Rafaela Božić: DIJALOZI S DUŠOM - MAPIRANJE DUŠE / Vanda Babić

VANDA BABIĆ: CRTA NA DLANU, Skaner studio d. o. o. – Centar za kulturu Tivat, Zagreb – Tivat, 2019., 136 str.

Držim u rukama zbirku pjesama Vande Babić Crta na dlanu i razmišljam o staroj diskusiji filologa – recenzirati umjetničke tekstove bez ikakvoga uvida u poznavanje izvantekstualne stvarnosti (je li bitno što je Dostojevski bio kockar, Majakovski patološki prao ruke, a Auden bio homoseksualac?…) ili tu izvantekstualnu stvarnost moramo uzeti u obzir? S obzirom na to da sam filolog koji je svoju primarnu naobrazbu na specijalizaciji odradio kroz lingvistički smjer, a tako su me učili i na diplomskome studiju davnih osamdesetih godina – uvijek sam sklonija tumačenju tekstova kroz tekstove same, a ne kroz ljubavnice, besparice ili kurje oči poeta…

S obzirom na to da s Vandom Babić često pijem kavu u zadarskoj Gradskoj knjižnici, uključivanje izvantekstualne stvarnosti možda bi neki od mene očekivali, a drugi bi na temelju toga smatrali kako ja zapravo nikako i ne mogu pisati o njezinoj knjizi. Ne mogu biti objektivna, rekli bi oni. Ali, s obzirom na to da smo premaleno društvo u kojemu svatko svakoga poznaje (i uglavnom voli ili mrzi i rijetko je indiferentan), a i zato što ja ipak volim pisati tekstove pozivajući se na neke materijalne dokaze (čak kada je u pitanju i moja vlastita poezija) – mislim da o ovoj zbirci mogu napisati par koliko-toliko objektivnih riječi. Subjektivnost, rekla bih, postoji u nekoj mjeri u svakome tekstu – pa makar u izboru same teme (ako nije nametnuta).

Sukladno mojoj proklamiranoj objektivnosti, počet ću ovaj tekst nečim vrlo banalnim, prozaičnim. Naime, na koricama knjige stoji kako ona košta 120 kuna. I zato što su ovako lijepo i kvalitetno uređene knjige u mojim rukama obično starijega datuma – danas većina zbirki poezije izgleda kao da je (a često i jest) izrađena u samizdatu (koliko čujem, izdavačima se diže kosa na glavi kada im netko donese zbirku poezije – samoproklamiranih pjesnika je mnogo, a kupaca iste sve manje i manje), ne mogu a da ne promišljam i o tom aspektu knjige (bez brige, doći će na red i poezija). Dakle, za 120 kuna, gospođe i gospodo, drugovi i drugarice, dobijete knjigu tvrdo ukoričenu, s predivnim (za ovu zbirku osmišljenim!) reprodukcijama Dimitrija i Jagode Popović (i to, ako sam dobro prebrojala, 22 predivne reprodukcije) i sa 77 pjesama (uz Riječ urednika Vladana Lalovića i Pogovor Miraša Martinovića). Ok, pjesme, reći ćete vi, ima toga na buljuke – zašto bih kupio/la baš ovu zbirku poezije? Vratit ćemo se na to, ali da završim s temom reprodukcija koje se nalaze u knjizi.

Jer nije nevažno i mnogo govori kada slikari takvoga renomea kao što su Dimitrije i Jagoda Popović povežu svoje ime s nekim poetskim tekstom (iako su par, ne rade skupa i nije možda u redu da im imena pišem ovako ulijepljeno, ali nekako je stilski ljepše, iako nije slikarski točno). To znači kako ih je taj tekst inspirirao, da im nešto govori. Nisam povjesničar umjetnosti i nemam pravo ocjenjivati ovaj dio knjige, osim kao konzument. Iako me tehnika Dimitrija Popovića već desetljećima ostavlja bez daha, moram priznati da su mi slike Jagode Popović u ovoj zbirci progovorile bliskijim jezikom. Minuciozna tehnika Dimitrija Popovića ostavlja mi te slike ne uzvišenome pijedestalu ljepote – kojemu se mogu diviti, ali koji mi ostaje pomalo dalek – one su previsoko, ja sam prenisko, ali siroviji (i možda zato emotivniji) izričaj Jagode Popović kao da izvire iz same moje utrobe i čini da te slike gledam kao nešto potpuno svoje. Da se vratim na banalno – u istim koricama, za iste novce, dobijete dvije vrste slika. Jedne ćete gledati i tiho zamirati od ljepote, a uz druge ćete željeti vrištati, skakati, osjećat ćete kako one na jedan dobar način oslobađaju vaš dugo, predugo zauzdan krik, kako kidaju okove vašega snobovskog i kukavičjeg podilaženja društvenim normama života.

A kako se sve to uopće slaže s tekstom (i je li i taj dio knjige vrijedan novca)? S pjesničkim dijelom knjige? Koji bi ipak trebao biti primaran. Rekao bi netko – nikako. Jer pjesme Vande Babić ne nude minucioznu tehniku Dimitrija Popovića niti snažan krik Jagode Popović. Pa opet – upravo zato jer pjesme Vande Babić idu trećim putem (suptilna nježnost izraza u najčešće slobodnoj tehnici slobodnoga stiha) – sve ponuđeno gradi jednu skladnu višeslojnu cjelinu, pokazuje kako je iz toga teksta moguće krenuti različitim putovima, kako je moguće i tehnički savršeno oslikati ljepotu stiha, ali i energično kriknuti njegov emotivni potencijal.

Zbirka je podijeljena u četiri cjeline: Akvarel, Cvrčak u rimi, Imam ja za Te i Ti, ja i oci naši. U obilju poezije pisane o sebi i za sebe ili, pak, one programatske – danas možda pisane ni za koga – što je to u poeziji Vande Babić što ju čini poezijom za drugoga – za čitatelja? Jer mnogi danas zaboravljaju da poezija nije samo psihoterapija – tj. usmjerena samo i isključivo na samolječidbeni monolog sa samim/om sobom, nego je i dijalog. Dobra poezija uključuje nekoliko dijaloga: najprije dijalog pjesnika sa samim sobom (u što, i ne samo zbog simetrije, uključujem i dijalog s adresatom pjesme), dijalog pjesnika s kulturom, dijalog pjesnika s čitateljem, dijalog čitatelja sa samim sobom, dijalog čitatelja s pjesnikom i dijalog čitatelja s kulturom. Na taj se način stvaraju krugovi čitanja koji se više ili manje preklapaju i čine kružnicu koja od sebe počinje i u sebi završava, obuhvaćajući pri tome sve što nas okružuje, sve što poznajemo i ne poznajemo. Ako tih dijaloga nema, pjesma i zbirka takvih pjesama nije potrebna nikomu, osim onomu tko ih je napisao. Ali ako tih dijaloga ima, onda u ovome surovom svijetu koji nikada nije i nikada (bojim se) neće mnogo mariti o potrebama duše – nema ničega boljeg od takve zbirke poezije.

Onoga trenutka kada sam uzela u ruke pjesničku knjigu svoje prijateljice i otvorila ju – ta moja prijateljica potpuno je nestala i ostala sam ja. Vanda Babić postala mi je nepoznata i ne pretjerano bitna osoba – jer su pjesme komunicirale sa mnom, a nisu bile zatvorene u sebe, nije bila nametnuta autoričina intima koja glumi nešto drugome bitno. Bez obzira na to što ta bliskost može proizlaziti dijelom i iz istih okolnosti – godina, ženstva i sl. – ne izvire samo i isključivo iz toga. Ona proizlazi iz umješnosti da se izrazi neizrecivo – što zapravo poezija i jest. Da mi kao vrsta možemo običnim jezikom iskazati sve što želimo – nikakve poezije ne bi niti bilo. A poezija Vande Babić upravo ima tu kvalitetu iskazivanja neizrecivoga i zbog toga o njoj i nije lako pisati. Mogla bih napisati filološki članak, pobrojiti stihove s rimom, personifikacije i metafore, ali ne moram, ne, i neću, govorit ću upravo o toj kvaliteti izricanja neizrecivoga – koja ne proizlazi uvijek i nužno iz matematike stiha. Sve to neizrecivo stare su teme naših patnji, razgovora i poezije. Što ima novoga u temama o ljubavi – bilo da je to ljubav prema ocu, domovini ili ona glavna ljubav koja je vjerojatno i proizvela najveći broj stihova. Ništa nova, ništa nova, reklo bi se u jednoj pjesmi. Pa ipak, mi stalno i stalno, iz razdoblja u razdoblje, novim vrstama stiha progovaramo o istome pokušavajući iskazati neizrecivo. Čitajući pjesme Vande Babić osjećam smirenje, onaj dobar mir kada se verbalno izrazi to što se ima potrebu reći, a gotovo je nemoguće. To je najveća vrijednost ove zbirke. Ona progovara istine i čitatelja, a ne samo autora. Ljubavna razmimoilaženja, ljubavne sreće, ljubav prema zavičaju, ocu… sve su to stare i prastare teme – u ovoj zbirci izražene ljudski, iskreno i nekim čudesnim načinom zajednički. One postaju i moje i vjerujem ne samo moje već i mnogih nas podešenih na istu valnu duljinu kasnoga dvadesetog i ranoga dvadeset i prvog stoljeća.

Malo je ostalo velikih pjesnika, malo je ostalo izdavača voljnih opremiti pjesničke zbirke iznad minimalističkoga filanja između dviju korica, kao da se radi o paprikama… Malo je zbirki poezije do kojih je stalo ikomu drugom osim autoru. Ovo je u takvo vrijeme takva zbirka koju je moguće uzeti u ruke, uživati u njezinu volumenu, u njezinim tvrdim, prekrasno oslikanim koricama, u njezinim listovima, u slikama koje se nalaze u njoj i u stihovima koji kao vitice vinove loze iz našega zavičaja prepleću i zapleću sliku, riječ, autoricu i čitatelja u jednu zajedničku i neraskidivu cjelinu. Vrijeme za uživanje – u poeziji, svojoj samoći, svojem miru, svojoj patnji, svojoj sreći – svome neizrecivom.

Sve to, vjeruju neki, ucrtano nam je rođenjem na dlan. Na toj prvoj i najmanjoj karti, koju susrećemo u životu i koju cijeli život nastojimo odgonetnuti, svojim je stihovima Vanda Babić napisala svoje bilješke. Pogledajte svoj dlan, kartu kroz kretanje preko brda i dolina života – vjerujem kako će vam te bilješke dobro doći. Da zaključim s banalnim – dobra investicija.

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 9-10, Zagreb, 2019.)

© Rafaela Božić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK