LUKU PALJETKU „VISOKA ŽUTA ŽITA" 2019.

ČUDESNE PJESNIČKE SVESTRANOSTI

U Metkoviću su 2. kolovoza 2019. predstavljene Sabrane pjesme u šest svezaka akademika Luka Paljetka, koji je ove godine dobio jubilarnu, 30. pjesničku nagradu Visoka žuta žita u Drenovcima za sveukupan književni opus i trajan doprinos hrvatskoj književnosti. Na ovaj izniman opus i kapitalne Sabrane pjesme podsjećamo tekstom obrazloženja pjesničke nagrade Visoka žuta žita.

Rijetke su književne nagrade koje nose naziv prema pjesmi, kao što je to slučaj s jednom od najstarijih i najuglednijih hrvatskih književnih nagrada – Povelji Visoka žuta žita, koja se u Drenovcima dodjeljuje istaknutim hrvatskim pjesnicima za cjelokupan opus i trajan doprinos hrvatskoj književnosti. Prva Povelja dodijeljena je 1986. u Vinkovcima Juri Kaštelanu, hrvatskome književnom, znanstvenom i kulturnom velikanu, kojemu je nedavno na Šoljanovim danima u Rovinju Društvo hrvatskih književnika prigodnim programom te knjigom u svojoj Maloj knjižnici obilježilo stotu obljetnicu rođenja.

Između Kaštelana i ovogodišnjega laureata Luka Paljetka blistav je niz pjesničkih imena, prava „drenovačka“ hrvatska pjesnička antologija, koja pokazuje svu snagu, svu ljepotu hrvatske pjesničke riječi, pred kojom čitatelj zastaje, poput Tadijanovićeva lirskog subjekta, kojemu usred visokih žutih žita srce glasno kuca od radosti „kao zlatan sat“.

Zvonku i duboku radost, punu poštovanja, osjećamo pred čudesnim opusom Luka Paljetka, ovogodišnjega dobitnika Povelje Visoka žuta žita. Namjerno izostavljamo pridjev „književnim“ ili „pjesničkim“ opusom, jer je Luko Paljetak autor silno razvedenih znanja, htijenja i postignuća te bogate bibliografije u cijelom nizu književnih žanrova u kojima se ogledao, ne samo kao književnik već i kao predvoditelj s engleskoga, slovenskoga i francuskoga jezika te kao izniman znanstvenik. Pred njegovim djelom ne osjećamo samo poštovanje, već poniznost i silan ponos kada se suočimo s opusom i spoznamo kakvim sve bogatim plodovima može uroditi hrvatska umjetnost, opusom u kojemu je sadržana inovativna modernost i suglasje s vremenom u kojem je nastao, ali i trajna i dubinska veza s gradom Dubrovnikom iz kojeg je „ishodio“: od začinjavaca i trubadurskih pjesnika, preko odjeka Ranjinina zbornika, držićevske urotničke duhovitosti, plemenitog patosa Cvijete Zuzorić, gundulićevske univerzalne mudrosti, vojnovićevske sjete, do Paljetkova djela u koje je upisao sve najbolje osobine svojih prethodnika, odavši im priznanje ne samo svojim, te bogate tradicije dostojnim djelima, već mnoge od njih pretvorivši u junake vlastitih knjiga kojima su Dubrovnik i njegovi velikani stalno ishodište i nadahnuće.

Dobitnik Povelje Visoka žuta žita Luko Paljetak rođen je 19. kolovoza 1943. u Dubrovniku. Završio je Učiteljsku školu u rodnome gradu. Na Filozofskome fakultetu u Zadru diplomirao je kroatistiku i anglistiku, a u Zagrebu doktorirao na Filozofskom fakultetu (filologija). U enciklopedijama ga određuju kao pjesnika, prevoditelja, kazališnoga i likovnoga kritičara, redatelja, feljtonista, esejista, pisca za djecu te dramskoga pisca. Radio je kao redatelj i dramaturg Zadarskoga kazališta lutaka, zatim kao asistent na Filozofskome fakultetu u Zadru i bio jedan od urednika Zadarske revije. Živi u Dubrovniku, urednik je i tajnik uredništva časopisa Dubrovnik. Redovni je član HAZU i dopisni član SAZU (Slovenske akademije znanosti in umetnosti).

Od književnih mu početaka njegovo je pjesništvo ocijenjeno visokim ocjenama. Prvu pjesničku zbirku Nečastivi iz ruže, objavljenu 1968., Branimir Donat prikazuje kao „svojevrstan autorov oksimoron u kojemu je istodobno uočljiv lirski egzistencijalizam i postmodernizam te tradicionalni kontekst trubadurskoga diskursa“. Iste godine Paljetak objavljuje drugu zbirku, Najbliži konac svijeta, kojom je zacrtao temelje pjesničke prakse, koje će se držati u ukupnome pjesničkom djelu. Njegovo je polazište „opća poetizacija svijeta, hiperbolizacija pojedinosti te iznimna versifikacijska umješnost.“ Humorni i ironijski odmak od pjesničke izravnosti otvara se u njegovoj ludističkoj zbirci Kockice za staru damu (1975.). Svojevrsnim vrhuncem objedinjavanja tradicije i modernosti smatraju se zbirke Pjesni na dubrovačku (1984.), Sandosten forte (1987.) i Singerica pod snijegom (1994.); u prvoj je izraženo poznavanje jezika staroga Dubrovnika, nadopunjeno dodavanjem novoga smisla, poigravanjem i kombinatorikom te dijalogom s djelima starije hrvatske književnosti, što je jedna od glavnih odlika njegova stvaralaštva.

Dvije godine nakon prvih objavljenih zbirki akademik Vlatko Pavletić uvrštava ga u znamenitu Zlatnu knjigu hrvatskoga pjesništva s ocjenom kako se „radi o važnom pjesniku za buduće antologije.“

Velike nade koje su u njega polagane, popraćene pozitivnim ocjenama, Luko Paljetak opravdao je golemim opusom, a kao glavnu značajku Paljetkova pisanja kritičari ističu „sposobnost iznenadnoga mijenjanja registra, elastičnost i gipkost tkiva u kojemu su inkrustrirani, kolažirani, montirani najraznorodniji sastojci. U gotovo svakoj pjesmi paradoksalno se dodiruju suprotnosti, te na mjestima tih dodira vrcaju iznimno žive reakcije i reference. Iz pjesme u pjesmu, iz zbirke u zbirku, iz razdoblja u razdoblje talože se pak uvijek novi slojevi iskustva, što čini da njegovo pjesništvo danas pokriva upravo univerzalne raspone.“

Tematski i tehnički manirist, piše u Hrvatskoj enciklopediji, „često se koristi klasičnom formom, najčešće sestinom i četrnaestercem, ali i distihom, sonetom pa i sonetnim vijencem. Paljetkovo mjesto razlike u kontekstu recentnoga pjesništva ogleda se upravo u prilagodbi vezanoga stiha, rime i tradicionalnih metričkih obrazaca suvremenim temama i motivima, globalno gledano spoju tradicije i moderniteta.“

Golem pjesnički opus trenutno se „zaustavio“ na knjizi pjesama Rorschachove mrlje, objavljenoj u prosincu 2018. u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, što od naslova do zadnjega stiha zbirke svjedoči o majstorstvu, nadahnuću i trajno radoznalu i otvorenu duhu zasluž(e)na nositelja tridesete Povelje Visoka žuta žita, koja se dodjeljuje u jednoj od hrvatskih pjesničkih prijestolnica – Drenovcima.

Ovo, naravno, nije prva, a vjerujemo ni zadnja nagrada Luku Paljetku koji je za svoja djela često nagrađivan. Prvu nagradu, koja ime nosi po Antunu Branku Šimiću, primio je još 1968., a potom gotovo da nema važnije hrvatske književne nagrade koju svojim radom Paljetak nije zaslužio. Primjerice, 1984. godine dobio je Nagradu za književnost „Vladimir Nazor”, „Tin Ujević” 1989., „Goranov vijenac” 1995., a godišnju nagradu HAZU-a godine 1996. Iste je godine primio odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Ovjenčan je „Maslinovim vijencem” u Selcima na Braču, na priredbi Croatia rediviva. Godine 1997. nominiran je za najveću svjetsku nagradu za dječju književnost „Hans Christian Andersen”, poznatu kao „Mali Nobel“. Paljetak je dobio i nagradu „Kiklop“ za najbolje prozno djelo, 2005., te iste godine „Ksaver Šandor Gjalski“ za najbolje prozno djelo.

Dok je laureat primao jubilarnu 30. Povelju Visoka žuta žita, osjećalo se da to nije nagrada samo njemu, njegovu rodnom gradu kojemu toliko duguje hrvatska kultura, ili malim Drenovcima koji ustraju na visokoj razini pjesničkih susreta, već i hrvatskoj književnosti i kulturi u cjelini. Jer kultura, jer pjesništvo koje ima jednoga Luka Paljetka, gospara sa svim njegovim čudesnim svestranostima, takva književnost ne može biti mala književnost, i za nju ima nade, unatoč svim vjetrovima i mracima koji se ponekad viju iznad zlatnih žitnih polja i šumnih hrastova između triju opjevanih hrvatskih rijeka.