Mirko Ćurić: ROMAN O STRANKAMA BEZ „ZNAČAJEVA" / Bojan Žižović

BOJAN ŽIŽOVIĆ: STRANKA, Sandorf, Zagreb, 2019., 321 str.

Krizna situacija koju živimo, više nego ikada pokazuje kako je bitno na odgovornim mjestima imati kompetentne osobe. Kako u institucijama, tako i u političkim strankama. Nekim čudom se to sada u Hrvatskoj događa, pa krizu izazvanu pandemijom koronavirusa vode odgovorni, stručni i pametni ljudi, a Hrvatska po svim statistikama spada u države koje se najbolje nose s pandemijom i čini se da ćemo imati razmjerno malo zaraženih i mrtvih, ali i solidnu društvenu situaciju bez puno potresa i međusobnih optuživanja. Lijepo je, za promjenu, vidjeti uljuđene i stručne ljude koji se trezveno i odgovorno nose s golemim problemom koji je do egzistencijalnog ruba doveo bogatije i, po općemu mišljenju, naprednije zemlje, a svoju smirenost naši stručnjaci danomice prenose i na „obične“ građane. Lijepo je vidjeti i to da, unatoč općem crnilu kojim se, posebice po internetskim portalima, oslikava zemlju u kojoj živimo, u njoj ipak ima „značajeva“ te da se politiku ne može niti smije svesti isključivo na političke stranke, jer sve ono što se u polisu događa – kako je lucidno zaključio Tomislav Ladan – jest politika, pa i onda kada se napiše roman o političkoj stranci (strankama).

Spominjem ove, osobne, aktualne zaključke jer se baš ne uklapaju u sadržaj i ton romana Bojana Žižovića Stranka, u kojemu je hrvatski stranački sustav – koji, nakon povremenih izbora, proizvodi novu ili staru vlast i obnašatelje svih mogućih funkcija te se petlja čak i u odabire spremačica po školama i javnim ustanovama – prikazan kao nakazan, nemoralan, a sve su hrvatske političke stranke, tvrdi autor u razgovoru za magazin Express*, „samo inačice istog sranja.“ Jasno je, dakle, da ovaj roman nema više dimenzija, već samo jednu, koju autor dosljedno provodi, od naslovnice pulskoga umjetnika Borjana Radolovića, do zadnjega retka. Želio je napisati „ozbiljan, mračan rukopis koji će, nakon što mu ponudi smijeh, čitatelja podmuklo udariti u potiljak“, kaže u spomenutom razgovoru za časopis Express, te tvrdi kako njegov roman nije „groteska nego, koliko god neobično zvučalo onima koji su ga pročitali, hiperrealizam. Vjerojatno će netko iščitati sličnost s jednom, drugi s drugom postojećom političkom organizacijom, no one su sve sadržane pod tom kapom Stranke...“

Budući da sam se, doduše kao nestranačka osoba, i sam okušavao u toj (ne)sretnoj politici i bio na nekim funkcijama, pa ponešto znam „iznutra“ o toj temi, ipak bih izbjegao (hiper)realistički predznak uz Žižovićev roman, jer on u prvome redu funkcionira kao groteska, kao svođenje onoga tipičnog što, po Žižoviću, svaka politička stranka u sebi jest, u romaneskno tkivo, u tekst koji je vrlo visoko kotirao u natječaju za književnu nagradu „Fric“, ali vjerojatno ne zbog realizma u prikazivanju političkih odnosa. Likovi i odnosi među njima groteskni su, „napucani“; to je, kako zaključuje novinar Expressa Sergej Županić, u prvome redu „anarhoidno napisano štivo... pankoidno“, i to je vrlina, ali i osnovna mana ovoga teksta, koji igra na „prvu loptu“ i koju tijekom cijeloga romana „ne spušta na tlo“. U romanu nema iznenađenja, sve je predvidivo, podređeno temeljenoj ideji, što tvrdi i sam autor, od prve do zadnje stranice manifestirajući, doslovce, gađenje spram političkih stranaka i političara, ali i odričući likovima mogućnost (pravo?) da se promijene, poboljšaju ili potonu: „Stranka je njihovo božanstvo, sunce koje im život daje, moć pred kojom padaju ničice, ližu podove. Političari su tu u podređenom položaju, Stranka je uvijek iznad njih. Moj glavni lik-idiot u romanu doživi prosvjetljenje i shvaća da nema apsolutne pozicije moći, nema boga, samo matica koja rađa stalno nove idiote. Ali to ga ne sprečava da prihvati tu igru. Uostalom, idiot je...“

Žižović se, kaže, često vraćao tekstu svoga romana kako bi provjerio je li mu „negdje pobjeglo da je (glavni junak) nešto smisleno zaključio, pametno rekao. Srećom, bili su to jako rijetki trenuci. Bilo me strah i da se ne poistovjetim s njim, da ne počnem vjerovati u ono što govori, da ga ne počnem žaliti...“

Dakle, sa strankama i svima koji uđu u tu mašineriju nema kompromisa, nema razvoja, sve je kao u Životinjskoj farmi, otprilike: „četiri noge dobre, dvije noge loše...“, iako dobrih junaka i junakinja u Žižovića zapravo i nema: Stranka kvari beziznimno i apsolutno. U jednome trenutku pisanja, tvrdi Žižović, pokušao je spasiti svoju junakinju: „...ali čemu? Nema tu spasa. Kad jednom uđeš u njihovu organizaciju, u maticu, nema nazad. Otkrili su ti svoje tajne, ili barem dio njih, što je dovoljno da te smatraju svojom jedinkom, asimiliranom radilicom...“

Kako bi dodatno obezličio Stranku i njene članice i članove, Žižović ih ne imenuje, kao što ne imenuje ni toponime u kojima se odvija radnja. Glavni lik, koji je ujedno i pripovjedač, imenuje ih prema funkcijama koje obnašaju: Predsjednik, Tajnik, Gradonačelnik, Tajnica, Podtajnik, Podtajnica, Supruga... Time ih ujedno dodatno ograničava: ulaskom u Stranku, jedino po čemu likovi vrijede jest mjesto unutar stranačkoga hranidbenog lanca. Ovaj postupak otežava čitanje, jer mjestimice postaje teško pratiti tko je zapravo tko i na kojoj je trenutno funkciji, ali je vjerojatno takva i bila autorova nakana.

Ovakav postupak, čini se, bolje bi funkcionirao u kraćoj formi, baš kao što bi ovaj roman dobio na snazi da ga je autor sažeo, kada se već odlučio na to da se likovi u romanu ne razvijaju, onako kako je to nekada davno radio onaj prema čijemu nadimku nosi ime nagrada „Fric“, Miroslav Krleža, u političkom romanu Banketu u Blitvi. U ovome velikom romanu naš klasik brani ljudsko dostojanstvo, ako ničim, barem „kutijom olovnih slova“, koja je „jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa“.**

Takve obrane Žižovićevi junaci nemaju, oni nemaju čak ni mogućnost moralnoga pada (jer je ulazak u Stranku konačan moralni pad, ne može se niže), kakvu iščitavamo u romanu Ksavera Šandora Gjaskog U noći, „ponajboljem hrvatskom romanu o politici, vlasti i korupciji“ (D. Jelčić). U toj „svagdašnjoj povijesti iz hrvatskoga života“ na koncu romana mladi politički idealisti padaju pod teretom oportunizma, karijerizma, egzistencijalnih strahova, zbog one temeljne ljudske neslobode u društvu, u pojedincu, zbog straha, koji je konstanta hrvatske politike, kulture, javnoga života već stoljećima. Rijetko ćemo upoznati istinski slobodne i nepokolebljive političare i javne osobe u našoj povijesti i sadašnjosti, poput Strossmayera ili Starčevića, koji su bili istinski slobodni: nisu sagibali glave, ni padali pred velikima ovoga svijeta. Međutim, kada su se pojavili – tada su bili jedan drugome ljuti neprijatelji.

Na koncu romana U noći Živko, jedan od rijetkih junaka koji se nije slomio i „prodao“, moli Boga u budućnosti da narodu udjeli – „značajeva“. Sudeći prema Žižovićevu romanu, ta mu molba nije uslišana, odnosno još je i gore, u politiku više ne ide nitko tko ima kakvo znanje, ljudsku vrijednost, integritet – značaj!

Stvari, čini mi se, a pokazuje to i ova „korona kriza“, nisu jednoznačne i jednostavne, baš kao što to nikada nisu veliki romani: to je ljepota i složenost života koju treba odražavati i umjetnost. Onako kako je to odrazila sjajna priča Slavka Kolara Mi smo za pravicu. Dok se Mirko Kotarski koleba, glasovati po savjesti ili pak po nalogu (egzistencijalnoj prijetnji) vladajuće stranke kojoj pripada, jednostavan seljak Janko Klasnić dolazi mu s „razbijenim gubecom“, razbijenim od policije, jer se ne dâ slomiti i glasati protiv svojih uvjerenja, jer je za pravicu i duboko postiđuje oportunista Kotarskog...

I u tome je stvar, razmišljam gledajući začudno stranačko stablo na naslovnici knjige B. Žižovića. Ma koliko se činilo stameno i čvrsto, i više je nego krhko, ali je potrebno da to spoznaju oni koji ga hrane i održavaju. Oni koji su „za pravicu“, oni koji sanjaju Hrvatsku sa „značajevima“ (karakterima!), onakvima kakvi nas vode kroz ovu pandemijsku ugrozu: pristojnima, stručnima, sućutnima i razumnima. Koji daju nadu da nam sve stranke jednoga dana neće postati – Stranka.

_____

* https://express.24sata.hr/kultura/hdz-sdp-ids-su-samo-inacice-istog-sranja-23848

** Miroslav Krleža, Banket u Blitvi, Matica hrvatska <i dr.>, knjiga III., Zagreb, 2000., str. 364.

(Mirko Ćurić © IO DHK)