Željka Lovrenčić: ISTANČAN STIL I IZBRUŠEN JEZIK / Antun Pavešković
ANTUN PAVEŠKOVIĆ: PRISPODOBE, Jesenski i Turk, Zagreb, 2018., 223 str.
Antun Pavešković, znanstvenik zaposlen u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, predavač na Hrvatskome katoličkome sveučilištu u Zagrebu te dugogodišnji suurednik biblioteke „Male knjižnice“ Društva hrvatskih književnika, dokazao se kao uspješan i zanimljiv pisac priča, pripovijesti i novela. Nakon knjiga Oproštaj i Suvišna roba, pred nama je njegovo novo djelo Prispodobe, koje obuhvaća petnaest proznih uradaka tematski vezanih uz autorov rodni grad koji je i inače njegova omiljena tema.
Tematiku prelijepoga Dubrovnika i život njegovih stanovnika već obrađuje u knjizi naslovljenoj Suvišna roba, koja obasiže jedanaest priča. U njoj se nižu povijesni i suvremeni događaji vezani uz Grad.
Mogli bismo reći da je knjiga Prispodobe njezin uspješan nastavak te da grad u kojemu je rođen, gdje je proveo djetinjstvo i mladost, i dalje zaokuplja Paveškovićevu pozornost.
Knjiga započinje zanimljivom i poučnom pričom naslovljenom Hambaša i gospari u kojoj je obrađena uvijek aktualna tema odnosa vlasti i umjetnika. U ovome je slučaju riječ o razdoblju renesanse, ali možemo pronaći poveznice i s današnjim dobom – ni u suvremenome svijetu odnos prema umjetnosti i umjetnicima nije se puno promijenio. I danas oni najvećim dijelom ovise o volji pojedinih birokrata koji im kroje sudbinu. Priča kazuje o vezama između kršćanskoga i muslimanskoga svijeta. Na suptilan način ukazuje se na njihove sličnosti i razlike. Kako bi nam ispričao priču o povijesnim događajima i vječnoj temi odnosa prema umjetnosti i umjetnicima u pojedinome društvu, autor je zasigurno morao posegnuti u arhivske spise. Priča završava zaključkom da se glavni junak – umjetnik uspio osvetiti sredini koja ga je odbacila, i to osvetiti tako da su njemu i družini kojoj se priključio, nakon neshvaćanja njegove ljubavi prema glazbi u rodnome gradu, morali platiti za odlazak iz njega jer vlasti nisu željele da život stanovnika gosparskoga Dubrovnika narušava neugodna buka koju je stvarala turska glazbena skupina.
Obrađujući tematiku Dubrovnika, osim povijesnih događaja i realističkih opisa života njegovih stanovnika, Pavešković poseže i za onostranim – u stvarnost i svakodnevicu vješto upliće fantastične elemente. Primjerice, u priči Nesanica pribjegava mistici kako bi što vjernije opisao snagu svetoga Vlaha, dubrovačkoga zaštitnika, i njegov utjecaj na stanovnike. Život u tome gradu i njegovo zapravo zatvoreno i nepristupačno društvo opisuje i u priči O pitanjima, besanici i odgovorima gdje je glavni lik pobožni Petar koji redovito pohađa crkvu i kojega zbog posvećenosti vjeri sugrađani ismijavaju. Teološkim temama autor se bavi i u priči Skromnost.
Posebno su privlačne priče Sedmi kat i Čudovište, napisane u borgesovskoj „maniri“. U njima autor uspješno miješa stvarnost i fantastiku. Na istome je tragu priča Staričica koja je živjela da hrani mačke, koja ujedno opisuje mediteranski način života.
Dobar poznavatelj književnosti i njezin ljubitelj, Pavešković rado piše o književnim temama te slijedi svoje književne uzore – Vetranovića, E. A. Poea, Buzzatija, Gundulića... Njegovu posebnu sklonost duhovnoj tematici primjećuje kritičarka Mira Muhoberac, također rođena u Dubrovniku, koja u tekstu objavljenom u „Vijencu“ (br. 671) zapisuje: „Vjerojatno nije slučajan autorov naslov cijele knjige – prispodobe. Asocira prije svega na Isusove prispodobe, karakteristične za Evanđelje.“
Nema dvojbe da je riječ o obrazovanu i načitanu piscu koji je svoju erudiciju odlučio staviti u službu čitatelja.
U nizu zanimljivih priča napisanih raznovrsnim stilovima, posebnu pozornost izaziva ona naslovljena O licu i naličju dobrote. Posrijedi je fantastična priča nadahnuta dramom Mavra Vetranovića u kojoj su glavni junaci nestašni vražići Krivorilo i Gadnidah. Budući da se radi o vragovima, oni bi, logično, trebali činiti zlo. Ali, autor duhovito ukazuje na činjenicu da je linija između dobra i zla, odnosno između vragova i anđela, vrlo tanka pitajući se: Kako bi vrag znao što je zlo da u njem nema traga dobroga i kako bi anđeo znao činiti dobro da u njegovoj naravi ne čuči barem mali vražičak? (str. 121). Znači, ni u svijetu gdje vladaju anđeli i vragovi nije sve crno ili bijelo. A čini se i to da vragovi nisu više ono što su nekada bili jer u ovoj priči ipak nastoje ljudima ne nanositi zlo.
Fantastične elemente prepoznajemo i u pričama Propast svijeta, Suzana vječna i Bajka o povratku kao i u Astronautu gdje, uz fantastiku, nailazimo na autobiografske elemente. Autobiografija se opet nazire u zanimljivoj i posebno toplo napisanoj priči Čovjek koji je volio knjige. U doba kad se knjiga sve više zamjenjuje Internetom, lijepo je pročitati rečenice poput ovih: U međuvremenu, uzimao bi knjige sa stola. Držao ih u rukama ne gledajući naslova, omjeravao ih, upijao njihov miris. Najprije nasumično. Potom sustavno, po redu, jednu po jednu. U njegovim rukama postajale su bića, poput ljudskih sudbina, svaka sa svojim tajanstvom, svaka u svojoj pojavnosti, u izgledu, formatu, boji, težini. Dodir s njima ispunjao ga. Sve više postajao potrebom. Na kraju, ne bi prošao ni jedan dan, a da ne dohvati neki od svezaka, opipava ga, okreće s raznih strana, pa ga odloži na stol da bi dohvatio drugi, a s njim iznova kao s onim prije (str. 211). One bude nadu da knjiga, ona od papira i s patinom vječnosti, neće tek tako otići u zaborav.
Na kraju ovoga zapisa možemo zaključiti da su Paveškoviće priče uistinu zanimljivo štivo u kojemu, uz raznovrsne i znalački obrađene teme, pozornost privlače istančan stil pisanja te izbrušen jezik koji pojačava estetski dojam čak i onda kad opisuje naizgled posve trivijalne stvari. Tako još više do izražaja dolazi piščeva vještina ispreplitanja prošlosti i sadašnjosti, realnoga i nadrealnoga, ali i raznih književnih stilova – realističkih opisa suvremenoga doba i povijesne tematike, fantastike te znanstvene fantastike.
(Željka Lovrenčić © IO DHK)