Željka Lovrenčić: PJESNIK IZ SAMOGA VRHA HRVATSKE POEZIJE / Tomislav Marijan Bilosnić

PJESNIK IZ SAMOGA VRHA HRVATSKE POEZIJE

TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ: STO PJESAMA O TIJELU, 3000 godina za dar, Zadar, 2017., 152 str.

Tomislav Marijan Bilosnić autor je dojmljivog broja knjiga raznih književnih žanrova – poezije, proze, dječje književnosti, povjesnica, kritika, publicistike, likovnih monografija… Kao svestrani umjetnik zaokuplja pozornost čitateljâ i kritičarâ u zemlji i inozemstvu. Za mnoge je inozemne kritičare njegova poezija istinsko otkriće i uspoređuju ga sa značajnim svjetskim pjesnicima.

Autorovo najnovije pjesničko ostvarenje, naslovljeno Sto pjesma o tijelu, dokazuje da El Tigre, kako ga zovu u Španjolskoj i Latinskoj Americi, nikada ne prestaje priređivati ugodna iznenađenja. Pred čitateljima je nov užitak u bogatstvu riječi i pjesničkim figurama jer čovjek gotovo renesansne širine interesa, koji mnoštvo stvari jednako uspješno radi, još se jednom predstavlja kao svestran, strastven i ugodno nepredvidiv autor. S Bilosnićem nikada nije dosadno, bez obzira je li riječ o ljubavnoj, refleksivnoj, duhovnoj ili socijalnoj lirici, o postmodernoj ili klasičnoj poeziji, o haiku ili pak poeziji kršćanskoga nadahnuća…, o kolegijalnim susretima i razgovorima na mnoge teme. U kojoj se god tematici okušao, ovaj zadarski pjesnik – čija je poezija u jednom trenu razigrana i prpošna, a u drugome već prenosi iznimno ozbiljne poruke, ironizira ili britko kritizira – bez sumnje, uvijek izaziva čitateljsku i kritičarsku pozornost.

Sto pjesama o tijelu nastavlja se na Bilosnićeve uspješnice Tigar i Afrika, koje su posebno zanimljive i izvorne zbog, u svakoj od njih, varijacija jedne, naslovne teme. Takve su i druge mu zbirke – Molitve, Ogledalo, Kuća i Vrt. Vrsna poznavateljica Bilosnićeva djela Sanja Knežević ističe njihovu transcendentalnost, simboličnost i oniričnost.

I u novoj zbirci, posvećenoj ljudskome tijelu, autor se jednako uspješno igra riječima, figurama, značenjima. Ta se duboko misaona poezija može tumačiti na više načina. Bilosnić tu samo još jednom potvrđuje vlastito pjesničko umijeće i talent, ali i poznavanje povijesti, filozofije i književnosti. Osim zbog nesumnjive kvalitete, knjigu treba posebno istaknuti i zbog činjenice da je u hrvatskoj, pa i u svjetskoj, poeziji teško naći nešto slično – odnosno, teško je pronaći pjesnika koji u nekoliko zbirki varira istu temu, onu kojoj trenutno posvećuje čitav rukopis. I zbog toga je knjiga Sto pjesama o tijelu zaista zadivljujuća, dokazujući kako je uistinu riječ o vrhunskome pjesniku.

U njoj se autor prvenstveno pozabavio čovjekovim tijelom koje je u konačnici prikazano kao univerzum. Ali da bi se došlo do toga, pjesnik ga prvo opisuje kao nešto pojedinačno što teži većoj cjelini. Zbirka je puna simbola i metafizična, u njoj se na najtananiji način duhovno isprepliće s realističnim, a osobna mitologija s univerzalnom. Čitamo i prepoznajemo snažan autobiografski, ali i teološki diskurs. Ovdje Bilosnića još jednom doživljavamo kao pjesnika svjetlosti i boja, vječnoga tragača za boljim svijetom, kao lutalicu u bespućima univerzuma. Alegorijski preokreti, simbolika, nadrealizam, ispreplitanje ovozemaljskih i tema onostranog, teoloških i svjetovnih, duhovnoga i racionalnog, odlike su pjesama okupljenih u ovoj stihovnoj posveti tijelu/Tijelu.

O čemu sve autor pjeva u šest ciklusa ove jedinstvene knjigu. Naslovljeni su: Tijelo glave, I muško i žensko, Krv, Tijelo leptira, Noću nitko nije tijelo i Tijelo Kristovo. Uvod u pjesnikov magični svijet nadahnut ljudskim tijelom simbolički predstavljaju riječi Božji dah, / voda / i prah, koje su i svojevrstan moto i neka vrst upozorenja. Jer, ovo je istina… Ako se ljudsko tijelo svede na šture činjenice, ono je upravo to i – ništa više. No, da ne padnemo u depresiju, već prvih devetnaest pjesama obuhvaćenih ciklusom Tijelo glave ukazuje na ljepotu postojanja i življenja u ljudskome tijelu. Pjesnik opjevava glavu, lubanju, kosu, dlaku, čelo, mozak, lice, oči, obrve, trepavice, nos, usne, uho, bradu, jezik, zube, grlo, vrat… Svakome tome dijelu naših tijela posvetio je jednu pjesmu, a završna, naslovljena Posmrtna maska, upućuje na činjenicu da smrću završava vesela igra tijela i njegov boravak na ovome svijetu, u ovoj dimenziji.

Simbolizam i metaforika značajne su odlike ovih pjesama. Tako da je, primjerice, glava zatvorena bačva ili pak biće višeglavo, lubanja zvijezda već okamenjena, kosa vrijeme kišno, a mozak bijeli oblak što ploveći hvali nebesa… Smionost i maštovitost te bogatstvo metaforike posebno se ogledaju u pjesmi Čelo gdje, između ostaloga, čitamo: Osluškujem čelo / a čujem Nebo i mislim na bezdan / na nikoga živog / ni u kakvoj stvari / ne treba se pouzdati. U pjesmi o Licu pjesnik, pak, „tvrdi“: Lice se uvijek umnaža / ono je uvijek u množini / preobraženja su neporeciva zbilja / I kad traži mračna mjesta / i kada sja zlatnim sjajem / približava se Bogu.

U ovim je simboličkim pjesmama i strofama napisanima u manirističkom stilu razvidan pjesnikov teološki diskurs koji često rabi. Sve je zemno prožeto Njegovom brigom za čovjeka, a čovjek neprestano traži tajnu svoga postojanja.

Možda bismo trebali posebno istaknuti pjesmu Usne u kojoj se zrcali pjesnikova strast i ljubav prema voljenoj ženi. Moćne su metafore: Kolut ruža / kolut sunca / bunar leda…, ali i rastopljeni med te kruh i vino u usnama / okus soli i ukus vrijedi / posreduju između neba ljudi i svjetova.

Čitav je ciklus zapravo prožet željom za otkrivanjem i povezivanjem realnoga svijeta s onim, predmnijevamo, onostranim.

Drugi ciklus, I muško i žensko, sadrži dvadeset pjesama posvećenih koži, ruci, šaci, ramenu, laktu, prstima noktima, dlanu, nogama, bedru, peti, stopalu, trbuhu, grudima, kralježnici, spolu, kostima, rebru, pupku… I evo opet pregršti maštovitih metafora: koža je zastava krvi, lakat mjera riječi, u svakome je prstu novi svijet… U pjesmi Noge poseban je naglasak ovdje: Korak po korak život ide u smrt / Ništa me tako svakodnevno ne izdaje / kao tijelo / ja hoću naprijed / a noge prate svaku bol / isto kada se žurim / čekam ili vraćam.

Pjesnik piše o prolaznosti u vremenu i vremena, o čovjekovu konačnom putu prema onkraju. A poslije, kao što kaže u pjesmi Kosti, o uskrsnuću jednoga dana: iz krepke srži, / na svome križnome putu.

Treći je ciklus naslovljen Krv i sastoji se od dvanaest pjesama posvećenih vitalnim organima te elementima – vatri, vodi, zraku, zemlji, ali i kamenu… Iznimno snažne metaforike i simbolike mnoga su mjesta: krv kiše u kostima, voda pretvorena u oganj, koža koja se tali, itd. Pjesnik tijelo uspoređuje s vodom – voda je moje tijelo / voda iz prve zore života / traži me uz pomoć vjetra / i svih drugih mogućnosti / Voda je vruća krv i znoj / sol i jod što zatvaraju krug u žilama.

Za Bilosnića tijelo je i kamen, vatra; ono je zemlja koja ga čuva u blatu svome; govori se o dahu, duhu i duši, srcu, o svemu što vodi krajnjoj čovjekovoj odrednici – nebu, kamo u konačnici dospijeva duša. U ovome je ciklusu posebno izražena pjesnikova zaokupljenost transcendentalnim temama i biblijskim motivima. Posebno je izražena Bilosnićeva svestranost koja mu autorski omogućuje vješto ispreplitanje raznih tema i diskursa.

Ciklus Tijelo leptira sadrži dvadeset pjesama uglavnom misaone tematike. Pjesnik razmišlja o rođenju, životu, prolasku godina koje klize poput leptira, o smrti. U pjesmi u kojoj spominje svoje rođenje u Zemuniku, autor piše: U doba velikog mraza rođen / pred zborom babica staroga doba / udišući bjelinu u kuli visokoj, a u pjesmi Tijelo leptira pita se: Jesu li naša tijela voštanice ili leptiri / dok u vječnost odlijećemo u plamenu. U ovome je dijelu knjige razvidna, dakle, piščeva vezanost uz rodni kraj i ljubav prema njemu, ali naš je pjesnik i kozmopolit pa gradu Salamanki, koji ga se posebno dojmio, posvećuje stihove: Tijelo tigra u Salamanci / čeka da se otvore vrata / nekoj drugoj sudbini.

Evo tu i pjesme u kojoj je tijelo uspoređeno s velikim stablom, dok se već u drugoj govori o onome na kojemu ne cvjetaju rane; postoji i tijelo vina koje se s grožđem sjedinjuje, a sve te godine tijela i vina poput ptića / leže na mojim dlanovima / umjesto mračnih srebrnjaka. U mnoštvu simbola i metaforike naziru se životopisni elementi…

U ciklusu Noću nitko nije tijelo devetnaest je kraćih pjesama u stilu Bilosniću drage haiku poezije. Duhovne su tematika, uglavnom govore o odnosu čovjeka i univerzuma, prožete su filozofičnosti i vezanosti za tradiciju. Iz njih proizlazi – tijelo odgovara središtu svijeta.

Ako se u ovome ciklusu autor približava duhovnoj tematici, u posljednjemu, s dvanaest pjesama naslovljenih Tijelo Kristovo, sasvim uranja u biblijske motive te pjeva o Kristovoj patnji, uskrsnuću, Tijelovu, Veroniki…

Zbirka Sto pjesama o tijelu završava još jednom dojmljivom pjesmom – Kad mi zemlja primi tijelo. U njoj se govori o posljednjem čovjekovu putovanju, onome u smrt: Tijelo će u zemlji naći mir / samo u zemlji grijeh nije živ / Bog je milostiv – piše pjesnik. Ova se, pak, pjesma nastavlja na moto Božji dah / voda / i prah, završavajući tako sjajan rukopis od šest ciklusa o čovjekovu tijelu koje je pjesnikovo nadahnuće za čak sto pjesama i predmetom mnogobrojnih evokacija. Njome završava ova Bilosnićeva knjiga koja je uspješan spoj razigrane postmodernističke poezije i one tradicionalnije, nadahnute teološkim temama.

Uistinu je teško nakon uspješnice kakva je knjiga Tigar (po mome mišljenju ipak najbolje Bilosnićevo ostvarenje) napisati nešto jednako dobro. Ali, izgleda da je moguće. Upravo to dokazuje ova zrela zbirka pjesama o tijelu, koja sažima pjesnikove bogate spoznaje i nemala životna isustva.

Tematikom i načinom pisanja, kao i mnoštvom mogućih tumačenja ovoga jedinstvenog djela, Bilosnić je još jednom dokazao kako pripada samome vrhu suvremene hrvatske poezije.

(Željka Lovrenčić © IO DHK)