK