Zdravko Gavran: POLEMIKA S MODERNIZMOM / Vladimir Lončarević

VLADIMIR LONČAREVIĆ: PROROCI I SVJEDOCI. Prinosi katolicizma hrvatskoj kulturi 20. stoljeća, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2019., 235 str.
Ovom knjigom autor je u neku ruku zaokružio svoje bavljenje temom iz podnaslova, u koju je studiozno ušao magistarskim radom objavljenim pod naslovom Luči Ljubomira Marakovića (2003.) i doktorskim radom objavljenim pod naslovom Književnost i Hrvatski katolički pokret (1900. – 1945.). Teorijske i programske odrednice, književna politika i organizacijska struktura (2005.). Tom tematikom intenzivno se bavio u međuvremenu, znanstveno i stručno, pa je tako, uza znanstvene i stručne radove, objavio u tjedniku Glas Koncila proteklih nekoliko godina više od 300 članaka, od kojih svaki daje osnovne podatke, uvid i poneku ocjenu o jednom od isto toliko katoličkih prinosnika hrvatskoj kulturi (uglavnom) prošloga stoljeća.
Jedno od posebnih područja Lončarevićeva angažmana jest urednički posao (koji je preuzeo od Božidara Petrača) i osobno sudjelovanje u projektu Hrvatska katolička baština XX. stoljeća (nakladnik Glas Koncila), u okviru kojeg je objavio osam opširnih predgovora, zapravo monografskih znanstvenih članaka o osmorici istaknutih pregalaca na katoličkoj njivi. Ti predgovori, ponešto dopunjeni i dotjerani, sabrani su u ovu knjigu. Oni se odnose na živote i opuse Ante Alfirevića, Josipa Andrića, Drage Ćepulića, Petra Grgeca, Ilije Jakovljevića, Ljubomira Marakovića, Ferde Rožića i Dušana Žanka. Riječ je o ljudima čiji su zeniti uglavnom dosegnuti prije 1945., iako su pojedini nastavili plodan stvaralački rad i poslije. Jednoga od njih (Jakovljevića) pogubile su komunističke vlasti g. 1948., jednoga (Grgec) osudile na višegodišnji zatvor, jednoga je (Marakovića) Sud za zaštitu nacionalne časti Društva književnika Hrvatske, pod predsjedanjem M. Krleže, zbog tobožnje suradnje s okupatorom i narodnim izdajicama osudio na književnu šutnju, a zatim ga je i redovni sud osudio na trinaest mjeseci zatvora, poslije čega nije objavio praktički ništa, jedan (Žanko) izbjegao je u Argentinu pa u Venezuelu, jedan je umro tik prije oslobođenja, dok su trojica nastavila manje-više redovan život i rad u domovini.
Kao vrstan poznavatelj opusa i cjeline angažmana stotina istaknutih katolika u kulturi, znanostima, filozofiji, umjetnosti, publicistici, društvu i unutarkatoličkim aktivnostima te u tadašnjim društvenim ili političkim zbivanjima, Lončarević je dao cjelovite portrete, proviđene brojnim podatcima, podrubnicama, natuknicama, međuodnosnicama, odbljescima i ocjenama. A kako se gotovo svaki od njih bavio raznovrsnim područjima intelektualnoga rada, pri čemu je najšire (sve do folklora i glazbe) otišao Josip Andrić, portreti su nužno kolažnoga sastava.
Svim je tim autorima, a i katoličkom angažmanu i organiziranju, osobito u okviru Hrvatskoga katoličkog pokreta i Katoličke akcije, u njihovu odnošenju prema svijetu zajedničko postavljanje prema modernizmu, liberalizmu, ateizmu, sekularizmu, individualizmu, skepticizmu, materijalizmu, nihilizmu, kolektivizmima i drugim (negativno pojmljenim) -izmima koji su do nevjerojatnih razmjera nadirali u europsku, a time i u hrvatsku kulturu, duhovnost, filozofiju, publicistiku i praktični život od kraja 19. stoljeća naovamo. Stoga se stalno susrećemo s izrazima kao što su rascjep između Crkve i društva, demontaža tradicije i uspostavljanje novog, nekršćanskog, pa i protukršćanskog duhovnog ustroja, sinteza svih hereza (kako je modernizam označen u enciklici Pascendi Pija X. iz 1907.), Instaurare omnia in Christo – Obnoviti sve u Kristu (čuvena krilatica Lava XIII. iz enciklike Militantis Ecclesiae), polemika s modernizmom, kršćanska prosudba suvremene književnosti i filozofije. Misao se kod hrvatskih katoličkih mislilaca kreće od problematizacije kartezijanskoga smjera mišljenja koji je, kako je primijetio Ćepulić, a to opisao Lončarević, susljedno sve više dovodio u opasnost budućnost svijeta koji se predao bez-umlju jer je stvar ’uma’ (intelekta) i ’razuma’ (racija) dijalektički odvojio od Boga (str. 61). Niže se i nepregledan broj kritičkih ocjena izraslih iz katoličke apologetike odnosno iz ideje nedopustivosti žrtvovanja ideje istine i dobrote odnosno aksiologije u ime estetike i svjetonazorskih aberacija, krivovjerja i apsolutizacija, primjerice Grgecova po kojoj je modernizam postao diktatorom u hrvatskoj književnosti. Čitav bi traktat bio potreban kako bi se prikazala sva nezadovoljstva modernim pojavama u carstvu uma te na polju kulture i društva.
Pa ipak, naznačeni su i pojedini posvećenici književnoj umjetnosti iz katoličkih redova koji su držali mekši, snošljiviji kurs od rigorozna mahnićevskoga. Taj kurs Lončarević naziva paradigmom naziranja drugog, estetičkog krila katoličkih književnika, kojemu su pripadali još Sida Košutić, Ton Smerdel, Branko Storov, Đuro Sudeta, a potkraj života naginjao mu je i kritičarski doajen Ljubomir Maraković (str. 93), dakako i sâm Ilija Jakovljević, a i mons. Rožić, kao snošljiviji i širokogrudniji od mnogih drugih revniteljski i polemički postavljenih svećenika i laika. Unatoč tomu što je bio svjestan čega i ostali te se istaknuo u katoličkome angažmanu na kulturnome planu, Rožić je, primjećuje Lončarević, uočio kako književnost živi od djela koja imaju umjetničku ’težinu’, odnosno koja se mogu nositi s novim stilovima i sadržajima što ih je iznjedrila moderna (str. 134). Rožić je, kao urednik općenito vrlo vrijedne Hrvatske prosvjete i koji je na tome mjestu prethodio Marakoviću, objavljivao i književne priloge ne samo starih i starijih nego je širom otvorio vrata mlađim i mladim kritičarima i piscima: [Ulderiku] Donadiniju, Grkcu, Jakovljeviću, Jenku, Kostelniku, Marakoviću, Matasoviću, [Izidoru] Poljaku, [Milanu] Paveliću, Prpiću, Subotiću, [A. B.] Šimiću, Tomašiću, Viloviću, Zduniću (str. 136). Osim toga, u tim [prvosvjetskoratnim] godinama u časopisu što ga je uređivao Rožić nailazimo i na Nazorov prijevod dijelova Danteova Čistilišta i Pakla, opširnije prikaze o Shakespeareu, Calderonu, Cervantesu, Tagori (Matasović), Rettéu (Pavelić), Mereškovskome (Šimić i Tomac Dravski), Bahru (Jenko), Croceu (Ivan Delalle), Fogazzaru (Petravić), Bensonu i Sienkiewiczu (Tomac Dravski), kao i o talijanskom futurizmu i suvremenoj slovenskoj književnosti (str. 137). Dakako da je Maraković nastavio održavati visoku razinu i tijekom 20 godina uređivanja obogatio hrvatsku kulturu nebrojenim daljnjim doprinosima na književnome, prevoditeljskom i kritičarskom planu.
Rožić je, pak, prelazio i preko toga što je A. B. Šimić istodobno pisao drugdje da ostaje umetnost kao jedina religija (Vijavica II/1918.), što za katolika zvuči bogohulno. On je još 1913. izrazio pozitivniji pristup, u smislu da Crkva plodonosno djeluje na kulturu uopće, tako isto… i u sva tri njezina pravca, u pravcu istine, dobrote i ljepote (v. str. 142). Braneći još g. 1907. od žestokih napada nekih katoličkih pera i Antu Tresića Pavičića, Josipa Eugena Tomića i Stjepana Miletića (str. 148), svećenik Rožić pokazao je razinu kršćanske mudrosti koju mnogi nisu uspijevali dokučiti, ni tada, a ni danas, napisavši u polemici u Katoličkom listu (preteči današnjega Glasa Koncila): Poništavati je lako. Za to ne treba ništa drugo nego grube sile u riječi i činu. […] Topline, braćo, topline!
Među raznim disciplinama i vrstama u okviru kojih su pisali vrijedi izdvojiti esej (ogled) kao osobito popularan među katoličkim publicistima. Lončarević ocjenjuje da je za D. Žanka upravo esej bio njegova ’prima forma’ koja je povezivala različita područja njegova zanimanja: duhovnost (liturgiju, askezu i mistiku), književnost i duhovnost književnosti, hrvatsku (političku) povijest i filozofiju povijesti (str. 164). Oglednički pristup omogućuje povezivanje različitoga i ujedno nadilaženje danoga, kao što to zorno oslikavaju navodi u knjizi iz Žankova članka Pred nemoći kulture (Hrvatska misao, XV/1968.): osjećaj nemoći kulture obuzima danas misaone ljude-branioce ’tradicionalnog sistema vrijednosti i ideja’ ne samo pred dijaboličkom realnosti komunističkoga istoka, nego još više pred motivima pesimisma i raspadanjem moralne snage Zapada. […] … Europa mora naći sebe ili će propasti, a sebe može naći samo u tzv. Europskom duhu, tj. u tradicionalnim duhovnim vrijednostima kršćanstva, iz kojih su proizašli svi pojmovi o slobodi i dostojanstvu čovjeka, svi metafizički i pravni pojmovi o društvu i autoritetu, jedino rješenje odnosa Crkve i Države i sav temelj za suprotstavljanje glupostima demokracije i diktature, marksizma i protestantizma, liberalizma i ateizma…
Dio prikazanih intelektualaca bili su i pisci tzv. primarne književnosti u kojoj je često (pre)izražena idejnost ili je pisana za narod ili je, poetički gledano, ostajala na stilskoj razini prijašnjih razdoblja ili ju jednostavno nisu pisali talentirani pisci. O književnoumjetničkim djelima (pričama, romanima, dramama, pjesmama, dnevnicima…) spomenutih autora Lončarević iznosi i poneke književnokritičke ocjene. No nisu te ocjene praćene analizama književnih djela, nego su uglavnom ovlašne i utkane u skupne prikaze njihovih ukupnih života i opusa. Potrebno je, na temelju ovog i drugih takvih radova, krenuti dalje te oljuštiti neknjiževno od književnoga kako bi se pojedinačna djela i djelotvorce sustavno i komparativno vrijednosno ocijenilo. Ovim i brojnim drugim radovima dan je širi i uži kontekst i povijesno-filološka podloga te je utrt put prema njihovu vrednovanju u sklopu cjeline hrvatske književnosti prošloga stoljeća – kojoj je kao ukupnomu korpusu istodobno potrebno kritičko pre-vrednovanje s dovoljne distance i odmaknutosti od ideologija, moda, favoriziranja, impresionističkoga divljenja i prevladanih ukusa. Nužno je razlučiti djela koja su vrijedna ponajviše samo kao književnopovijesne činjenice od onih koja kao imaju (i danas) uvjerljivu umjetničku snagu i koja kao vazdaživa i privlačna mogu stati uz bok djelima i autorima već s pravom uvrštenima u književni kanon, u antologijske izbore, u lektiru i udžbenike i potvrđenima u čitateljskoj i kritičarskoj recepciji.
Dva zasebna članka bave se književnokritičkom i idejnom, napose među katoličkim intelektualcima, recepcijom i valorizacijom dvojice velikih: Kranjčevića i Krleže. Osobito je zanimljiv izbor kritičkih raščlambi i ocjena Krležinih djela nastalih do potkraj 1930-ih godina, pri čemu se susrećemo s ozbiljnim osporavanjima njihove umjetničke vrijednosti i, dakako, njihove idejnosti.
(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 1-2, Zagreb, 2020.)
© Zdravko Gavran, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK