Zlatko Kramarić: POLJSKA U SRCU / Poljsko-hrvatske veze...

Zbornik radova: POLJSKO-HRVATSKE VEZE KROZ STOLJEĆA. POVIJEST, KULTURA, KNJIŽEVNOST; ur. Maciej Czerwiński i Damir Agičić, Srednja Europa, Zagreb, 2018., XI + 218 str.

Početkom 80-ih godina prošloga stoljeća legendarni zagrebački rock-bend Azra i Branimir Johnny Štulić ispjevali su pjesmu Poljska u mom srcu: Gdanjsk osamdesete kada je jesen rekla ne, Gdanjsk osamdesete, držali smo palčeve. Rudari, studenti, brodogradilište, svi mi; Gdanjsk osamdesete, uzavrele tvornice, dvaput se ne šalju tenkovi na radnike. Nisu se usudili, pobijedili smo svi mi. Poljska u mome srcu, u mom srcu mazurka; Poljska nikad nije dala kvislinga…

Prema mišljenju nekih, ta pjesma, uz pjesmu Kurvini sinovi, na dvostrukome albumu Sunčana strana ulice ove rock-grupe predstavljala je, ni manje ni više, nego rodno mjesto našega antikomunizma (sic!). Kada bi ova tvrdnja bila točna, onda se mora primijetiti kako taj naš antikomunizam i nije bio nešto bog zna što jer uistinu nismo sigurni da se bilo koji, pa tako i taj naš famozni antikomunizam može svesti na jednu pjesmu u kojoj se onako usput spominju i tenkovi, i radnici, i mazurke, i papa Wojtyła, i sindikati, i brodogradilišta… No, kako bilo da bilo, ova je pjesma u ona naša vunena vremena (nekako u isto vrijeme srpski pjesnik Gojko Đogo objavio je zbirku pjesama / politički pamflet Vunena vremena, koja je u svim elementima bila mnogo žešća kritika postojećega političkog stanja u ondašnjoj Jugoslaviji od ove, ipak benigne, pjesmice koja se isključivo referirala na političku situaciju u Poljskoj) uistinu predstavljala iskreni i javni protest protiv uvođenja ratnoga stanja u Poljskoj. U ovoj se pjesmi i više nego očito demonstrira neprihvaćanje činjenica da se u jednoj socijalističkoj zemlji, u kojoj je radnička klasa navodno na vlasti, jedan general, Wojciech Jaruzelski, poljski Pinochet, usudi izvesti tenkove na te iste radnike. (Samo koju godinu poslije i neki jugoslavenski generali/admirali sanjali su posvema isti san u kojemu im se pričinjavalo da samo vojna diktatura može riješiti sve naše političke i ine probleme). I upravo zahvaljujući ovoj nimalo ugodnoj historijskoj činjenici, uvođenje ratnoga stanja, pojava neovisnoga sindikata, izbor Poljaka za novoga papu, dovest će do toga da su poljske teme postale i naše (jugoslavensko/hrvatske) teme! I to u svim segmentima jugoslavenskog/hrvatskog društva. To je vrijeme kada je najveći dio javnosti bio u potpunosti inficiran politikom. Svatko tko je držao do sebe komentirao je političke prilike u Poljskoj. Doduše, vlast je to činila i više nego suzdržano, pa smo tako u novinama mogli pročitati kako nije zgodno što je u jednoj prijateljskoj socijalističkoj zemlji uvedeno ratno stanje, ali, isto tako, ta je vlast morala primijetiti da su i mnogi zahtjevi poljskih radnika krajnje nerealni. Posebice se to odnosilo na one zahtjeve koji su bili politički konotirani, u kojima se inzistiralo na nužnoj provedbi radikalnih političkih reformi u toj zemlji…

Nema nikakve dileme da je naša posttitovska, konfuzna vlast bila itekako uplašena svim tim zbivanjima u Poljskoj jer je bila svjesna kako se nešto slično može dogoditi i ovdje. A političke i ine posljedice takvih nekontroliranih zbivanja mogle bi biti tragične po nju samu. S druge, pak, strane, običan je svijet s velikim simpatijama, posebice u zapadnim republikama, komentirao zbivanja u Poljskoj. Doduše, ti su komentari uglavnom bili na razini kavanske hermeneutike. Ta se tiha većina iskreno radovala što se i naša vlast suočava s problemima koje nije u stanju riješiti na adekvatan način. U to vrijeme bilo je in nositi bedževe s logom poljskoga sindikata Solidarnost. I mnogi su od nas svoju solidarnost s poljskim narodom demonstrirali nošenjem tih bedževa. Na užas domaćih komesara, tih inženjera ljudskih duša koji su u međuvremenu izgubili mnogo od one svoje prijašnje moći, pa su takve devijacije mogli samo komentirati i marno bilježiti.

No uskoro su došle 90-e i mi smo se morali suočavati sa svojim problemima, ratnim (ne)prilikama, borbom za slobodom i neovisnošću, pa su onda posvema logično poljske teme pale u drugi plan. I na našim ulicama pojavili su se neki tenkovi, i na našim televizijama imali smo prilike svakodnevno gledati neke domaće generale koji su, na krajnje nesuvisao način, objašnjavali svoje zločinačke/vojne aktivnosti, ubijanje i protjerivanje vlastitih naroda, sustavno razaranje gradova… Od svega toga najzanimljivije je bilo to što oni koji su se, ne tako davno, kao jako bunili protiv tenkova na poljskim ulicama sada kada su se ti isti tenkovi pojavili na ulicama Zagreba, Ljubljane, Osijeka…, odjednom su zašutjeli. Ni glasa, a kamoli pjesme od tih buntovnika nismo mogli čuti. A još je zanimljivije da ti likovi u svijesti mnogih i dalje figuriraju kao neki veliki heroji. To je samo još jedan od dokaza kako se na ovim balkanskim prostorima poima kategorija dosljednosti. Očito da te naše buntovnike/antikomuniste tekstovi L. Kołakowskoga, njegova Pohvala dosljednosti, nisu nešto previše zanimali. Jednostavno, to nije bio njihov intelektualni nivo.

U tome kontekstu treba pohvaliti pojavu jednoga ovakvog zbornika u kojemu se daje dijakronijski prikaz bogatih, ali očito diskontinuiranih, poljsko-hrvatskih veza. Svaka čast Andrei Bekić, našoj sada već bivšoj veleposlanici u Poljskoj koja, za razliku od nekih ranijih naših veleposlanika, posjeduje izuzetan osjećaj i za kulturnu diplomaciju, pa je bila slobodna predložiti da se u povodu dvadeset i pete obljetnice postanka samostalne suvremene Republike Hrvatske, na jednome okruglom stolu, propitaju poljsko-hrvatske veze. No pokazalo se da je za propitivanje tih veza znanstveni simpozij kudikamo prikladniji format od okrugloga stola.

I rezultat tih propitivanja je ovaj impresivni Zbornik u kojem se na jednome mjestu demonstrira sve bogatstvo političkih, kulturnih, književnih i inih odnosa između dvaju naroda. Pa tako, zahvaljujući sjajnim tekstovima i novim promišljanjima o nekim starim temama, možemo pročitati o kulturno-političkim aktivnostima jednoga Julija Benešića, o nekim njegovim dubokim egzistencijalnim dvojbama i o njegovim političkim i intimnim stavovima… Jednako tako, iznova se pokazuje što je mnogim hrvatskim književnicima značio opus europski poznatoga poljskog pjesnika Adama Mickiewicza. Vjerojatno jedan od nama najzanimljivijih, odnosno najprovokativnijih tekstova u ovome Zborniku je tekst B. Zielinskoga (ne tako davno ovaj znanstvenik je, na naš poziv, bio gost predavač na osječkoj univerzi, Katedri za kulturologiju, te je tom prilikom održao nekoliko vrlo zanimljivih predavanja) Povijesne i suvremene kontroverzije oko ideje Međumorja. Pogled iz poljske perspektive. Poslije čitanja ovoga teksta možda će nam biti nešto jasnija i ideja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o toj intrigantnoj geopolitičkoj temi.

Što se, pak, nas tiče, mi smo istinski uživali u tekstu M. Czerwińskoga Imaginarna Galicija. Varijacije, jednoga od urednika ovoga Zbornika, u kojemu autor pokazuje kako ovaj ideologem funkcionira u hrvatskoj književnosti od Krležina Hrvatskog boga Marsa, pa sve do romana Doba mjedi S. Šnajdera. Opće je poznato da mi nismo bili nešto previše oduševljeni ovim romanom (vidjeti našu recenziju Dobri Nijemac u Vijencu, br. 592), posebice njegovim političkim porukama, za razliku od većine ostalih kritičara, što nam je i sâm autor u jednome od svojih mnogobrojnih programskih intervjua itekako zamjerio, nazvao nas je, ni manje ni više, nego liberalnim šmarnom, pa smo istinski uživali kada smo pročitali što o ovome romanu misli jedan od najboljih poljskih teoretičara književnosti M. Czerwiński. Naime, on je u svome prikazu ovoga romana kudikamo strožiji od nas tako što će konstatirati da ovaj roman predstavlja rehabilitaciju esesovaca: U cijelom romanu nema ni jednog pozitivnog ni neutralno oslikanog Poljaka. Fokalizacija na zle Poljake, također na Ukrajince, premješta u pozadinu Nijemce koji gotovo da nemaju ovdje nikakvu ulogu, a kad se spominje da su oni okupatori, ionako negativna slika Poljaka omogućuje donošenje zaključka da Nijemci doduše jesu izmislili politički okvir za Holokaust, ali Poljaci su ga – sa svojim iskrenim pučkim antisemitizmom – proveli u djelo. Stječe se dojam: da nije bilo rata, Poljaci bi ionako izvršili Holokaust.[1] Primitivni i zajađeni antisemitizmom, Poljaci su nešto drugo nego glavni junak, Georg Kampf. On je doduše pripadnik SS-a, ali je humaniji nego svi oko njega (možda su slično oslikani i Sovjeti jer – kao i on – nisu antisemiti). On sam, međutim, ne sudjeluje u klanjima SS-a, propituje tragediju Židova. On esesovac. No, ne zanima ga njemački teror na terenu, već poljski antisemitizam. Esesovac više nije zločinac, kako ga predstavlja dosadašnja književnost i historiografija, već pravo humano biće (str. 177). Mi smo u svojim ocjenama bili dosta blaži, pa smo roman Doba mjedi, između inoga, interpretirali i kao recikliranje narativa o dobrome Nijemcu. Riječ je o narativu koji je formiran u filmu Stevena Soderbergha The Good German (Dobri Nijemac) u kojemu glume George Clooney, Cate Blanchet i Tobey Maguire. Film je snimljen prema istoimenome romanu Josepha Kanona. Na istome tragu razmišlja i M. Czerwiński kada primjećuje da se Šnajderov narativ uklapa u neka strujanja u njemačkoj kulturi. Primjerice, u filmu Unsere Mütter, unsere Väter, koji je izazvao burnu polemiku, prikazuje se sudbina četvorice prijatelja koji su, isto tako kao i Kempf, poslani u Poljsku, no kao obični vojnici. I oni stradaju. Ako ih se prihvati kao metonimija njemačke sudbine (a može se), onda je moguće da se Nijemci predstave kao žrtva nacističkog terora. No, u Njemačkoj ne može nastati (još uvijek?) film koji bi u pozitivnom svjetlu mogao rehabilitirati esesovca. U Hrvatskoj može (str. 178).

No ovim se Zbornikom nedvojbeno potvrđuje tvrdnja, za naše kulturno-političke prilike neponovljivoga, A. G. Matoša kada je odavno ustvrdio svekoliku važnost komunikacije između hrvatske i poljske kulture, književnosti.

_____

[1] Nešto slično u svojim tekstovima o poljsko-židovskim odnosima tvrdi i poznati poljski sociolog i povjesničar, Jan Tomasz Gross: „Pogledajte Poljake koji su zasluženo ponosni na anti-nacistički otpor svoga društva, a zapravo su tijekom rata ubili više Židova nego Nijemaca“.

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 9-10, Zagreb, 2019.)

© Zlatko Kramarić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK