Franjo Nagulov: KNJIGA KOJA VRIJEDI, ALI I ZABRINJAVA / Denis Ćosić

DENIS ĆOSIĆ: CRVENO PRIJE SUTONA, SKUD „Ivan Goran Kovačić“, Zagreb, 2019., 75 str.

Denis Ćosić (Karlsruhe, 1996.) novo je zapaženo ime hrvatskoga pjesništva. Punu je potvrdu doživio tijekom 2019. godine pojavivši se dvjema zbirkama: prva, naslovljena Neonski bog mržnje, objelodanjena je u sklopu drenovačke biblioteke Pjesničkih susreta u sklopu nagrade za najbolji rukopis mladoga autora s područja Slavonije, Baranje i Srijema, koja mu je dodijeljena godinu ranije i njom, jezik sâm pozicioniravši u središte autorskoga interesa, nastavlja tradiciju teorijski osviještenoga mladoautorskog pisma spomenute biblioteke koja je zakoračila u treće desetljeće kontinuiranoga izlaženja postavši nezaobilaznom činjenicom ovdašnjega pjesničkog postmodernizma. Druga, a ona je i predmetom ovoga razmatranja, ukoričen je rukopis za koji je Ćosić nagrađen mladopjesničkom nagradom Goran te, osim što potvrđuje strelovito autorsko sazrijevanje na zanatskoj razini, potvrđuje i ono što se čitanjem prvijenca dalo naslutiti: da je forma pjesme u prozi, naime, medij u kojem se stvaralački ponajbolje snalazi. Crveno prije sutona, dakle, pjesmoprozni je rukopis podijeljen u četiri cjeline, a sadrži četrdeset i jedan tekst minimalnih kvalitativnih oscilacija te razvidno konceptualne prirode (ne, doduše, onoliko razvidne kao u prvijencu). Dosad je recepcijski usvojen kao jedan od zanimljivijih pjesničkih naslova minule godine.

Rukopis otpočinje definicijom pojma suton iz Chevalierova Rječnika simbola, a zatim i uvodnim tekstom Simbioza iz kojega već uvelike razaznajemo visoku protočnost rečenice uz jaku vizualnu sastavnicu postignutu nizanjem razmjerno šturih no estetski učinkovitih pjesničkih slika.

Prvu cjelinu naslovljenu U žutoj travi otvara tekst Vračanje – motiv vrača, valja naglasiti, pritom je jedan od provodnih motiva prepoznatljiv u nekolicine značajnih generacijskih reprezentanata (poput Marije Dejanović ili Monike Herceg), a što će, daljnjim čitanjem rukopisa, iznova pobuditi zabrinutost koju sam u nekim ranijim osvrtima diskretno naznačio – bojazan kako bi makar nesvjesna tendencija prema oponašateljskoj praksi, posebice na provodno-motivskom te sintagmatskom planu, mogla nauditi izgradnji stilske autonomije pojedinih neprijeporno iznimno talentiranih glasova najnovije generacije hrvatskoga pjesništva. Pa ipak, spomenutu tendenciju za sada valja komentirati tek kao možebitnu opasnost u odnosu na Ćosićeve (i ne samo njegove) buduće stvaralačke napore (smatrajte to, ako hoćete, i kritičarskim kreditiranjem temeljenim na procjeni autorovih iznimnih stvaralačkih mogućnosti). U tekstu Razmnožavanje u zaljevu ameba primjećujemo suptilno uvođenje elemenata znanstvenoga diskursa: U meni živi zaljev sjećanja satkan od srdoboljnih ameba. Došle su same, putem receptornih stanica i s vremenom doputovale u živčane ćelije mozga. Motiv prirode u službi postizanja efekta začudnosti osobito je na tragu hvaljenoga prvijenca M. Herceg, zbirke Početne koordinate, u tekstu naslovljenom Gušterna. Pjesničke slike, opet na tragu najnovije generacije Goranovaca (ovdje bih svakako povukao usporedbu s Davorom Ivankovcem), ostvarene su uz dominantno posezanje za atemporalnim prezentom kao, primjerice, u tekstu Virginia; ističem: Zemlja popije srpanjsku anemiju, glina se stvrdne u stabilan teren, nebo ozari pastelna žutina. Tijelo postane vječni svjetionik. „Neopoganstvo“ provodnih motiva (koza, vime, vatra, vrač, šuma) u sjajnom je tekstu Koza tekućica ovaj put osobito na tragu goranovskoga prvijenca spomenute M. Dejanović, senzacionalne zbirke Etika kruha i konja koja je, posve nepravedno, recepcijski ostala u koordinatnoj sjeni netom podvučenoga prvijenca M. Herceg, a čemu možemo dopisati također zanatski uredno realiziran tekst Askeza.

Drugu cjelinu naslovljenu Crveno prije sutona otvara kraći pjesmoprozni komad Razglednica iz Jūrmale – u navedenom tekstu svjetonazor (ne nužno subjektov!) u službi je opisnoga pridjeva dodijeljenoga prirodi što naposljetku rezultira diskretnim angažmanom ponešto radikalnijega zaključka: Onda su posjekli sva stabla u Njemačkoj ulici. Srušili naš Berlinski zid. Od tada samo oblake prozivamo ateistima – pobjegnu kada zvone crkvena zvona. Na istom je tragu i, doduše nepotrebnom ambicioznošću realiziran, tekst Jesenjin protiv kapitalizma; tekst urednih sintagmatsko-sintaktičkih rješenja, ali i rubno pamfletističke prirode. Tekst Očišta, pak, izvanredan je prikaz subjektove nemogućnosti suočavanja s vlastitim strahom (što u osnovi jest hrabrost) te posljedičnoga bježanja čija se uzaludnost očituje multiplikacijom očiju kao simbola spomenute iskonske emocije: Oči su posvuda. Suhe, od pijeska i bakrene trave. Sparne savanske oči. Suptilno provedeno arhaičnu inverziju atributa te imenice u službi stilskoga pojačivača nalazimo u završnici teksta Smokvenjak, a uz grafostilističku gestu označavanja druge polovice teksta kurzivom (za spomenutim je grafostilističkim rješenjem autor posegnuo nekoliko puta promatramo li rukopis u cijelosti, što iznova asocira te ujedno upozorava na primjenu rješenja kakvo nalazimo u Dejanovićkinoj Etici). Dosljedna se primjena provodnih motiva očituje i u ponešto ekspresivnije pisanom tekstu Starojed pri čemu su, kako na sinkronijskom tako i na dijakronijskom planu, slike surovosti prirode prikazane estetski zavodljivima: S naoštrenih zubi otjecala je krv prošlog stoljeća – jaguari su mi spremili kornjačine oklope. Tekst Odlakaviti jesen nudi slobodne definicije dijela provodnih motiva uz uvođenje još jednoga koji smo, „konzumirajući“ najnoviju domaću pjesničku praksu, imali priliku recepcijski usvojiti – posrijedi je, naime, sintagma zečji rep. Cjelina je zaključena dovitljivom minijaturom Značenjska veza; citiram: Kada jedem dagnje, jedem svoje ožiljke. Kada ih dotakneš, dagnje se otvore.

Prvi tekst cjeline Kopito od zvijezda naslovljen Kako na nebu tako i na zemlji impresivan je opis rađanja ptica pri čemu su, slobodno rečeno, ptice u nastajanju subjektom samim: Kada nam je koža postala mekana membrana, ušima smo čekali poziv u gnijezdo. U sumrak, kada lepet krila podiže vlagu s površine listova, majka ispljune dobrodošlicu i pokupi nas nogama. Prije prolaska kroz otvor, obliže nas morskom vodom, prekrije perjem i kljucne zatvorene oči. U središnjici teksta Nokturno uočavamo stvaralački lucidno korištenu asonancu: Crkva zvoni mahovini zvonom crnog dima. Tekst Jugo prikazuje izmještenost prirode u metaprostor subjektove egzistencijalne mikrosfere. Uvid u cjelinu zaključujem opaskom na tekstove Vodena kozica te Obris bjelanjka koji, usprkos blistavo grotesknim momentima, iznova aktualiziraju problem intenziteta utjecaja koji su ovdje u više navrata spominjani (pritom posebno ističem sintagmu kobilja utroba u prvome odnosno motiv veprova u drugome slučaju).

Završni ciklus naslovljen Podijeliti pomrčinu otvoren je tekstom Šumski čovjek u kojemu pojam šuma razmatramo kao razdjelnicu prostor-vremena i metaprostora te kao medij koji podržava trag rubno transcendentalnoga iskustva takoreći šamanističke zaumnosti. Simbioza sintagme granična je pjesmoprozna minijatura lucidno realizirana neologizmom osnažene završnice: Ja se zakašljem, ispljunem čempresovu granu i nastavim zimzelenjeti. Tekst Amazona otpočinje intrigantnim provodno-motivskim kontrapunktiranjem u vidu svojevrsne urbanizacije prirode: Betonsko nebo posuto otpalom kosom smreke. Prema tebi usmjereni cijeđeni češeri, crvene i žute kugle na pjenastim brjegovima. Neobrađeni papiri pričvršćeni za dno. Zeleni klipovi rakete. Rukopisnom logikom subjekt je naposljetku taj koji i sâm postaje razdjelnicom ovospoznajnoga te onostranoga, što potvrdu nalazi u tekstu gustih semantostilističkih nanosa naslovljenom Berba gusjenica. Neopoganski diskurs kulminira u tekstu nimalo slučajno naslovljenom Sabat, a uz primjetnu visoku metaforičku sofisticiranost: Spremni smo zahvaliti se za uspješnu berbu gusjenica. Na Vračevom brdu, okupljeni oko bubnja, dijelimo međusobno pomrčinu. Naši su životi spojene pupkovine do mora – ako ih prekinemo, naša će tijela postati užegle ljuske iz kojih ćemo odletjeti u želudac crvenog diva. Naši su snovi zajednička aorta, kojom protječe ista želja o širenju žila u nove gusjenice – ako je ne osvijestimo, tijela će nam postati stvrdnuta kora stijene, cestu ćemo strugati zubima, asfalt jezikom, crninom pupoljaka. Rukopisni rasplet na semantičkoj razini posljeduje očekivanim dolaskom tame zabilježenim završnim tekstom pod naslovom Sumračnjak; citiram: Bio je prostran – zvijezde su se urušavale u njemu. Bio je prisutan – grlili smo njegove lisnate ruke. Bio je moj – tanka sunčeva linija na horizontu. // Zalazak koji sam uspio propustiti.

Drugopisom Crveno prije sutona Ćosić je, zaključno, potvrdio strelovitost, kako sam uvodno naglasio, autorskoga zanatskog sazrijevanja te neprijeporan talent naznačen također već spomenutim drenovačkim prvijencem. Prelazak u pjesmoprozni izričaj smatram izvrsnom strategijom s obzirom na to da se i, pri analizi prvijenca, dalo naslutiti kako je to onaj medij kojim autor može ponuditi najviše. Narativni elementi teksta pritom ne škode progresivnoj protočnosti rečenice te na mahove osvajaju izvedbenom lakoćom. Tu nalazimo natruhe stvaralačke izvrsnosti koja, međutim, za sada nije u potpunosti iskorištena. Glavni je razlog tomu, naravno, tendencija oponašanja autorica (primarno na motivsko-sintagmatskoj razini) koje sam tijekom ovoga ogleda višeput spomenuo. Tendencija, srećom, nije rezultirala prepisivanjem. Pa ipak, bilo bi nepošteno ne ukazati na opasnost koju pažljiviji čitatelj može naslutiti glede Ćosićevih daljnjih stvaralačkih napora. Njegov jezik nudi vrijednost koju bi, iz autorske pozicije gledano, bilo suludo odbaciti. Težnja za izgradnjom stilsko-jezične prepoznatljivosti može rezultirati kvalitativnim „kiksevima“ te kratkoročnim ili srednjoročnim neprepoznavanjem. Što će se pak, dugoročno gledano, dogoditi s Ćosićevim radom ukoliko se ne opredijeli za beskompromisnu izgradnju autonomije vlastitoga jezika? Dogodit će se, pogađate, dijakronijski uvjetovano objektivno vrednovanje kojim će njegov rad biti ocijenjen nedovoljno dobrim. Naime, ne onoliko dobrim koliko je, s obzirom na spomenute predispozicije, morao biti. Da me se ne shvati pogrešno – Crveno prije sutona jest dobar rukopis i svakako ga vrijedi čitati, a Denis Ćosić već sada je bitno ime suvremene mlađe pjesničke prakse. Oni koji su, međutim, prethodno čitali spomenute Hercegovu i Dejanovićevu jednostavno ne mogu ostati imuni na asocijativni učinak koji, za sada manjim dijelom, u pitanje dovodi Ćosićevu autorsku autonomiju kojoj, ponavljam, netko takvih kvalitativnih kapaciteta jednostavno mora stremiti. Prelaskom u pjesmoprozni medij pritom je, pak, izvrsno poentirao.