Stjepan Damjanović: OTKRIVANJE ZASUTE BAŠTINE / Pavao Tijan

10. siječnja 2020. | Preuzeto, Tekuća kritika
Slika

PAVAO TIJAN: DOMOVINSKE I EMIGRANTSKE TEME, Studije, eseji, članci; Glas Koncila, Zagreb, 2019., LIX + 427 str.; priredio i predgovor napisao Božidar Petrač.

 

U biblioteci Hrvatska katolička baština 20. stoljeća, koju uređuje Vladimir Lončarević, kao 35. knjiga pojavio se izbor iz radova Pavla Tijana Domovinske i emigrantske teme, Studije, eseji, članci. U taj je izbor priređivač knjige Božidar Petrač uvrstio 26 Tijanovih tekstova i rasporedio ih u tri cjeline: I. Ljudi, vremena, događaji, II. Kulturne teme i III. Emigrantske teme. Petrač je i autor predgovora (na više od 50 stranica!) i potrebne filološke aparature (Životopis Pavla Tijana, Bibliografija – u kojoj je navedeno više od 150 naslova iz velikoga i raznolikoga Tijanova opusa, Literatura – koja nudi 30 naslova o Tijanu i njegovu djelu, Napomena – u kojoj priređivač objašnjava zašto se opredijelio za ovakav izbor).

Predgovor Božidara Petrača opsežan je i jako dobrodošao svakomu čitatelju Tijanovih tekstova: i onomu koji dosta zna o Tijanovu životu i radu i onomu tko se u tu problematiku tek uvodi. Posve svjestan važnosti, opsežnosti i raznolikosti Tijanova djela, Petrač se odlučio za sustavan pogled u to djelo. Taj je pogled ponudio u 11 malih poglavlja (zadnji redni broj je 10, ali to je stoga što se korektorskom omaškom broj 9 ponavlja) i trudio se i uspio uhvatiti sve najvažnije iz života i rada osobe za koju već na početku kaže da je jedan od najistaknutijih Senjana 20. stoljeća, intelektualac par excellence, erudit, enciklopedist i poliglot, čovjek neobične nadarenosti i velike radne energije... Petrač će se potruditi svaki spomenuti atribut potkrijepiti dokazima. Recimo da je na početak svojega Uvoda stavio izreku: Rari nantes in gurgite vasto (Rijetki su koji plivaju u ogromnom vrtlogu) i tako odmah junaka svoje priče označio kao osobu rijetke sposobnosti da u nemirnim vremenima i vrlo teškim prilikama koraca uspravno, s povjerenjem u ljudsku čestitost i Božju pomoć. To mu je omogućilo bitno obogatiti i oplemeniti, kaže Petrač, kulture dvaju naroda, hrvatskoga iz kojega je potekao i španjolskoga koji ga je u presudnim trenutcima kao izbjeglicu i prognanika prihvatio. Kratko priređivač prikazuje Tijanov život od mature u Senju, suradnje u katoličkim i studentskim društvima do odlaska u Vukovar (gdje je bio odgojitelj i kućni nastavnik grofu Jakobu Eltzu koji je 1992. bio virilist u Hrvatskome saboru) te njegovih ranih radova, suradnje u Hrvatskoj smotri, Hrvatskoj straži, Obzoru itd. sve do suradnje u radu na Hrvatskoj enciklopediji kojoj je Petrač posvetio posebno poglavlje. Privrženost rodnomu Senju ovdje se prati preko tekstova koje je Tijan o svome rodnom gradu napisao i predavanja koja je održao. Posebno je opisano Tijanovo uređivanje Književnoga tjednika koji je izlazio 1941. – 1942. te svojim dvobrojem 28 – 29 otišao u povijest, navodno zbog štednje papira. Tijan tada postaje urednikom kulturne rubrike Spremnosti i sudjeluje u pripremanju udžbenika za srednje škole (s Matom Ujevićem i Vjekoslavom Štefanićem), za što je bio osposobljen ne samo svojom spisateljskom djelatnosti nego i time što je nekoliko godina predavao hrvatski jezik na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Prekretni je trenutak u njegovu životu početak svibnja 1945. kada odlazi u izbjeglištvo i preko Rima i Ferma stiže 1947. u Madrid.

Rastanak s Domovinom i sa suprugom nisu u njemu mogli srušiti njegovo uvjerenje kako čovjek u svakoj prilici i u svakakvim okolnostima mora činiti što može, da intelektualac mora djelovati. Već te kobne 1945. on će se uključiti u akcije koje je držao opravdanim i svrsishodnim. Tako je sudjelovao u oblikovanju knjige Martyrium Croatiae koja je nastala tako što je skupina hrvatskih izbjeglih intelektualaca htjela iskoristiti priliku imenovanja novih kardinala 1946. i predati im oveći tekst u kome su popisani pobijeni hrvatski svećenici i redovnici, zatim je ukratko opisana hrvatska povijest i na kraju se moli Zapad da ne napusti Hrvatsku. Od 11 poglavlja, mladi je profesor Tijan napisao šest!

U Madridu će na institutu Miguel de Cervantes zauzeti visoko mjesto voditelja slavenskih studija i senzibilizirati prostore španjolskoga jezika za kulture slavenskoga svijeta, posebice, razumije se, za hrvatsku kulturu i povijest. Svoja zagrebačka iskustva u radu na Hrvatskoj enciklopediji primijenit će u novoj sredini i dobiti visoko španjolsko državno priznanje za udio u objavljivanju Španjolske enciklopedije. Posebnu je pažnju Petrač posvetio njegovoj suradnji u hrvatskim emigrantskim, napose katoličkim krugovima, njegovoj prevoditeljskoj djelatnosti i radu na Španjolskom državnom radiju na kojemu je uređivao emisije na hrvatskome jeziku. Petrač vrlo pažljivo bira citate i nudi nam one koji kazuju ono važno iz života i djela Pavla Tijana. Druga velika vrlina Petračeva teksta je njegova svijest o stanju hrvatske kulture danas, tj. on točno zna što prosječni hrvatski intelektualac ne zna, a morao bi znati i s obzirom na to ne samo da bira iz opsežnoga i raznolikoga djela nego nudi sažeto i kontekste koji pomažu boljemu razumijevanju toga djela i ukupne novije hrvatske kulturne, i ne samo kulturne povijesti. Tako će čitatelj, na primjer, moći saznati tko su bili utemeljitelji i dužnosnici važnoga društva Hrvatski jezik, tko je sve s Tijanom predavao na Nadbiskupskoj gimnaziji, s kim je i kako surađivao u radu na Hrvatskoj enciklopediji jer Petrač nudi te temeljne obavijesti s opravdanom željom da se proširi krug onih koji ih znaju. Jer tu nije problem samo današnji nehaj nego i jučerašnja nastojanja da se te važne činjenice izbrišu iz memorije hrvatskoga naroda. Važna mu je i Tijanova ostavština i na nekoliko mjesta na nju upozorava jer mu je do toga da se radi dalje: onih 200 kutija Tijanovih rukopisa koji se čuvaju u HAZU-u pozivaju na dodatni rad i napore.

Odabirući tekstove koje će uvrstiti u ovo izdanje, Petrač je nastojao ne ponavljati one iz Tijanovih knjiga, pokušao je, koliko je to moguće, predstaviti raznolikost opsežnoga opusa. Vodio je računa o tome u kojoj ediciji izlazi ova knjiga (odabirući i neke tekstove u kojima dolazi do izražaja Tijan – aktivni katolički laik, a Tijan uvjereni kršćanin osjeća se praktički u svakome njegovu tekstu).

Pri čitanju odabranih tekstova dobro je uvijek pažljivo pogledati kada su i gdje objavljeni kako bi se razumjele sve vibracije koje tekst nudi. Drugi odjeljak npr. nudi čak četiri prigodna teksta, pisana kao uvod u novu djelatnost ili u novu godinu i vrlo je poučno pratiti kako se Tijan u tim svečanim trenutcima opredjeljuje za određene poruke, kako ne natrpava svoj tekst kakvim god patetičnim izričajima, nego potiče na razmišljanje o važnim konkretnim problemima. On iskazuje uzornu umjerenost kada govori o patnjama svojega naroda i o tome kako tu patnju treba prikazivati svijetu, pogotovo kako to treba činiti hrvatska emigracija. U tekstu Naša velika odgovornost iz 1949. on piše: To često bavljenje svojim vlastitim patnjam i mukama svojega naroda ljudski je i razumljivo. Ono je dapače i potrebno, jer samo svijest o zlu koje smo proživjeli i na koje je još uvjek osuđen živjeti hrvatski narod u svojoj zemlji može nam dati pobude i snage da se protiv toga zla borimo dok ga ne uništimo ili barem od sebe otklonimo. Ali ako se u tom pretjera, ako to postane psihoza, ako odviše intenzivno uživljavanje u vlastite boli potisne sve druge aktivnosti duha i pretvori se neki bolećivi kult trpljenja, za koje se ne nalaze pravi motivi, onda je to škodljivo i opasno za normalan život. Ili u tekstu Po čemu će nas svijet suditi (iz iste 1949. godine) piše o dvjema Hrvatskama, onoj Titovoj i onoj Stepinčevoj, pozdravlja sve oblike slavljenja Nadbiskupove žrtve, ali i upozorava: Ali u svemu tome ima mnogo zloporabe i hipokrizije. ... Nadbiskup Stepinac je heroj vjere u Boga, kršćanske ljubavi prema bližnjem, praktičnog katolicizma i djelotvornog patriotizma. Po tim principima on je živio i radio, a nije o njima samo govorio, i za njih podnosi mučeništvo, a pripreman je i svoj život za njih položiti. Kod njega su riječi tek potrebni tumači njegovih djela i sredstvo naučavanja istine. A mi? Da li naša djela odgovaraju našim riječima? Da li se i po svojim djelima približavamo nadbiskupu Stepincu ili ostajemo samo kod fraza?

Kada tako razmišljate i kada se ponašate u skladu s takvim stavovima, onda vaši javni nastupi dobivaju na uvjerljivosti, pa i onda kada dirnete u institucije i pojedince koji su mnogima dragi. U dosada neobjavljenu tekstu napisanome 1966. govori o sporazumu Vatikana i Beograda i kaže tešku i optužujuću istinu: Pri svemu tome je jasno da Vatikan računa s postojećim državama, a ne s postojećim narodima, pa bili oni i katolički. Stvar koja nije poznata širokim masama vjernika i koja se može jednom teško osvetiti današnjim kovačima sudbina pojedinih naroda, a s tim i samoj Crkvi.

Nije prihvaćao tvrdnje da u Domovini kulturni radnici nemaju nikakvih uspjeha u borbi s komunizmom i tvrdio je kako su uspjesi komunizma u razaranju hrvatske kulture i hrvatske svijesti manji nego što se u emigraciji govori i piše te je prepoznavao sve pomake nabolje i rado ih isticao. Uvijek je, dakle, bio za velik rad i za istinitu riječ koja takav rad prati. Knjiga koju prikazujemo neće, nadam se, ostati mrtvi kapital. Bilo bi dobro da ju mnogi uzmu u ruke. Naši današnji problemi su drukčiji, ali Tijanovi stavovi i preporuke imaju nešto svevremensko u sebi i njegovo nam djelo može ojačati samopouzdanje i ponos. Njegovo djelo naša je dragocjena baština, velikim dijelom još zastrta našim nehajem i surovošću naših protivnika. Tijan je vječni suborac svih onih koji vole istinu, pravdu i – Hrvatsku!

 

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 9-10, Zagreb, 2019.)

© Stjepan Damjanović, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

Podijelite članak