Milan Soklić: VEČER KARLA KRAUSA U HABSBURŠKOJ PULI 1913.

KARL KRAUS: PULJSKO PREDAVANJE 1913., Istarski ogranak DHK, Pula, 2020., 60 str., s njemačkoga preveo: Milan Soklić.

„Uspomena na Pulu ponovno budi onaj osjećaj iznenađenja kad se u životu jedne države, kojoj je poredak tromost a boja ružnoća, pronađe sunčano mjesto. Ni ćudoredna snaga mora ne bi bila dostatna da održi muževnu stegu među svim Austrijancima, ali među njima ima ljudi koji s pravom stanuju tamo dolje i ne bi se trebali tužiti što im je sudbina uskratila život na ovome uzdrhtalu kopnu. Ljudi koji iznutra moraju biti sazdani kao i izvana, i koji, kad ih se pogleda, potkrepljuju doživljaj toga jedinstva i stostruko potvrđuju osjećaj da mržnja demokracije prema vojsci znači nadmoć kržljavosti nad muževnošću. Jasnoj i dobroj stvari nije potrebno mnogo riječi, posve jednostavno: estetička protuvrijednost jednoga dana u Puli za godinu dana u Beču, koju se već kao takvu ne može podcijeniti, dotiče se temeljne razlike između vrijednosti čovjeka i najezde muha. Događalo mi se već da moram biti zahvalan nekom auditoriju, ali nikad toliko kao ovoj dvorani punoj mornaričkih časnika. Jer ne zasniva se na svakoj publici nada u državu i čovječnost. Bez brige, neće to dugo potrajati. To je samo jedan dan u godini, onda brod polazi i pitam se kada ću naći završnu poantu...“

Polaer Tagblatt, jedini pulski list na njemačkome jeziku, 8. studenoga 1913. godine piše: „Večeras će Karl Kraus održati predavanje u hotelu Riviera.” (*) U najavi se potom naglašava da se Kraus među satiričarima prvenstveno ističe neustrašivošću. „Stoga nije čudo da protiv sebe ima cijelu vojsku najljućih neprijatelja. No i broj njegovih prijatelja iz dana u dan raste.”

Polaer Tagblatt (Pulski dnevni list)

Najavljeno je kako će dva i pol sata trajati nastup tijekom kojega će bečki pisac pročitati niz svojih satiričnih eseja i glosa. Malo je recitatora koje se „bez zamora može slušati puna dva i pol sata“, piše u najavi, ali „ovog božjeg ratnika“ odlikuje „potpuna ispunjenost svojim predmetom“, što mu daje „neodoljivost“ i njegove satire čini „nečime posve osobitim i fascinantnim“. U listu se potom navodi i to koje će tekstove Kraus pročitati u Puli.

Večer koju je bečki aforističar održao u pulskome hotelu bila je samo jedna od mnogih koje je godinama održavao po cijeloj Monarhiji; prethodnoga dana nastupio je u Trstu, a već 10. studenoga čekalo ga je predavanje u Grazu.

Nekoga će izraz „predavanje“ možda odvesti u krivome smjeru. Krausove su se večeri nazivale predavanjima samo zbog dvoznačnosti njemačke riječi Vorlesung, koju bi se najbolje moglo prevesti kao „čitanje (naglas) pred nekim“, odnosno čitanje nekoga teksta nekome slušatelju. U hrvatskome bi tim scenskim događajima bolje pristajao naziv „recital“ ili, eventualno, „književna večer“.

U svim gradovima koje je pohodio Kraus je više-manje čitao iste tekstove, pa je tako i u Puli nastupio sa „standardnim“ programom, izborom eseja i glosa koje je prethodnih godina objavio u svojemu satiričkom časopisu Fackel (Baklja). Časopis koji je Kraus pokrenuo 1899. godine i u kojemu je gotovo sve priloge sam pisao, bio je (izuzmemo li dramu Posljednji dani čovječanstva) zapravo glavno književno djelo austrijskoga spisatelja, nesklonoga tradicionalnim književnim formama poput romana ili pripovijetke. Tijekom 37 godina izlaženja Kraus je u časopisu objavio više od 20.000 stranica mahom satiričnoga teksta.

Časopis je ismijavao materijalizam rastućega građanskoga društva i njegov kršćanski moral, a posebno moralnu bijedu bečkoga novinarstva, neovisno o partijskoj orijentaciji i etničkoj pripadnosti. Bezobzirno je parodirao i austrijske književnike, njihovo posezanje za praznim frazama i jezični manirizam. Tako im je vješto okretao njihove vlastite riječi protiv njih samih da bi žrtva nakon njegova satiričkog „tretmana“ često bila trajno obilježena jer se čitatelji više nisu mogli osloboditi komičnih asocijacija što god bi ismijana osoba poslije pisala.

Baklja je rado čitana, osobito među mladom publikom, pa su se u Beču prije izlaska novoga broja mnogi sa strahom pitali koga će Kraus ovoga puta uzeti na zub. Dakako, to je bezobzirnom polemičaru donijelo i mnoštvo ljutih neprijatelja koje spominje i citirana najava u pulskim novinama. Žrtve su mu na sve načine nastojale vratiti milo za drago, primao je mnogo uvredljivih i prijetećih anonimnih pisama, a bilo je i fizičkih nasrtaja. Bečki tisak, koji bijaše omiljena meta njegovih napadaja, branio se od otrovnoga kritičara učinkovitijom strategijom: Krausove su prijekore neutralizirali potpunim ignoriranjem.

Die Fackel (Baklja)

Uskraćivanje zasluženoga odjeka u javnosti vjerojatno je bilo glavnim razlogom tomu da je Kraus od 1910. godine svoje tekstove počeo publici predstavljati i u obliku „predavanja“. Prvi put dogodilo se to u Berlinu, potom u Beču, da bi zatim postalo usporednim oblikom njegova umjetničkog izraza. Kraus je za života održao 700 takvih „predavanja“.

Novi kolosijek nije mu bio ni nov ni slučajan. U studentskim danima Kraus je želio postati kazališnim glumcem te se okušao i na sceni, a književne je recitale priređivao i poslije. Osobito je rado publici čitao Shakespeareova i Nestroyjeva djela.

Kako su, dakle, izgledale te Krausove večeri? Danska spisateljica Karin Michaelis, koja je 6. studenoga 1911. s 900 drugih posjetitelja prisustvovala Krausovu „predavanju“ u Beču, ovako opisuje događaj:

„Sva su svjetla ugašena. Jedino tamo gore, na zeleno zastrtom stolu, plamte dvije usamljene svijeće. Neugodno iskre. Sad stiže Kraus. Mlad, dugih, nepokornih udova, plahovit poput šišmiša, žuri do stola, utvrđuje se bojažljivo iza njega, prebacuje nogu preko noge, otire čelo, čisti nos, skuplja se kao grabežljiva životinja pred skok, osluškuje, čeka, otvara usta kao da će zagristi, zatvara ih opet, čeka...

Beskrajno nježan, beskrajno tužan smiješak podrhtava mu na licu. Kratkovječna, otmjena, plahovita radost otapa svu strogost toga duhom i ogorčenjem ispunjena lica. Nervozne mu ruke prebiru po radovima koje je donio. Onda počinje, čvrsto, dojmljivo, energično, uvjerljivo, zbog vlastitoga uvjerenja uvjerljivo. (...) Njegov unutarnji žar djeluje onako kako iskra zatutnjale lokomotive u ljetnoj suši djeluje na okolnu preriju: sve plamti dok on govori.“

Puna dva i pol sata taj je čovjek čitanjem držao u šahu stotine ljudi koji bi ga došli slušati, da bi ga na kraju ispratili ovacijama. Za takav se uspjeh zacijelo moralo raspolagati nemalim scenskim znanjem i izražajnim sredstvima, vladati varijacijama tona i tempa, no ipak se čini da je na publiku, kako primjećuje i Karin Michaelis, najviše utjecala Krausovo potpuno poistovjećivanje s tekstom koji čita, vlastito uvjerenje čiju je autentičnost publika u svakom trenutku mogla osjetiti.

Isto primjećuje i komentator lista Tagebote aus Mähren und Schlesien nakon satiričareva nastupa u Brnu 1910.: „Kad Karl Kraus čita svoju srditu optužbu, tu djeluje snaga iskrenoga uvjerenja. Stisnuta desna šaka koja počiva na stolu u kričavome svjetlu lampe podrhtava od unutarnjega nemira. Ponesen je snagom svojih riječi, ritmom svojih rečenica, vrtoglavim tempom svojih misli.“ Kraus „izaziva vrenje, razjeda, razara; vjerujem da ako oštro pogleda čašu vode, ona se rastače na vodik i kisik. Sigurno u sebi ima električne struje. Inteligencija mu sadrži sumpornu kiselinu koja ostavlja žarke opekline u javnome mišljenju.“

Ovdje se uz iskrenost otkriva još jedna značajka Krausovih nastupa. Mnogi su komentatori osupnuti silinom negativna naboja njegove satire, isključivošću moralizma. Iz njega zrači mržnja i naivno zvuče biografi koji nakupljenu destruktivnu energiju pokušavaju opravdati navodnom dobrohotnošću.[1] Krausovu nepomirljivost točnije opisuje pjesnik Georg Trakl, koji je u Innsbrucku 1911. slušao njegovo predavanje i propratio ga sljedećim stihovima:

Karl Kraus: bijeli prvosvećenik istine

Kristalni glas, u kojem prebiva ledeni dah Božji

Gnjevni čarobnjak

Pod crnim mu ogrtačem plavičast oklop ratnički zvecka.[2]

Beskompromisni polemičar u napadima nije zazirao ni od niskih udaraca poput ruganja tjelesnim nedostatcima svojih protivnika, naprimjer ružnoći novinskoga izdavača Benedikta. Ne čudi onda to da je Krausov nastup u Münchenu 1910. godine nadahnuo nepotpisanoga reportera lista Münchener Post na komentar koji odiše gotovo apokaliptičnim užasom: „Kraus je negator s bezobzirnošću kakva se rijetko susreće, podrugivač munjevite stilske siline, napadač mačje zajedljivosti. Demona koji u njemu čuči radije bih nazvao izrodom negoli sinom našega mučno rastrganog vremena. Njegova ironija prska poput uskipjele pjene i raste do patetične mržnje. Majmunskom spretnošću jednom rečenicom skače za vrat duhu vremena i podrugljivim ga smijehom goni u smrt. U smrt koju samo komičnost može izroditi.“ Egzaltiranom novinaru Krausova se komika doima kao „kratak, isprekidan, meketav smijeh pun sotonske zlobe. Kao da u njoj suzvuči potajno zadovoljstvo što je svijet tako loš!“

Ne vrijedi ovdje prosuđivati je li ondašnji svijet sa svojim protagonistima doista zasluživao toliku količinu moralnoga zgražanja i u kojoj su mjeri Krausovi juriši bili opravdani, no jasno je da bez apstraktnoga moralističkog uporišta i na njemu izgrađene mržnje, koja svijet pojednostavljeno dijeli na dobre i loše, nema ni satire; tko se ovoga žanra laća, ne može i ne smije perspektivistički uvažavati suprotstavljena stajališta i objema stranama priznavati njihovo pravo na život. Nije mogao onda, a ne može ni danas. Kao što gledatelji koji posjećuju boksački meč žele vidjeti krv i protivnika na podu, tako i čitatelji satire žele vidjeti parodijski nokaut, protivnika oborena nemilosrdnim udarcem vrhunskog aforističara. Satira je okrutan sport, publika joj nije milosrdnija od one na borbama pasa, s pravom, uostalom, jer obzirna je satira impotentna, pa i besmislena. Publika želi vidjeti mušku borbu, bez obzira na to hoće li na podu završiti „naš“ ili „njihov“ boksač. I kod Krausa je u tome uvijek dolazila na svoje.

Na svoje je došla i u Puli 8. studenoga 1913., što nije bilo nimalo samorazumljivo. Jer u gradu koji je tada bio glavna ratna luka Monarhije, publiku su mahom činili mornarički časnici, branitelji poretka, od kojih se moglo očekivati autoritaran mentalitet i negativan stav prema književnosti koja ismijava stupove društva.

Večer Karla Krausa za obje je strane bila vrlo ugodno iskustvo: svoj komentar toga događaja Kraus je objavio u časopisu „Baklja“ desetak dana nakon nastupa u Puli. Njegov napis pravi je hvalospjev istarskome gradu i njegovim časnicima pa ga ovdje navodimo u cijelosti:

„Uspomena na Pulu ponovno budi onaj osjećaj iznenađenja kad se u životu jedne države, kojoj je poredak tromost a boja ružnoća, pronađe sunčano mjesto. Ni ćudoredna snaga mora ne bi bila dostatna da održi muževnu stegu među svim Austrijancima, ali među njima ima ljudi koji s pravom stanuju tamo dolje i ne bi se trebali tužiti što im je sudbina uskratila život na ovome uzdrhtalu kopnu. Ljudi koji iznutra moraju biti sazdani kao i izvana, i koji, kad ih se pogleda, potkrepljuju doživljaj toga jedinstva i stostruko potvrđuju osjećaj da mržnja demokracije prema vojsci znači nadmoć kržljavosti nad muževnošću. Jasnoj i dobroj stvari nije potrebno mnogo riječi, posve jednostavno: estetička protuvrijednost jednoga dana u Puli za godinu dana u Beču, koju se već kao takvu ne može podcijeniti, dotiče se temeljne razlike između vrijednosti čovjeka i najezde muha. Događalo mi se već da moram biti zahvalan nekom auditoriju, ali nikad toliko kao ovoj dvorani punoj mornaričkih časnika. Jer ne zasniva se na svakoj publici nada u državu i čovječnost. Bez brige, neće to dugo potrajati. To je samo jedan dan u godini, onda brod polazi i pitam se kada ću naći završnu poantu. I dok se to pitam, netko pokraj mene odgovara: 'Di to piše da se za život mora imat tricet iljada, živit se more i s dvacet!' 'Još kako se more!”, umiruje ga drugi. Ah, ti lučki peljari! Osobno mislim da se s tim ne može živjeti, ali znam da je dovoljno za povratak u Austriju.“

A kako je Krausovu večer sa svoje strane doživjela pulska publika, moglo se pročitati 11. studenoga 1913. u listu Polaer Tagblatt. Članak koji potpisuje H. B. također navodimo u cijelosti: „Osmoga ovog mjeseca Karl Kraus prvi je put čitao u Puli. Velika dvorana hotela Riviera bila je ispunjena do posljednjega mjesta. Tako je bilo i u Grazu, Trstu i Innsbrucku, tako biva svuda gdje se veliki satiričar pojavi za recitatorskim stolom. A i u Beču, iako ga veliki tisak još uvijek nastoji ubiti šutnjom. Čak i onaj koji Krausovu 'Baklju' od prvoga broja pomno prati, pravi će pristup ovome pjesniku imati tek kad ga čuje kako sam čita dijelove svoga djela. Mnoge retke, koji se laiku pri površnome čitanju mogu činiti običnim tračem ili lavežom zagrižljiva psa uličara, potpuno će shvatiti tek licem u lice s autorom, u čaroliji njegove osobe. Taj čovjek ne mrzi: on voli i pati zbog toga što sav nepojmljiv svjetski bol koji se izlijeva nad čovječanstvom nalazi suosjećajan odjek u njegovu srcu. Pri duši mu je kao i Frenssenovu Kaiu Hansu iz romana 'Hilligenlei', kojega je to suosjećanje uništilo. I, budući da velike prirode kriju svoj bol i brižno je štite od pogleda nepozvanih, Karl Kraus postao je satiričar. Ali već nakon prvih rečenica gledatelja zaposjedne silina njegove dijalektike, uzdigne ga nad svakodnevicu i odnese daleko u beskrajan prostor iz kojega nam on, takoreći pod objektivom svoga do vidovnjaštva izoštrena duha, pokazuje novo čovječanstvo, puno hrabrosti i snage i istine. Nietzsche nas je učio kakav čovjek treba biti, Karl Kraus nam pokazuje kakav ne treba biti. Nietzsche je opisao nadčovjeka, Karl Kraus opisuje podčovjeka (prema vlastitim autorovim riječima). Cilj im je zajednički: uzgoj jakoga roda. Razlika u njihovim učenjima sastoji se u tome što je Nietzsche htio povesti čovjeka u visine u koje se nikad nije bio u stanju uspeti, dok god mu se zemaljski prah lijepi za stopala. Karl Kraus upozorava nas na sve oštre rubove i prljave lokve na koje nailazimo u svakodnevici. Pa, budući da čovjek mnogo bolje napreduje izbjegavajući male zapreke umjesto da zatvorenih očiju stremi nekome nedostižnu cilju, Karl Kraus iz dana u dan stječe sve više sljedbenika. Povjerenje svojih sljedbenika osobito stječe time što mu je već u prvome stvaralačkom razdoblju došlo do svijesti to da je svaka slava za vremena i upravo zbog toga bezvrijedna. I upravo zbog toga što se odriče svake slave, sve se njegovo stremljenje usredotočilo na istinu i čestitost. Tko sebi, kao Karl Kraus, nekažnjeno dopušta da tako oštro i bezobzirno bičuje poroke modernih pisaca i farizeja, mora sâm biti bez mane poput sveca. To i njegov izvanredan duh, udružen sa znanjem kojim naprosto nadilazi ljudske pojmove, čine moćne čimbenike koji mu dodjeljuju moralnu snagu da poput svjetionika okružena hukom oluje novome naraštaju, koji teži visinama, pokazuje pravi put kroz divlje valove života.“

Nije potrebna osobita pronicavost da bi se zapazilo to kako autor članka ključne ideološke oslonce Krausova svjetonazora vidi u Nietzscheu, a pomalo i u Frenssenu. Krausovi su stavovi u to vrijeme, kao i stavovi većine intelektualaca s njemačkoga jezičnog područja, obilježeni Nietzscheovim načinom koliko i njegovim stavovima. Stoga i u Krausa, s jedne strane, prepoznajemo tipičnu mješavinu elitizma i političkoga konzervativizma, a s druge radikalnu kritiku kršćanskoga morala i na njemu izgrađene kulture kojima je Nietzsche obilježio kraj devetnaestoga i početak dvadesetoga stoljeća. Tipično je Nietzscheov i motiv prijezira prema „kramarima“, odnosno novim, na industriji i trgovini izraslim bogatašima i općenito prema svakome obliku života koji je određen potrebom stjecanja materijalnih dobara. Neobično danas zvuči Krausovo omalovažavanje svih koji pišu za novac, a to su prije svega novinari.

Karl Kraus odrastao je u dobrostojećoj židovskoj obitelji[3] i renta koju mu je otac ostavio bila je dovoljna da do kraja života ne mora raditi za novac. Bio je, kao i Nietzsche, Stefan George i niz drugih tadašnjih mahom konzervativno orijentiranih intelektualaca, takozvani „Privatmann“, odnosno osoba koja živi od dividende, kamate ili drugih oblika rente i ne mora raditi da bi preživjela. Od kapitalista ili industrijalca „Privatmann“ se razlikuje po tome što ne nastoji uvećati svoje bogatstvo, nego se zadovoljava skromnom rentom i slobodom koju mu ona pruža. Zarađeni novac prethodne generacije omogućuje mu kvalitetno obrazovanje i život posvećen „višim“ djelatnostima. Mnogi od njih, uključujući i Karla Krausa, načelno nisu htjeli stupati u brak i imati djecu jer im se obiteljski život činio nespojivim sa stvaralačkim radom. U slobodi koju su tom žrtvom stjecali uspijevali su postići visok stupanj kulturne profinjenosti i takvi bijahu predodređeni za refleksiju o kulturi uopće.

Karl Kraus bio je vrlo načelan „Privatmann“ i nije miješao svoj rad s uzdržavanjem svoje osobe. Zarade od časopisa i predavanja bile su izračunate tako da dostaju za plaće suradnikā i troškove tiskanja. Eventualne viškove obično je darovao za humanitarne svrhe i načelno je odbijao zarađivati novac pisanjem. Nije stoga slučajno da je upravo Karl Kraus bio jedan od prvih kritičara uprezanja kulture u komercijalne svrhe. U eseju Svijet plakata, koji je spomenute večeri pročitao u Puli, Kraus karikira onomad već započetu uporabu djelā visoke kulture u svrhu promidžbe trivijalnih proizvoda i usluga. Esej o svijetu plakata govori i o novoj, fiktivnoj zbilji koju čine šarene kulise reklama te otvara put današnjim znanstvenim teorijama o ulozi medija u suvremenome svijetu.[4] Imajući u vidu današnje obilje besplatnih intelektualnih usluga na internetu, koje se financiraju reklamom, proročanski zvuči rečenica: „Zašto bismo plaćali za kulturne ideale, kad ih kao ambalažu za naramenice možemo dobiti badava?“

U ismijavanju materijalistički motivirana ponašanja nimalo nije štedio ni Židove, što ga je učinilo vrlo nepopularnim kod dijela njegovih sunarodnjaka. Primjer takvoga ismijavanja jest satirična glosa Priopćenja iz obaviještenih krugova koju je pročitao u Puli, nadahnuta novinskim oglasom u kojemu se traži financijski primjeren suprug za kćer vlasnika neke tkaonice. Novinare i pisce židovskoga podrijetla napadao je barem koliko i one iz kršćanskih obitelji, a neprijatelj broj jedan bio mu je vodeći bečki liberalni list Neue Freie Presse u vlasništvu Židova Moritza Benedikta čiji je klijentelizam prezirao. Kad su ga neki sunarodnjaci zbog takvoga držanja nazvali antisemitom, Kraus im je odgovorio to da u kritici nije šovinist nego „sve narode podjednako prezire“. Događaji nakon Svjetskoga rata, posebno nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, bolno su mu pokazali koliko je u ozračju militantnog antisemitizma teško ustrajati na poziciji neovisnoga intelektualca, vjernoga samo načelima duha, i prinudili ga na nužne „korekcije“. No, u vrijeme kad je „predavao“ u Puli o tome još nije moglo biti govora.

Nepopularnim ga je među sunarodnjacima učinilo i njegovo pristupanje katoličanstvu u travnju 1911. godine. Ta ga okolnost, međutim, nije učinila manje kritičnim prema kršćanskoj kulturi, posve u duhu Nietzschea, naročito u pitanjima seksualnoga morala. Kad su mu spočitnuli tu diskrepanciju, Kraus je u svom stilu odgovorio aforizmom: „Ne miješam se u svoj privatni život.“ Godine 1922. istupio je iz Katoličke crkve i otada više nije pristupao nijednoj vjerskoj zajednici.

Kritika kršćanskoga seksualnog morala povezuje ga, kako daje naslutiti komentator pulskoga lista, s njemačkim piscem Gustavom Frenssenom, čiji su romani u ono doba postizali astronomske naklade. Osobito utjecajan bio je spomenuti roman Hilligenlei (Sveta zemlja) u kojemu protestantski pastor Frenssen u jednome poglavlju otvara vrata slobodnoj ljubavi. To je potaknulo filozofa Friedricha Paulsena da u travnju 1906. u bečkome listu Neue Freie Presse oštro napadne seksualni moral u spomenutu romanu, a diskusiju je potom komentirao i Karl Kraus. Inače, Frenssen je nakon Prvoga svjetskog rata pristupio nacionalsocijalistima te je nakon dolaska Hitlera na vlast spadao među vodeće režimske autore nacističke Njemačke. Danas je gotovo zaboravljen.

Krausovu kritiku kršćanskoga seksualnog morala gotovo programski izlaže satirični esej Kineski zid koji je Kraus pročitao u Puli. Povod za nastanak teksta bio je zločin koji se u lipnju 1909. odigrao u kineskoj četvrti New Yorka. Ubijena je dvadesetogodišnja bijela misionarka, podrijetlom iz visokoga društva, po imenu Elsie Siegl. Istraga je utvrdila da je mlada žena bila ljubavnicom kineskoga konobara koji je prihvatio kršćanstvo, a imao je seksualne odnose i s nizom drugih bijelih žena iz otmjenih krugova. Bijele su žene svakodnevno posjećivale izvjesnu praonicu rublja u njujorškom Chinatownu i erotskom razonodom liječile „dosadu svoga dana“. Otkriće niza tajnih seksualnih sastanaka bjelkinja s muškarcima žute rase potaknuo je Krausa na – danas ne baš uvjerljivu – predodžbu o navodno neiscrpnome seksualnom kapacitetu kineskih ljubavnika. Valu žutih muškaraca satiričar pridaje ulogu „cunamija“ koji će srušiti europski moralni „kineski zid“. Kraus pod tim shvaća zid zasnovan na pojmu grijeha i stigmatiziranju tjelesnoga užitka, koji je kršćanstvo podiglo oko ženine prirode nastojeći obuzdati njezino slobodno seksualno manifestiranje. Tako se u okovima koje je kršćanski moral nametnuo spolnosti ponavlja širi ontološki obrazac odnosa europske civilizacije prema prirodi koja se shvaća isključivo kao predmet podložan tehnici i gospodarenju. Esej otvara i temu homoseksualizma koji je u Kini u ono doba bio vrlo rasprostranjen. Kinesku homoseksualnost Kraus smatra oblikom ljubavi prema ženi i zbog toga prirodnom (jer Kinez u takvome odnosu i u muškarcu traži ženu), za razliku od kršćanske homoseksualnosti koja je perverzna jer joj je cilj muškarac. Neki autori smatraju da su teze ovoga eseja utjecale na nastanak Marcuseovih stavova u djelu Eros i civilizacija.

Krausov odnos prema ženama u mnogome je blizak Nietzscheovu. Kraus se protivi pokretu emancipacije žena: njemački muškarci griješe u tome što sa ženama diskutiraju o filozofskim pitanjima umjesto da ih tjelesno zadovoljavaju, jer ženino se biće prvenstveno određuje seksualnim užitkom. Ženin kapacitet spolnoga zadovoljenja daleko nadmašuje muškarčeve mogućnosti. Kraus duboko suosjeća sa svakom ženom kojoj je uskraćeno seksualno ispunjenje, a posebno s onima koje „venu“ u brakovima sklopljenim iz materijalnih razloga. Nije prijatelj ženā onaj koji ih shvaća kao „bića ravna muškarcima“, nego onaj koji ih razumije u njihovoj osjetilnošću determiniranoj posebnosti.

Iznenađuje u tom smislu Krausov negativan odnos prema psihoanalizi i analitičarima iz Freudova kruga. Kraus psihoanalizu naziva metodom koja će brže  laika učiniti stručnjakom negoli izliječiti bolesnika“ i ismijava je kao način bogaćenja na „tuđim snovima“. U psihoanalizi, usto, vidi sredstvo stjecanja moći nad ljudima i sluti mogućnost njene zloporabe. Zastrašuje ga psihoanalitičarsko zadiranje u pojedinčevu intimu te pred njima brani pravo na vlastite neuroze. No, više od svega ogorčuje ga njegov bivši suradnik Fritz Wittels koji psihoanalizu nastoji primijeniti na genije: u njegovu prikazivanju genijalnosti kao patološke pojave i kompenzacije (što je danas nažalost uobičajena praksa) Kraus vidi osvetu mediokriteta i smatra ga nepodnošljivim svetogrđem.

[Tko zna kako bi današnji Puljani doživjeli Krausovo predavanje? Koliko bi razumjeli taj humor, njegove žaoke i aluzije, sve i da ih je napisao na hrvatskome? Kraus nije gajio iluzije o tome da glavnina posjetitelja njegovih večeri kraj sveg svojega oduševljenja ne razumije mnogo od pročitanoga teksta: očarani su njegovom osobom, načinom predstavljanja, čarobnom simbiozom glumca i pisca, dok se sam sadržaj često gubi u blještavu žuboru riječi. Njegovi tekstovi vrve poantama: dok slušatelji razumiju prvu, on je već na petoj. Krausova je satira intelektualna i zahtijeva vrijeme, ona je slow food namijenjen pozornome čitanju u tišini tijekom koje do svijesti dopiru svi vidovi Krausova koncentriranog jezika. Idealan „konzument“ takvoga teksta nije slušatelj nego čitatelj, idealan posjetitelj Krausove večeri trebao je stoga otprije poznavati tekstove koji će biti pročitani. No, malo je bilo takvih i stoga se na predavanjima većina „streljiva“ trošila uprazno.

Iz istih razloga gubitaka će nužno biti i u ovome prijevodu, čak i kad nije riječ o aforizmima, nego o satiričnim esejima. Jer u svakoj se Krausovoj rečenici može kriti mina i nema prevoditelja koji sa sigurnošću može tvrditi da ih je sve izbjegao. Jezici se sintaktički i idiomatski tek djelomice poklapaju i mnoge efektne igre riječima ovoga majstora koncentriranog izraza neće zvučati kao u izvorniku. Svoj dio uzet će i izgubljeni kontekst Krausova vremena, pojedine aluzije na ondašnje javne osobe i događaje danas nam više ništa ne znače, pa često i nakon konzultacije s upućenim austrijskim kolegama ostaju nejasne.[5] Ipak, uvjeren sam da će prijevod, unatoč svemu, uspjeti dočarati duhovni svijet jednoga od najvećih intelektualaca prošloga stoljeća.]

Spomenute večeri Kraus je u Puli pročitao sljedeće tekstove: 1. SAN KOJI JE BEČKI ŽIVOT (Der Traum ein Wiener Leben), 2. OSTENDE, PRVO JUTRO (Ostende, erster Morgen), 3. VIZIJA O BEČKOM ŽIVOTU (Vision ein Wiener Leben), 4. SVIJET PLAKATA (Die Welt der Plakate), 5. DABROVO KRZNO (Der Biberpelz), 6. PRIOPĆENJA IZ OBAVIJEŠTENIH KRUGOVA (Mitteilungen aus unterrichteten Kreisen) i 7. KINESKI ZID (Die chinesische Mauer).[6]

Vjerojatno je tijekom izlaganja pročitao još neke kratke tekstove i aforizme, s obzirom na to da se na kraju programa navodi zasebna točka „Satire i glose“, no o tome nažalost nemamo podataka.

Koliko god sam to nastojao izbjeći, ponegdje su u prijevodima Krausovih tekstova bile neophodne bilješke uz tekst. Unaprijed se ispričavam čitateljima koji ne vole takav oblik komunikacije s prevoditeljem.

Pulski hotel „Riviera“ u (naj)boljim danima, približno u vrijeme Krausova predavanja.

(vizz.gkc-pula.hr)

______

Bilješke:

* O nastupu Karla Krausa u Puli prvi je u nas, koliko je meni poznato, pisao Bruno Dobrić u članku Kraus u Puli 1913., objavljenom 1998. godine u časopisu NOVA ISTRA. Pulsku večer Karla Krausa opisuje i austrijski pisac Richard Schuberth, autor izvrsne knjige o Krausu: 30 Anstiftungen zum Wiederentdecken von Karl Kraus (Beč, 2008.) Njegov djed, kapetan Alexander Schuberth, bio je, naime, među posjetiteljima Krausova predavanja i svoje je oduševljenje poslije prenio na cijelu obitelj.

[1] Destruktivnošću Krausova jezika osobito se bavi Wilma Abeles Iggers u djelu Karl Kraus: A Viennese Critic of the Twentieth Century, Haag, 1967.

[2] Stihovi Georga Trakla preuzeti su iz knjige Paula Schicka Karl Kraus in Selbstzeugnissen und Bilddokumenten, Reinbek bei Hamburg, 1965.

[3] Karl Kraus rodio se 28. travnja 1874. u Jičínu (Gitschin) u današnjoj Češkoj, a umro je 12. lipnja 1936. u Beču.

[4] Ogledom Svijet plakata iscrpno se bavi Viktor Žmegač u nezaobilaznu djelu Bečka moderna (Matica hrvatska, Zagreb, 2012., str. 91-96.). Žmegač ukazuje na dvoznačnost izraza „Svijet plakata“, gdje se genitiv „plakatâ“ može odnositi na plakate koji „imaju svoj 'svijet'“, ali i na svijet kao zbilju „koja je primarno obilježena promidžbenim i sličnim tekstovima“.

[5] Ovdje posebno zahvaljujem prijatelju Dirku Lyonu na dragocjenoj pomoći u tumačenju brojnih spornih mjesta u Krausovu tekstu.

[6] Naslovi izvornika prevedenih Krausovih tekstova: Satire Der Traum ein Wiener Leben, Die Welt der Plakate, Der Biberpelz i Die chinesische Mauer objavljene su u knjizi: Karl Kraus: Die chinesische Mauer, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 1987. Tekst Ostende, erster Morgen objavljen je u časopisu Die Fackel, svezak 333 od 16. listopada 1911., str. 5-6. Tekst Vision ein Wiener Leben objavljen je u časopisu Die Fackel, svezak 323 od 18. svibnja 1911., str. 23-24. Tekst Mitteilungen aus unterrichteten Kreisen objavljen je u časopisu Die Fackel, svezak 370-371, od 5. ožujka 1913., str. 47-48.

(Milan Soklić © IO DHK)