Ivica Matičević: ZADAH OCVALE SATIRE / Miljenko Jergović

MILJENKO JERGOVIĆ: HERKUL, Fraktura, Zaprešić, 2019., 171 str.

Miljenko Jergović napisao je još jednu knjigu, navodno roman o hrvatskoj zbilji 2020. ...i neke. I još jednom pokazao kako je njegov književnički talent potonuo do samog ruba ponora, zagubljenosti i pred­vidljivosti. A ima li išta gore nego kada je pisac idejno predvidljiv, kada su mu ideologemi važniji od estetičkog ukusa i kada njegovom poetikom upravlja sli­jepa mržnja i zadrigli manirizam fraza, preduvjerenja i tupe isključivosti? Nekada svjež književnički glas, s nizom izvornih i formalno uspješno strukturiranih proza, prometnuo se u posljednjih desetak godina u zalihosno žalosnog i napornog pisca koji tek opetuje pamfletske sadržaje, a ne vidi – ili ne želi vidjeti – da mu je pritom nestalo daha i da je postao vlastita groszovska kari­katura. Šteta je i grijeh, reklo bi se narod­ski, tako rasipati pripovjedni talent...

A njega Jergović, dakako, ima, u to se nikad nije niti sumnjalo. Međutim, kako je već Kvintilijan u svome Obrazovanju govornika utvrdio, nitko ne može pomoći piscu bez morala čiji je identitetski značaj takav košmar i koji je toliko uronjen u vrt­log životne spoznaje da ne može pobjeći od strašnog stroja što ga melje: ja, MJ, pisac sam na nekom kljastom jeziku koji ne može podnijeti zemlju u kojoj živi, pa sam spreman u to ime zamišljati kako je upravo ova zemlja najgore moguće mjesto na svijetu. Fikcija kao aspekt/fenomen umjetničke slobode trpi svašta i pod naponom je da joj se štošta tolerira, da se smatra izvornim glasom individualizma, iskazom nepatvorenih emocija itd..., ali nekih granica ipak ima i mora biti, čak i u posvećenom i apartnom prostoru artizma. Svima je ostala u sjećanju ona zločesta i tendenciozna satira iz Novosti na temu i slog hrvatske himne. Jergović je upravo na tome tragu – dovesti svoje individualno uvjerenje i iskrivljenu sliku svijeta u kojem neposredno živi do krajnjih granica, nat­egnuti nježne strune mandoline do kraja, u ime samo njemu znane umjetničke slo­bode i očekivanog prava na fikcionalizaciju stvarnosti. Međutim, kad se to izvede na tako nesuvisao način kako je to u ovoj knjizi, onda se stvarno moramo zapitati u ime koga i čega govori taj Bosanac hrvatsk­oga podrijetla. (Znam da će to njemu strašno zvučati, ali Jergović je doista etnički Hrvat. Za tu kaznu Jergović nije kriv, ali što mu mi možemo.) Neki će praktičari zavjere primijetiti da je Jergović plaćen tako pisati, da je to njemu zadano odozgo, iz kojekakvih agentura i kontrahrvatskih centara..., ali ja ne mislim tako: Jergović nije glupan jer dobro odmjerava i zna da je književnost roba koja će se to bolje prodati na današnjem tržištu, napose inozemnom ili u regionu, ako sadržaj te robe odgovara preduvjerenjima i očekivanjima određenih krugova konzumenata. Kod Jergovića je pisanje kao pišanje po zločestom kroato­centrizmu davno postalo poslovnom mantrom – pljuvanje je metodologija, a vrijeđanje sadržaj njegove pljuvačke. U mutnoj flašici s plutenim čepom samo čeka da ju se protrlja pa da njen mikrobni duh pokrene začudne staze Gutenbergove galaksije. Sve to, dakako, uglavnom nema veze s književnosti. O čemu se točno radi?

Kompozicijski je roman podijeljen u tri dijela i to tako da su prva dva dijela zasebne, odjelite cjeline, a treći ih dio spaja u konačno sučelje. Prvi dio govori o sara­jevskim Srbima Zoranu i Borki koji su se nakon rata, što su ga proveli u opkoljenu Sarajevu, odlučili preseliti i započeti nov život u Beču. Tamo su im se rodila djeca, a njihov je život konačno počeo ličiti na nor­malan život. Zoran je višekratno odlazio u Sarajevo zbog posla, ali na to nikako nije mogao nagovoriti i svoju ženu. Ovaj je dio romana i podsjetnik na Jugoslavi­ju, kako se u njoj živjelo i što je tada sa sobom donosila buntovna mladost željna kakvih-takvih promjena. Posrijedi je vrlo uspjela vizura režimske represije prikazana u Zoranovu iskustvu s parasuđenja slov­enskoj punk-grupi Albert Fish, pri čemu je jasno da Jergović u izmišljeni slučaj tran­sponira iskustvo mnogih sudionika ispitivanja u zgradama SUP-a, s montiranih procesa i buđenja otpora režimu u slovenskoj supkulturi koncem osamdesetih i sl. Upravo je u ovom dijelu romana Jergović pokazao vještinu fabuliranja koja se sastoji u odmjerenu supostavljanju prošlih i aktualnih događaja, u fino doziranim i pripovjedno dobro ugođenim, bešavnim dijelovima u kojima se opisuju sami događaji isprepleteni s razmišljanjima Zor­ana, pripovjedača u prvom licu.

U drugom dijelu romana u neposred­nom obraćanju predstavlja nam se hrvatski branitelj Anto Gavran zvani Ćumur (crn kao gavran, crn kao ćumur = ugljen) koji upravo daje intervju lokalnoj novinarki, a on je za Jergovića idealni branitelj, suma svih mogućih braniteljskih osobnosti koje su nasađene na jedan i jedinstven način: teška seljačina, primitivna nacionalistička pošast, ustašoidna budaletina koja mrzi sve nehrvatsko, a ponajviše Srbe. Sin mu je Herkul, mladić s mentalnom falinkom, kojeg Jergović najviše voli opisivati kad se krevelji ili kad zamišlja da je velik hrvatski junak, kao i onaj mitski Herkul... o čemu svjedoči i stupidna, dizajnerski promašena i neukusna naslovnica knjige na kojoj miši­ćavo-bucmasti krele vitla mačem prema glavama četničkih i muslimanskih aždaja. Nije baš sv. Juraj, ali je u istovrsnoj misi­ji uništavanja zla. Baš onako kako treba: otac braniteljski moćnik i kromanjonac, a njegovo dijete zaostalo u razvoju, mališa tupavi, budućnost jedine nam Hrvatske, sve kako bi iskrivljena hrvatska zbilja bila dostojno predstavljena. Jer je tako kako se Jergoviću čini, jer je on tumač sile i neprav­de koju čine hrvatske nakaradne duše. Dakako, nije nevažno ni to što je Ćumuro­va supruga etnička Srpkinja jer se mora vidjeti kako su najodličniji hrvatski sinovi uzimali Srpkinje za žene... Uostalom, obo­je dolaze iz Sarajeva, a u Sarajevu je to u neka prijašnja vremena bilo normalno jer su se tamo prije rata svi lijepo družili, svi su bili raja, bez obzira na teške boje etni­kuma i uvijek je bilo proljeće i neki sjetni behar u eteru. Čim se taj poratni skoro­jević Ćumur počeo obraćati novinarki s informacijom da intervju mora biti gotov na vrijeme kako bi on kao domaćin sti­gao okrenuti janjce, kupiti piće i dočekati prijatelje koji će s njim gledati televizijski prijenos nogometne utakmicu između Hrvatske i Srbije..., bilo je jasno da slije­di posve drukčiji tip diskursa i vizure nego je to bilo u prethodnom poglavlju. Iako je posrijedi, kao u slučaja Srbina Zorana, također opis osobne povijesti jednog žitelja Sarajeva, sada Hrvata i kasnijeg branitelja u Hrvatskoj vojsci, ovdje je sve podređe­no uvjerljivoj i plastičnoj karakterizaciji Ćumurova lika koji mora reprezentativno predstaviti hrvatske branitelje. S njegovim likom roman postupno klizi prema pitomu simbolizmu, groteski i bizarnom... da bi u trećem dijelu – u kojem je izvještajno, u er-formi, opisan tragični Ćumurov i Zora­nov susret kod malog turističkog mjesta Brižnik negdje na Jadranskoj magistrali, baš nekako u trenutku kada Srbija zabija vodeći gol hrvatskoj izabranoj vrsti – pro­tagonisti iz prvih dvaju dijelova konačno bili dovedeni u isti pripovjedni kon­tekst. Podivljali branitelji uzimaju zaluta­la i ni kriva ni dužna Zorana za žrtveno janje koje će prinijeti na oltar svom naci­onalističkom idealu i sloganu: ubij Srbi­na! Tko je to učinio i kako se to ubojstvo točno dogodilo, ne zna se, ali se zna da je spregom tendencioznih i manipulativ­nih medija i političkog plana samog vrha hrvatske vlasti došlo do nacionalističkog divljanja u Hrvatskoj – vrhunac je bacanje građana srpske nacionalnosti s nebodera i koječega drugog (prosto zrakom Srbi lete!), sve kako bi se opravdalo ono što su Srbi učinili hrvatskom branitelju u Brižniku. Naime, Ćumur je zbog velikog uzbuđenja (srpskog gola i Herkula kojeg je udario Zoranov auto) – izgubio dah i na bračnoj postelji uskoro i umro. Slijedi osveta svim Srbima u svim hrvatskim krajevima, a sve pod budnom pažnjom huškačkih medija iz Hrvatske i regiona. Posrijedi je definitivni kolaps hrvatske licemjerne politike pre­ma manjinama i konačna potvrda kako je hrvatska vlast sa svim njezinim građanima upravo rasistički i nacistički ustrojena. U sve to umiješali su se i strani izvjestitelji i novinske agencije, napisane su studije i knjige o pogromima Srba i o strahotama zabluda hrvatske nacionalističke politike i krvave prakse, a svako malo oglasila bi se i drčna predsjednica sa svojom formulom, uz obligatornu stisnutu šakicu u zraku: Držim da... Itd. itd.

Da nije besmisleno i tendenciozno, naivno i upravo glupo, estetički i koncep­tualno neuvjerljivo, možda bi i barem malo bilo duhovito, makar ironično... tko bi to više znao na koncu ovog romanesknog mučilišta, bosanske musake i kunića à la wild... Ovako je ipak samo otužno i razoča­ravajuće što se jedan od najboljih hrvatskih pisaca, a tako mu se redovito i neopravda­no tepa, spustio na razinu isfrustriranog novinarčića bez identitetskih oznaka, a čija su mjesečna primanja kao dežurnog mrzi­telja Hrvata veća od godišnje plaće hrvat­skih učitelja ili radnika „Đure Đakovića“ (čak i kad im se povećaju koeficijenti). Sve u svemu, na tragu i zadahu one Pupovčeve satire o hrvatskoj himni, posve dostatno da mi se ovo Jergovićevo djelce pomalo gadi. Bolje da je MJ – kako i pokušava nešto o tome reći u svome Ocu – završio u to ratno doba, kao i mnogi njegovi zemljaci iz regi­ona, tamo daleko u bespućima kanadskih šuma, nego što je odlučio postati pisac u zemlji i među ljudima koje ne može organ­ski smisliti. I to još na barbarskom jeziku koji pola svojih leksema zahvaljuje Uredu za jezik iz NDH-a. A možda nas sve skupa, zajedno s hrvatskom nematerijalnom bašti­nom, Miljenko i može podnijeti, samo nas legitimno, pod krinkom pripovjedačkog umijeća i svete muze umjetnosti, svaki put kad nešto napiše lakrdijaški povuče za nos. Nova knjiga, pa nas opali po nosu. Ili nam pokaže bosanski grb. Onako, iz vica... ma, pelivan pravi.

Pisac koji je htio postati Andrić naše­ga doba, a još se nije približio ni Aralici. Ma ni do koljena. Mogao bi tek, za vlastitu jezičnu vježbu, očistiti od povijesne prašine sve etnografske predmete koje Aralica spo­minje u svojoj morlačkoj trilogiji, pa neka nauči kako se ozbiljno pristupa pripovje­dačkom poslu. Tako je to kad te stvore i zvi­jezdom učine nesretne okolnosti, a zemlju koja te objeručke primila pereš i dereš kao krpu s trešnjevačkog placa. Lako je zamisliti ovaj scenarij: da nije bilo zadnjega rata, Jer­gović bi bio tek tamo neki pisac iz Sarajeva, bivši frend daleko poznatijeg Ivana Lovre­novića, doduše bistra, ponešto talentirana, ali tvrdoglava kosmata glavica koja nikako da pronađe svoje identitetske crte. Kažu da ga tamošnji intelektualci zovu čovjek bez svojstava jer mu, osim identiteta, uvi­jek nedostaje ideja i tema za pisanje. Žalio se tako na jednoj međunarodnoj tribini u Skenderiji da nikako ne može prepoznati jaku temu, da i on konačno objavi pravu stvar i postane europski pisac iz Bosne. I još kažu da je rekao, nekako u sarajevskom žargonu pa mnogi nisu odmah razumjeli, kako mu je najveća nafaka da jednog dana dobije hrvatsku putovnicu, iako mu na njoj ponekad zasmeta ona urezana šahovnica. Zapravo, smeta mu uvijek.

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 1-2, Zagreb, 2020.)

© Ivica Matičević, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK