Sanja Franković: LJESTVE OBITELJSKE POVIJESTI / Ljudmila Ulicka

LJUDMILA ULICKA: JAKOVLJEVE LJESTVE, Fraktura, Zaprešić, 2018., 567 str. Izvorni naslov: Lestnica Jakova. S ruskoga preveo: Igor Buljan.

Novi roman Jakovljeve ljestve ruske književnice Ljudmile Ulicke obiteljska je kronika u kojoj se povijest i kultura prikazuju kao dio životnih iskustava likova. Strukturu romana tvori više pripovjednih razina: fabularni tijek u trećemu licu o životu kazališne umjetnice Nore Osecki naizmjenično prekida umetanje epistolarnoga dijela s pismima Norina djeda Jakova Oseckoga i bake Marije (Marusje) Kerns, čiju priču zaokružuju Norine bilješke o pronađenoj arhivskoj građi. Na završetku romana pripovijedanje prelazi u prvo lice, u formi Norina unutarnjega monologa, što otkriva da je ona bila i pripovjedačica u trećemu licu. Prema djedovim pismima napisala je knjigu koju bi možda on sâm napisao da ga progoni, cenzura vlasti i rana smrt u tome nisu spriječili.

Romanom je obuhvaćeno razdoblje od 1905. do 2011. godine. Jakovljeva pisma datiraju između 1910. i 1954., kada je Marusji, bivšoj supruzi, napisao posljednje pismo. U prepletanju dvaju kronološki različitih fabularnih tijekova preglednost omogućuju naslovi poglavlja i obiteljsko stablo na kraju romana. Autorica u bilješci spominje arhiv i dosje Jakova Ulickoga, čime upućuje da roman, uz fikcionalna, ima i autobiografska obilježja.

Epistolarni fabularni tijek oblikuje se smjenjivanjem Jakovljevih i Marusjinih pisama, sačuvanih u stotinu godina staroj škrinjici, a pripovjedačica ga dopunjuje naknadno otkrivenim obiteljskim tajnama. Pisma su kontekstualizirana osvrtom na obiteljsku sredinu iz koje su Norina baka i djed potekli. Marusjin je otac bio siromašan urar, a Jakov je rođen u imućnoj građanskoj obitelji, pa će se obiteljsko podrijetlo odraziti na njihove različite ideološke odabire. Oduvijek krhka zdravlja, Marusja je patila od migrena i živčanih šokova te bi se oporavljala samo u vrijeme zaposlenosti, kada bi osjećala da je na putu uspjeha i da radom doprinosi društvu. Međutim, proturežimske aktivnosti koje su njezina supruga Jakova stajale višekratnih progonstava odrazile su se i na život Marusje i sina Genriha. Stoga se Marusjini snovi o glumačkoj karijeri nisu ostvarili, kao ni Jakovljevi snovi o bavljenju glazbom ili radu na gospodarskome institutu. Osjećaj krivnje zbog razdvojenosti od obitelji Jakovu je izazivao ekcem koji bi mu prekrio tijelo. To je bio razlog njegove neplanirane bliskosti s Marusjinom sestričnom Asjom Smolkinom, neuglednom i u rodbini prezrenom medicinskom sestrom koja mu je donijela ljekovitu mast. Od masti nije bilo koristi, ali je dvoje usamljenih ljudi nakratko našlo utjehu jedno u drugome. Asja će ga primiti kada konačno iziđe na slobodu, no njihov zajednički život neće potrajati jer za osam mjeseci Jakov umire od srčanoga udara. Nora iz arhivskih spisa doznaje kako ga je na zadnju robiju svojim svjedočenjem poslao vlastiti sin, njezin otac Genrih: Dobroćudni, tupavi, bezopasni i lakomisleni Genrih, [...] zašto je pohitao već sljedeći dan nakon očeva uhićenja odreći ga se, denuncirati, opravdati se i konačno upropastiti oca? Štitio je svoju karijeru, mjesto pod kržljavim suncem, možda obitelj? Mene i mamu? Jadni Genrih... (str. 551). Vraćajući se kući, potresena Nora ulazi u pravoslavnu crkvu, iako nije religiozna. Pjesma koju čuje sjeti ju na nepoznata djeda s majčine strane, zborovođu Aleksandra Ignjatjeviča Kotenka. Razmišljajući kako malo zna o svojim pretcima, odjednom razumije frustraciju svojega oca čiji su snovi o zrakoplovstvu također bili prekinuti zahvaljujući djedovoj protudržavnoj djelatnosti. Užasna je pomisao kako se davne, nezaliječene tuge prelijevaju u živote potomaka: Zar se sve zlo koje činimo ne raspline u vremenu i visi nad svakim sljedećim djetešcem koje izranja iz te rijeke? (str. 552).

U kontekstu obiteljske genealogije, žene triju naraštaja nisu sretne u ljubavi. Marusja trpi razdvojenost zbog Jakovljeva dugogodišnjega progonstva, sama odgaja neposlušna sina Genriha, a na koncu zatraži jednostrani razvod zbog muža koji je državni neprijatelj te započinje vezu s davnim prijateljem Ivanom Belousovom. Pristajući uz sovjetsku vlast, Jakovu ne prašta mentalitet njegova buržoaskoga podrijetla i političku kratkovidnost. Zamara ju njegova složena strast za znanjem jer želi jednostavne, jednoznačne odgovore kakve dobiva od Belousova. Međutim, Belousov uskoro biva uhićen i strijeljan kao trockist, premda to nije bio: Ivan nije bio trockist, bio je odani lenjinist, ali to nije bilo važno. Bila je 1937. godina, bilo je teško sve to preživjeti. Ali su preživjeli. Ne svi (str. 473). Marusja ne odgovara na zadnje Jakovljevo pismo iz 1954., iako bi mu time olakšala starost i osjećaj izgubljenosti nakon završetka zadnjega progonstva. Od mladosti je bila željna glumačkoga uspjeha ili barem uspjeha u pedagoškome radu, dok je Jakov i u zarobljeništvu razvijao svoje talente kao ekonomist i učitelj glazbe, a poučavao je i strane jezike. Njegova pisma otkrivaju da je pokroviteljskim pristupom i beskompromisnom iskrenosti bio iznad svoje supruge, no prisutan je i njegov osjećaj krivnje što ga je proturežimsko djelovanje odvelo u Staljinove logore i u više navrata dugotrajno odvajalo od obitelji. U svojim pismima supružnici pretežno govore o vlastitu stanju i rjeđe komentiraju jedno drugo, pa se rađa otuđenost, ali samo na Marusjinoj strani. Od braka je očekivala mnogo više, željela je i društveni uspjeh, a preostala joj je borba za egzistenciju u kojoj je uspijevala zahvaljujući širini svojih interesa, razvijenih još u mladosti. Primala je i dio zarade koju joj je slao Jakov.

Fabularni tijek u trećemu licu prati život Jakovljeve unuke Nore, kazališne koreografkinje i Jurikove samohrane majke. Nora je u dugogodišnjoj izvanbračnoj vezi s gruzijskim redateljem Tengizom, petnaest godina starijim oženjenim muškarcem. Povremeno surađuju pri režiranju postmodernih verzija klasičnih svjetskih dramskih djela, koje bivaju uspješne, ali i osporavane. Njegovo pravilo da se izvan faza suradnje ne vide i ne čuju Nori uzrokuje patnju. Zato namjerno zatrudni sa školskim kolegom Viktorom Čebotarevim, izvrsnim matematičarem koji se dobar dio života doima autističnim, pati od depresije i ne sudjeluje u odgoju sina Jurika, osim što povremeno zajedno igraju šah. Razlika između Marusje i Nore u tome je što unuka prihvaća muškarce kakvi jesu, pa ljubavnu patnju nadilazi brigom za sina i radom u kazalištu koji ju dovede do pozicije sveučilišne profesorice. Saznavši da joj je Tengiz, kada je već bio udovac, slagao da se ponovno ženi, shvati da ju je htio osloboditi od sebe samoga. Odlazi u Gruziju na poziv glumca Davida gdje gleda Tengizovu predstavu sjena te se sjeti kako je posljednjih godina bio umoran od prijetvornosti kazališne glume, riječi, kostimografije i koreografije. Stoga joj njegov izlazak iz tjelesnosti kazališta nije neočekivan. Doživljava ga kao simboličnu poruku o prolaznosti života: Ah, Tengize, Tengize! Bili smo zajedno mladi, ja nisam znala ono što si znao ti... ili ni ti tada nisi znao? Zar sam radi toga toliko prepatila zbog tebe da u starosti shvatim da ostaju samo sjene... Jedino bitno, jedino postojeće... (str. 517). Nora Tengizu ne zamjera ništa, nego zajedničke dane prima kao dar.

Fabularni tijek o Nori usputno spominje i brak njezine majke Amalije i oca Genriha koji nije bio sklopljen iz ljubavi, što je zapazio Jakov kada ih je posjetio po izlasku s robije. Shvatio je i da mu je unuka pametna, ali povučena djevojčica koja je, uz Marusjine, naslijedila i neke njegove crte. Oboje evakuirani iz Moskve, Amalija i Genrih sreli su se u ratu 1941. i povezali se u samoći kao nekadašnji školski kolege. Amalija poslije nalazi Andreja Ivanoviča te se vjenčaju nakon njegova razvoda. Nije imala sretno djetinjstvo zbog majčina lošega braka, a na koncu umire od raka. Nora naslijedi istu bolest, ali pomirljivo gleda na život. Strast za trajnim nadograđivanjem svojega obrazovanja naslijedila je od djeda Jakova. Od bake Marusje potekla je njezina ljubav prema kazalištu, a bakina prijateljica Tusja prepustila joj je predavačko mjesto na fakultetu.

Muške likove pokreće neki oblik darovitosti ili javnoga djelovanja, no zato su slabije njihove emocionalne i društvene veze. Viktor, izvrstan matematičar, nije sposoban iskazati emocije. S jedinim prijateljem Grišom dijeli znanstvene ideje, no prestane ga slijediti kada on emigrira u Izrael i znanstveno bavljenje staničnim membranama poveže s proučavanjem Biblije. Ipak, sačuvaju prijateljstvo, a, zahvaljujući Griši, Viktor kao računalni stručnjak dobiva u Americi posao u sveučilišnome laboratoriju gdje biva nagrađen za svoj rad. Oženi se Irkinjom Marthom i održava vezu sa sinom. Nora se zbog njega veseli kao stara prijateljica koja ga je u školi poučavala ruskomu jeziku, a i uvela u spolni život.

Jurik je od oca Viktora naslijedio osobit način razmišljanja zbog čega ga liječnici pri upisu u školu nisu smatrali normalnim. Bio je slab učenik, ali je volio Beatlese. Tengiz mu je kupio njihove ploče i gitaru koja mu je omogućila ulazak u društveni život. Da ga spasi od novačenja i odlaska u Afganistan, Nora ga 1991. šalje u New York gdje ga podupiru otac i njegova nesebična supruga Martha. Međutim, Jurik zapadne u društvo glazbenika drogeraša, pa ga Nora 2000. vraća u Moskvu uz pomoć Tengiza koji je, unatoč svojoj nestalnosti, bio prisutan u Jurikovim ključnim životnim trenutcima. Ljubav prema glazbi Jurik je naslijedio od pradjeda Jakova, no očeva autističnost zakinula ga je za druge interese sve dok nije upoznao Lizu. Dobivaju sina Jakova koji se rađa 2011. godine, stoljeće nakon što je pradjed Jakov započeo vezu s Marusjom.

U završnoj, autoreferencijalnoj dionici pripovjedačica ističe kako glavni lik romana nije nitko od članova obiteljske loze, nego bît postojanja kao nit koja ponavlja osobine i htijenja u naraštajima obitelji. Biblijski motiv Jakovljevih ljestava u romanu ima obiteljsku simboliku. Premda su Jakovljeve želje za obiteljskim životom, razvijanjem glazbenoga dara i znanstvenim radom trajno ometane političkim progonima i robijom, on nije odustao od duhovnoga rasta i pomagao je obitelji koliko je mogao. Njegova se darovitost nastavila u životu praunuka Jurika. Unuka Nora našla je njegova pisma i napisala knjigu, sačuvavši tako njegove misli i svjedočanstva. Nasljeđuju se i nevolje u vidu ljubavne razdvojenosti, bolesti, neuklopljenosti u društveni život, no preteže upornost staroga Jakova da se stvara i u ograničenim uvjetima. Ljestve kao biblijski simbol Jakovljeva penjanja u nebo u romanu Ljudmile Ulicke simboliziraju duhovni rast kao trajnu obiteljsku težnju. Poput svojega djeda, Nora u onome što ima trajno traži prednosti, stoga roman zaslužuje da se u njegovu naslovu nađe Jakovljevo ime. Valja napomenuti i kako su obojica, biblijski patrijarh Jakov i Jakov Osecki, bili Židovi.

Na kraju romana jasan je i smisao Nabokovljeva epigrafa: sablast bitka ovdje upućuje na nasljedne osobine u naraštajima obitelji i sudbinske situacije koje potvrđuju da nijedan čovjek zapravo nije slobodan zbog društvene i političke stvarnosti, u čije je mreže uhvaćen svatko tko se bori protiv njih. Autorski epilog u trećemu licu duhovito predviđa i budućnost do tridesetih godina 21. stoljeća, ističući ponavljanje iste bîti u naraštajima kao ono što je jedino bitno. Tako pojedinačan ljudski život zadobiva univerzalne, kozmičke dimenzije.

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 9-10, Zagreb, 2019.)

© Sanja Franković, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK