Lorena Monica Kmet: MITSKO U POETICI VLADE ACQUAVITA

VLADA ACQUAVITA: HERBARIUM MYSTICUM (Srednjovjekovne klauzule), Čakavski sabor - Istarski ogranak DHK, Žminj - Pula, 2018., 188 str. S talijanskoga prepjevala i prevela: Lorena Monica Kmet.

La luce mi precede mi muove a bocca di fonte pozzo d'acque vive dove l'edera s'avviluppa alla foce di Verità.

Svjetlost me prethodi vodi do ždrijela studenca zdenca žive vode

gdje se bršljan opleo oko ušća Istine.

Vlada Acquavita rođena je u Kopru 1947., a živjela je i radila kao nastavnica i knjižničarka u talijanskoj osnovnoj te srednjoj školi u Bujama. Diplomirala je francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na tršćanskom sveučilištu pohađala je Visoku školu modernih jezika za prevoditelje i tumače. Preminula je prerano, 2009. godine. Vrsna esejistkinja (1), prije svega profinjena i načitana pjesnikinja, teme je često uzimala iz antike i srednjega vijeka, nadahnuta mitom, svetim i čudotvornim. Brojna putovanja u Italiju i Francusku poslužila su joj za susrete s knjigama na čijem je izvoru crpila duhovnu snagu, ali prije svega radost i divljenje prema knjizi kao vrhunskom civilizacijskom dosegu.

Promišljala je mnogo, cijeli život, a pisala i objavljivala oprezno i malo. Njezin prvijenac La rosa selvaggia e altri canti eleusini godine 1997. objavila je Accademia Casentinese (Arezzo) (2). Pri riječkome Editu objavila je 2007. zbirku Herbarium mysticum – clausole medievali (3). Postumno je Zajednica Talijana Buje objavila triprih Virtualità (4), knjigu koju je grafički opremila Martina Sirotić (Studio Sonda, Vižinada), a naslovnicu osmislio Luka Stojnić, te je s još 16 najljepših knjiga iz Hrvatske za 2015. godinu (Hrvatska lijepa knjiga) poslana na sajmove knjiga u Leipzig i Frankfurt, gdje je postala dijelom fonda ustanove German Musem of Books and Writing, koji je dio Njemačke nacionalne knjižnice. Stihovi su joj često uvrštavani u antologije (5), a važno mjesto zauzima u svim pregledima talijanske književnosti u Istri (6).

Već se prvim djelom, La rosa selvaggia e altri canti eleusini, pokazala kao misaona pjesnikinja izvanredne senzibilnosti. Metafizika duha koja stremi božanskom, poetski san, mašta koja uranja u nevidljivo i iracionalno, unutarnje putovanje prema punini, promatranje stvari i života..., neke su od odrednica mogućega predmetno-tematskog opisa pjesnikinjina svijeta. Stihovi ove zbirke zapravo su smirenje u unutarnjemu svijetu, u duhu, potpuna izoliranost od vanjskoga svijeta, projekcija sna i polusna na tragu mita i alegorija starih Grka. Eleuzinski obredi iz VII. st. pr. Kr. u čast božice Demetre, obavijeni tajnovitim i mitskim, uvijek su se vezivali uz obilje i ljepotu prirode, cvijeća, loze, poljā, šuma, godišnjih doba, ali i obnavljanja nakon smrti, te opojnosti vina i maskiranja. Na putovanju u daljine i dubine, u nepoznate i neupoznate zakutke duše, Vladu predvode i prate – Sapfo, Dodds, Girard, Vernant, Hölderlin, Rilke, Jung, Nietzsche, Vettori, Mallarmé, Valéry, Gide, Borges, Emily Dickinson, Simone Weil i mnogi drugi.

Herbarium mysticum nastavak je putovanja duše, no duhovni i filozofski svijet zaogrće se sada srednjovjekovnim imaginarijem. Djelo je pisano u stihu i prozi te prožeto srednjovjekovnom simbolikom. Zamišljeno kao drevni herbar, katalogizira bilje i otkriva mu značajke i svojstva, često magijska. Sastavljeno je od sedam cjelina (Incipit Herbarium mysticum, Scriptorium, Plantatio rosae, Vrtovi i cvjetnjaci, Poezija za glazbu, Herbarium i Pohvale) te upotpunjeno Komentarom i Bilješkama.

U Incipitu pjesnikinja priziva ljubav Heloize i Abélarda te u mašti s tom ljubavnom pričom povezuje mali samostan svetoga Elizeja u blizini Castruma Bulge, odnosno drevnih Buja. Tako započinje svoje duhovno putovanje, spaja prostore i vrijeme, odlazi i vraća se. Mlada redovnica Rubina, od rođenja zavjetovana Bogu, godine 1147. dolazi u iskušenje da izgubi nadu vjere (nigredo). No nebeska milost, a milost je uvijek i svjetlost, vraća je na pravi put (albedo) kroz tajnu cvijeća, poljskih cvjetova dragih Djevici Mariji, prvenstveno ruže i ljiljana. Na kraju se Rubina vraća u duhovnu ravnotežu s Bogom, pronalazi „svoj vinograd“, vlastito unutarnje svjetlo.

Drugi je dio smješten u Bijele Zemlje i Grožnjan, dva slikovita mjesta Bujštine, koje dijeli tek nekoliko kilometara. U osvit XII. stoljeća zamišljeni redovnik minijaturist u grožnjanskome skriptoriju ilustrira kodeks motivom ljiljana i pjeva bogougodne napjeve. No, premda mu je dana Milost Božja, nakon nekog vremena on i njegov cvjetni kodeks stradaju u požaru, pa će nastati legenda o ljiljanima koji svakoga proljeća niču u ruševinama samostana, jednaki onima koje je minijaturist slikao – moleći Boga rukama, a ne ustima.

Treći dio Plantatio rosae sadrži pjesme o ruži: Bijela ružo, ružo crvena; Unio mystica, Mračna noć, Zora, Rosa mystica i prozni dio Laj Bijele ruže. Ponovno zbližavanje u prostoru: La Napoule blizu Cannesa primakao se malome mjestu blizu Umaga, Svetome Ivanu. La Napoule je u XX. stoljeću jedan američki ljubavni par obnovio za svoje ljubavno gnijezdo i posljednji počinak. Na drugoj je strani istarska legenda o prelijepoj djevojčici zatočenoj u dvorcu i hitroj lađi koja donosi oslobođenje. Dvije priče spojene su simbolom ruže.

Vrtovi i cvjetnjaci četvrti su dio zbirke, tajanstveno i otajstveno savršenstvo srednjovjekovna vrta, zapravo – ideje vrta. Jednako tako savršene su i pjesničke forme canso (kancona), alba, planh (plač) i plazer (užitak). Vrt kao izgubljeni raj, mjesto susreta filozofije i botanike, samostanski vrt strogo podijeljen i obrađen, uredan i uređen prema Božjim pravilima, s biljkama i cvjetovima koje dijele snažnu simboliku. No, uz vrt se vezuje i ljubavna poezija trubadurā i poneke trubadurke. Jedna je od njih Viola, Ljubica, u kojoj možemo naslutiti i Vladin glas. Kao usporedba tu je Hedera nigra, lijepa priča o Brtonigli. I pjesma o plavoj perunici, onoj koja kao vitraj krasi malu crkvicu u francuskome Venceu, oslikanu Matisseovom rukom.

Poezija za glazbu donosi, pak, nešto od mistike srednjovjekovne glazbe, a Herbarium ljekovitost Alchemille, odnosno gospina plašta, skromne biljčice koja zacjeljuje i tonificira rane. Spominje se i herbar iz Svetoga Petra iz Sorbara, a godina je 1588.

Sedmi su dio Pohvale, laude Blaženoj Djevici Mariji s raskošnim, snažnim simbolom nara.

Komentari i Bilješke upotpunjuju stihove i pružaju dodatne podatke, potanka objašnjenja i reference za neka moguća daljnja istraživanja i uživanja na metafizičkim cvjetnim poljima poezije duše.

Vittorio Vettori o Herbariumu piše: „...za razliku od srednjega vijeka Umberta Eca, toliko puta jasno viđenoga i pohođenoga, srednji vijek Vlade Acquavita nevidljiv je srednji vijek, dakle obnovljen i ponovno izmišljen u značenju 'renovatio', u smislu vječne 'renesanse srca'.“. (7)

Herbarium mysticum nagrađen je na 10. izdanju međunarodne književne priredbe Trieste, scritture di frontiera, 2008. godine.

Prozni triptih Virtualità (8), koji možemo nazvati kraćim romanom, čitatelja vodi kroz tri vremenski udaljene priče koje se odvijaju na istome mjestu – u Bujama. Prva je priča iz 1769., druga iz 1995., a treća već ulazi u XXI. stoljeće. Tri različite sudbine, a jedna scenografija. Posebnost im je i grafički izgled jer su pisane u tri stupca (dakle, na istome „mjestu“) pa se mogu čitati usporedo. Naime, Vlada Acquavita posebnu je pozornost posvećivala vizualnome, grafičkome izgledu stihova, proze, uvlakama, razmacima, ljepoti fonta i papira, ilustraciji i uvezu. Kao da je učila u starim skriptorijima, svaka joj je, i najmanja, pojedinost pri tiskanju knjiga bila presudno važna.

VLADA ACQUAVITA (1947.– 2009.)

„Za Vladu je poezija obred, društveno prihvatljiv, jednak onome kad čovjek nastoji proniknuti u svoje najdublje podrijetlo kroz izravan, ogoljeni susret s mitom, odnosno s prvim alegorijskim diskursom koji je čovječanstvo izmislilo kako bi progovorilo o sebi.“ (9)

Osim velikoga poštovanja prema knjigama, knjižarstvu i knjižničarstvu, koje je nesebično prenosila kolegama, prijateljima, ali i učenicima, Vlada Acquavita često je priređivala književne susrete (10) i radionice te se rado uključivala u rasprave o pjesništvu i prevođenju poezije (11). Prevodila je s talijanskoga i francuskoga. Najpoznatiji su joj prijevodi francuske trubadurske poezije iz eseja o trubadurkama (12).

Najbolje se osjećala i snalazila u svijetu knjige, točki susreta prirode i ljudskoga stvaranja; poezija čovjeku omogućuje da spozna Boga i dodirne apsolut, ona je spoj materijalnoga i duhovnoga, ravnoteža i savršenstvo. Ono savršenstvo kojemu se Vlada posvetila i težila mu za svojih stvaralačkih dana. U razgovoru za „La Voce del Popolo“ Vlada kaže:

„(...) mogla bih reći da se osjećam kao hodočasnik koji je davno krenuo prema određenome cilju, koji je na trenutke aluzivan, na trenutke jasan. Put koji se postupno obogaćuje novim elementima, iako vjeran zadatku putovanja, a putovanje je pisanje. Ne znam što mi sprema budućnost. Već imam nekih zamisli, ali s obzirom na to da sam vrlo samokritična, često uništavam napisano. No, u svakom slučaju, od grčke filozofije, koju zovem divljom, prešla sam na srednjovjekovnu koja me približava duhovnoj lirici. (...) Jer, kako nas upozorava njemački pjesnik Friedrich Hölderlin, 'Ono što ostaje, dar je pjesnika'.“ (13)

__________

(1) Eseji o knjigama za školsku dob u: „Scuola Nostra“, br. 21/1989.; 23/1991.; 24-25/1994.; esej Le trovatrici, poetesse per amore, La Battana, EDIT, Rijeka, br. 153/154, srpanj-prosinac, 2004., str. 82-98.

(2) Vlada Acquavita, La rosa selvaggia e altri canti eleusini, Castello di Borgo alla Collina (Arezzo), Accademia casentinese di lettere, arti, scienze ed economia – „Casa di Landino“, prosinac 1997.

(3) Vlada Acquavita, Herbarium mysticum. Clausole medievali, EDIT, Rijeka, 2007.

(4) Vlada Acquavita, Virtualità, Zajednica Talijana Buje, Buje, 2015.

(5) Ragioni e canoni del corpo. Versi inediti di poeti contemporanei, ur. Luciano Troisio, Milano, Asefi terziaria, 2001.; Oltre la soglia... per Giusy Miano, Arezzo, ed. Helicon, 2005.; Versi diversi / Drugačni verzi. Poeti di due minoranze / Pesniki dveh manjšin, ur. Elis Deghenghi Olujić i Miran Košuta, Koper, Ed. UI, 2006.; antologije „Istria Nobilissima“ u brojevima XXXI./1998., XXXIII./2000., XXXIV./2001., XXXV./2002. i XXXVII./2004.

(6) Dvije povijesti talijanske književnosti novijega datuma: Le parole rimaste. Storia della letteratura italiana dell'Istria e del Quarnero nel secondo Novecento, ur. Nelida Milani i Roberto Dobran, Pietas Iulia, Pula i EDIT, Rijeka, 2010.; Christian Eccher, La letteratura degli italiani d'Istria e di Fiume dal 1945 a oggi, EDIT, Rijeka, 2012.

(7) http://www.editfiume.com/editlibri/altre-lettere-italiane/item/74-herbarium-mysticum#.W6p54Hszbcs

(8) Virtualità je ovjenčana prvom nagradom na književnom natječaju „Istria Nobilissima“ 2001. godine.

(9) Christian Eccher: La letteratura..., cit., str. 249.

(10) Godine 1989. pozvala je u školu na susret s učenicima i Fulvija Tomizzu koji je tom prigodom predstavio svoju knjigu za djecu „Trix, storie di un cane“

(11) Susret prevoditelja u studenome 2007. priredilo je Pučko otvoreno učilište Buje. Na njemu su, uz Vladu Acquavita, govorili i Neven Ušumović, Tatjana Peruško te Lorena Monica Kmet. Susret je vodila Snježana Pejović.

(12) Le trovatrici, poetesse per amore, „La Battana“, EDIT, Rijeka, br. 153/154, srpanj-prosinac 2004., str. 82-98.

(13) Intervju: Il bisogno di scrivere della pellegrina Vlada Acquavita, „La Voce del Popolo“, Rijeka, 2007.

(Lorena Monica Kmet © IO DHK)