Franjo Nagulov: KOZMOPOLITSKI TIPKOMAH / Robert Bacalja

KOZMOPOLITSKI TIPKOMAH

Nova zbirka znanstvenika, urednika, pjesnika i prozaika Roberta Bacalje (Zadar, 1962.) predstavlja izazov čak i za teorijski snažno osviještenu publiku te je to i vjerojatnim razlogom njezine dosadašnje nedovoljne recepcijske usvojenosti, čime je učinjen ozbiljan propust. Rukopis je to bogate višeslojnosti te iznimnoga jezičnog bogatstva kako zbog kombiniranja tekstova pisanih standardnim jezikom i dijalektalno pisanih tekstova, tako i zbog nerijetko iznimnih leksičkih te sintaktičkih rješenja, koji utoliko nesumnjivo zaslužuje ozbiljan ne samo kritičarski već i znanstveni pristup. Premda rukopis nije podijeljen u cikluse, spomenutim kombiniranjem kojemu možemo dopisati i suodnos tekstova posvećenih malim mjestima te onih posvećenim metropolama, vidljiva je konceptualna priroda istoga – upravo je diskretna realizacija spomenute prirode jed-nom od potvrda autorske zrelosti na kakvu ne nailazimo često.

Prvi je tekst zbirke naslovljen Agne te je pisan himničkim zanosom svojstvenim neo-tradicijskom izričaju uz napose jaku poredbu te figure ponavljanja kojima je uvjetovana njegova ritamska gipkost, a što u tekstu Baden-Baden (Ne spominji me dvaput), uz uravnoteženo posezanje za aliteracijom i asonancom, spomenutu gipkost uzdiže na razinu zavodljive vitalističke razigranosti: Baden-Baden, / Kao i Bora-Bora / Ili na-prosto badem-badem / Možda Badel-Badel / Erste-erste / Faren-faren / Onda španciren-španciren / Essen-essen / Trinken-trinken. Tekst naslovljen Bakica smjelim je nastojanjem intimizacije kozmopolitizma kao primarno stanja duha, tek potom pro-storno-vremenske izmještenosti iz mikrosredine kao polazišne osnove subjektove egzistencije. Ponajbolji se estetski trenuci rukopisa, kao u sjajnom uratku Crikvenički memento (s posvetom Vladimiru Nazoru), odnose na deskripciju eksterijera: Gore na nebu ponad zelenih brda / Lete svete krave, / Oblaci bijeli putuju / To Preživačica siplje mlijeko / Dok se i dalje / Razbijaju bure / O krčke strane / I padaju teške zimske / Kiše. Rukopis je, što prije svih potvrđuje tekst Daž repatic, obogaćen mahom upečatljivim dijalektalnim pjesmama. Pritom valja napomenuti kako je posrijedi prima-rno ikavska čakavica bodulskoga poddijalekta, rjeđe dijakronijski uvjetovan izričaj koji bi donekle odgovarao, primjerice, Marulićevu pismu.

Deira, Stari Dubai, Gold Souk s ironijskim je pomakom pisana kritika konzumerizma suvremenoga društva; ističem: Svi me / Salijeću / I pitaju / Hoćeš li sat / Kupiti / Povoljno. / Marke falše / Rolexi, Tag Heueri, / I ini. Tekst je Don Biagio otvara kutiju vina (Taddeide a Riano) iznimno protočan, estetski prvorazrednih sintaktičkih klizanja te posljedično ritamske izvrsnosti, čemu doprinosi dominantno kratak stih. Dubai je, pak, domišljato realiziran prikaz surogatizacije prirode pri čemu se, u konačnici, gubi jasna granica između polazišnoga te zamjenskoga realiteta: Sletjele su i male / Grlice / Pa se šetaju / Gore dolje / Po rubu pločnika / I stvarno grću il´guguću. Dojmljivost je prikaza sakralnih prostora, kao u tekstu Dublin, ostvarena leksički naznačenom, mada u odnosu na prostor neizravnom vertikalnošću, a uz učinkovito posezanje za figurom ponavljanja. Diskretno korištenje ritmičko-retoričkih obrazaca prema uzoru na usmenopredajno pjesništvo naglašeno religijskih konotacija okosnicom je dojmljivo pisanoga teksta Gospa Snježna čemu je, na sadržajno-semantičkom planu (što se pokazalo uvodno naznačenom rukopisnom praksom), u opoziciju stavljena visoko modernistička pjesma naslovljena Grand Elite Hotel. Tekst Jardin du Luxembourg estetsku uspjelost duguje vrlo snažnoj sintaktičko-leksičkoj redukciji te neznatnom, no učinkovitom, opkoračenju: Netko / Jede. / Netko / Pije. / Netko / Se ispružio / Čak na / Tri metalne / Sivo-maslinaste / Stolice.

Tekst naslovljen Krakow (Wawel) jedan je od uspješno izvedenih primjera nacionalno-historiografskoga backgrounda. Prožimanje tradicije i moderniteta deskriptivno-humo-resknih epizoda nalazimo u pjesmi London; ističem: Jedna stara kraljica nas gleda / S izblijedjele fotografije, / God Save the Queen! / I jedno odijelo nas gleda / Iz izloga: / Made in Croatia / Na sniženju (90 funti sterlinga), / Prugasti / Varteks iz Varaždina. Tekst Marule tebi pojuć primjerom je uvodno spomenutoga dijakronijsko-dijalektalnog zapisa progresivne lingvostilističke osjetljivosti čemu je, prema također naznačenoj lo-gici, u opoziciju stavljen tekst Monte Carlo (luka podno Casino de Monte-Carlo), gdje iznova primjećujemo sjajnu eksterijernu deskripciju: Velike nave danas / Slute / Love dašak prvih maestrala, / Ljuljajući se / U mirnoj luci, / Podno hridi s principovim / Gnijezdom. Suodnos svjetovnoga i duhovnoga u tekstu je Moskva – Crveni trg osobito lucidno reprezentiran, dok je tekst Najdraža te jedina (Trg pred Hotelom de Ville, Aix en Provence) izvjesni hommage kako francuskom esteticizmu tako i srednjovjekovnom trubadurskom pjesništvu gdjegdje naglašenijih erotskih slojeva: Kao nekad / U kratkim trenutcima slobode; / Tvoje grudi mirišu, / Tople usne me ljube.

Poema Nova/friška besida o veloj hobotnici na Punti Kjuča, kako je i fusnotno nazna-čeno, referira se na pjesmu jednoga, uz Črnju, od prvih ljudi Čakavskoga sabora, Šime Vučetića (1909. – 1987.), San o velikanoj hobotnici na Punti Kjuča čemu, spomenutom rukopisnom logikom, oponira rubno postmodernistički zapis naslovljen Oslo u listopadu 2014. Pjesma Otok kako ga danas vidim osobito je intimističkim pismom melankoličnoga kolorita dok je Piaf tekst ranije spomenute uspješno provedene sintaktičko-leksičke redukcije. Pjesma klošara, pak, komentar je egzistencijalne rubnosti smještene u samu jezgru urbanoga: S njezinih obala / Otkrivaju nemir. / A onda uz brijeg / Povući treba / Boulevardom / Saint Michel / Prema Panthéonu. Refleksiju gastronomskoga iskustva u službi stilskoga pojačivača (što također možemo dovesti u neizravnu vezu s truba-durskim pjesništvom) primjećujemo čitajući tekst Procope; ističem: Kod Procopa / Ništa novo / Foie Gras / I sve delicije / Još / Te čekaju / Gustle / I mame / Upravo svježe / Pripremljene / U ovoj / Kaleti čudesa.

Provence je izniman primjer refleksivno-zavičajnoga pjesništva antologijskoga poten-cijala, gdje posebnu pozornost valja usmjeriti na jaku poredbu: Ovjenčani rascvjetanim maslinama / Koje traju kao živo slovo / Na stranici žute zemlje / I smeđih brežuljaka. / Snažna / Kao kuće u Aixu, / Visoka / Kao planina poviše Aixa. / Moćna / Kao partija karata dvaju brkatih igrača u seoskoj / Gostionici. Nenametljivo posezanje za figurom ponavljanja, aliteracijom te asonancom temeljnom je estetskom odrednicom, uz spo-menutu jaku poredbu, teksta Raški dimovi. Pjesma je S Marulićem sam sletio rubno groteskni komentar devalvacije povijesno uvjetovanih vrijednosti: Sletio sam s Maru-lićem / Pod rukom – Molitva suprotiva Turkom, / A čemu? Iznimna deskripcija eks-terijera zabilježena je i u tekstu Stockholm, gdje su čak i epizode nabrajanja lokacija estetski funkcionalne. Pojednostavljeni narativ kojim su obrađeni „tekstovi sjevera“ iste čini ponajboljima u odnosu na rukopisnu cjelinu, što potvrđuje i protočno pisana pjesma The Bishops Arms. U tekstu Utnapištim/Kon-Tiki Virakoća pred Supernovom u Zadru primjetne su nadrealističke tendencije čemu je, pak, dopisana dijalektalna verzija istoga, naslovljena Utnapištim/Kon-Tiki Virakoća prid Supernuovom u kojoj su, zahvaljujući vitalizmu ikavske čakavice, utvrđene tendencije naglašenije: Utnapištim / Prvi ćaćo naš / Dili vičnost / Na ekopijaci / Ispri / Supernuove / Subotun / Od segutra / Karotu / Samo un imo / Onu provu / Kolura prove karote. Kretanje gradovima, očekivano, biva zaključeno subjektovim vraćanjem ishodištu zabilježenim tekstom pod naslovom Zadar-ski autobusi.

Iz navedenoga zaključujem da je novo pjesničko ukoričenje Roberta Bacalje vrijednim trenutkom aktualne domaće pjesničke produkcije, semantički mjestimično hermetičnim, ali sintaktički protočnim ostvarenjem koje nas obvezuje na recepcijske napore, posebice uzmemo li u obzir činjenicu da posrijedi nije pismo na tragu dominantnih tijekova suvremenoga hrvatskog pjesništva. Rezerviranost spram stvaralačkih endema, rekao bih, rastućim je fenomenom čak i ozbiljnijih književno-kritičkih pristupa te je ovaj prilog, iskreno se nadam, ujedno i pozivnica čitateljima zainteresiranima za, pojednostavljeno rečeno, drukčiju poeziju; onu poeziju čiji potpisnici jamačno neće pobrati najreprezentativnije književne nagrade te kojoj, koliko god paranoično to zvučalo, bez daljnjih napora književne kritike opasno prijeti zaborav. Da se ne lažemo: živimo u vremenu označenom nepodnošljivom lakoćom zaboravljanja, što je ujedno temom zasebnih analiza te potrebe za „revalorizacijom vrednovanja“ književnoga teksta lišenoga neknjiževnog konteksta. Vrednovanja, naime, koje je u praksi uglavnom napušteno. Premda to mnogi neće priznati.