Franjo Nagulov: UGODNO IZNENAĐENJE / Zvonimir Grozdić

ZVONIMIR GROZDIĆ: UTROBA, Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, Sisak, 2019., 75 str.

Izvan glavnih struja suvremene hrvatske pjesničke produkcije kriju se, sasvim sigurno, i oni naslovi čiji kvalitativni kapacitet zaslužuje čitateljsku pozornost. Do tih naslova, međutim, nije jednostavno doći. Razloga je tomu više. Prije svega, hiperinflacija pjesničkih naslova (svega onoga, naime, što nonšalantno biva kategorizirano poezijom) uvelike otežava potragu za rukopisima na tragu estetske izvrsnosti. Drugi je krucijalan razlog nedostatna (nikakva, takoreći) promocijska aktivnost vezana uz spomenuta ostvarenja izvan glavnih pjesničko-proizvodnih struja, poglavito ukoliko su posrijedi izdanja u (čak i za ovdašnje pjesničke prilike) krajnje limitiranim nakladama nakladničkih kuća ili udruga ograničenoga djelatnog utjecaja. I premda prvenstvena zadaća književnoga kritičara nije baviti se rudarskim poslom pretraživanja, uvjetno rečeno, skrivenih naslova vrijednoga estetskoga dometa, valja imati na umu kako je posljedica nedostatne recepcijske budnosti neusvajanje ostvarenja o kojima bi se, u drukčijim okolnostima, jamačno pisalo i govorilo. Dakako da time otvaramo jedno od važnih pitanja u kontekstu današnje književne (osobito pjesničke) hiperprodukcije, koje zaslužuje zaseban ogled. Na tragu rečenoga ovom prilikom valja prokomentirati rukopis Utroba zagrebačkog autora s lovranskom adresom Zvonimira Grozdića (r. 1972.) kojem je, uzgred rečeno, spomenuto ukoričenje peta cjelovito objavljena zbirka pjesama (od dosadašnjih ukoričenja svakako valja izdvojiti naslov objavljen u izdanju biblioteke „Jutra poezije“ naslovljen Pigmenti koji je nagrađen nagradom riječkoga Hrvatskoga književnog društva Književno pero, društva čiji je korišteni engleski naziv istovjetan onomu Društva hrvatskih književnika, što je opet problem svoje vrste!).

Rukopis nije podijeljen u cjeline te broji pedeset pjesmoproznih zapisa naslovljenih slovima pisanim brojkama (od teksta naslovljenoga Jedan do teksta naslovljenoga Pedeset jedan), a otvoren je citatom švedskoga nobelovca Tomasa Tranströmera (Madrigal iz knjige Za žive i mrtve, 1989.). Već prvi tekst (Jedan) daje naznačiti neke od temeljnih osobina Grozdićeva pisma, posebice intimizaciju u službi dosljedne provedbe ironijskoga odmaka (kao i ironijski odmak u službi intimizacije) te progresivnu prohodnost teksta pospješenu razmjerno šturom deskripcijom, povremenim ludičkim nabrajanjima te gdjegdje visokoekspresivnom poredbom; na otvaranju idućega teksta primjetno je i posezanje za vulgarizmima (koji će se, srećom posve umjereno, pojavljivati kroz čitav rukopis). Ironijski odmak u tekstu Četiri u službi je naglašenijega društvenog angažmana, pismovne dekonstrukcije morala na zasadama licemjerja: Na radiju domoljubna pjesma glazbenika koji je rat proveo u Njemačkoj. Sjetih se Célinea. Kaže da junačko pjesništvo neodoljivo ovladava onima koji ne idu u rat, a još više onima koje rat uvelike obogaćuje. Konobar pojačava hit. Kao da je znao o čemu razmišljam. Preuzetnosti lišena povremena brbljavost pjesničkoga jezika povremeno rezultira osobito efektnim završnicama kao u tekstu Pet; ističem: Oprostite, ako nije problem… ponovi glasnije konobar. Sad sam ja nadrkan. Pitam gdje žuri. Kraj je smjene, veli, mora napraviti obračun. A i cura ga čeka. Prstom pokazuje djevojku sa šiltericom. Ona zamišljeno stoji na ulazu lokala i puši.

U tekstu Devet provedena je rodna transpozicija subjekta; rukopisno je polazišni subjekt sada primateljem subjektičine poruke – subjektičin je iskaz, pak, ispovjedno obojen, ujedno optužiteljski i pokajnički, uz naročito upečatljive trenutke središnjice teksta. Efekt začudnosti, postignut kombinacijom jezika larpurlartističke osjetljivosti te uličarske sintakse, primjećujemo u tekstovima Deset i Jedanaest. Roklicerovsko koketiranje s patetikom u službi hiperbole te ironijskoga odmaka začinjenoga leksičko-sintaktičkim prevratom nalazimo u tekstu Trinaest dok je u tekstu Četrnaest odmak realiziran primijenjenim leksičkim trendizmima (hendlam, hejteri, lajkanje, hejtanje) koji su, pak, stilski bezrazložno stavljeni u kurziv čime, u danome slučaju, ironijski sloj gubi na uvjerljivosti. Tekst Osamnaest komentar je egzistencijalne ostvarivosti dvojine putem kompromisa: Kako bih te zadržao, napravio sam tvoj odljev od nehrđajućih viškova sebe. Malo ih je, ali sam uspio. Ti si ja. Sve ostalo, sve suvišno i teško odbacio sam usput. Ispočetka su to bile sitnice. Riječi obojene ljutnjom, stare ploče, cipele i poderane traperice. Osim toga što ukazuje na povremeno problematično pozicioniranje pomoćnoga glagola biti u rečenici, navedeni primjer možda je i suviše jakom aluzijom na Alkemiju slova Arthura Rimbauda za koju, međutim, nisam siguran da je bila dijelom autorske strategije. Odbačene pjesme kao odbačene jedinice mozaika ličnosti (čija je mogućnost reintegracije izvjesnom) semantičkom su okosnicom teksta Devetnaest. Neonaturalistički zapis naslovljen Dvadeset, pak, jedan je od emotivno naglašenijih trenutaka rukopisne cjeline: Danas me nazvao rekavši da nemam pojma kako je to kad nemaš s kim, a ni protiv koga. Ipak smo se brzo složili. Protiv nekog uvijek imamo. Hospitaliziran je, a moje poruke upućene njemu pročitao je doktor s klinike za psihijatriju.

Tekst Dvadeset dva promišljanje je tematsko-motivske klasifikacije s obzirom na, estetski gledano, nejasan kriterij stupnjevanja bitnosti; tekst je intertekstualnih natruha kojemu, s obzirom na intertekstualnost, dopisujemo tekst Dvadeset četiri u kojemu progres uočenoga rezultira promišljenom citatnošću. Zapis naslovljen Dvadeset sedam koncentriran je na turobnost prostorno-vremenske izmještenosti, uz osobito uvjerljivu uvodnu dionicu. Subjekt, makar povremeno (i privremeno), vlastitu postojanost osigurava medikamentozno uvjetovanim spokojem (Dvadeset osam). Subjekt komentira i primijećeni kulturološki refleks utemeljen, uz ostalo, na kvantitativnoj (da ne bude zabune!) inflaciji komentatora pjesničke prakse (sarkastično ujedno komentirajući i vremensku prognozu), a što nalazimo u tekstu naslovljenom Trideset. Gustoća nanosa genitivnih konstrukcija katkad je, kao u tekstu Trideset jedan, nepotrebno izražena – naime, nije potrebno isticati to kako se učestalo posezanje za genitivnim konstrukcijama, što potvrđuje praksa, nerijetko ispostavlja stvaralačkom linijom manjega otpora – u danom je slučaju dovoljno promotriti uvodni segment: Sazdan od unikatnih dijelova na distanci držim raspojasanu osrednjost većine. Oni ionako ne razumiju oscilacije raspoloženja, kolebanja uz jutarnju šalicu čaja i kupanje u prosincu. Iz utrobe mi raste karnivorna biljka. Ruke su aktivne klopke za hvatanje plijena. Spomenute se konstrukcije, zbog izvedbene jednostavnosti, najčešće odnose na sintagme koje se sastoje od dvije riječi, a čija je druga riječ u pravilu stavljena u genitiv.

Tekstovi Trideset dva te Trideset četiri sadržajno-semantički detektiraju stanje dosade kao jednu od egzistencijalnih dominanti jedinke u suvremenom društvu. Tekst Trideset pet nastavlja spomenutu sadržajno-semantičku liniju te iz pozicije subjekta snažno propituje egzistencijalnu rubnost: Međuprostor je moj život. Moj vrt. Teškim čekićem razbijam hladni kamen kako bih sadio korjenasto povrće iz porodice pepeljuga. Kad izraste, sjest ću na pod, prekrižiti noge i crvenom bojom cikle premazati lice. U zapisu naslovljenom Trideset šest nalazimo ironičan komentar suvremenih jezično-purističkih tendencija ipak skromne izvedbene uspjelosti. Tekst je Trideset osam, sada već posve slobodno možemo zaključiti, pismo razvidne roklicerovštine: Pozdravili smo se mlako i gotovo kilavo pružili ruke. Nasmiješili se. Imala si nove naočale i kosu vezanu u rep. Ohrabren susretom, krenuh ti u obraz utisnuti poljubac. Opet bazdiš po alkoholu, hladno si rekla i odmakla glavu. Jutros sam se ugrizao za jezik, slažem bez pardona… samo sam usta isprao rakijom.

Tekst Četrdeset jedan čitamo kao subjektovo identitetsko klizanje u sve (te podjednako u ništa), a tekst Četrdeset dva kao komentar postblagdanske melankolije koja u kontekstu rukopisno postojane dvojine rezultira gubitkom euforije. Domišljata metaforička rješenja, posezanjem za pojmovima iz prirode na tragu vitalnoga dijela suvremene hrvatske pjesničke prakse, nalazimo u tekstu Četrdeset tri pri čemu primjer koji ističem jamačno predstavlja jedan od estetskih vrhunaca rukopisa: Iz vlažnog poljupca izlijeće morska iglica. Nekoliko me puta snažno ubada. Oštećuje krvne žile. Ne štedi ni vitalne organe. Dublje posjekotine istog trena postaju dom crvene moruzgve i smeđe vlasulje. Iz otvorenih rana nastat će koraljni grebeni i otoci. Potom slijedi doista strahovit tiskarski propust (teško je povjerovati kako je posrijedi kakva autorska intervencija koja bi utoliko bila stilski neopravdanom): naime, nakon teksta Četrdeset četiri ponavljaju se tekstovi od Trideset četiri do Četrdeset četiri. Taj propust, nažalost, ozbiljno narušava ukupan dojam po svršetku čitanja rukopisa. Tekst Četrdeset osam jedan je od kraćih zapisa pritom značajnijega kvalitativnog dosega kojim je, iz subjektove pozicije, gnoseološki razmotreno prije i poslije, a čemu dopisujemo završni tekst (Pedeset jedan) programatskoga karaktera.

Netko će čitanjem ovoga osvrta možda doći do zaključka kako je Grozdićeva Utroba zapravo slabo, neuvjerljivo ostvarenje kojemu ne treba posvetiti posebnu pozornost. Tomu, međutim, nije tako. Rukopis ima određene slabosti (koje su ovdje mahom navedene), ali obiluje kvalitetama koje ga preporučuju kao pažljiva čitanja vrijedan naslov objavljen 2019. godine (koja, usput rečeno, čini mi se nije bila upečatljiva kao 2018.).

Valja napomenuti da je Grozdić jedan od redovitijih sudionika tribine Jutro poezije čiji su pojedini autori do sada recepcijski usvojeniji no što je on sâm. Nepošteno, rekao bih, s obzirom na to da je ovaj naslov najbolje što mi se iz navedenoga kruga posljednjih godina našlo u rukama. Ovime ujedno korigiram i samoga sebe, nadasve diletantsku blagonaklonost koju sam si u odnosu na pojedine autore dopustio (posebice mislim na zbirku poezije Grizem Barbare Baždarić, koja je kvalitativno kudikamo slabija od Grozdićeva naslova). Netko će u toj korekciji vidjeti zločestoću, a netko, nadam se, i spremnost potpisnika ovih redaka priznati pogrešku te ju korigirati, poglavito ukoliko uzmemo u obzir strogoću pristupa prema novitetima poput onih Čolakhodžića i Vidaićeve, koji su možda ponešto slabiji u odnosu na ono što su ranije objavili, ali što je i dalje ponajboljim unutar ovdašnje suvremene pjesničke prakse.

(Franjo Nagulov © IO DHK)