Mirko Ćurić: ŽIVI MARULIĆ / Dino Milinović

Prije tri godine bila se rasplamsala rasprava po hrvatskim medijima i portalima, nakon što je Radna skupina za kurikularnu reformu za predmet Hrvatski jezik i književnost izbacila, ili nije izbacila (ovisno o tumačenju), Marulića i Juditu iz obvezne lektire. Danima se oko Marulića i njegova djela polemiziralo, a ta otužna polemika imala je tek jednu pozitivnu stranu: opet se o Maruliću pisalo i govorilo i izvan stručne i znanstvene zajednice te se barem malo osvijestilo kolika je njegova važnost za hrvatsku književnost, ali i kulturu uopće i kakve se nesagledive posljedice mogu dogoditi (nadam se da se nisu već dogodile) ako se „kamenovi zaglavni“ jedan po jedan počnu izvlačiti iz temelja naše kulture. Što je hrvatska književnost ako izbacimo Marulića, Gundulića, Držića, Hektorovića, Lucića… kao djeci „nerazumljive“ ili „dosadne“ i budemo li ih obrađivali, ako ih budemo uopće obrađivali, isključivo prema odabranim fragmentima iz djelā? Ili nikako, ako tako odluče nastavnici kojima je dana puno veća mogućnost izbora negoli ranije? Zaključe li da su to mrtvi, dosadni autori, koji ne govore ništa o našim životima i nemaju nas i našu djecu čemu poučiti, odnosno „uče  nas čak pogrešno“ – a Marulić nam u najslavnijem djelu, europskom bestseleru svoga vremena, De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Venecija, 1506.), podastire uzore krjeposnoga života (zamislite, određivao bi nam kako treba živjeti, valjda „krjeposno“!) – onda neće(mo) time/njime zamarati (kvariti?) naše gimnazijalce ili studente. To ćemo, valjda, činiti kratkotrajnim meteorčićima i zvjezdicama koje se kao novi/današnji „neizbježni lektirci“ (samo)promiču u dnevnome tisku i drugim „medijima“...

Možda netko, ipak, iz našega kulturno-prosvjetnog mainstreama, kojem je Marulić nerazumljiv i dosadan, promijeni mišljenje nakon čitanja romana Dine Milinovića Marulov san, „majstorskog amalgama kriminalističkog, povijesnog, biografskog i didaktičkog romana o Marku Maruliću Splićaninu, renesansnom piscu i čovjeku od krvi i mesa, a u isto vrijeme i postmodernističkom hommageu 'ocu hrvatske književnosti' koji u koricama iste knjige nudi… znanje i uživanje“ (Brešić, 2019.).

Dino Milinović rođen je 1959. godine u Zagrebu. Završio je studij povijesti umjetnosti i arheologije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao na pariškoj Sorbonni iz područja kasnoantičke civilizacije. Od 1991. do 2001. godine radio je u državnoj službi (Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo kulture), kao tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-om i savjetnik za kulturu u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Parizu. Za doprinos na tome području odlikovan je 1996. godine Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Od 2001. godine predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, gdje je 2005. godine doktorirao na temu Bjelokosnog plenarija iz riznice Zagrebačke katedrale. Objavio je brojne studije i članke, u Hrvatskoj i Francuskoj, te dvije knjige s područja kasnoantičke i ranokršćanske civilizacije i umjetnosti (Nova post vetera coepit. Ikonografija prve kršćanske umjetnosti, Hrvatska sveučilišna naklada i FF Press, Zagreb, 2016.; Seuso: autopsija jednog slučaja, AGM, Zagreb, 2016.).

Objavio je tri romana (Kradljivac uspomena, Znanje, Zagreb, 2002.; Tamo gdje prestaje cesta, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007.; Skriveno, Meandar, Zagreb, 2013.) te nekoliko dramskih tekstova (Vječan kao Ahilej, „Quorum“, 1, Zagreb, 1997.; Svijet je muškog roda, „Mogućnosti“, Split, 1999.). Prema romanu Kradljivac uspomena redatelj Vicko Ruić snimio je film (2006). Sva su tri romana adaptirana za radio (Radio roman) na 3. programu Hrvatskoga radija. Knjiga Nova post vetera coepit. Ikonografija prve kršćanske umjetnosti nagrađena je 2017. godišnjom nagradom Društva povjesničara umjetnosti. Član je Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Matice hrvatske, udruge Pasionska baština i Društva hrvatskih književnika.

Ovi – prepisani – podatci iz njegove biografije nisu ovdje samo da bi „povećali“ opseg teksta, već da bi ukazali kako je mnogo toga u ovom romanu, od naslova i naslovnice, do zaključnoga poglavlja Vodič, objašnjivo autorovim dosadašnjim profesionalnim i umjetničkim interesima i postignućima. Naslov Marulov san asocira na najpoznatiju sliku Vlahe Bukovca Gundulićev san (1894.), što i autor sam potvrđuje u zaključnom poglavlju djela. Ova veza dvojice najvažnijih književnika stare hrvatske književnosti, kao i naglasak na snovima, odnosno snu, važan su ključ za čitanje romana u kojemu „susrećemo“ živa i zdrava, slavna i na kreativnom vrhuncu (dovršava Juditu), budućega „oca hrvatske književnosti“, i to u Splitu u kojemu vladaju vrlo složene društvene okolnosti. Vladarica je Mletačka Republika, koja mari najprije za vlastite interese, a Split je okružen područjima Otomanskoga Carstva koje se sprema osvojiti grad prepun izbjeglica, straha, nepovjerenja...

Autor vješto oblikuje ozračje koje, dakako, podsjeća na vrijeme Domovinskoga rata, kada su 1991. i kasnije mnogi naši gradovi bili okruženi, izloženi napadima, prepuni izbjeglicama, kada su se posvuda širile uznemirujuće vijesti i, najčešće, dezinformacije koje su plašile preostalo stanovništvo. Unutar toga povijesnog požara, koji je Marulić majstorski opisao u Molitvi suprotiva Turkom (pretpostavlja se da se nastanak Molitve može datirati u razdoblje između 1493. i 1500. – nakon Krbavske bitke, a prije pisanja Judite), a tako ga uspješno evocirao Milinović, odvija se život renesansnoga Splita, proučavaju se umjetnost i povijest unutar društva Čuvara pamćenja, čeka se nestrpljivo da već tada slavni Marulić dovrši Juditu – versima harvackim, na ohrabrenje građanima Splita, ali i preostalim slobodnim dijelovima Hrvatske za koje se bori ban Petar Berislavić, a Venecija hrvatskim krajevima, dakako, trguje iz svojih interesa.

Zaplet romana započinje otkrićem velikoga sarkofaga u podrumu jugozapadne kule Dioklecijanove palače, u kojem se nalazi Dioklecijanov grob. Četiri kradljivca u prvome poglavlju pljačkaju grob, a drugoga dana na splitskom „pazaru“ uvaženi pjesnik Marko Marulić, nakon ustaljenih svakodnevnih rituala, kupuje ribu, koju stari ribar Paskoje umata „u komad staroga papira“. Uskoro Marul shvaća kako je zapravo riječ o palimpsestu te da se ispod teksta krije stariji i opasniji – navodni zapis suđenja Isusu Kristu u Jeruzalemu – tzv. Pilatovi spisi. Modernim žargonom kazano, neću dalje „spojlati“ razvedenu i vrlo složenu radnju romana zainteresiranim čitateljima, ali će, jamčim, u romanu uživati čak i oni koji Marulića slabo poznaju, ne razumiju ga i ne cijene.

Milinovićev Marul živ je i dobro oblikovan lik, autor pokazuje natprosječno poznavanje njegova djela, ali i renesansne kulture uopće, što potvrđuje brojnim i jasno označenim asocijacijama i navodima iz različitih djela, najčešće Marulićevih. Unutar romana nekoliko je priča, primjerice fiktivan Marulićev prozni tekst O krađi grimiznog plašta iz careva mauzoleja u Splitu, pripovijetka koju na harvackom sastavi M(arcus) M(arulus) S(palatensis) prema kratkoj crtici iz povijesti, kao i epizoda o Dmini Papaliću, ili poglavlja u kojima se pojavljuje tajanstveni Libelius, Mefisto ili Woland iz Bulgakovljeva romana Majstor i Margarita...

Roman je za današnje hrvatske književne prilike iznimno složene strukture, povijesno i umjetnički utemeljen: skladna kombinacija povijesnih osoba i fikcionalnih likova, prepun citata, ali i zabavan za čitanje. Djelo obiluje intermedijalnim, intertekstualnim i kulturološkim referencama: primjerice, splitski kancelar Luigi ima ženu Bepinu, ribar u kojeg kupuje ribu s tajanstvenim rukopisom zove se Paskoje... Postoji u romanu i snažna dimenzija potrebe glavnih junaka za sabiranjem i čuvanjem baštine: to je strast Marulića i njegovih drugova, ali i onih koji pljačkaju Dioklecijanovu palaču, Salonu, prodaju i preprodaju neprocjenjivo blago, koje treba sačuvati i ostaviti u Splitu, u Hrvatskoj. Marulić i njegovi sudrugovi skupljaju i čuvaju, onako kako autor Milinović to ovom knjigom sabire, čuva, otima od zaborava. Roman je neka vrsta minuciozne sakupljačke djelatnosti, složen i gust mozaik, s temeljima u hrvatskoj prošlosti, napose onoj kulturnoj, s Marulićem kao međunarodno poznatim i priznatim autorom, svjetionikom, s recepcijom koju, nažalost, možda još nije dostigao niti jedan hrvatski književnik.

Dino Milinović izdvojena je i dragocjena pojava u suvremenoj hrvatskoj književnosti, kako temama koje obrađuje tako i stvaralačkim postupcima, ali u dosluhu sa suvremenim svjetskim književnim trendovima. U tzv. velikim književnostima, za razliku od hrvatske, česta su djela u kojima se obrađuju različite povijesne ličnosti i različita povijesna razdoblja, što je lako ustanoviti tek površnim pregledom kakve internetske knjižare, ali i na sve oskudnijim policama hrvatskih knjižara.

Tamo negdje, u zemljama s kojima se rado uspoređujemo, svoje velikane ne smatraju dosadnima i nerazumljivima...

Ovaj bi roman zacijelo trebao naći mjesto u popisu lektire za srednje škole, jednako onako kako ga ima Pavličićev roman Koraljna vrata gdje se u starome bavulu na Visu pojavljuju izgubljena poglavlja Gundulićeva Osmana, koji zbog svoje savršenosti čak ima ljekovita svojstva. Pišem trebao bi, ali sumnjam, jer riječ je o zahtjevnom romanu koji traži upućena čitatelja (nastavnika,  a ne samo učenika). Ono što je, možda, Milinović mogao napraviti kako bi ostvario (iako je i to upitno) sigurniju, bolju, jaču recepciju romana pa se, opet možda, „približio“ lektiri, jest pojednostavnjivanje i kraćenje fabule, izbacivanje fantastičnih elemenata i pojedinih poglavlja, linearno pripovijedanje događanja od otkrića Dioklecijanove grobnice do poglavlja Pomirba, ali to onda ne bi bio – Milinović.

Za Milinovićev stvaralački postupak znakovito je zaključno poglavlje Vodič u kojemu Bulgakovljeva Wolanda nalazimo na Peristilu 2018., u vrijeme velikih turističkih gužvi i Svjetskoga nogometnog prvenstva na kojemu će Hrvatska, prognozira ovaj, osvojiti medalju, a Luka Modrić postati najboljim igračem. Woland, odnosno Marulićev Libelius, razgovara s mladim i površnim turističkim vodičem koji „sve zna“ o Dioklecijanu jer se rodio u splitskom Getu „sa starim prdcem u guzici“, a na Wolandov pokušaj da sazna što ovaj misli o Maruliću i Juditi, mladić odgovara: „Tko još danas čita Juditu?“

Za Wolanda mladić misli da je purger – stranac – drugi... Sjetimo li se romana Majstor i Margarita, pjesnici Berlioz i Bezdomni Wolanda također drže strancem – ali Nijemcem, pa je jasna ovdje kritička nota, zapravo duboka piščeva ironija: u „maloj“ Hrvatskoj jedni smo drugima stranci, pa često i neprijatelji…

Ovaj kratak prikaz prvenstveno je namijenjen kao poticaj za čitanje jedne važne knjige koja će čitatelja, kao u davnome zaglavlju časopisa Vienac, „zabaviti i poučiti“: zabaviti zanimljivom i složenom fabulom u kojoj povijesne ličnosti, poput glavnoga junaka Marulića, dobivaju ljudske dimenzije, a prestaju biti suhoparnim zapisima kojima navodno mučimo jadne učenike; poučiti pak nizom zanimljivih podataka iz povijesti i umjetnosti, ali i oslikati jedno burno povijesno razdoblje, u mnogočemu slično današnjem, a možda i budućem, jer Libelius još nije završio svoje putovanje, kako doznajemo od Milinovića.

I zaključno, parafraziram Milinovićeva junaka: Tko će čitati ovu knjigu? Prvenstveno oni koji poštuju i poznaju Marulića, a s obzirom na važnost Marka Marulića, „oca hrvatske književnosti“, trebala bi to činiti i „najšira publika.“