Zlatko Kramarić: IMA NEKA TAJNA VEZA / Josip Mlakić

JOSIP MLAKIĆ: SKICA U LEDU, Fraktura, Zaprešić, 2018., 537 str.

Kada ne bismo bili skromni, onda bismo mogli reći da smo i mi donekle zaslužni za to što su prozna ostvarenja ovoga bosanskohercegovačkog i hrvatskoga pis­ca od prve prepoznata u našoj kulturno-literarnoj javnosti. Naime, i mi smo, pri­je nekih dvadesetak godina, imali čast i zadovoljstvo sjediti u jednom od mnogih povjerenstava koje je nagradu za najbo­lje beletrističko ostvarenje 2002. godine dodijelio Josipu Mlakiću, tada posvema nepoznatomu piscu iz Bosne, iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja, za roman Živi i mrtvi. Ovu je nagradu J. Mlakić morao podije­liti s Ivanom Aralicom jer je troje od šestoro članova povjerenstva (J. Juvančić, J. Pogač­nik i moja malenkost), usprkos svim pri­tiscima, ostalo dosljedno i svoj glas dalo J. Mlakiću. (Nekoliko godina poslije roman Živi i mrtvi poslužit će kao predložak/sinopsis za istoimeni film K. Milića, koji će 2009. godine otvoriti I. filmski festival u Prištini/Kosovo.) Imali smo čast, kao prvi hrvatski veleposlanik u toj zemlji, nazočiti projekciji toga sjajnog ratnog filma koji je ostavio odličan dojam na odabranu publi­ku u Nacionalnom teatru Kosova. I film, i redatelja, i priču, pohvalila je i velika britanska umjetnica Vanessa Redgrave, lijevo liberalnih pogleda na svijet. (U međuvremenu smo uspjeli zaboraviti što je točno bio povod tomu da smo između inih tema raz­govarali i o slučaju Rade Šerbeđija. Ako nas sjećanje služi, umjetnicu je zanimalo tko je toga glumca otjerao iz Hrvatske, a mi smo odgovorili da, koliko je nama pozna­to, njega iz Hrvatske nitko nije otjerao, da je on u Hrvatskoj imao izniman status, da je sudjelovao u svim velikim filmskim, televizijskim i teatarskim projektima, da je mogao doći do jednoga Krleže kada mu je to palo na pamet i da je on Zagreb/Hrvat­sku napustio kao slobodnomisleće biće, svojom voljom, da je otišao u Beograd, ali da se ni tamo nije duže zadržao, a, koliko mi je poznato, jedino je protjeran iz Lju­bljane/Slovenije jer nije uspio u dovolj­noj mjeri ovladati slovenskim jezikom, a tu i tamo na predstave je dolazio u, blago rečeno, pijanom stanju. Budući da nisam iz te branše, nije mi poznato kako prolaze glumci u Velikoj Britaniji ili Americi kada na predstave dolaze pijani i kada zaborav­ljaju tekst, onda vi sigurno mnogo bolje znate od mene kakva je sudbina takvih neodgovornih glumaca. Pa makar oni u javnosti funkcioniraju kao velike zvijezde, mali bogovi... A što se, pak, tiče njegova trenutnog statusa, onda vam, poštovana gospođo, moram reći da mu je hrvatska država darovala jedan otok, i to ne bilo koji već Titov otok, Brijun, na kojemu on već nekoliko godina sa svojom užom i širom obitelji ljetuje i radi neke važne predstave, igra i Hamleta, i Teslu, i kralja Leara, i sta­re Grke, Medeju, i Don Juana..., i glumi da je on suvremeni Ulysses, nomad, bez identiteta, tradicije, domovine... I više sam nego uvjeren da ćete vi poslije ovih nevinih informacija imati mnogo bolju sliku njego­ve ugroženosti!)

I upravo nas je ta relaksirajuća atmos­fera uvjerila u to kako se ima smisla pohvaliti s podatkom da smo i mi, samo nekoli­ko godina ranije, prepoznali izuzetne vri­jednosti ove ratne priče koju je redatelj K. Milić uspješno transferirao u filmski medij, tako što je majstorski spojio povijesnu pri­ču iz 1943. sa zbivanjima iz 1993. godine, na istim prostorima, gdje su unuci i sino­vi samo nastavili niz tamo gdje su njihovi djedovi i očevi stali, kao da se između toga apsolutno ništa nije dogodilo. Doduše, politički odnos između nekada bratskih zajednica, Hrvata i muslimana/Bošnja­ka, sada se itekako promijenio, ali ni jed­nome ni drugome autoru uopće ne pada na pamet da na bilo koji način propituju razloge te dramatične i tragične promjene političkih i inih odnosa do kojih je došlo u tih pedeset godina.

Doduše, treba biti iskren i reći da je tu nagradu, koja je uistinu bila stvarna, usta­novila samoprozvana britansko-hrvatska plemićka obitelj Frankopan koja se pozi­vala na svoju slavnu obiteljsku, dinastičku prošlost. Kao što je općepoznato, u ona naša slavna posttranzicijska vremena poja­ve ovakvih čudnih likova/šarlatana, koji su se u javnosti besramno predstavljali kao izgubljeno hrvatsko plemstvo, bile su posve­ma normalne pojave. Nema nikakve dvoj­be da su ti likovi pad komunizma doživjeli prilično neobvezujuće, odnosno smatrali su ne samo da je konačno došlo njihovo vrijeme već su bili i više nego uvjereni kako njihova svekolika nazočnost u hrvatskome društvu predstavlja neprocjenjivu korist za krhku i mladu hrvatsku državu. Kao i obič­no, vladajući mediji su ih nekritički pro­movirali, a onda su bez ikakvoga stida ti isti mediji prozivali sve one koji su se spram te činjenice ponašali krajnje indiferentno, odnosno one koji su mirno i bez prevelike i nepotrebne buke prihvatili njihovo pra­vo na postojanje u hrvatskome političkom i inom životu. Doduše, to nikako ne znači da nismo bili svjesni kako je sve to samo još jedan od derivata nekontroliranih promje­na u našemu nesavršenom društvu.

I upravo je ta i takva obitelj Franko­pan, koja je sada i ovdje, pred cjeloku­pnom hrvatskom javnosti izmišljala svoju tradiciju, utemeljila književnu nagradu za beletristiku Petar Zrinski i za publicistiku Katarina Frankopan. Naravno, ni ovaj čin nije u našoj javnosti mogao proći samo tako. Dubravka Ugrešić nije željela primi­ti nagradu za publicistiku. Navodno zbog Slavena Letice, člana povjerenstva, koji joj se u nekim ranijim vremenima nešto zamjerio, u pitanju je bio neki zločesti tekst u Globusu. Doduše, ako nas sjećanje služi, ona je i dalje uredno sudjelovala u, manje-više, svim aktivnostima te izdavačke kuće. Neki, pak, drugi, kao što je to bio nadobudni novinar Globusa ili, pak, jedan aristokratski izdavač, navodno, autentični ljevičar po uvjerenju, blizak europskim socijaldemokratima, prava moralna ver­tikala posrnuloga hrvatskog društva, nisu mogli prihvatiti činjenicu da je nagradu za beletristiku dobio jedan desničar, I. Aralica. Kao i obično, krivnja je pala na one koji su u cijeloj toj priči bili posve­ma nedužni. Naši istinoljupci svoje članove povjerenstava nisu željeli previše dovoditi u pitanje, iako su upravo oni bili među prvima koji su članovima te suspektne hrvatske obitelji dali svoje žiro-račune, a redatelj J. Juvančić, kao ni kolumnisti­ca Jagna Pogačnik, nisu im predstavljali neki prevelik problem, pa je onda ceh za sve njih morao platiti liberalni političar/moja malenkost, koji ne samo što je pristao sudjelovati u toj, prema njihovu mišljenju, političko-literarnoj farsi već si je dopustio luksuz da se građanski pristojno pojavi na samome činu dodjele te nagrade. Naravno, nije propustio priliku i čestitati pobjednicima, a nije mu palo na pamet da predstavnicima vladajućih medija još jed­nom objašnjava kako je njegov odabir bio roman J. Mlakića, a ne roman Fukara I. Aralice! Za razliku od nekih drugih koji su se u to vrijeme skrivali, ali nisu propusti­li priliku da u susjednoj kancelariji ostave brojeve svojih žiro-računa službenim pred­stavnicima te lažne hrvatske dinastije. Sve u skladu s dobrim lijevim običajima: dosljed­no i principijelno!

Ne treba zaboraviti da se sve to događa za vrijeme I. Račana, pa su ondašnji vladajući/lijevi mediji (Globus, Jutarnji list, razni internetski portali…) mislili kako samo oni imaju pravo reći što je dobro, a što, pak, loše u hrvatskoj beletristici i publicistici. No na te naše uobičajene političko-kulturne ludosti nismo se previ­še osvrtali, već smo uživali u spoznaji da se na hrvatskoj/bosanskohercegovačkoj kul­turno-literarnoj sceni pojavio jedan sjajan lik, J. Mlakić.

I ovaj njegov najnoviji roman Skica u ledu to na najbolji mogući način potvrđu­je. On je jednostavno neponovljiv, najbolje što hrvatsko/bosanskohercegovačka knji­ževnost ovoga momenta ima.

Nije da se prečesto slažemo s književ­no-političkim prosudbama M. Jergovića, jednoga drugog hrvatsko/bosanskoher­cegovačkog pisca koji, doduše, za razliku od J. Mlakića, ipak stalno živi u Zagrebu, ali ovoga se puta moramo složiti s nekim od njegovih konstatacija o spisateljskom umijeću J. Mlakića koji, prema njegovu mišljenju, nije pisac jednog žanra i jedne (ratne – op. Z. K.) teme. Pripovjedač, krat­kopričač, zaljubljenik žanrova – uključujući i one trivijalne, koji su nekad pripadali roto-produkciji, sjajan persiflator, krivotvoritelj iz tekstualne strasti, rad da iz igre napiše cijelu knjigu.[…] Iako je konzervativnih estetskih nazora, opčinjen onom starom, tra­dicionalnom Bosnom, i pisac velikih, sudbo­nosnih tema, u svojim literarnim strategija­ma on je eksperimentator. Samo što njegov eksperiment ne služi prikrivanju nemoći i nedostatka vlastite imaginacije, foliranja i prenemaganja, udvaranja ubogoj provinci­jalnoj profesorčadi i kanonicima sa zagre­bačkog Filofaksa, nego istraživanju načina da se ispriča priča ili da se iz jednog žanra i jednog značenjskog i stvarnosnog registra pređe u drugi, pa u treći.

Roman Skica u ledu potvrđuje sve ove tvrdnje. Uistinu je impresivan način kako se u ovome romanu autor seli iz žanra u žanr. Roman otvara jedna klasična krimipriča, netko u 80-im godinama prošloga stoljeća u Njemačkoj mlade djevojke davi žicom. Naravno, tu je obvezni lik policijskoga inspektora Thomasa Schweinera koji sve svoje intelektualne i ine napore ulaže kako bi pronašao ubojicu-davitelja. No nakon stotinjak stranica slijedi preokret, i žanrov­ski, i stilski, i tematski. Priča se nastavlja u Bosni, neposredno pred izbijanje rata. Davljenje nevinih žena žicom u odnosu na ono što slijedi djelovat će kao nevina, dječja igra, civilizacijska roba s greškom.

Rat između muslimana/Bošnjaka i Hrvata u srednjoj Bosni, u njegovu zaviča­ju, Uskoplju/Gornjem Vakufu, predstavlja opsesivnu temu ovoga pisca. Ona ga jed­nostavno progoni i on, sve da i želi, od te teme nikako ne može pobjeći. No način na koji on ispovijeda svoju opsesiju/traumu neponovljiv je u našoj/našim literaturama. (O njegovoj dvojnoj pripadnosti, pripad­nosti i hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, više ćemo govoriti u skoraš­njoj recenziji knjige Nebojše Lujanovića.)

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 1-2, Zagreb, 2020.)

© Zlatko Kramarić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK