Adrian Cvitanović: BILJEŽENJE UŽASA / Ernő Szép
ERNŐ SZÉP: LJUDSKI ZADAH, Disput, Zagreb, 2019., 135 str. Naslov izvornika: Emberszag. S mađarskoga prevela: Kristina Peternai Andrić.
U moru memoaristike posvećene Drugome svjetskom ratu, poglavito stradanjima Židova, šoi, postoje književna djela koja se izdvajaju zahvaljujući načinu na koji su autori prosječnome čitatelju prenijeli nepojmljiva i neusporediva zbivanja. Među njih nedvojbeno valja ubrojiti zapise Ernőa Szépa (1884. – 1953.), mađarskoga međuratnog pisca, koji je ostvario zavidnu karijeru profesionalnoga spisatelja, okušavši se jednako uspješno u gotovo svim književnim žanrovima, počevši od pjesništva, proze pa do kazališta, ali i članaka te eseja u brojnim međuratnim književnim časopisima.
Szép je 1939. bio čovjek u pristojnim godinama, sviknut na ugodan građanski život, ugledan i cijenjen u mađarskim intelektualnim krugovima. Više od tri desetljeća živio je u središtu Budimpešte, na Margitinu otoku, u kući s pogledom na cijelu prijestolnicu. Miklós Horthy regent je na čelu Mađarske. Admiral u zemlji bez mora, koji je pomogao krvavo ugušiti revoluciju 1919. godine, stavlja se na raspolaganje Hitleru i Mussoliniju, pridruživši im se u napadu na Jugoslaviju, tražeći teritorije koji su ustupljeni Rumunjskoj i Slovačkoj nakon sloma Austro-Ugarske, provodi teror, zatire svaku oporbu, ma s koje strane političkoga spektra dolazila. Začudo, ne dira Židove, oglušujući se na sve krvožednije zahtjeve nacističkih glavešina. Sudbina Njemačke i Italije ipak se promijenila, Crvena armija s Istoka te Saveznici sa Zapada i juga pritišću njemačke postrojbe na svim bojištima, primoravši ih na povlačenje. Horthy je namirisao svoju šansu za spas i potajice započinje pregovore sa Saveznicima. Hitler je, čuvši to, smjesta uhitio regenta, stavio ga u kućni pritvor i na vlast doveo dotad marginalizirane ultradesničarske Strelaste križeve pod vodstvom Ferenca Szálasija.
Sredina je 1944. godine. Započinje masovna deportacija mađarskih Židova u koncentracijske logore. Nesigurnost, strah od sutrašnjice, getoizacija, prisilni rad. Ernő Szép preseljen je u jednu zgradu označenu velikom Davidovom zvijezdom. Živi s dvije sestre i bratom, ne želi izlaziti u javnost jer bi morao odjenuti kaput sa zvijezdom. Kretanje je sveo uglavnom na druženje sa sustanarima. Szép bilježi svakodnevicu, reportažnim, suhim novinarskim stilom opisujući zbivanja u gradu (zamračenja zbog savezničkih bombardiranja, odlaske u nabavku hrane, glasine koje govore o sve većim zvjerstvima novoustoličene vlasti) te u zgradi (opisi svakodnevnih razgovora, lepeza šarolikih likova koji oslikavaju mađarsko društvo, razbibriga, strah, međuljudski odnosi, čitanje, promišljanja o budućnosti, slušanje londonskoga radija...). Stanje u zemlji sve je neizvjesnije, glasine o dolasku Crvene armije svakim se danom šire ali i raspršuju, izvješća s ratišta govore o ustrajnome njemačkom otporu savezničkom nadiranju, Strelasti križevi provode sve žešći teror, namirnice je sve teže pribaviti, čuju se glasine o tome da švedska i švicarska veleposlanstva izdaju propusnice koje omogućuju spašavanje od prisilna rada i barem neku vrstu zaštite. Szép sumnja u istinitost glasina, sluti crne dane za sebe i svoje susjede. Listopad je 1944. Crvena je armija sve bliže Budimpešti. Szálasi je naredio da se Židovi iskoriste za kopanje rovova nadomak prijestolnice, koji bi trebali spriječiti ulazak sovjetskih tenkova u grad. Szép je sa skupinom sunarodnjaka upućen na prisilan rad u obližnji gradić u tvornicu cigle. Ali u toj se tvornici cigla ne proizvodi. Zato Szép dobiva lopatu i štihaču u ruke, i to će sljedeća tri tjedna biti jedini rekviziti kojima će raspolagati. Mučenja golobradih mladića, koji se sadistički iživljavaju na uglavnom postarijim židovskim sugrađanima (Szép je navršio šezdesetu!), vremenske neprilike, stalan osjećaj gladi, posvemašnji izostanak sućuti, neizvjesnost glede sutrašnjice, bolesti, umiranja, nasilne smrti, sve su to zbivanja koja Szép bilježi bez emocionalnog suživljavanja sa zbiljom.
Nije tu riječ o ravnodušnosti, nezainteresiranosti ili osjećaju intelektualne nadmoći. Ne, Szép si je u zadaću dao sastaviti neku vrstu izvješća koje će nakon svršetka te mȍre možda poslužiti za utvrđivanje činjenica, kao potvrda nepojmljivog trenutka ljudske povijesti. Szép rijetko kad izriče izravnu osudu njemačkih ili domaćih krvnika, uglavnom je to u krajnjim situacijama, ali i tada je riječ o nekom sveobuhvatnijem uvidu koji kao da je „zagledan“ u budućnost. Jezgrovitost i škrtost njegova jezika/izraza odražavaju brzinu kojom su se događaji zbivali, u kojima nije bilo odveć vremena za razglabanja ili podrobnija raščlanjivanja. Szép ne utvara da je nadmoćan narator koji s visine promatra situaciju i nudi konačne odgovore i rješenja. Ipak, umnogom podsjeća na velikane tzv. logoraške književnosti. Nezajažljivom željom za čitanjem (čak se i na prisilnom radu dokopao nekog detektivskog romana koji ipak nije stigao pročitati) u sjećanje priziva lik Prima Levija koji je u Auschwitzu učio strani jezik. Reportažnim pak stilom, lišenim osude, podsjeća na Tadeusza Borowskoga i njegove zastrašujuće priče iz Auschwitza, elegancijom na dnevničke zapise Sándora Máraija iz istoga razdoblja, estetskim promišljanjima na eseje Jeana Améryja, malobrojnim prikazima krajnjih zvjerstava na zabilješke Jorgea Semprúna, nekim stavovima o sudbini svojega naroda u sjećanje doziva dnevničke zapise Mihaila Sebastiana i njegovo mišljenje o odnosu Židova i Rumunja. Unatoč svemu, Szép je originalan pisac, svaka stranica ovoga izvješća svjedoči o autorovoj nadarenosti, o spisateljskome daru koji nisu uspjele zatrti ni najsurovije životne okolnosti. Szép stalno na umu ima čitatelja, stoga mu se opetovano obraća, osobito kako bi naglasio podvojenost između književnoga teksta i zbilje, koje se u njegovu slučaju neprestance isprepliću i nadopunjuju.
Ljudski zadah posljednje je veće Szépovo djelo. Napisano netom nakon nemilih događaja koje je opisao, 1945., nije izazvalo veću buru u mađarskoj javnosti. Mađarska zbilja tada već ponovno postaje sve crnjom; nad nju se nadvio tmast oblak nove totalitarne stvarnosti, one komunističke, koja će progutati ostatke građanskoga društva kojemu je Szép nedvojbeno pripadao. Veliki Desző Kosztolányi i Gyula Krúdy, koji su hvalili njegovu poeziju, preminuli su prije rata, Sándor Márai emigrirao je u zadnji čas 1948. godine, Antal Szerb pretučen je nasmrt početkom 1945. u koncentracijskome logoru, a mladi Imre Kertész vraća se iz logora i pokušava uključiti u novu stvarnost.
Ernő Szép umire 1953., doživjevši procese Rajku i pad Rákosiju. Šteta što nije doživio 1956., svijet bi zacijelo dobio jedno od najpotresnijih i najupečatljivijih svjedočanstava mađarskoga ustanka.
(Adrian Cvitanović © IO DHK)