Nevenka Nekić: OKRUTNA SAMOĆA U APSTRAKCIJI / Dragica Vranjić-Golub

22. siječnja 2020. | Preuzeto, Tekuća kritika
Slika
 

RIJEČ ZA RIJEČ, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2018., 91 str.

 

Čini se da svako čitanje nečijega djela nalikuje na legendarno otvaranje Pandorine kutije gdje bijahu same nevolje, tajanstvene i nepoznate pojave, a među njima možda se iznjedrio i jezik i riječi i slova. Tu bijahu i sve apstraktne riječi. Tako se rodila i neka vrst iracionalnih kontakata s umjetničkim djelima izraženim riječima koji u tumačenju (jesu li uopće potrebna?!) izmiču raciju i emociji, a opet sadrže i jedno i drugo samim semiotičkim suštinama, ma koliko se trudile biti neobjašnjive, samodostatne. Elementi modernizma ne razmiču oplošje onoga što se govori, nego gotovo isključivo kako se govori. Stigavši do točke potpunoga odbacivanja sadržaja i kao gradivni materijal pjesme uzimajući riječi koje introvertirano samuju u auktoru, otvorilo se polje potpune nekomunikativnosti i u samim riječima ostala je tajna egzistencije poezije i stilistike definirane u dimenziji jezika. Takva moderna lirika lebdi ili ponire iznad ili ispod duhovno-znanstvenoga ideala filologije i filozofije. Unutar takvoga solilokvija slušatelj ili čitatelj moderne lirike mora pronaći način da književno djelo, koje samo sebe osvijetli i tumači, dotakne i njegov svijet onirizma i mašte.

Svaka od karakteristika moderne lirike može se pronaći i u ranijim epohama, ali ni jedna od njih, uzeta sama za sebe, ne određuje modernost. Konzistentnost lirike Dragice Vranjić-Golub dokazuje kako svaka nova zbirka uranja u onu prije i pronalazi gnijezdo u nedoglednoj apstrakciji. Smislena cjelovitost jezičnih formacija (riječ, rečenica, stilistika, odanost posebno jednoj vrlini u estetici itd.) ostaje kao zlatna prašina tradicije na modernizmu, pa ma kakvo to zrnce bilo sićušno. Bez njega potpuna i isključiva alogičnost i hermetičnost poetike, koja u našemu vremenu izgleda kao blistav uspon na modernistički pijedestal, gubi spoznaje o osnovnim elementima povijesnosti, nacionalne uvjetovanosti, materijalu smislene građe, motivike i ideja. Stoga spone pjesnika i tradicije iskrsavaju i nehotice na tragu vlastite nacionalne tradicije jer nitko od nje nije nevin, nitko nije stao na stazu avangarde, a da nije susreo RIJEČI, vlastite emocije, stara mjerila, ma koliko ih zaobilazio.

U refleksiji na biblijski motiv Dragica Vranjić-Golub ispisuje šestu zbirku poezije ukotvljena u riječ kao identitetski element čovjeka, ponekad atribuirajući nacionalnu pripadnost jer izdiže svoju raspravu o jeziku iznad ljušture hermetičnoga solilokvija. Kako bi se doimala starijom, njezina Riječ odlazi u pomalo izgubljena vremena koja ne pripadaju modernitetu – javlja se aorist i imperfekt, prgavi aorist i imperfekt dugoga odaha. Oni su upućeni u teško dohvatljivu jezgru neodređenu objektu, biću, ili jasnoćom velikoga slova Bogu koji često postaje završno slovo.

Činjenica osvajanja riječi donosi spas djetinjstva kao izvora čistoće (što kajdankom djetinjstva / rastvara grudi prvih zanosa). Djetinjstvo nije česta tema izražena u ovim stihovima, ali se javlja kao daleki eho u srži materinskoga jezika koji stoji u korijenu svega. Drugi krug izvora same spoznaje o jeziku počiva u narodu. U znakovitoj pjesmi Stara hrvatska riječi u skrutnutoj jezgri počiva sav smisao: Stara hrvatska riječi / ispovijedaš li zvonike / molitvom odrješenja / korizmenim zborovima koji te slave / u ovim nizinama podneblja / u sabranosti čuvaš svoj znamen / da ga pošalješ korabljom / svim morima / neka se po tebi zove narod / i neka mu je sigurna plovidba. Jer, zaista, nekada je riječ jazik značila i narod, što se znade iz zapisa drevnih kroničara poput popa Martinca prilikom opisa Krbavske bitke. On kaže kako Turci nalegoše na jazik hrvatski. Jezik ima magičnu moć, a kada se čovjek gubi u samoći koja je u ovoj poeziji česta riječ, ostaje jedino upravo jezik kao ontološko uporište i pojedinca i naroda: Riječ kuću svoju gradi polako / materinski dom za svoju popudbinu /…žive mrtvi jezici / rastaču mali narodi / u njima bol nalazi najbolju tješiteljicu.

I opet na ini način: Pusti me da ti budem / domovinski jezik, / nevelik predjel mojega zavičaja /…iznad svih elemenata smo.

Ne samo zaštita i temelj, jezik može biti i oružje nasilja, mrak i oklop, kroz koji silnice mača govore. U isto vrijeme postoje u njemu ljekovita slova u malim biljkama spavaju.

O pitanjima postanka jezika pjesnikinja prelazi granice racija služeći se metaforama i simbolizmom dajući riječima neslućene dubine postanka, obraća se Božjoj udaljenosti i alegorijski dodaje i penjati se moraš do kule u kojoj se posvadiše jezici. A svaka riječ – od kolijevke do posljednjega svjetlila – ima nesagledive mogućnosti Sveprisutnoga, Svevišnjega i uvijek postoji neki vrt (vrt južine s ove strane svijeta; zakoračih u tvoj vrt riječi; iz kojega se bude tisućljeća tvoje tajne) kao mistično mjesto u kojemu jezik živi poput živoga bića, u skrovitosti, u slovu usred polena. To davanje antropomorfnih osobina jeziku, pa i riječima u suženomu ili sveopćemu značenju, poprima svečani lik prijatelja koji prilazi usamljeniku: Noćas si tješiteljica i zagrljaj nježnosti / otvoreno srce na suznim vjeđama / ruke spletene oko čela / ozvučen prostor grudiju.

Rječnik ovoga pjesništva obiluje metaforama: zrakom svjetla otvorih kopču; svjetlosno ispisana od samoga početka; u zjenicama razapet svijet; brzacima ploveći na kristalu izričaja; jer lupeži kradu tvoju čitkost; razdvojiše tvoje meso od mojih kostiju; svjetiljko što razmičeš muk; gledam te gdje u pustinjama ružičnjake sadiš itd.

Tako nastavlja već prepoznatljiv stilski postupak kao u prethodnih pet zbirki poezije gdje su dominirale upravo metafore, samosvojstvene njezinu poimanju liričnosti. Malo je tu dopadljivih epiteta, manje imenica, ponajviše glagola. Oni galopiraju ili pristižu u laganu kasu u svaki stih. Ako se pritaje u nekome drugačijem obliku, začas se pokaže da je to imenica koja je upravo rođena iz nekog glagola. Oni su i dah i prah, kao u nekome vječnom zbrajanju koje će izvršiti Vječnost. Nešto snovito sadrže osobito često ponovljene tri imenice: vrt, ptice i tišina. Uz njih se vezuje skrovita intima osobne boli, pojave vjere, Božjega udjela u životu, kao i postanku svega pa i jezika.

Jezik je nesagledivo klupko iz kojega izlazi biće čovjeka, živi u svijetu uzajamnosti zajedničkoga svijeta. Dotiče sve prošlo, postaje i ostaje utočište, zemlja uspona do proplanka gdje stoluje jezik mirisat će poviješću, a u tome pohodu bit će među zvonkim imenima i ime pjesnikinje, u mojem imenu kojim me pozivaš / da ti budem draga i ljubljena.

Glazbenim oznakama sostenuto moglo bi se označiti prigušeno ljubavno i domoljubno, gotovo škrto u stihovima kojima se načas otvaraju vrata intime da bi se u idućemu trenutku zatvorila. Ona se čuva kao dragocjenost.

U pjesmi koja nalikuje sličici iz djetinjstva što nas je uvodila u veliko otajstvo Utjelovljenja čuva se uspomena na to neshvatljivo, a potrebno nježno i Ljubavlju prožeto, bez čega bi život bio nepodnošljiv: Pobožna riječi u Božićnoj noći / slamu prostireš pod našim nogama / pališ krijes u očima / da osvijetle put malenom djetetu / i ovaj dah što zagrijava štalicu / s nama užiže vatru susreta / u kojem se uspinjemo k tebi / umiveni novom rječitošću / uspravljeni s tobom zauvijek.

Možda je to najveća RIJEČ koja nas okuplja i otključava našu baštinu. U riječi ostaje i pjesnikinja Dragica Vranjić-Golub kao u najsigurnijemu i trajnom utočištu.

 

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 11-12, Zagreb, 2019.)

© Nevenka Nekić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

Podijelite članak