Željka Lovrenčić: SMIRAJ, OTKLONI I POSVEĆENOST STVARALAŠTVU / Jerko Ljubetić

JERKO LJUBETIĆ: BALADA O BRODU OD PAPIRA. PROZE. Književni krug, Split, 2019., 162 str.

Jerko Ljubetić (Sutivan, Brač, 1933.) najpoznatiji je kao proučavatelj djelā čileanskih književnika hrvatskih korijena i njihov prevoditelj. Zahvaljujući njemu, hrvatski čitatelji imaju prigodu upoznati potomke čileanskih Hrvata koji su proslavili književnost te južnoameričke zemlje u svijetu – Nicolása i Dominga Mihovilovica, Juana Mihovilovicha Hernándeza, Eugenija Mimicu Barassija, Patriciju Stambuk, Pepitu Turinu, Sergija Vodanovica i niz drugih o kojima je pisao, promičući ne samo književnu riječ nego i pokazujući iznimnu uspješnost čileanskih Hrvata na mnogim društvenim područjima. Za svoj je predani rad na promicanju čileanskih autora hrvatskih korijena i njihove književnosti godine 2004. dobio odličje, a u povodu stote obljetnice rođenja Pabla Nerude. Od 2006. dopisni je član Čileanske akademije za jezik.

Ljubetić je bio vrstan novinar, a od beletrističkih djela objavio je knjigu proza Mrežanica (MH, Split, 1970.) te roman Suhoziđe (Naklada Bošković, Split, 2007.).

Pred čitateljima je novo djelo ovoga vrijednoga i svestranoga čovjeka, naslovljeno poetičnim naslovom Balada o brodu od papira. Sadrži šest priča ili, kako ih autor naziva, proza – Balada o brodu od papira, Vakuum-fabula, Put, Bijeli leptir, Otkloni – Bilješka o piscu i njegovim bilješkama i Smiraj.

Već je na prvi pogled razvidno kako je riječ o izrazito hermetičnoj, misaonoj i „teško prohodnoj“ prozi složenih rečeničnih konstrukcija. No, kad se uroni u nju, ona postaje laganim i „pitkim“ štivom. Ljubetićev tok svijest neodoljivo podsjeća na Faulknera, ali i na Juana Mihovilovicha, autoru dragoga čileanskoga pisca bračkih korijena, čija je neka djela preveo.

Iz knjige saznajemo da je svijet našega autora i njegovih protagonista (prirodno) vezan uz more „na kojemu se odražava čitav svijet“, kako piše u prvoj priči (str. 5) prema kojoj je naslovljena zbirka. U njoj glavni lik Mario isprva snatri uz morsku obalu promatrajući papirnati brodić koji ga nadahnjuje te razmišlja o prošlosti i sadašnjosti. Misli se nižu poput biserja ogrlice jedna za drugom u nepomućenu slijedu. Premda uglavnom pratimo razmišljanja protagonista priče, o njemu ne saznajemo puno jer je piscu misaonost priče važnija od dinamične radnje. Brodić od papira klizi pučinom i pokreće lavinu sjećanja čovjeka, iz nekoga mjesta na moru, na pojedine sumještane, na putovanja pomoraca preko dalekih mora, na žene koje ih ostaju čekati i brinu se o djeci dok oni zarađuju šolde... Ljubetić se dotaknuo i teme iseljavanja svojih sugrađana (prije svega u Čile).

Papirnati brodić povezuje prošlo s onim što se upravo događa, odlaske iz mjesta prepunoga sunca i povratke u nj. Tu su i neizbježne ćakule o svima i svemu, pa tako i o Mariji „visoka i vretenasto oblog i čvrstog tijela“ (str. 7). U drugim prizorima glavni je lik, primjerice, u gradskome autobusu, šeće mjestom, druži se s prijateljima ili promatra ljude oko sebe. Bijeli i krhak papirnati brodić uvijek je negdje u blizini te na nj uvijek može baciti pogled. Simbol je života i njegove prolaznosti, ali i određenoga vremena i prostora.

U drugoj priči, naslovljenoj Vakuum-fabula, Ljubetić u istome tonu nastavlja razmišljati i pisati o malomu mistu na jadranskoj obali. Teme se ovdje tiču kazališta, zabave, pjesme i vina. U ozračju sličnome onomu prethodne pripovijesti, isprepleću se mirisi Mediterana i razni događaji prožeti razmišljanjima o knjigama i književnosti, o ljubavi. Protagonist razmišlja o uspomenama, ali govori i o suvremenosti. Prateći mu misli o određenoj temi, saznajemo pojedinosti iz njegova djetinjstva i mladosti, sve obavijeno dahom prošlosti i ugodnim ozračjem prošlih vremena.

Na sličnu je tragu „morska“ priča Put koja, opet u prepoznatljivu okružju, obrađuje tematiku riječi i govora: Nekada je volio slušati kako ljudi tečno pričaju i sasvim razložno iznose misli i opažanja. Vjerovao je njihovim riječima, poimao im smisao i prihvaćao značenje onako kako je izrečeno. Sada odjednom primjećuje kako je govor, koji ga okružuje, od jedne izgubio svoju uobičajenu intonaciju (str. 74).

Jest, riječ ima i ljubav, ali stalno je kao sjenka nazočna tema koja pisca očito jako privlači – prolaznost. Svijet se naočigled mijenja i nikada više neće biti nalik onome nekadašnjemu. Nižu se brojni likovi, vrijeme na svima i u svima čini i nepovratno je učinilo svoje. S mnogima je nekada prijateljevao, dobro ih poznavao, a sada su sasvim drugačiji. Jednako je i s nekadašnjim simpatijama, možda ljubavima.

Priča Bijeli leptir vrlo osjećajno i toplo oživljava uspomene, ali opet priziva osjećaj trajne prolaznosti, sjećanja na zauvijek prohujalo vrijeme. Glavni lik dolazi na otok gdje se nalazi njegova napuštena (i zapuštena) obiteljska kuća. Poput Proustova junaka zagledava se u pojedine stvari. One ga vraćaju u djetinjstvo i okrilje obitelji koje više nema. Škripave podnice, dotrajali stolci, vrata što škripe..., sve je to dio nekadašnjega života, neke daleke sreće. A sada je sve samo prošlost i lik se sjetno pita: Je li moguće da je sve to nestalo, nekamo, zauvijek! Pojavimo se, prođemo i odemo (str. 99). Da, tako je. Sada smo ovdje, načas na ovome svijetu, vodeći male i velike životne bitke, a onda... tko zna kamo za sudbinom. Jednoga ćemo dana nestati poput bijeloga leptira i za sobom ostaviti tek lagani prozračan trag u nečijemu sjećanju. Ova priča puno govori: o sretnome dobu djetinjstva i roditeljskoj zaštiti, o prpošnoj mladosti, ali i o jeseni života kad se u punoj zrelosti lagano približavamo zimskim hladnim stazama. Govori i o sređivanju životnih „bilanci“, o dobu kad prebiremo po uspomenama i u njima tražimo toplinu ljubavi koja nas je nekada grijala. Ona je oda vječnoj prolaznosti i trajnoj mijeni, ali i čovjekovu postojanju te sreći što je u određenome trenutku (bio) baš ovdje, na mjestu koje je sada prekriveno bršljanom, sretno živeći svoje minute, sate, dane, godine...

U životu, koji kao da prehitro juri nekom svojom stazom, stvaralaštvo je nekima sigurno pribježište kad žele izbjeći nemilosrdan žrvanj svakodnevnih događaja. O tome Jerko Ljubetić piše u priči Otkloni – bilješka o piscu i njegovim bilješkama. Biti pisac znači s vremena na vrijeme povući se od svijeta i posvetiti se sređivanju bilježaka koje neprestano „baca(mo)“ na papir kako bismo kasnije, možda, napisali tekst. Upravo otkloni pojedincima omogućuju potpunu posvećenost stvaralaštvu koje život ne čini samo bogatijim nego i plemenitijim.

I konačno, na kraju ove knjige zapisa, priča je simbolična naslova Smiraj. Usporedba je to, metafora o smiraju dana i smiraju čovjekova života. Autor razmišlja o životu, njegovu nastanku i tijeku te dolasku neizbježna kraja. Sumorno ozračje mjestimice oživljava opisima događaja vezanih uz mjesto na morskoj obali, u kojim opisima ima humorističkih elemenata.

Zbirka priča Balada o brodu od papira nije štivo za zabavu. Ova simbolična proza obiluje misaonošću i osjećajima u duhu čileanskih autora hrvatskih korijena te vrlo ozbiljno govori o pravim, trajnijim životnim vrijednostima među kojima se posebno ističe ljepota jednostavnoga življenja za koje čovjeku treba vrlo malo: obala, more, poneki brod na pučini, dragi ljudi oko njega, uspomene i stvaralaštvo.

Tankoćutna je to, emotivna a nenametljiva, završna poruka ovih vješto sročenih zapisa mudroga šjor Jerka.

(Željka Lovrenčić © IO DHK)