Franjo Nagulov: BRAT ŽARKO I NJEGOVA DJECA / Žarko Jovanovski

ŽARKO JOVANOVSKI: MISLIM DA SE OVDJE VIŠE NIŠTA NE DA UČINITI, Edicije Božičević, Zagreb, 2019., 76 str.

Književna kritika vapi za odvažnošću, a odvažnost prepoznajemo kako u deidealiziranim prikazima naslova književnih autoriteta (koji ne moraju, samim tim što ih potpisuju književni autoriteti, predstavljati kvalitativno impresivna dostignuća), tako i u pisanju o onim autorima i njihovim djelima s kojima šire čitateljstvo nije upoznato, poglavito ukoliko posrijedi nisu mladi autori čijim nultim prepoznavanjem kritičari dugoročno investiraju u vlastitu bitnost. Takav je slučaj i s piscem Žarkom Jovanovskim (Zagreb, 1966.), autorom desetak zbirki poezije, pjesnikom kojega bismo vrlo rado opisali dionikom književnoga undergrounda (kada bismo takvo što u okviru hrvatske književne zbilje sa sigurnošću mogli konstatirati).

Paradoksalno, o Jovanovskom je nedavno pisao Jutarnji list. Ono što iz toga članka posebno pamtim jest izjava Jurija Lisenka, urednika Antologije hrvatske huliganske poezije objavljene u Ukrajini, iz kojega se može iščitati njegovo čuđenje činjenicom da je Jovanovski u Hrvatskoj autorski manje-više nepoznat. Dodao je pritom kako je isti u Ukrajini tretiran kao velika književna zvijezda što, složit ćete se, nije mala stvar. Slijedom Lisenkovih razmišljanja, ali i na tragu činjenice da sam imao povlasticu pratiti nekoliko nastupa uživo ovoga vrlo intrigantnog autora (u sklopu Kvirinovih dana u Sisku, a osobito zahvaljujući angažmanu Siniše Matasovića čiji bi entuzijazam valjalo zasebno vrjednovati), odlučio sam pozabaviti se autorovim najnovijim ukoričenjem (čemu valja dopisati eksperimentalno-manifestno uknjiženje „sabranih djela“ naslovljeno Egzaltirane karijatide, ustvari ukoričenje praznih stranica iz kojih svatko može iščitati što ga je volja). Odluka je, pokazalo se, bila dobrom.

Samizdatski pothvat (što je vidljivo iz naslova ogleda) naslovljen Mislim da se ovdje više ništa ne da učiniti rukopis je neodijeljen u cikluse te zbrojno nudi četrdeset i devet tekstova, a započinje tekstom Diši koji ukazuje na autorovu rubno stvarnosnu poetiku progresivne pričljivosti te povremenih uglavnom neupadljivih i funkcionalnih vulgarizama, što nas već na početku vodi prema zaključku kako je posrijedi pismo razmjerno jasne autonomije te primamljivih estetskih dosega. Pritom ću izdvojiti simplohom stilski osnaženu treću strofu: izdrži još malo / nazire se rješenje / plavo je nebo plavo / izdrži još malo / diši, pizda ti materina / sve je sada jasno / samo diši... Pjesma Jeftina i lijepa košulja tekst je izravnijega obraćanja utemeljenoga na dominantno korištenom imperativu; na tom je tragu i Poludjela utičnica, tekst čija su središnjica i završnica stilski pojačane promišljenim posezanjem za onomatopejom. Naglašeniju stvarnosno-poetičku prirodu teksta nalazimo u prvomu od nenaslovljenih komada, rubnoj pjesmoprozi gušćih narativnih slojeva: Svakim korakom prema rubu / Grada je bilo sve manje / Sve dok ulice nisu konačno / U potpunosti nestale / Iza jeftinih pelinkovaca. Ritamska gipkost teksta Krivica krvavih ptica dodatno je potencirana lucidno primijenjenom anaforom: Krivi su oblaci / Što cmizdre uvijek onda / Kad se popije čaša viška / Padala je na grad noćas / Teška / Teška / Kiša. U tekstu Nova polica za knjige uočljiva je grafostilistička gesta prekriženih završnih dvaju stihova, a uz učestalo (ne samo u navedenu slučaju) posezanje za navodnicima koji, na rukopisnom planu, doprinose lakšim klizanjima subjekta s obzirom na kategorije broja i lica – subjekt je, naime, identitetno poljuljan, egzistencijalno nestalan, njegova je esencijalna disperzija u sve ili ništa već u prvotnu dojmu očekivana, ali i željena. Posrijedi je subjekt koji, doduše, katkad pati, ali koji ne propušta priliku narugati se ne toliko objektima patnje (što je gdjegdje, kako napisah, i subjekt sâm) koliko patnji kao takvoj, kao stanju, naime, na koje recepcijski odmak djeluje hiperbolično, nerijetko i groteskno.

Pijani hrvatski nacionalist rubna je dvokatrenska minijatura izraženo sarkastičnoga predznaka te zabilježenoga semantičkog obrata iz podsmjehujuće konstativnosti u posve rezignirajući kondicional, a na tragu svojevremene crne zvijezde osječkoga literarnog podzemlja, uglavnom zaboravljenoga Brune Andrića – Brmbe i njegova malo poznatoga, a na planu satire impozantnoga pjesničkog prvijenca Zavod za zaštitu zdravlja otisnutoga ranih devedesetih: Hrvatski nacionalist / Dere se na šanku / Pijan / Opisujući koliko voli Hrvatsku // Da bar ja mogu toliko / Popiti / Da bar ja mogu toliko / Nekoga voljeti. Nenaslovljena crnohumorna minijatura, čiji prvi stih glasi rat je u Siriji, bez sumnje je jedan od kvalitativnih vrhunaca rukopisne cjeline: rat je u Siriji / snijeg je u Beču / smrt je u Veneciji // nije mi ostalo još previše vremena. Učestalo posezanje za anaforom i epiforom tekst Glavom kroz zid čini ritamski osobito uznapredovalim čemu valja pridodati pričljivost koja mjestimice zadire u zonu recepcijski neodoljive stilske prljavštine, a na što se naslanja satirični komad Zagreb je kurac, čija prva strofa jamačno ne bi naišla na odobravanje takozvanih progresivnih mlađenaraštajnih slojeva ovdašnje inteligencije, politički nekorektnih zagovaratelja, naime, političke korektnosti u pjesništvu, ističem: Ulica Ljudevita Posavskog / Puni se crvenim startasicama / Mirisom čaja od mente / I / Bezveznim razgovorima / Lijeve / I / Liberalne / Omladine / Koja / Će / Promijeniti / Moj kurac.

Jetki komentar društvenih zbivanja, s naglašenim ironijskim odmakom, prepoznatljiv je u tekstu Pet načina na koje je moguće povezati Windowse s Androidom – u danom se primjeru prizori nižu naizgled mimo konvencionalne logike; gustim čitanjem, međutim, moguće je nazrijeti nazivnik semantički konsolidiran stanjem subjektova gađenja sveljudskom potrebom za normom. Pjesmu Zamah nevidljivih ruku, prije svega, karakterizira tematsko-motivsko zadiranje u grublji erotizam, dok je u tekstu Iluzije i opsjene vidljivo subjektovo preispitivanje recepcijskoga mehanizma. Kao trepljikovljevsku pljusku društvenom ukusu, pak, podvlačim tekst naslovljen ironijsko-deminutivnom sintagmom Mali zeko koji kroz prizmu groteske provlači, makar posve neizravno, problematiku seksualnoga iskorištavanja djece obilježenu, dakako, prešutnim odobravanjem okoline: idiličnu scenu remeti gust promet na cesti / i zaleđeni mali zeko / koji u šumici masturbira // scena nije za medije / rasplakalo bi djecu. Autonihilistički tekst Nekoristan, lišen i najmanjih natruha patetike, devalvira autorov-subjektov stvaralački nagon sve do poistovjećivanja istoga s potpunom beskorisnošću, a uz osobito snažnu ironijsku gestu unutarnjega distiha: Čak i umjetnici oko mene rade / (Oni izražavaju sebe!). Kozmički uvjetovan spleen urbane svakodnevice naznačen je u stilski pribranije pisanom tekstu Četverokut gdje iznova valja obratiti pozornost na završnicu u službi jake poante nerijetko, dakako, dosjetkovnoga karaktera.

Subjektov zazor pred konvencionalnim proživljavanjem praznika, opterećenih društveno uvjetovanim „moranjima“ poput obiteljskih okupljanja, čitam u ispovjedno toniranim komadima Praznik te Za praznike. Anaforička gomilanja ritamski vitaliziraju tekst, agresivnoj dinamičnosti usprkos, sadržajno-semantički depresivnih slojeva, naslovljen Dizelaš koji jebeno dobro vozi – spomenuto gomilanje, sukladno rukopisnoj logici, kulminira u završnoj dionici: ja sam vječito nemiran / ja sam potpuno nesretan / no, da li je volim? // da / da / da // ja sada mogu slobodno reći / da! / da! / da...! // volim je! Kvalitativno impresivan doseg autorove dosjetke razvidan je u središnjem dijelu teksta 900 kilometara od tebe na što se, osobito tematsko-motivski, dopadljivo naslanja i tekst Kako se pilo u doba komunizma koji, međutim, nipošto ne bi valjalo čitati kao kakav manifestni komad, već kao literarno ležerno prepričavanje iskustva prijašnje egzistencije kolektiva. Disanje otrova, pak, u odnosu je na spominjanu rukopisnu logiku tekst naglašeno intimne atmosfere koja naposljetku rezultira semantički regresivnim ishodom: Ljubav, / divljačka / destruktivna / sila. Rukopis zatvara pjesma Zarastanje neba nad Zagrebom iz koje je razvidna obnovljivost prirode kao predmet subjektove percepcije što se, međutim, istovremeno ispostavlja spoznajno usvojenom subjektovom neobnovljivošću. Naposljetku bih, uz već ustvrđeno, dodao kako je rukopis građen uz djelomično poštivanje pravopisne norme, što je ponajviše uvjetovano grafostilističkim razlozima, tek ponegdje i vizualnim podvlačenjem cezure odnosno ritamskom problematikom.

U pogovoru knjizi urednik Josip Ivanović ističe kako će mnogi jamačno poricati autohtonu prirodu rukopisa. Tomu je tako, rekao bih, zbog provlačenja stvarnosno-poetičkih elemenata i/ili slojeva, povremenih posezanja za vulgarizmima, kao i zbog nerijetke dosjetkovne gestikulacije na tragu dobro nam poznate malešovske jezične zaigranosti. Pa ipak, ne bih se složio s urednikom, a tomu mogu priložiti (najmanje) dva razloga: prvi je taj da svako pažljivije čitanje, kategorički tvrdim, vodi prema recepcijskom usvajanju autonomije autorova jezičnog iskaza. Drugi se temelji na skepsi prema ideji da će zbirku mnogi uopće držati u rukama. Kako sam uvodno istaknuo, Jovanovski je unutar ionako uskih krugova čitatelja ovdašnje suvremene pjesničke produkcije uglavnom nepoznato ime, a izgledi da tu činjenicu ovaj ogled promijeni, iskreno rečeno, nisu veliki. To, dakako, ne znači da ne vrijedi ukazivati. Jer netko će si možda, eto, tragom ovoga teksta priskrbiti užitak čitanja ne samo ovdje prikazana autorova naslova. Brat Žarko (što bi, barem u kontekstu ove zbirke, bilo skraćeno od „samizdatski brat Žarko“) i njegovi literarni potomci zaslužuju kudikamo veću pozornost.

Uostalom, ovdašnjim nečitanjem njegovih ostvarenja na gubitku teško da će biti on sâm – njemu, a to nije šala, uvijek ostaje Ukrajina, za naše poimanje stvarnosti mnogoljudna zemlja čija čitateljski raspoložena čeljad, čak i višegodišnjim ratnim strahotama usprkos, gaji istraživačku znatiželju što, s vremena na vrijeme, posljeduje dragocjenim otkrićima.