Ivan Bošković: KNJIGA O FABRIJU / Julijana Matanović

JULIJANA MATANOVIĆ: KNJIGA O FABRIJU, Naklada Ljevak, Zagreb, 2019., 197 str.

Svi mediji 4. kolovoza 2018. godine objavili su da je u 81. godini umro Nedjeljko Fabrio, istaknuti pripovjedač, romanopisac i novelist, dramski pisac i prevodilac, profesor na Kazališnoj akademiji i član najznačajnije hrvatske kulturne i znanstvene akademije, HAZU. Iz mnoštva prigodnih riječi moglo se (pro)čitati o imenu koje je hrvatsku književnost i kulturu obogatilo i zadužilo djelima iznimne vrijednosti, a kao prilog veličini i ugledu apostrofirane su i funkcije koje je obnašao te nagrade i priznanja koja je zavrijedio. U biranju atribucija kojima se naglašavala piščeva uloga i značenje nerijetko se isticalo i ono do čega Fabrio za života nije osobito držao. Kao njegov prijatelj, zajedno s pokojnim Darkom Gašparovićem, također prijateljem i duhovnim srodnikom i sugovornikom, osobito za osječkih Krležinih dana bio sam izbliza svjedokom njegovih kriza, nemira i ljudskih i spisateljskih opterećenja koja su dramatizirala njegov život. I dok je na neke od tih opsesija Fabrio već po/nudio odgovore u svojoj književnosti, neke zbog bolesti nije stigao uobličiti u književno pamćenje, ostavivši nam kao oporuku i uzdarje svoju „magičnu kutiju olovnih slova“ kao jedino što mu je bilo dano, kao „pravo na vlastitu priču“ i kao spas pred ludilom koje povijest još uvijek nije iskupila.

Pisao sam o Fabrijevim romanima, novelama, esejima i interventima, predstavljao njegove knjige, sudjelovao na znanstvenom skupu u povodu sedamdesete godišnjice u Rijeci, govorio u obilježavanju 80. rođendana u Splitu, zalagao se i poticao na to da mu se Split, u kojemu se rodio, u Plinarskoj ulici, „oduži“ na jednak način kao što je to, dostojno imena, uradila riječka sredina. U tome nažalost nisam uspio! (Neke druge vrijednosti ovdje su na cijeni!) Usto, Fabriju dugujem članstvo u našoj književnoj udruzi kojoj je tada bio na čelu, a osobito sam mu zahvalan na poticanju da ukoričim ponešto od mojega književnoga zrnevlja. Za Frankfurtski sajam knjiga 2002. napisao sam, baš kao i o Brešanu, prigodnu brošuru kojom se Fabrija željelo predstaviti inozemnoj, njemačkoj javnosti u godini kada je za Triemeron ovjenčan visokim priznanjem, Herderovom nagradom. Nadam se da nije preuzetno kazati kako mi je te godine u knjigu nagrađenu i Nagradom Ksavera Šandora Gjalskog napisao: Zacijelo najpoštenijem kritičaru suvremene hrvatske beletristike, odličniku Ivanu Boškoviću koji je do u dušu pročitao moju Šeherezadu, Nedjeljko Fabrio. U kulturi u kojoj se malo čita i u kojoj književnost jako malo znači, te su mi riječi itekako značile. Njima i ne samo njima me zaduživši, na ovogodišnjim sam Krležinim danima u Osijeku, kao prilog obilježavanju godišnjice smrti, referirao o njegovim interventima i tako iznova pokazao da Fabrija ne držim samo (pre)zaslužnim sudionikom (osječke) manifestacije nego i svojim prijateljem!

O Nedjeljku Fabriju, kako kazuje i književna kritika o njegovu djelu, pisali su mnogi. I često i primjereno značenju i književnoj vrijednosti. Svakako jedna od onih koja s pravom može ponijeti atribuciju njegove prijateljice i povlaštene čitateljice njegove književnosti jest Julijana Matanović. Godinama s njime i s njegovim djelom drugujući, iz prve je ruke mogla svjedočiti ne samo Fabrijevo izrastanje u kanonsko ime naše književnosti nego i strahove od zaborava u „ovom smeću od ljudi i smeću od vremena, u kome neporočni strše tako izdvojeno da ih nitko ne uočava“, da se poslužim rečenicama iz djela podnaslovljena Roman einer krotischen Passion što ih pripovjedač sa završnih stranica upućuje svojemu junaku.

A upravo iskustvo prijateljice i iskustvo povlaštene čitateljice ogleda se u dvama dominantnim licima koja pišu knjigu o Fabriju. Prvim dominira nadasve osoban ton koji zrcali prisan odnos dvaju imena vezanih duhovnom srodnošću, a drugim književni, interpretacijski, s uporištem u kritičkom čitanju i tematiziranju Fabrijeve književnosti. Međusobno duboko prožeta, navedena lica kriju i odgovor na to zašto je i kako se gradio njihov odnos te kako je i zašto upravo Fabrio postao njezinim povlaštenim sugovornikom.

Već u prvome poglavlju, Zvala sam ga Lucijane, Matanovićeva otkriva razloge svojeg pisanja/svjedočenja. Nalazi ga u gubitku i praznini koja je nastala i ostala smrću autora koji „nas je učio, kojemu smo se divili, uz kojega smo i sami postajali bolji“, u ponosu, „što je imala čast toliko puta govoriti o njemu, mentorirati desetke seminarskih i diplomskih radova (...), predstavljati njegove knjige, uređivati ih i pisati pogovore“, ali i u činjenici „što je on predstavljao njezine“. U tim susretima mogla je upoznati pravo lice i svjetonazor pisca čija je književnost postala njezinom inspiracijom jer je bio „...velik i blag čovjek. Nije volio polemike, način na koji kolege govore jedni o drugima“, a strahovao je „od zaborava“ jer, ako se prepustimo zaboravu, „povijest se neće prestati ponavljati“.

U nadahnutom proslovu Matanovićeva pripovijeda, upravo pripovijeda, da ga je upoznala u prosincu 1991. u Osijeku, u vrijeme „pustih ulica, uplakanih majki, uplašene djece, srušenih domova, izrešetanih spomenika kulture“. Kao predsjednik najstarije hrvatske književne družbe Fabrio je tada „ukoračio u nesreću koja je na tuđim, a ne na svojim sinovima pokazivala do čega nas mogu dovesti oni koji pušu u jedra ludila povijesti“. Uvjeren da pričom može savjetovati pred „ludilom pred kojim je i Dunav zanijemio“, „bio je zabrinut, uplašen, tužan, čak i uplakan“, no u svemu tome „dostojanstven i velik“. Priznala mu je tada, pripovijeda Matanovićeva, da voli njegovu književnost, da je podcrtavala stranice njegovih knjiga, vraćala im se često, pamtila i predavala studentima, a njegovu je književnost izabrala i za svoju disertaciju. Riječju, priznaje mu da je bio njezin „poetički roditelj“.

Tada rođeno prijateljstvo, kazuje iskrena i topla autoričina priča/ispovijed, s vremenom su obogaćivali novi susreti i zajednički događaji. Za vrijeme ratnoga književnog petka 1993. – kad se „povijest iz arhiva seli na naše ulice i među naše potomke“ – rekla mu je da od njega očekuje i roman o ratu, nekoliko mjeseci kasnije realiziran u Smrti Vronskoga, za koji mu je bilo osobito važno da se istakne „kako ga je pisao gramatikom vlastita života“.

U podsjećanju na autora Matanovićeva priziva književne susrete na kojima je imala prigodu govoriti o njemu i njegovim knjigama. Za razliku od mnogih suvremenika koji se ne libe improvizacija, Fabrio je – kazuje autorica – pripadao onima rijetkima koji „slave književnost na isti način i pred svojim akademicima, i pred srednjoškolskim profesorima i pred vjernim provincijskim čitateljicama koje nisu skrivale zadovoljstvo što je pristao doći u njihovu skromnu knjižnicu“. Pri tome je, podsjeća, slušatelje nazivao „dragim prijateljima“ jer je takvima smatrao sve „one koji u književnosti pronalaze odgovore“. Podsjeća i na autorovo gostovanje na seminaru iz hrvatske književnosti, na pogovore njegovim djelima koje je uredila za tiskanje, ne skrivajući žal što nije uredila Triemeron, koji je čitala u rukopisu, a progovara i o okolnostima simpozija u povodu 70. obljetnice Fabrijeva rođenja kada je, zbog djetetove bolesti, skupu pribivala samo nakratko, tek toliko da održi svoje izlaganje i istom se vrati u Zagreb.

U Osijeku, gdje je prijateljstvo rođeno, trebalo je obilježiti i Fabrijev 80. rođendan. Grad u koji se vratila nije, međutim, bio više onaj isti grad koji je u prosincu 1991. povezao dvije srodne duše. Ne nalazeći prikladan odgovor zašto je tomu tako, tugu za autorom koji bi o tome mogao ponuditi objašnjenje to samo čini još većom, a gubitak – i osobni i kolektivni – težim, o čemu tako potresno odjekuju riječi: „Ma, Lucijane, je li to moguće, je li moguće da te više nema...“.

U drugome poglavlju knjige Matanovićeva tematizira Fabrijeve dramske tekstove. Pod naslovom Putem se izgubio čovjek progovara o autorovim dramama koje su prepoznate paradigmatičnima za „ilustraciju glavnih tendencija u tadašnjem dramskom pismu“. Riječ je o dramama Reformatori, Admiral Kristof Kolumbo, Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcima naših gospara?, Meštar, Kralj je pospan i Magnificat kojima je teatrologija konotirala atribuciju „aluzivnih“ i tako posredno utjecala na recepciju njihova dramskog potencijala, umnogome korespondentna ključnim dimenzijama njegove pripovjedačke književnosti. Predmnijevajući pod pojmom „aluzivnog kazališta“ i „aluzivne književnosti“ promišljanje „istine i slobode u kontrapunktiranju društvene zbilje s osjećajem odgovornosti građanskoga intelektualca suočena s tom zbiljom“, kritika je isticala to da za Fabrija kao dramskog autora „ne postoji povijesna drama, nego drama o Povijesti, a ta povijest je magistralni dio i naše uloge“, čime se uspostavlja zajedničko inspiracijsko izvorište njegova svekolika djela s Poviješću („a povijest su ljudi, njihove nesreće i ludila“) kao najdubljom perspektivom.

Fabrijevo dramsko pismo, o kojemu postoji znatna kritička literatura, Matanovićeva dijeli na dvoje; na drame, bez obzira na to što ih Fabrio i dodatno žanrovski atribuira, o povijesti, i na drame o suvremenosti. I dok povijesne tematiziraju „jake povijesne osobe“, suvremene pak drame (ili drame o suvremenosti/drame suvremenosti), navodi Matanovićeva, „pokrivene su ili ironičnom tvrdnjom i upitom ili naslovom koji upućuje na oslabljenost identiteta velike pozicije“. Postrance od povijesti uprizorenja ili čitanja navedenih drama, autorica naglasak stavlja na problematiziranje tematskih i izražajnih karakteristika, a otkriva ih na pitanjima vlasti, pitanjima povijesti, trenutcima oslabljivanja velikih povijesnih osoba te zamkama života u provinciji. Svaku od izražajnih odrednica argumentirajući navodima iz pojedinih drama – na koncu donoseći tekst mirakula Čujete li svinje kako rokću... – svoje razmatranje sažima na kraju, u „završnom krugu“, u kojemu se, kako s pravom ističe, spajaju svi tematski sklopovi njegovih drama od 1967. do 1978. Ili, autoričinim riječima: „Ples ludila, jalovosti i smrti (pitanje vlasti, pitanje povijesti, trenutak oslabljivanja velikih, zamke života u provinciji) – kako će Fabrio govoriti u svojim romanima, a govorio je i u esejima i pripovijetkama – čitatelja podsjeća i na vrtnju bolesnih hrvatskih velikana s kraja Nehajevljeva romana Vuci.“

Povijest kao najdublja perspektiva Fabrijeva djela obilježava i njegovo pripovjedaštvo, novelistiku. Misao da se od „povijesti ne možemo spasiti“, ali i da se ne smije pristati na zaborav, okosnica je ne samo novele Sirventes o riječi, nego još više novela: Nagrada, Sedamdeset i druga i Grifon i kasni noćni gost. U prvoj Fabrio tematizira vrijeme poslije drugoga rata i egzodus, u drugoj se bavi odjecima zimskoga solsticija i gušenjem Hrvatskoga proljeća, a u trećoj progovara o Domovinskome ratu. U trima pričama o uvijek „istoj povijesti“, a ona je ludilo, jalovost i smrt, Matanovićeva apostrofira ključne dimenzije povijesnoga: povijest ispod površine, odrastanje i sazrijevanje protkano sviješću o prošlome, čudesnost (koja) prikriva priču o povijesti (Zaraza, Brada, Posljednja večera, Čudnovata smrt i život Hortenzija našeg..., Paklenski dominikanac). Osim što svjedoče o tomu koliko je Fabrio bio duboko obuzet poviješću i njezinim izvodima, različitost lica i ruha u kojima je realiziran njegov doživljaj povijesti i povijesnoga (bajkovitost, fantastičnost, grotesknost, alegorija, „dokumentarnost“...) potvrđuje majstorstvo velikoga pisca koji je u povijesti, bez obzira na to koliko su i kako njezini tragovi bili prikriveni ili sakriveni, nalazio odjeke sudbinskoga i sudbonosnoga koji su oduvijek izvor prave književnosti.

Fabrijeva esejistika značajnija je i znakovitija no što bi se dalo zaključiti na temelju dviju knjiga kojima je zastupljena u autorovim Izabranim djelima. Kako po opsegu tema kojima se u njoj bavi tako i po izražajnoj širini i kulturi kojom je posredovana. Svojedobno pišući o njegovoj esejistici zapisao sam: „U Fabriovu djelu esejizam je višestruko prisutan; s jedne strane to je osebujno i samosvojno područje njegovih kreativnih očitovanja, a s druge, njime je duboko prožeta njegova gesta i obremenjene dionice višeslojnih narativnih partitura. O tome govore i Apeninski eseji i Štavljenje štiva, ali i Koncert za pero i život, da niti ne spominjemo briljantnog Maestra i njegovog šegrta, koji pripada nedosegnutim vrhuncima hrvatske glazbene esejistike. Bez obzira na vrijeme njihova nastanka i motivaciju, ispisuje ih osviješteni intelektualac; njihovo je pripovjedačko lice uvijek prvo (ne sakriva se autoritetom niti dogmom!), a s obzirom na sadržaj čitljivi su kao intrigantna kronika društvenoga/povijesnoga vremena kojemu je i svjedok i dijagnostik, ali i moralno obvezujući tumač“.

Fabrijevi se eseji mogu podijeliti na nekoliko tematskih krugova; prvi je vezan za talijanske (tršćanska književnost i slavenski Jug; Scipio Slataper; talijanska književnička danuncijada; veliki eksodus 1945. – 1956.) i hrvatske književne teme; drugi govori o Fabrijevoj ljubavi prema glazbi i kazalištu. Kada je riječ o piščevoj glazbenoj kulturi, ovom prigodom ne mogu a da ne podsjetim na riječi Viktora Žmegača u knjizi Književnost i glazba. Razmišljajući (glasno) o dijalogu književnosti i glazbe u književnim djelima, poželi ovaj autor da mu prvi čitači knjige budu Zoran Kravar i sam Fabrio. Držim da nije potrebno objašnjavati zašto! Štoviše, čovjeka i čitača takvih duhovnih koordinata i osjetljivosti, blagosti i koncilijantne geste najviše je što može poželjeti svaki pisac!

Kada je riječ o vezi između Fabrijevih eseja i „izvornih“ narativnih imaginacija, držim da je posrijedi izazovna tema za znanstvene elaboracije. Jer ta je veza toliko jaka i prisutna da je teško odvojiti to gdje proza posuđuje od eseja, a gdje se esej njome nadahnjuje, gdje se osobno pretače u fikciju, i obratno. Ta je isprepletenost tako duboka i neraskidiva pa kod Fabrija nije moguće odvajati život od pisanja i na/praviti razliku između stvarnih likova (s pokrićem) i njihovih fiktivnih obrazaca. „Ako bismo na kraju htjeli prizvati onu meteorološku/morsku/jadransku parafrazu po kojoj se ploviti mora – što implicitno sugerira naslov knjige Ruža vjetrova, a još više njezin samopredgovor – kazali bismo: pisati se mora! (Sve ostalo je pitanje izbora!)“

U tematiziranju Fabrijeve esejistike Matanovićeva upozorava na njihove teme s glazbom i književnošću napose, ali i na ključne elemente sadržane u njima. Posebno ističe to kako njegovi eseji „daju struci lekciju iz tumačenja književnih tekstova i književnih činjenica“, a koliko mu je do eseja stalo govori i činjenica da je mnoge godinama kasnije dopisivao i dopunjavao, poglavito jer su mnogi detalji krivo pročitani i vrednovani, a usto i prekriveni našim zaboravom. Kao jedan od pouzdanih čitatelja književne i kulturne historije, mnoge nepročitane i pogrešno pročitane stranice Fabrio je držao nužnim osvijetliti primjereno novim uvidima i tumačenjima. Držeći i to dijelom svojega ljudskoga i nacionalnoga duga kulturi kojom se legitimira i jeziku kojim piše, mnogim je detaljima obogatio brojna djela i imena kulturnoga i književnoga života zarobljena u bespućima našega zaborava (Kamov, Bersa, Rorauer, Nazor...). Pronađene dokumente pri tome ne samo da je citirao nego i oblačio ruhom priče koja govori o njegovim poticajima i tragovima, prepričavao ih, komentirao i ugrađivao u cjelovitu sliku teme koja uvijek potiče na nove uvide i moguće prevrednovanje. Pri tome su „znanstvena znatiželja i odgovornost, strpljenje u traganju za arhivskom građom (u što je uloženo vremena i vremena), interpretacija i komentar, protkani strašću, onim za čime vape i čitanja njegovih drama, pripovjedaka i eseja“, što rječito argumentira vrsni esej Veliki eksodus (1945-1956) i književnost donesen na kraju samoga poglavlja.

Razumljivo, najopsežnije poglavlje knjige o Fabriju odnosi se na njegove romane. Osim što je riječ o najupečatljivijoj njegovoj književnoj dionici, razlog više autorici je i spoznaja o tomu da su upravo romani „najbliži njezinu poimanju prave literature“: „Premda otvoreni za složene teorijske interpretacije i primjenu zahtjevnijega kritičarskog instrumentarija, oni u isto vrijeme podnose kirurga, ili čak čeznu za njim, takvim koji će se, osim što odlično izvede operativni zahvat, zanimati i kako su bolesnikovu dijagnozu primili njegovi najbliži“. U svojoj interpretaciji Matanovićeva interpretacijsko uporište stavlja na književnu tradiciju (povijesnoga romana i romana o povijesti) na koju se Fabrijevi romani nastavljaju, na njegovo esejističko tematiziranje povijesnosti i dokumentarnosti, na dominantne suvremene romaneskne modele u vrijeme kada se prvi roman pojavljuje te na Fabrijevo tretiranje povijesti u pripovijetkama pisanima i objavljivanima prije negoli je prešao pisati romane.

Kada je riječ o književnoj tradiciji na kojoj Fabrio oblikuje svoj spisateljski svjetonazor, Matanovićeva apostrofira produktivnu baštinu povijesnoga romana. Uz onu pučkoga i popularnoga predznaka, spominje i autore koji su modelima povijesnoga romana udahnuli osoban pečat i tako, u promijenjenim društvenim i književnim okolnostima, posvjedočili iznimnu otpornost i vitalizam navedene prakse. Fabrio je svratio pozornost i na Nehajevljev roman Vuci, o čemu poticajno piše u članku Suvremenost kao tradicija hrvatskoga povijesnoga romana, koji će mu u vlastitoj književnosti poslužiti kao svojevrsni spisateljski ključ. Premda se Fabrijeva kronisterija pojavljuje sredinom osamdesetih, u vrijeme vladavine tzv. borgesovaca u književnome životu, svojom književnosti on više „dijalogizira“ s Araličinom i Šehovićevom pripovjedačkom kulturom nego s modelima generacije koja je svoju poziciju gradila u bijegu od društvenih pitanja. Svjestan da se od povijesti ne može pobjeći, iz prostora povijesti Fabrio je u svojim pričama/slikama dohvaćao suvremenost u kojoj se povijest „događa pred našim očima“. Želeći pripovijedati o njezinim lavljima ustima koja pojedince pretvara u velike gubitnike i žrtve, u trima romanima progovorio je o trima temama u kojima se manifestira kao zlo, jalovost i smrt. I dok Vježbanje života, Berenikina kosa i Triemeron čine duologiju, odnosno trilogiju, s uporištem u sudbinama slabih junaka na kojima „pobjednici, svojim terorom pišu povijest“, Smrt Vronskoga, svejedno je li riječ o ratnom romanu ili romanu o ratu, proširuje navedeno tematsko čvorište, a svoju puninu dobiva tek ako se čita u međusobnom dijalogu sviju romana, dakako uvažavajući umjetničku posebnost svakoga napose. Između duologije odnosno trilogije, svejedno kako razumijevali navedeno troknjižje, i Smrti Vronskoga postoji još jedna razlika, a odnosi se na njihovu kritičku recepciju. Za razliku od iznimne recepcije duologije/trilogije popraćene biranim ocjenama, recepcija Vronskoga nije bila takva i kod samoga je Fabrija izazvala stanovito neraspoloženje, na što je uzvratio polemičkim tonom u razgovoru za Vijenac u kojemu je iznio vlastite moralne stavove za koje se svojom literaturom bori, pa i onda kada se, kako veli, govori o zločinu. U navedenom, Matanovićeva nalazi potrebu da se u čitanju Fabrijevih romana krene upravo od Smrti Vronskoga, koji s duologijom i Triemeronom uspostavlja zajedničko produktivno sidrište ne samo njegove književnosti, nego uspostavlja veze i s književnošću koja nastaje u bliskome ozračju. Koja progovara o sudbinama i žrtvama mnogih bezimenih u bespućima povijesnih ludila i tješi nas da nakon svega i jedino ostaje umjetnost. Koja jedino može podariti smisao životu i biti spasom pred ludilom koje povijest nosi kao svoje dominantno iskustvo, čije naslage, glasove i odjeke Matanovićeva svojim dubinskim čitanjem i lucidnom interpretacijom ne samo da umješno detektira nego i rječito kontekstualizira te upisuje u reljefnu sliku pisca koji je prepoznatljivo obilježio razmeđe dvadesetoga i dvadeset i prvoga stoljeća.

U Knjizi o Fabriju Julijana Matanović nije samo iskrena i odana prijateljica nego i lucidan čitatelj i interpret imanentnih književnih vrijednosti njegova djela. Kao pisac po mjeri njezina doživljaja književnosti, u produktivnom dijalogu s njegovim književnim stranicama, ona tematizira i kritički osvješćuje izdašne slojeve njegove književnosti i pokazuje što je to što ga legitimira velikim književnim suvremenikom. I zašto je njezin „poetički roditelj“! Za razliku od brojnih tumača Fabrijeve književnosti, a njihov je broj velik te rezultati kritičkih/znanstvenih uvida poticajni, njezina su čitanja i uvidi uvijek osobni, prožeti osjećajima koje gaji prema piscu, njegovim knjigama i njegovim (književnim) likovima u kojima uvijek prepoznaje lica njihova autora. U svojemu pristupu Fabriju Matanovićeva uvijek polazi od cjeline djela prema njegovim pojedinim sastavnicama: dramskim tekstovima, esejima, pripovijetkama/novelama i romanima. U svakome od njih apostrofira ključne naglaske i sastojke koji posreduju reljefnu književnu cjelinu. Uz povijest kao najdublje inspiracijsko žarište i perspektivu djela, što književna historiografija i naglašava, to su i elementi (modernističkih) pripovjedačkih postupaka s prepoznatljivim osobnim stilskim otiskom. Ali i naglašeno uvjerenje samoga pisca, koje izvire iz gotovo svake njegove rečenice, o značenju književnosti koja se pred ludilom vremena nudi kao jedino utočište i spas.

Koliko god osobna, pisana iz pozicije praznine nastale zbog gubitka dragoga prijatelja i pisca po srodnosti, Knjiga o Fabriju nije samo zahvala piscu za zajedničko književno vrijeme. Koliko god njome dominira prvo pripovjedačko lice, snagom kritičkoga i znanstvenoga uvida ona je i poticajna studija o djelu kojemu pripada osobito mjesto u našoj književnosti. A ono je veće što ga se više čita, napose uz pomoć uvida i sugestija što ih Julijana Matanović svojom interpretacijom nudi. Osvijetljene njezinim čitanjima, mnoge slike Fabrijeve književnosti otkrivaju nove doživljaje i literarna uzbuđenja i iznenađenja. Na koja čitatelj mora biti pripravan kada čita knjige Julijane Matanović. Baš kao i ovu, knjigu po mjeri velikoga pisca i njegove odane prijateljice te lucidne čitateljice.