Franjo Nagulov: GNOZA I SEKSUALNOST / Tomislav Domović

TOMISLAV DOMOVIĆ: LJUBAVNI ABECEDARIJ, Gramatik, Beograd (Srbija), 2019., 78 str. (Isto: Stajer-graf, Zagreb, 2019.)

O novijoj se pjesničkoj proizvodnji Tomislava Domovića (Zagreb, 1964.) ne piše i ne govori dovoljno. Autor koji je u dekadi što zahvaća drugu polovicu osamdesetih te prvu polovicu devedesetih godina minuloga stoljeća pobrao niz reprezentativnih nagrada („Mak Dizdar“, „Goran“ i dr.), izuzmemo li dodijeljeni mu Maslinov vijenac na festivalu Ča? – Kaj? – Što? 2017. godine, već je dulje vrijeme nezahvaćen lupom književno-kritičarskih te čitateljskih interesa. U razloge slabijega praćenja njegova rada kroz posljednjih dvadesetak godina ne bih želio izravnije ulaziti jednostavno stoga što nisam posve siguran koji su niti bi to u kontekstu ovoga ogleda trebalo biti od primarne važnosti. Na tom je tragu, međutim, moguće objasniti autorovu odluku rukopisni izvornik objaviti u susjednoj nam zemlji. U toj odluci, dakako, ništa nije sporno, ali u razlozima koji su doveli do te odluke moglo bi biti – u dojmu da je odluka rezultatom nepronalaženja nakladnika na domaćem terenu, ali i možebitnom posljedicom autorova revolta prema trpljenju spomenutoga recepcijskog ignoriranja što, uz samu odluku, isto nastoji kompenzirati i kroz visoku produktivnost na društvenim mrežama, a čiji na opciju „sviđa mi se“ svedeni sud čitateljstva po autorove daljnje stvaralačke procese može biti itekako poguban. Naime, nerijetko posve nekritičko „lajkanje“ pjesama-statusa „uzduž i poprijeko“ društvenomrežja same autore koji na istima ustrajno (uglavnom i hiperproduktivno) objavljuju, osokoljeni tobože pozitivnom reakcijom, lako navodi na krivi smjer – onaj, naime, osiromašen redukcijom ili izostavljanjem samokritike, a što u konačnici dovodi i do estetski upitnih ukoričenja. U danom primjeru, srećom, tomu nije slučaj što će, vjerujem, biti naznačeno i ovim uvidom.

Rukopis je naglašeno konceptualne prirode i podijeljen u dvije cjeline naslovljene Duša i Tijelo, a razvoj je istih uvjetovan abecednim nizanjem naslova koji se uglavnom sastoje od jedne riječi. U sklopu je druge cjeline, kao finalni tekst, dopisan i odjavni naslov Molitva za dušu, za tijelo koji, međutim, valja čitati kao rukopisnu sintezu shodno je čemu propušteno isti grafički jasno odijeliti od drugoga ciklusa – kao, naime, mikrocjelinu. Konceptualna priroda rukopisa uvjetuje i problem brojevne neujednačenosti ciklusa stoga što prvi ciklus broji dvadeset i osam, a drugi trideset tekstova (ne računajući zaključni) što je, dojma sam, bila jedna od intencija rukopisa nimalo slučajno imenovanog abecedarijem. Pa ipak, pritom ne govorim o značajnijem propustu koji bi uvelike uvjetovao konačnu ocjenu zbirke čiji su tekstovi većim dijelom zavidnoga estetskog dometa. Abecedarij, dakle, u konačnici broji pedeset i devet pjesmoproznih komada neznatne kvalitativne oscilacije.

Prvi ciklus otpočinje tekstom naslovljenim Afrodizijak na čijem je idejnom planu propitkivanje uloge katalizatora egzistencije dvojine u kontekstu prostorno-vremenske iscrpljenosti iste: Treba li nam išta više? / Sad, kad je kroz naše munjovode ljubav prošla. U uvodnoj je dionici teksta Bedra suprotni veznik iskorišten kao efektan stilski pojačivač. Tekst naslovljen Čulo, pak, suptilnih je naznaka transcendentalne naravi orgazma: U / spoznaji opipa i promatranju neispitane obogaćene / čestice što izaziva atomski udar među tvojim noga- / ma. Senzacije uvjetovane osjetom opipa u tekstu su Dodir stavljene u službu metatekstualnoga rekodiranja vrišteće semantike erosa. Džaltara (Bludnica) pjesmoproza je promišljanja točke razmimoilaženja pojmova ljubav i žudnja pri čemu, sadržajno-semantički gledano, pozicija subjekta u odnosu na dvojinu biva kompromisnom zbog čega, dakako, spomenuti primjer teško može naići na odobravanje konzervativnijega čitateljstva (ukoliko ono uopće znatnije čita suvremenu poeziju). U tekstu Elektricitet nalazim dvojbenost uzročno-posljedičnoga slijeda na relaciji strast – egzistencija osobito plastične metaforičnosti središnjice: Naša tijela, naše dvije elektrane radit / će danonoćno. Koketiranje (izravnije) s Whitmanom i (neizravnije) s Ginsbergom primjetno je u uvodnom dijelu komada naslovljenoga Falos, a uz ponešto kasnijega ironijskog odmaka koji bi, s druge strane, beskompromisni zagovaratelji političke korektnosti u pjesništvu (što sam u nekim prigodama već spominjao) imenovali rubnom mizoginijom, a na što nadovezujem tekst naslovljen Glavić čija završnica vodi prema jakoj estetskoj ekspresiji kakvu bez daljnjega suvremena pjesnička produkcija u nas (vjerojatno i zbog navedenoga razloga) ne ispisuje dovoljno spremno: Dok spokojno kutri u / tvojemu dlanu, pritajen i u dosluhu s tvojom krvi, / naizgled na izdisaju, on zauzima liniju života, skici- / ra nove duboreze, smišlja nove poduhvate, kon- / strukciju za kupolu što neće splasnuti nakon prve / detonacije. Kupolu što izdržat će svu ljubav tvoju. I / tvoj apetit. Slični ekspresivni intenzitet nalazim i u tekstovima Hrbat te Instinkt – u drugonavedenom je slučaju željenoj dvojini mogućim dopisati ekspresivno-kulminirajuću, takoreći animalnu prirodu.

Jebanje je naslovom podvučena eksplicitna potvrda egzistencijalne preduvjetnosti dvojine, ali i detekcijom metaegzistencijalne sjene prirodi istoga na što se, pak, semantički snažno naslanja tekst naslovljen Klitoris. Suodnos entiteta dvojine osobito je naglašen u pjesmoprozi naslovljenoj Osmoza. Tekst Pička almodovarovskoga je idejnog fokusa na stapanju spomenutih entiteta; usprkos eksplicitnoj naravi naslova o danom komadu možemo govoriti kao o jednom od snažnijih estetskih upregnuća u odnosu na rukopisnu cjelinu – i ovdje, međutim, ostaje prostor politički nekorektnim iščitavanjima tobože politički korektnih analitičara koji bi završnicu teksta možebitno doveli u vezu sa spominjanom mizoginijom, osobito zbog naznačenih uloga primarno karakterističnih za stoljeća feudalnoga poretka (od kojega, mada se volimo samoprozivati slobodomislećim subjektima, i nismo osobito odmakli). Opuštenije čitanje primjera izvjesno navodi na promišljanje navedene završnice kao prikrivene, i to ne posve, društvene kritike: Trajni cvrkut u tvojemu srcu i na- / tapajućim kanalima ispresjecana zemlja u kojoj lju- / bavni nadničar postaje vlastelin. Minijaturu Šupak, pak, čitam kao satirični impuls pri čemu je eksplicitnom naslovu dopisan moment lirizirane detekcije: Tajanstven i nježan pup. U tekstu Testisi muške su genitalije opisane kao kakvo zapostavljeno skladište prošlosti istovremeno neotporno na negaciju; finale navedenoga komada rezultira efektnom poredbom: Privezani za jarbol čekaju mig, zadnji uzdah, pozi- / vnicu da snijeg prevari ljeto, baloni da oblete tvoje / elipse i kao zadnji dah ispušten u oazu netaknutih / pustinja, ostanu u međupruću tvojih prepuklih udo- / va. / Kao mrtva životinja. Kao zdrobljen san. Prvu cjelinu zatvara tekst Žudnja sadržajno-semantičkoga promišljanja sukoba materijalne te duhovne supstance što je promišljeno realiziranim prijelazom u drugu cjelinu, kao što sam već spomenuo, naslovljenu Duša.

Ona započinje tekstom naslovljenim Ambrozija iz kojega je razvidnim kako ranije tobože podređenom entitetu dvojine subjekt sada dopisuje ocjenu, u odnosu na dvojinu sámu, egzistencijalne dominante, a uz što je lako vezati i tekst Bog kojim je ženskom entitetu dopisana, makar posve diskretno, transcendentalna narav. Tekst naslovljen Dvojba krupnokadrovski ističe subjektovo preispitivanje izvjesnosti kategorije „slobode“ čemu dopisujem i tekst naslovljen Egzil čijim progresom slijedi semantički obrat posljedično optimistične konkluzije: Vjeruj mi, naći ćemo to mjesto / kamo idu oni koji preživjeli su sve ratove, zašili sve / rane, ljubav zašili i vratili je na put. Idemo tamo. / Nadživjeti sebe. Tekst Grijeh svojevrsni je komad na tragu etičkoga manifesta koji, protivno kršćanskoj dogmi, kategorički odbija vezu „grijeha“ i „ljubavi“ – drugim riječima, s obzirom na ljubav kao kontekst, grijeh nije moguć, a dana je nemogućnost podvučena u odnosu na tjelesne aspekte ljubavi, osobito u odnosu na žudnju. Izmirba je naslov koji, pak, čitam kao doziran sukob dionika dvojine što je nultom odrednicom puta prema iskušenju oprosta temeljenoga, dakako, na reciprocitetu; pritom je poezija primarno medijem kompatibilnim laboratorijskim uvjetima u čijim je okvirima postojanost kontrole manje-više neupitna: Dobro se poznajemo pa znamo sve protivnikove / slabe točke. Povlačimo se. Svatko u svoj rov. Na bo- / jišnici puše se fitilji rasutih riječi. Gasimo ih preo- / stalom ljubavlju, jer, bio bi to težak i krajnje neiz- / vjestan rat. Tu ne bi bilo pobjednika. Ideja je dešifriranja višeslojnosti drugoga u tekstu Mistika stilski vitalizirana diskretnim naznakama neopaganističkoga diskurza što nadasve vodi prema subjektovoj konstataciji izvjesne smrtnosti samoga vremena.

Tekstom Oprost kompleksan odnos entiteta dvojine prikazan je kao svojevrsni rebus teozofske pozadine: Svakodnevni ritual. Dokaz da smo i ljudi, a ne / samo ljubavnici. Ponavljanje najboljeg u nama. / Božja premetaljka u ljudskom mesu. Način da op- / stanemo i kad su nam usne razdvojene. Tekst Šutnja istu determinira medijem superlativnih komunikacijskih dosega: Šuteći mi se razumijemo / kao rijeka i more. Zaslaniš i usporiš moj divlji tok. / Odslanim i razbistrim tvoju dubinu. U tekstu Uložak slutnji je podložna subjektova tendencija za potpunim psihofizičkim razgolićenjem obaju entiteta razmatrane dvojine. Život je pjesmoproza kojom, primarno sadržajno-semantički gledano, ciklus biva zaključen, a koji nimalo slučajno, premda koncept abecedarija to dopušta, nema supostavljen tekst semantički opozitnoga naslova što pripisujem rukopisnoj ideji egzistencijalne trajnosti spominjanih entiteta temeljem njihova združivanja u simbiontsko Jedno: Život: Naš stručak neba u ljubavnoj rađaonici i / na ljubavnom odru. / Prožimanje. Zarasla žutika. Moj / život u tvojem životu.

Rukopis biva zaključen tekstom naslovljenim Molitva za dušu, za tijelo kao porukom vjerovanjem osnaženoga subjekta koji, međutim, odstupa, a što su prethodni primjeri donekle približili, od zoroastristički jasne podjele na dobro i zlo ukalkulirane u krvoločnim interpretacijama podložan diskurz abrahamskih religija čiji svetoknjižjima ocijenjeni pravilnici limitiraju željenu nesputanost dionika dvojine na kojoj dominantno, u konačnici, počiva egzistencija općega. Dakako, takvo tumačenje, teološko-filozofski, ima svojih manjkavosti zbog nedostatne dosljednosti dualistički registrirane subjektove percepcije svega što jest, no primarno literarni uradak tim imperativom nije niti treba biti posve opterećen. Značajniji su, i ovdje znatniji, estetski dosezi čijim prepoznavanjem dolazimo do zaključka kako je Domovićev Ljubavni abecedarij rukopisom i više no pristojne uspjelosti optimističnih zaključaka te odvažnoga prožimanja neskrivene religioznosti čijoj postojanosti, suprotno konvenciji, seksualna nesputanost pomaže. Slobodnijim čitanjem tako je upravo orgazam moguće promatrati kao ekstatično vjersko iskustvo odnosno asimptotsko približavanje subjektova spoznajnoga mehanizma znanstveno nedokazivom transcendentu. Navedeno razmišljanje sugerira kako stoga, u kontekstu ideološki bipolarne ovdašnjice, rukopis neće naići na znatnije odobravanje – neki će ga, kao što sam već spomenuo, tumačiti u kontekstu seksizma i mizoginije, a neki kao prijezira vrijednu blasfemiju. Pa ipak, nadam se kako će biti i onih koji će primarno razmatrati estetske dosege teksta koji su, kako rekoh, polazišnom osnovom svrstavanja djela u ovogodišnji krug kvalitetnijih naslova domaće pjesničke produkcije sada već opasno podložne posezanjima za interpretativnom isključivošću koja, pak, zaslužuje zasebnu analizu.  

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz Časopisa za čitanje „Artikulacije“, br. 8, Koprivnica, 2019.)