Franjo Nagulov: PUT PREMA SPOKOJU / Nikola Đuretić

PUT PREMA SPOKOJU

NIKOLA ĐURETIĆ: ODLAZAK / OPROŠTAJ, Naklada Đuretić, Zagreb, 2017., 87 str.

Pred nama je najnovije cjelovito rukopisno pjesničko ukoričenje iznimno značajnoga imena suvremene hrvatske pjesničke proizvodnje Nikole Đuretića, k tomu i uspješnoga nakladnika, o čijemu se radu, kako se stječe dojam, do danas nije promišljalo u mjeri u kojoj djelo navedenoga autora neprijeporno zaslužuje. Utoliko je važno govoriti o navedenu naslovu kao estetski iznimnom umjetničkom postignuću čijih se temeljnih značajki ovdje ukratko dotičemo. Djelo Odlazak / Oproštaj, pismo naglašene intimnosti, smatra se jednim od ključnih pjesničkih trenutaka književne 2017. na našemu području, posebice stoga jer se uklapa u još jednu bitnu novu biografsku činjenicu potpisnika rukopisa – Đuretić je nedavno, naime, postao dobitnikom nagrade za životno djelo „Pjesničkih susreta“ u Drenovcima (Visoka žuta žita kao nagrada za cjelovit doprinos hrvatskoj književnosti s, dakako, naglaskom na pjesništvo), a gdje je, prigodničarski, auditorij počastio čitanjem upečatljivih tekstova iz nove pjesničke zbirke, na što nitko od nazočnih nije mogao ostati ravnodušnim. Naime, književno-kritičarski ništa manje bitna, naglašava se životopisno tijesna povezanost s literarnom manifestacijom o kojoj se govori, intimizacija proizašla iz gubitka voljene osobe literarno preobražene u nejasne okvire artificijelne subjekcije, što samom pismu daje na iznimnoj estetskoj, ali i emocionalno efektnoj uvjerljivosti.

Zbirka je podijeljena na dvije temeljne cjeline (što je vidljivo već iz njezina naslova) – Odlazak i Oproštaj. Tekstovi pri tome nisu naslovljeni, već numerirani, i to tako da su oni prve cjeline numerirani arapskim, a druge rimskim brojevima. Dakako da je takav postupak moguće interpretirati na mnogo načina. Pa ipak, „aktualnost“ u smislu suvremene primjenjivosti arapskih brojeva u odnosu na rimske sugerira prvu cjelinu kao lirsko zrcaljenje procesualnosti suočavanja s gubitkom nezamjenjive osobe, dok rimski brojevi u drugoj cjelini, semantički spomeničkoga predznaka, nude nužnost pomirenja s onim što se dogodilo, nadasve sa smrtnošću samom o kojoj se tek u situacijama neposrednih gubitaka intenzivnije promišlja. Numeriranje se, dakle, uzima kao stilsko sredstvo pojačavanja dojma ovovremenske/ovoprostorne ograničenosti/prolaznosti. Uvodno se pritom napominje kako su tekstovi vrlo disciplinirani, prohodni, čisti i jednostavni, atmosfera naglašeno intimistička, ujedno i egzistencijalno rubno negacijska, gotovo nihilistička („pomirba“ sa činjenicom smrtnosti u drugoj cjelini zbirke ne nudi nam, prema tome,  rehabilitaciju eventualnih ranijih vjerovanja u neki novi transcendentalni susret, stoga se na rukopis nipošto ne treba gledati kao na, slobodno rečeno, pismovni izvor utjehe). Uz navedeno, lirski subjekt kroz čitav rukopis progovara, posve neposredno, o gubitku voljene osobe, ali pritom joj se mjestimice izravno obraćajući, s tim da obraćanja gdjegdje bivaju usmjerena i prema Bogu.

Uvodni se tekst čita kao svojevrstan individualistički Očenaš opterećen podvučenim besmislom ovospoznajne egzistencijalne zadanosti koju, s obzirom na isključenost racionalistički primjerene alternative, nužno treba prihvatiti (govori se, naime, o svojevrsnom literarnom pokretanju procesa prihvaćanja činjeničnoga stanja radi konačnoga prihvaćanja gnoseološki neminovnoga): Dobro, neka bude tako kako si zamislio / ako držiš da je potrebnija Tebi / no djeci i meni. Neka bude po Tvome, / čak i ako griješiš, samo ne oklijevaj, / uzmi je u zagrljaj nježno, kao što se / uzima dijete, kao što se zaima voda / iz pustinjskog zdenca, povedi je onamo / gdje ću je lako pronaći kada za to dođe / pravi trenutak. Samo je poštedi ove boli / što ispunja svaki kutak kuće koju / još donedavna zvali smo domom / a u kojoj sada dišu samo bol, tuga i strah / i ovaj posve neprovidan i bešćutan mrak (pj. 1). U jednom od uvodnih tekstova zanimljiv je i spomen sunčanoga dana uspoređen sa zaboravom, što se čita kao možebitna relaksirajuća iluzija, predah, naime, od trajne agonije koja jedino to i jest s obzirom na njezin sluteći ishod: Danas je bio sunčan dan / i patnja je bila daleka kao zaborav / rekao sam da si biće / što svijetli iz dubine svemira / dok sam se gradio da ne vidim / to smrknuto čelo od briga i bola / očekujući tvrdoglavo smiraj / što uporno i već jako dugo / odbija ući u naš dom (pj. 3).

Rukopis posve logično podrazumijeva simbolističko predimenzioniranje mističnosti te se utoliko primjećuje u antici ukorijenjena slika prelaska rijeke, iz svijeta živih u svijet mrtvih, s tim da je dani motiv razložen gotovo dokumentaristički, posve nepreuzetno, a što je predočivo produljenom filmskom kadru okončanom maglom, u ovom slučaju svojevrsnim submedijalnim sredstvom naglašavanja zaborava, odnosno naturalističkim te ujedno i metatekstualnim fade-out trenutkom: Samo spuštam ruku i još dugo stojim / na obali hladne vode sve dok / i posljednji obrisi toga bolnog broda / ne utonu u tmastu maglu što / prekriva i tvoje prestrašene oči (pj. 4). Ona je, pak, „metautjelovljenjem“ esencijalnoga gubitka lirskoga subjekta, odsutnost pretpostavljena zajamčenim izostankom feedbacka, čime postavljena pitanja nužno poprimaju retoričku prirodu (unatoč tomu što odgovori nisu jednako nužno poznati). Time nudi nepobitnu potvrdu zajamčene skore i potpune egzistencijalne okončanosti: Ona zna da ju ne ću pitati / je li ondje kamo odlazi / neki drugi život i hoće li me čekati / kao što se čeka autobus / na nekoj prigradskoj postaji / ili dragog gosta – s ushićenjem / i nestrpljivo (pj. 5). Jednako se tako primjećuje stilski učinkovita natruha patetike, posebice u trenutcima altruistički predznakovljenoga obraćanja Stvoritelju, primjerice: Ti koji sve možeš, / ako si tako milostiv, kako vele, / podari joj smrt blagu i prozračnu / u kojoj nema mjesta strahu, bolu i beznađu (pj. 7).

Motivi prirode u mirovanju, s naglaskom na zimu kao godišnje doba s tendencijom produljenja, pritom smješteni u Zagreb kao mjesto koje se rukopisno prepoznaje domom, također pridonose anksioznom dojmu rukopisne podcjeline: ‘Kada te više ne bude’/ bit ćeš zimski dan / onaj kristalno bistri sunčani dan / što se budi samo nad Zagrebom / s vremena na vrijeme i u rijetkim prigodama (pj. 8). Sunce Đuretićeva rukopisa škrto je, esencija njegove postojanosti jest hladnoća pročišćena od svih emocionalnih uvira koji možebitno remete sliku ovospoznajne prostorno-vremenske ograničenosti. Hladnoću se zbog toga ne razumijeva nužno kao tamu, već kao svjetlost čija srž nadilazi mogućnosti kako lirsko-subjektnoga tako i čitateljeva spoznajnog aparata. S druge strane, primjećuje se pozicioniranje lirskoga subjekta, njegovo stavljanje u ulogu izvora osuđenoga na neposredan i tek zalječiv gubitak: Neki glas u meni uporno ponavlja: / Tako mora biti – jedno ste i dvoje istodobno, / Ti izvor, ona rijeka. / Ti ostaješ, ona ide dalje (pj. 9). S druge, pak, strane, kao poetiziran paravan neuvjerljive utjehe, ponuđena je ideja stalnoga prostorno-vremenskoga kruženja: A ti dočekaj me raširenih ruku / kad pregazim rijeku jer kraj je ono / od čega iznova počinjemo (pj. 11).

Odnos lirskoga subjekta prema smrti ne promatra se isključivo kao razmatranje gubitka. Naime, mjestimice se uočava njezina interpretacija kao entiteta sazdanoga na suosjećajnosti – lišavanju onoga vida boli proizašloga iz vremenski uvjetovanoga fizičkoga propadanja, čemu nije moguće semantički suprotstaviti nadu u produljenje agonije, već smrt kao potpuno psihofizičko razrješenje: Čak je i ta okrutna gospodarica / ostala načas zatečena tvojom / neizmjernom hrabrošću i / tvrdom žudnjom za prozirnim svjetlom / i drugim jednako običnim stvarima (pj. 13). Danoj se resemantizaciji pripisuje i ona ispisivanja kozmopolitizma kao intimistički jakoga medija unutar čije svepostojeće sadržajnosti prošlost ojađene dvojine biva razvidno funkcionalna (gotovo – sretna!): Volio bih da poželiš još jednom / sa mnom prošetati južnom obalom Temze / kupiti sladoled kod NFT-a i spustiti se nizvodno / do London Bridgea / pogledati Degasove pastele u Musee d’Orsay / prošetati Latinskom čevtrti / posve lagano – s noge na nogu / otići do Les Deux Magot na Saint Germain des Pres / i ondje popiti kavu s mlijekom (pj. 17). Semantička nadređenost šutnje napose je, s druge strane, čitljiva kao neposredna reakcija na slutećom spoznajom isprovociranu rezignaciju (pj. 18), čemu se dopisuje i postojanost vjere u obzoru stalnosti sumnje kroz promatran odlazeći entitet, a uz dvojbenu perspektivu: O, kako je lako vama koji vjerujete / stupiti na brod lađara / i otisnuti se preko mrke rijeke / a što da kažem njoj / koju su učili da znade / samo ovaj svijet stvari i zbilje / kako da uklonim njezin strah / i ublažim tu granitnu bol? (pj. 21). Uz navedeno, svakako se primjećuje i lirsko-subjektna ogorčenost rezultatima metakomunikacijskih postupaka u odnosu na Apsolut: Gospodine, koji znadeš sve, / Ti koji si tvorac i zemlje i neba, / reci mi zašto joj uzimaš tijelo / u kojem duša još uvijek sanja? (pj. 23).

Na pjesništvo gleda se, iznadsemantički, dakako, i kao na metajezično eutanazijsko sredstvo koje se posebice iščitava iz dvadeset i četvrte pjesme prvoga ciklusa. Tomu valja dodati kako neposredan gubitak pojačava anksiozan učinak čekanja koji je vidljiv u još jednom neposrednom obraćanju Vrhovnom biću (pj. 28): Reci Ti koji znadeš sve, kada je više ne bude, / čija će dobrota biti prava mjera / ovostranog vremena što je preostalo / nama koji smo stavljeni na čekanje?

Završni je tekst prvoga ciklusa (pj. 30) stilski izraženo minimalističke prirode, uz konzultaciju numerološke mistike koja se ne može u potpunosti čitateljski dosegnuti (tim više, ista je i znatiželjno podražajnom) – magijski značaj stilske simplifikacije posljeduje mračnom, nelagodnom, a opet emocionalno željenom razinom između redaka podredivom čitljivoj supersemantici kozmičke višedimenzionalnosti. Stilski minimalizam, međutim, ne iziskuje nužne lingvostilističke uviđaje, odnosno stilografski pristup kojim je zahvalnije prići tekstualno osvještenijim strukturama. Minimalizam je pritom posve svrhovit te primjeren u odnosu na konačnu estetsku osjetljivost cjeline: Kažu neki ljudi / da tri je sretan broj. / A zašto onda s njom / po treći puta gubim nekoga / tko mi je bio sve!?

Oproštaj, druga cjelina rukopisa, započinje citatom Ivana Babića: Nešto smo zavoljeli i ne znamo prestati., nakon čega slijedi otvaranje ciklusa tekstom u kojem se završena ljubavna i životna priča razdružene dvojine uspoređuje sa čuvenim slikarskim i ljubavnim parom koji su činili Frida Kahlo i Diego Rivera, a uz, uvjetno rečeno, spomen njezinih prijašnjih neshvaćanja takvih usporedbi: Nije razumjela kada sam je zvao Frida / i zašto sam se odazivao samo na ime Diego (pj. I). U nastavku se uočava još jedno izvanserijsko autorsko rješenje visoke estetske osjetljivosti kao rodno personificirane tame, a radi stilski pojačanoga ukaza na konačnost netom dogođenoga odlaska (pj. II): Mrak je brat blizanac žene / koja se više ne će vratiti. / Bol joj je bila sestra. U trećem se, pak, tekstu razmatra oproštaj kao procesualni fenomen, čak i kao pisanje sámo, uz napomenu kako njezini dolasci u san produljuju lirsko-subjektnu egzistencijalnu reafirmaciju: I danas zna mi doći u san / pa razgovaramo o svim onim malim stvarima / što činili su naše dane. Razgovaramo ili ne. / Katkada samo šutimo i gledamo se. Naveden je proces sugestija predstojećega teksta, utječe na prirodu postavljenih pitanja čineći ih, kako je ranije podvučeno, prvenstveno retoričkima: Samo stojim i šutim svoju bol / kao što se stoji pred raspelom / i šuti pred Njegovim bespomoćnim licem / dok bol ne umine s jutarnjim srhom / a anđeo sna ne sklopi svoja teška krila / nad mojim vjeđama s kojih će i opet / u nevjerici kapati tek jedno jedino, / teško i umorno: čemu? / Bože, čemu?

Terapijski se učinak vremena zorno sugerira izvrsnom lirskom minijaturom (pj. VII), koja je sugestija skoroga možebitnog pronalaska spokoja – pomirenosti, naime, s egzistencijalnim gubitkom prve kategorije. Prva se cjelina razumijeva, na mahove, i kao svojevrsno uknjiženje nadgrobnoga pisma – u kontekstu književne metasupstancijalnosti kodovi nadgrobnoga pisma u pojedinim trenucima druge cjeline postaju nadgrobnim mjestima. Sudbina je čovjeka-čitatelja, unatoč nepodudarnim vremenskim intervalima, u konačnici istovjetna sudbini pisma: Na ovoj grobnoj ploči / palim svijeću i molim za njezin život. // Tužna ženo / otvori srce // neka sva bol istekne / u mrklu noć. // Dani smijeha i suza / radosti i tuge. (pj. IX). Unatoč izrazitoj rezignaciji prvoga ciklusa, u drugom se ciklusu povremeno zamjećuje lirsko-subjektno inzistiranje na slaboj nadi kao sredstvu jamčenoga egzistencijalnoga minimuma; pritom valja upozoriti na drevnu simboliku jela i pića, naročito djelotvornu u kontekstu promišljanja o posljednjem: Hoćemo li ikada opet / piti vode studene iz iste čaše / blagovati za istim stolom / posvećenu hranu? (pj. XI).

Petnaesta je pjesma drugoga ciklusa lako čitljiva kao svojevrsno postjesenjinovsko „doviđenja“, ovdje, doduše, zapisano nešto kolokvijalnije, više kao krajnje suspektno „vidimo se“ – poštovanje je to logike unutar ciklusa, koja posljeduje navedenim prihvaćanjem danoga kao alternative lišenom varijantom „ozdravljenja“. U šesnaestom se, pak, tekstu percipira takoreći danteovski zanos u odnosu na predmet/objekt pisanoga, trpeći entitet, ishodište i cilj lirsko-subjektnoga obožavanja, a unutar sasvim nejasnih okvira eventualne drugosti adresirane na transcendentalnu položajnu približnost: Posve mi je jasno da je za takve poput nje / u nekom udaljenom kutku neba / već odavna rezervirano posebno mjesto / namijenjeno svima čiji su životi bili lišeni / svega osim ljubavi i brige za djecu / a ispunjeni besmislenom boli i strahom / od neizvjesnosti koju po dobro uvježbanu / i vječnom scenariju donosi budućnost / koju će neki zvati usudom, drugi božjim naumom / a treći tek nezgodno prosutim grahom. Estetski su osobitoga spomena vrijedna prisjećanja na tešku bolest subjektove družice, a u kontekstu posvemašnjega besmisla uljudnosti poput zapisanih želja za skorim ozdravljenjem: Ali nove okolnosti, kako se to voli reći, / sa svojim zagnojenim noktima bolesti, / kemikalijama odavna izgriženim kostima / i besmislenim razglednicama prepunim / okašnjelih želja za skoro ozdravljenje, / stvorili su tek gusti sumrak sparine / u kojem poput tropskih biljaka / uspijevaju tek bijesovi bijelih očnjaka / i krvavih laloka. (pj. XVII). Još jedan tekst prolaznosti istovjetne čitatelju i pismu iščitava se na tragu sintagme slova u mramoru, pri čemu ukupna semantika proizašla iz djelovanja spoznajnih mehanizama treba pripasti tišini, koja se, pak, tumači kao ništavilo (pj. XX): Jer, na kraju ipak ostaje samo tišina / gusta i neprozirna kakva je bila i njezina bol / teška i mrzla kao što je sva ova mučna praznina / koju nam je ostavila i koju ću nositi / do kraja mojih potrošenih dana. / Dok razgovaram sa slovima u mramoru / pitam se čuje li taj muk što ga nosim u rukama / kao vodu posvećenu i čistu i zna li / da će na kraju ostati samo ova rječita tišina / i ništa više, baš ništa više.

Dvadeset i prvi tekst ciklusa donosi sliku subjektova sažimanja s nastalim gubitkom, što se očituje u tradicionalnu prikazu naknadno netaknuta interijera. Dvadeset i treći tekst shvaća se, pak, kao razgovor koji lirski subjekt vodi sa samim sobom, s naglaskom na do kraja nezbrinuto potomstvo, čime se ujedno obrazlaže daljnje lirsko-subjektno ustrajanje u autoegzistenciji. Naznaka se završnih snoviđenja, pak, primjećuje u dvadeset i četvrtom tekstu cjeline – učinjen je, naime, iskorak prema konačnoj pomirbi sa zadanom svakodnevicom, što se posebno potvrđuje u dvadeset i šestoj te tridesetoj pjesmi ciklusa.

Trideset i drugi tekst druge cjeline ujedno je i posljednji čitavoga rukopisa. Na nj se gleda kao na logičan sažetak pisma, pri čemu znakovima jednakosti valja utvrditi semantički niz koji čine pojmovi ljubav, bol, pjesma i oproštaj. Tekst se sastoji od četiriju katrena, kao stilskog zahvata kojim se sažimlju četiri temeljna semantička polja istovjetnih vrijednosti. Spomenuti je tekst, sukladno navedenom, istaknut u cijelosti: Ovo je moja ljubav. Nije to velika ljubav / ali je iskrena i do kraja / kao rijeka što se smireno podaje moru / i postaje drugo. // Ovo je moja bol. Dobra je to bol / kao noć što će potrajati / do prvog jutarnjeg svjetla / i nestati s ranim proljetnim srhom. // Ovo je moja pjesma. Napisana tebi, / jedina, pjesma što leti u visine / poput jastreba kokošara / na krilima od zraka i sunca. // Ovo je moj oproštaj. Tužan je to oproštaj / što će ostati među nama / u proljetnu lahoru, zauvijek, / do kraja mojih dana.

Može se zaključiti kako je  knjiga Odlazak / Oproštaj Nikole Đuretića zadivljujuće prohodna te ispunjava čitateljeva najviša estetska očekivanja; predstavlja jedan od ključnih pjesničkih trenutaka hrvatske pjesničke proizvodnje u 2017. godini te zahtijeva vrlo „gusto“ i trezveno, višestruko čitanje. Đuretićevo je suzdržano pismo slično samozatajnoj genijalnosti slikara Josipa Vanište, na tragu potpune nenametljivosti koja, međutim, trajno osvaja kvalitativnom besprijekornošću.

(Franjo Nagulov © IO DHK)                                                         „Nova Istra“, Pula, 3/2017.