Dragutin Lučić Luce: HOĆE LI MU BOG IPAK BITI MILOSTIV? / Darko Orešković

DARKO OREŠKOVIĆ: ANĐEO SMRTI: ROMAN O SNAJPERISTU, Naklada Pavičić, Zagreb, 2019., 117 str.

Darko Orešković (r. 1951.), znanstvenik i literarius: rijetka povlastica ili prokletstvo stajati na raskršću, na motrištu s kojega je teško, ali moguće, opitati razlike između logocentričnoga i poetskoga uma. Koliko autor, pak, koristi tu povlasticu (ili prokletstvo?), o tomu svaki čitatelj mora donijeti odluku za sebe...

Naime, pred nama je – poslije Odrastanja (1999.), Obitelji s ljubavlju (2001.) te U potrazi za izgubljenim satom (2009.) – četvrti Oreškovićev roman, čiji naslov i podnaslov već po sebi upućuju na zaključak da se autor ovoga puta bavi Domovinskim ratom. Naravno, zna se kako izgledaju ratovi na Balkanu pa, susljedno, i ovaj posljednji. Usputno, za takvo što u svjetskoj geopolitici iskovan je termin – „balkanizacija“, koji se, primjerice, rabi u Africi, na Bliskom istoku... Što čini snajperist u takvom ratu, a ne bi činio u nekom drugome i drugačijem?

Zabuna je moguća: i anđeli i orlovi imaju krila

U renesansnoj crkvi u Orvietu stoji slavna slika Luke Signorellija Nečastivi nosi krinku Spasitelja. Slika pred kojom se mora zamisliti svatko, bez obzira na to vjerovao ili ne u Spasitelja, pa i u Nečastivoga, mada je u ovoga drugoga, danas, i ne samo danas, teško ne povjerovati.

Zanimljivo je to da gotovo isti motiv nalazimo i nekoliko stoljeća kasnije, u pjesmi Tina Ujevića Pijana crkva, u kojoj jedan stih glasi: Hrist i sam biva oblik Antihrista. Nedvojbeno je to da ljudsko biće, i kad ima najbolje namjere, može biti zavedeno, recimo biblijski – uvedeno u napast; put u pakao popločen je, ne jednom, dobrim namjerama.

U toj putanji i autor će „svome“ snajperistu – „anđelu smrti“ Domovinskoga rata, da tako reknemo – dati da kao motto svoga dugog oproštajnoga pisma (i u tom se ključu može čitati i pročitati Roman o snajperistu) na ogled stavi jednu takvu, u naravi, ipak pokajničku misao: Bože, kad uskoro stanem pred tebe, ako možeš, budi milostiv, zato što me kroz život vodila sotonska slika zaodjenuta u anđeoske halje.

Tim će riječima snajperist okončati svoju ispovijest, konačno i svoj život.

No, njegova slika nije od onih koje vise po crkvama, galerijama ili građanskim salonima, njegova slika je, kako kaže, „stvarna, životna“...

„I kad bi se mogla prodati ili kupiti, zacijelo bi dosegla vrijednost veću od svih tih uokvirenih. Ali moja slika nije na prodaju. Moja služi za zaštitu. I zato je čuvam i ni s kim o njoj ne razgovaram.“ Orao sa te slike postao je „anđeo čuvar“ „anđela smrti“, lovca na ljudske glave, bolje rečeno, uha, koja odsijeca svojim žrtvama kao dokaz snajperističkoga, gotovo kirurški precizno obavljenog vojničkoga posla: „bilo je jednostavno ubiti“, stoji u njegovu, moglo bi se reći, ratnome pa i poratnom dnevniku – jer kao što ima onih koji posjeduju „apsolutni sluh“, tako je on posjedovao „apsolutni vid“. No, za razliku od one Signorellijeve slike iz Orvieta, sa svakim uhom – zapisat će – njegova se slika mijenja, s nje, korak po korak, nestaju važni i manje važni detalji, da bi u konačnici s nje u nepovrat, u nedovid odletio i njegov krilati „zaštitnik“. Pa i on sam! Zašto?

Je li samo zato jer je ustrijelio šulkolegu iz Splita i donio njegovo uho s rinčicom, čime je rat poprimio osobni, štoviše intimni karakter? Da li zato jer je dvije godine nakon rata nastavio poslovati za račun onih koji su nastavili rat nakon rata? Onih koji provode moralno-političku „čistku“ – „čiste ono što rat počistio nije“. Poput, svojevremeno, južnoameričkih „eskadrona smrti“, koji su u početku likvidirali korumpirane političare i narkobossove, da bi s vremenom prešli na političke neistomišljenike sve do svećenikā, pristalica tzv. „teologije oslobođenja“.

Terorizam, naime, nije osobito izbirljiv. (Zašto su sva ta naručena ubojstva u romanu tako moralno „opravdana“? Zašto ti neki nisu naručili vaše, moje, autorovo ubojstvo? Na svakome od nas ima nešto što je nekima moralno odiozno. Na to u romanu nema odgovora.)

Da li zato što je na koncu počeo ponovno skupljati uši, ali sada za svoj račun? Jer je postao „sam svoj majstor“? Jer je počeo činiti skupe greške, koje mu se u ratu nisu događale? Jer je „dopustio“ da bude i tzv. kolateralnih žrtava, da stradaju posve nedužni? Jer je u pravedničkome gnjevu najzad ubio čak i „na mah“? Jer je prispio „na korak od toga da na ulici počne pucati po svemu što se kreće“?

Kako bi ga, ako ne iskupio, a ono barem genetski opredijelio, Orešković kao da režira vestern u kojemu se glavnome junaku na početku događa zlo demonskih razmjera, a koje će postati protutežom zla što će ga onda on sam počiniti. No, vesterni uglavnom završavaju „happy endom“. Anđeo smrti završava samoubojstvom, jedinim još preostalim lijekom, kako priznaje snajperist, koji mu može donijeti mir. Pa premda „gore“ samoubojice ne primaju raširenih ruku, hoće li mu Bog, u kojeg se pouzdaje, ipak biti milostiv?

(Dragutin Lučić Luce © IO DHK)