Boris Domagoj Biletić: OGLEDNO OBILJE OGLEDĀ / Jelena Lužina

JELENA LUŽINA: PULSKI ESEJI, Niz Istra kroz stoljeća, XIII. kolo, Istarski ogranak DHK i Čakavski sabor, Pula – Žminj, 2019., 330 str.

Pred čitateljem je četvrta „hrvatska“ knjiga Jelene Lužina, znanstvenice i spisateljice. Rečena činjenica bez bar najkraćega objašnjenja ne bi značila mnogo. Naime, pogleda li se, makar i površno, u autoričinu bio-bibliografiju te u vrlo sažet životopis pri koncu sveska, s jedne strane, a s druge u pregled objavljenoga ove, u mnogome smislu i poglavito sadržajima, pulske i istarske hrvatske autorice, ustvrditi nam je upravo što slijedi...

Nakon najbitnijih, onih koje obično nazivamo formativnim životnim godinama, posebice u intelektualnome i kreativnom smislu, ukratko a da ipak nije preuzetno rečeno, svijet je – izvan njezina užega istarskoga zavičaja i hrvatskoga domovinskoga prostora – u Jeleni Lužina dobio gotov i posve oblikovan „proizvod“: vrsnu, stras(tve)nu, angažiranu, načitanu, uvijek znatiželjnu i nikada, gotovo ničime baš posve zadovoljnu, u svakome slučaju stvaralački nemirnu i novim izazovima trajno sup(r)o(t)stavljenu osobu, perfekcionista, kojoj je pozornica – čitav svijet. I ne samo pozornica uzeta u šekspirijanskoj, pače izvorno Shakespeareovoj definiciji (ovdje autorici malko „podilazim“ s obzirom na njezin naglašeno teatrološki svjetonazor, dramsko-„dramatičan“ poziv i, u mnogim joj ovdje uvrštenim tekstovima i in/vokaciju, „teatralan“ pristup.).

E sad, kada kažem i napišem teatralan, to doista treba čitati kao „teatralan“. A zašto? Zato što Jelena, sada neka mi konačno bude dopušteno (a dopuštam si ga) stanovito „intimiziranje“, neprestance, prvo, gdjekad i nerijetko maestralnim, a, drugo, propedeutički gotovo u pravilu uzoritima i oglednim tekstovima, pa dakle i esejima, po(d)učava u/o stvar(n)ima i pojavama manje ili više (ne)znanima. Ako su široj javnosti umnogome neznane, tada i ona intimizira i, posve s pravom, dapače potrebito, docira upoznavajući javnost s osobom/osobama, odnosno temom/temama, i kao svjedokinja vremena i kao sveučilišna profesorica; tȁ, koliko li je puta samo u tekstovima ove knjige spomenula svoje studente i svoj odnos/pristup njima i s njima bezmjerju znanja, knjiga, izvedbi, teorijskim i praktičnim problemima onoga čime će se ti mladi ljudi u budućnosti baviti, za što se, uostalom, temeljito studirajući spremaju! Piše i govori ona na tim i takvim mjestima svojih eseja, zapravo, o suradnji s mlađima, razmjeni, dakle dvosmjernoj komunikaciji, što je bit, smisao i svrha svakoga dalekosežnog i osmišljenoga po(d)učavanja. Ako je posrijedi, pak, ono znano, naime osobe i, osobito, teme, tada se uglavnom referira na najbolje odnosno najbolje iz najboljega – bilo to u literaturi općenito, dramskoj i inoj, bilo pak u teoriji, književnoj, poimence kazališno-teatrološkoj, ili pak onoj iz pòklada/temelja općecivilizacijskoga, onoga humanističko-humanoga bez kojega nismo niti možemo biti ono što bismo kao misleća i kritička bića trebali biti/postati. Ovo potonje, dakako, uz izniman napor i angažman pojedinca i kolektiva, čemu je sve manje nade i izgleda u svijetu kakav on već danas jest. No, o netom rečenomu dalje ne bih, jer je tema gotovo beskrajna, a moji kapaciteti u toj stvari skromni, dakle: ovaj svijet nitko od nas promijeniti ne će niti je to kadar učiniti, kao ni prethodnici nam (ako je ta činjenica uopće utješna). Ali ga valja, svijet, pokušati učiniti što boljim, trsiti se i ne odustajati – i o tomu štošta piše u tekstovima što slijede.

Život ima svoju logiku i priču i, „nikad ne reci...“. Dakle (da baš ne napišem ergo ili elem, poput naše autorice, nerijetko), iz jedne „takve i takve“ Pule (posredno i Istre), no današnje Pule poglavito – s definicijama i doživljajem (zapravo nimalo optimističnima, dapače) koje s autoricom gotovo posve dijelim, a imade tih odrednica u knjizi napretek – otišla je ona u svome naponu, to će reći na početku razdoblja obilježena najvitalnijom čovjekovom životnom energijom i snagom, otišla odavde iz osobnih i inih razloga i, napisat ću to mirne savjesti i čista srca, naposljetku je dobro što je tomu (tada bilo) tako. Da, dobro je. Bila je već dala dotad tome istom grad(iću) mnogo, a čini se, iz nekih joj tekstova, i on je nešto dao njoj (poneku osobu, mnoge teme, još više dvojbi i dilema...). No, da je tek imala što dati, ono najbolje i najjače, to se podrazumijeva i vidi. Pa i ova je knjiga potvrda tomu.

Istodobno, zapravo susljedno, dala je nemjerljivo više jednoj drugoj kulturi i drugome (bliskom) narodu, makedonskome, i to jako, jako puno, mnogo; utemeljila njihovu teatrologiju, gotovo ispočetka i iz temelja, da ne idem(o) dalje. Nešto od tih tragova i činjenica možete pročitati u spomenutoj bibliografiji prema koncu knjige. Očita je, i na ovomu primjeru, ona već „otrcana“ maksima, naime ta kako život piše romane – ovdje, eseje!

Vraćam se Jeleninu izvornu zavičaju – Istri, Puli (osim što je „tek“ rođena u jednome Dubrovniku, toliko znamenitu toposu da, kad ne bi bio baš taj koji jest, vjerujem u to da ni ona sama, a ni mi s njom, nijedno drugo mjesto na kugli zemaljskoj, pa bilo ono i jadransko-hrvatsko, baš toliko spominjali ne bismo). Pula je, što je očito iz mnogih uvrštenih tekstova, njezin grad, ipak i unatoč svemu, iako u njemu danas ni doslovce više nema adrese, ali ima sebe ovdje i grad u sebi. Nakon odlaska odavde sada već dalekih 1980-ih, predugo je nije bilo, naime čovjek brzo „ispari“ iz svijesti drugih, čak posve iz sjećanja, čemu ne mora biti razlogom samo tvarno/fizičko iščeznuće, a nekmoli prelazak na Drugu stranu, onu bolju stranu života. Tako ni Jelene ovdje prilično dugo „nije bilo“, osim u ponekim, tu i tamo, novinskim kolumnama i rijetkim spominjanjem među bivšim sugrađanima.

Sama mi je višeput rekla i to kako sam je, hajde recimo kako smo je vratili „doma“ pozivom na, ne varam li se, već druge po redu Pulske dane eseja (2004.), otkad je, gotovo beziznimno, njihovom sudionicom u raznim ulogama. Evo smo ih, PDE, netom održali već 17. put, dakako uz njeno sudjelovanje. Bila je tada, početkom dvijetisućitih, zahvalna i ushićena kreativnim povratkom kući, domu; mislim da su osjećaji i doživljaj iste činjenice bili uzajamni, a bili smo i dvadesetak godina mlađi. Otad je mnogo vode proteklo pod nekim mostovima, pa i skopskima, no mi na (sjeverno)jadranskim stranama možda bismo prije svu tu vodu prispodobili našemu najprirodnijemu zrcalu – moru; mnogi su vali i tolikoput našu Jelenu otad do danas na krijestama svojim (zanemarimo usputne zrakoplove, autobuse, taksije i inu prozaiku) „dopeljali drito doma“.

U međuvremenu nagovorih je i to da postane članicom Istarskoga ogranka DHK, potom i punopravnom članicom Društva hrvatskih književnika, gdje joj je bilo i jest prirodno i naravno mjesto. Usto, zajedno smo autorski i urednički objavili njezinu prvu i daljnje knjige na materinskome joj, hrvatskome jeziku, i to sve nakladom Istarskoga ogranka DHK: Esej kao zavođenje (2008.), Meštar: fragmenti o Ivi Ermanu, glumcu (2013.) te Marija Crnobori: eseji o fragmentima (2016.), koja je knjiga za izvrsnost osobito potvrđena Nagradom „Zvane Črnja“. Bez obzira na druge mogućnosti i možda izvjesne ishode, ostaje činjenica da su Puljanku Jelenu Lužina u matičan joj i izvoran kulturno-kulturološki prostor, potvrđeno navedenim konkretnim nakladničkim ostvarenjima, u domaći ambijent vratili baš njezini Puljani.

Uz još mnoštvo tekstova i drugu raznovrsnu suradnju, maloprije potcrtanu tek u bitnim naznakama, evo i knjige pred vama, evo Pulskih eseja. Zašto, kako i čime su oni – pulski? Najkraće: tematski ili pak izravnim povodom nastanka, brojni su priopćeni ili pročitani „na zadanu temu“ na Pulskim danima eseja, nadalje, svjedočeći o osobama i (njihovim) osobitostima, djelomice ili pak cjelovito posvećeni pojedincima, (ne)posredno institucijama, vremenu i ovome podneblju, u najrazličitijim prigodama, čak i kao osobne posvete ljudima, a onda većim dijelom i objavljeni u pulskoj Novoj Istri, nekim zbornicima, separatima i sl., ili do ove prigode neobjavljeni, odnosno ne u obliku koji ovdje donosimo. Uostalom, i bez obzira na netom rečeno, ovi su ogledi/zapisci/svjedočanstva..., a sve u rastezljivoj esejističkoj formi, dragocjen doprinos kulturnoj i književnoj, institucionalnoj i izvedbenoj kazališnoj, glumačkoj ili, naprosto, organizacijskoj osobno-iskustvenoj, mjestimice i političko-prošlosnoj – s nemalim te nerijetkim polemičkim naglascima i stilsko-stilematskim „iktusima“, naposljetku čisto i najizravnije (u izvornoj i odatle iskonskoj ljudskoj dimenziji poimanja te i takve definicije, a ima ih mnogo) – oni su, ovi tekstovi, itekako mjerljiv prinos novijoj povijesti zavičaja u doslovnome smislu, a zavičaju duha navlastito.

I kad problematiziraju (ne)davnu prošlost, autoričini zapisi itekako se tiču naše svakodnevice, stvarnosti, čak i zbilje, osobito one ne(p)ostvarene, uslijed tolikih promašenih i propuštenih prilika što, osobito u Puli, idu na dušu uskogrudne i kampanilističke lokalne politike koja je (i danas kao desetljećima unatrag) sama sebi svrhom i paradoksalno onemogućava te ništi vlastite potencijale bijegom u provincijalno, zatvorenost, samodovoljnost, strahom od bolje (ovdje npr. „austrougarske“) prošlosti, a sve uime efemernih ciljeva, razloga i interesa trenutka i pojedinaca („homunculusa“, o kojima ponešto, ali bitno, piše Albino Crnobori u nedavno objavljenoj knjizi U snu unutar iste ove edicije). Njihove (pojedinaca/političarā, partija, interesnih skupina, prigrabljene manipulativne moći...) bezlične sjene ili izravni idejno-ideološki sljedbenici, klonovi uvlas jednakih i već viđenih, poput kakve sljedbe grad iz naslova knjige i dalje drže uznikom i rubnim rubom periferije u svakome smislu. Kulturno-stvaralačkome osobito. Jednoumlje će u Puli i Istri, ne dao Bog – ali će bojim se zacijelo biti tako – godine Gospodnje 2022. obilježiti čitavo stoljeće svoga marša kroz institucije, države i režime, a zapravo marša ljudskim dušama i mentalnim sklopom. Žalibože.

U tome mi se, potonjemu, smislu osobito znakovitima u ovoj knjizi nadaju posebice neki tekstovi. Stoga neka mi na koncu ovoga pokušaja da napišem, možda i nepotreban, uvodni tekst Pulskim esejima, bude dopušteno napisati i naglasiti: Jelenin uvodni Proslov, svjedočanstvo je iskusne i zrele žene o sjećanjima djevojčice koja s majkom netom bijaše kročila u Pulu – lijepo, zacijelo pouzdano i upečatljivo, lirski napisano štivo, ako se smije reći, mjestimice čak i „bolno“, zacijelo emotivno i emocionalno vrlo angažirano i isijavajuće. A tek tekst o 1918., tek je taj najliterarniji i opet gotovo do bola iskren zapis (posredno) o sebi i svojima u raznim vremenima iliti uvijek istome vremenu s raznih perspektiva, nazorā, naraštajā i iskustava! Unutar ovoga preobilna surječja, većina bi rekla u ovome je kontekstu, rečeno toliko mnogo o tolikim temama, osobama i osobnostima, a jako mnogo i među retcima, da je vrlo teško istaknuti ponešto što bi, neopravdano, moglo zasjeniti što drugo.

No, riskirat ću i drznuti se... Čitatelju dragi i poštovani, nemoj preskočiti/„preskočiti“ ni riječ autoričinih promišljanja o Zvani Črnji, profesorici/Profesorici Ljubici Ivezić, Mariju Kalčiću, Darku Gašparoviću..., jednako ni o temama, navlastito glede Čakavskoga sabora, Istarskoga narodnog kazališta (ili onoga što je od njega danas još ostalo!) u likovima značajnih mu protagonista, zatim patnji, (kazališnoj) slobodi, Salomi, Elektri... Zapravo, ne govorim dosljedno ni kako bih želio: jer ne valja propustiti nijedan ulomak ove važne knjige, kako u autoričinu opusu tako, bogme, ni u iskustvima svakoga čitatelja ponaosob – bio on autoričin suzavičajac, neutralan/„neutralan“ čitatelj, kazališni gledatelj s pretplatom ili „padobranskim“ navikama, prijatelj ili poznavatelj likova i djelā ovdje tematiziranih osoba, pojava, problemā, fenomenā, ljubavi ili žalosti za čime promašenim, žuđenim a neostvarenim, započetim a nedovršenim (jer su neki drugi to tako htjeli).

Svaki je tekst Jelene Lužina strastveno i maksimalno angažirano napisan, korjenito dotjeran, stilski osmišljeno postojan, nerijetko šarmantno stiliziran, ali zacijelo nastao iz čistoga uvjerenja i mnogih ljubavi, sklonosti, svakako s poznavanjem materije i svladane građe, natopljen životnim iskustvom i čitateljskim maratonima ovjeren..., ukratko i sukladno naslovu njezine prve hrvatske knjige, koju sam, napisah već, također imao radost urediti: poput te knjige, i ova esejistički (jednako ili možda čak više) zavodi. Zavodi metaforički i doslovno.

I kad se s njom (katkad „enervantnom“, što je također jedna od omiljenih joj riječi!) ne slažem(o), i kad urednički (pre)strogo redaktiramo neke tekstove, i tada kad bismo najradije otvoreno i žestoko polemizirali, i onda kad nam lagano „ide na živce“ svojim metodičko-didaktičko-pedagogijskim, katkad „barokiziranim“ (neskromno: poput nekih mojih ovdje) rečenicama te edukativno-profesorskim, ali prebogatim praktičnim iskustvom, ponavljanjima i ponavljanjima (istim ili blizim citatima i citatima iz opće, uglavnom literarne, škrinjice mudrosti naše uljudbe), oplemenjeni smo i obogaćeni načinom kako prenosi znanje i spoznaje, svojevrsnom „vlastitom epistemologijom“, čitamo sa zadovoljstvom, znatiželjno i s poštovanjem našu autoricu.

Završit ću donekle ex abrupto. Naime, kao Puljanin nisam baš ljubomoran na naslov ove knjige, jer je posve prikladan sadržaju i, pače, očekivan, ali pitam se kako to da nikomu dosad nije na pamet palo ovako nasloviti knjigu? Ili, obratno, možda smo tek sada na okupu dobili građu (odatle onda i mrvica „ljubomore“) koja u nekoj posve posebnoj mjeri, postupno nastajući i gradeći se i na stranicama navedena pulskoga časopisa, zavrjeđuje naslov kojime se kiti. Jeleni Lužina čestitke – chapeau! (piše ona doslovce tako negdje u esejima koji slijede), a drugima, bez obzira na grad i podneblje, želim jednak doživljaj užitka u tekstu, u tekstu užitak.

Neka knjiga, uza sve rečeno, čitateljima bude i nov izazov u promišljanju svoje sredine i sebe samih u njoj. Jer, podsjetimo, postoji nekoliko iseljenih i zauvijek (pogotovo za ovaj grad) izgubljenih Pula, na desetke kreativaca (da ne govorimo o pripadnicima nekoliko naroda) koji su je što milom što (višom) silom napustili ili morali napustiti i svoje nemale potencijale, brojni, ostvarili negdje drugdje, zacijelo ondje gdje su bili dobrodošli u daleko većoj mjeri negoli u svome/„svome“ gradu. Mnogi su među njima i danas primjetno djelatni diljem Hrvatske, ali i po svjetskim metropolama. Jedna od jakih žena ove i ovakve Pule bila je i ostala Jelena Lužina kojoj od srca čestitam na ovoj i ovakvoj knjizi – ostvarenju doista čistih računa (da dokraja ostanemo donekle „citatni“) pa stoga i duge, duge ljubavi.

(Boris Domagoj Biletić © IO DHK)