Mirko Ćurić: O „KATEDRALI" I KATEDRALAMA / Joris-Karl Huysmans

O „KATEDRALI“ I KATEDRALAMA

JORIS-KARL HUYSMANS: KATEDRALA, Verbum, Split, 2017., 367 str. Naslov izvornika: La cathédrale. S francuskoga preveo: Božidar Petrač.

2.600 KATOLIČKIH KATEDRALA Na svijetu postoji više od 2.600 katoličkih katedrala (Demouy, 2010.; 109). Među njima, nesumnjivo, važno mjesto, osim katedrale u Chartesu, jedne od nekoliko najčuvenijih gotičkih katedrala na svijetu, ima i đakovačka, Strossmayerova katedrala – zadnja velika katedrala Zapada, jer se s njenih tornjeva mogu vidjeti zemlje gdje prevladavaju pravoslavlje i islam te drugačije sakralne građevine – čija je izgradnja jedan od najznačajnijih hrvatskih graditeljskih pothvata svoga vremena, izrazite simboličke važnosti. Kakav je tek bio utjecaj katedrala koje su se gradile u srednjemu vijeku, jedva možemo i domisliti, a koliko su to složene građevine bile, govori roman Katedrala Joris-Karla Huysmansa.

Uvijek zazirem od ocjena prijevoda knjiga stranih autora koje čitam, jer smatram da njegovu vrijednost može istinski procijeniti samo onaj koji poznaje i izvornik i prijevod, i dobro barata obama jezicima, ali mi se čini da je Božidar Petrač ovdje obavio izniman posao. Ovu ocjenu temeljim na dugogodišnjemu bavljenju Strossmayerovom katedralom, pa sam donekle upoznao „metajezik“ kojim se opisuju katedrale, gustu simboliku ovih građevina i svih njihovih sastavnica. Božidar Petrač ne poznaje samo književnika Huysmansa i francuski jezik, već i katedrale kao građevine veličanstvenih proporcija i umjetničkih dosega, koje spajaju graditeljsko umijeće s kiparstvom, slikarstvom i primijenjenom umjetnošću – sve što se u njima nalazi, svu njihovu nevjerojatno složenu simboliku. K tome, prevoditelj je prijevod dopunio iznimno korisnim bilješkama u kojima tumači pojmove i imena koja se spominju u eruditskom Huysmansovu tekstu. Katedralu je, također, užitak čitati u hrvatskome prijevodu, pa sam zato siguran kako je Petrač bio na visini zadatka, a tome svakako doprinosi i nesumnjivo poštovanje i simpatija koju osjeća prema autoru ove veličanstvene knjige, koja je, među ostalim, služila neko vrijeme i kao vodič kroz katedralu u Chartresu...

HUYSMANS I HOUELLEBECQ Katedrala, katedralna crkva (ecclesia cathedralis) ili stolna crkva (kako su je redovito nazivali biskup Strossmayer i njegovi suvremenici) jest ona u kojoj je biskupovo sjedište ili stolica (episcopi cathedra), znak učenja i pastirske uloge svojstvene Crkvi te također znak jedinstva vjernikā u vjeri što je naviješta biskup, pastir stada. Katedrala je mjesto u kojemu biskup predvodi obrede tijekom velikih blagdana, mjesto posvećenja pomasti, mjesto zaređenja i, općenito, središte liturgijskoga života (Demouy, 2010.; 6). Katedrala je izvorno bila jedinstvena građevina gdje su kršćani primali sakramente iz biskupovih ruku, dakle prava crkva, u kojoj se okupljala zajednica. Kako se povećavao broj crkava u kojima su se odvijali obredi, javljaju se novi nazivi koji su trebali jasnije odrediti razlike među crkvama. Tako se pojavio naziv ecclesia mater, što znači majka crkva, a zatim je pridodan pridjev koji označava veliku crkvu (ecclesia magna major) ili točno određenu biskupsku crkvu, ecclesia cathedralis. Cathedra je sjedište odakle biskup predsjeda obrednim saborom i poučava narod. (Demouy, 2010.; 7). Svega toga je dobro bio svjestan Strossmayer koji, na kritike zašto gradi tako veliku crkvu u malome Đakovu, odgovara: „Crkva stolna majka je svih crkava u dijecezi (matrix ecclesia) i ne zida se samo za mjesto, u kom stoji, nego i za cijelu biskupiju. Crkva stolna ne zida se samo za danas ili sutra, nego za stoljeća (...) (Strossmayer, 2016.; 25), a tim načelima vodili su se i graditelji Cathédrale Notre-Dame de Chartres, koja je u naslovu i središtu romana Katedrala Joris-Karla Huysmansa.

Roman sam naumio prikazati odmah nakon što sam ga pročitao, ali me tek nedavni požar u velebnoj (i istoimenoj) pariškoj katedrali Notre Dame, kada se posvuda ponovno pisalo i govorilo o toj katedrali, ali i o katoličkim katedralama uopće, ponukao da se vratim ovoj sjajnoj knjizi. Prvotni motiv da pišem o Huysmansovoj Katedrali, osim vrsnosti djela, jest činjenica da roman govori o katedrali u francuskome gradiću Chartresu (s nešto manje od četrdeset tisuća stanovnika), koji je kao i moj rodni grad Đakovo (s tridesetak tisuća stanovnika) – grad katedrale. Gradovi su to u kojima katedrala nije tek jedna od najvažnijih građevina – kao što je to katedrala uvijek, ma koliko grad u kojemu se nalazi bio velik – već je najvažnija građevina, os oko koje se vrti svekoliki život grada. Na naslovnoj stranici Verbumova izdanja osamljena je chartreska katedrala u žitu, a sličan motiv biraju mnogi fotografi đakovačke katedrale. Kao i Durtal, junak Huysmansova romana katedralom u Chartresu, tako sam i ja trajno zadivljen đakovačkom katedralom kojoj sam posvetio desetak knjiga i monografija...

Ali, do Huysmansa me nije dovela Katedrala ili katedrale, već suvremeni (za mnoge proturječan) francuski pisac Michael Houellebecq i njegov roman Pokoravanje (Litteris, 2016.). Glavni junak romana, profesor književnosti na Sorbonni, stručnjak je za Joris-Karla Huysmansa. U jednome dijelu Pokoravanja on kontemplira o katoličkom preobraćenju ovoga klasika francuske književnosti XIX. stoljeća, pa čak odlazi u samostan u kojemu je živio preobraćeni Huysmans. No, ovaj drugi nije se obratio na katoličanstvo, već kasnije prihvaća islam da bi ostao raditi na fakultetu... Njegov pokušaj obraćenja intelektualna je poza izazvana strahom od promjena u društvu, traljav pokušaj da na brzinu riješi svoje probleme i strahove, bez dubinske i dramatične promjene koju je doživio književnik za čije je djelo stručnjak i na kojemu je izgradio svoju egzistenciju. Njegova gesta kao da svjedoči o tomu da dramatičan životni obrat, kakav je doživio Huysmans, ne samo da nije lagan i jednostavan, već kao da za suvremenog liberalnoga europskog intelektualca uopće nije ni moguć, pa taj umjesto preobraćenja odabire – pokoravanje.

Michela Houellebecqa, i mnoge druge koji jalovo teže za obraćenjem, kao da je prije više od stotinu godina „prozreo“ Ljubomir Maraković, čija je sjajna studija odabrana za „pravi pogovor, sadržajno i danas aktualan“ Verbumova izdanja Katedrale, kako objašnjava Božidar Petrač. A Maraković poručuje: „Tko uza sve to hoće ići za istinom okolišajući, posredno, negacijom zla, taj može poći Huysmansovim stopama; ali jedan preduvjet mora u tom slučaju svako imati: njegovu golemu i silnu vjeru... ona je svemoćna i protiv najjače današnje sile: moderne skepse i sjetilnosti života.“

A taj koji se preobratio, „silne i goleme vjere“, jest Joris-Karl Huysmans (pravo ime Georges Charles Marie Huysmans), pa o tomu napisao sjajnu romanesknu tetralogiju, francuski književnik flamanskoga podrijetla (Pariz, 5. veljače 1848. – 12. svibnja 1907.). Sudjelovao u Francusko-pruskome ratu (1870.). Jedan je od osnivača Akademije Goncourt. U književnost je ušao zbirkom pjesama u prozi Kutija slatkiša (Le Drageoir aux épices, 1874.). U ranim romanima i novelama predstavnik je naturalističke estetike: Marta (Marthe, 1876.), Sestre Vatard (Les Sœurs Vatard, 1879.), U obitelji (En ménage, 1881.), Niz vodu (À vaul’eau, 1882.)... Romanom U suprotnom smjeru (À rebours, 1884.) udaljuje se od naturalizma i anticipira modernizam. Srednjovjekovnom tematikom sotonizma i crne magije, Huysmans uvodi nov lik, romanopisca Durtala, svoj fikcijski alter ego, koji će postati središnjim likom tetralogije, što je sačinjavaju posljednji romani nadahnuti religioznošću Pakao (Làbas, 1891.), Na putu (En route, 1895.), Katedrala (La Cathédrale, 1898.) i Oblat (L’Oblat, 1903.), nastali nakon obraćenja na katolicizam. Bavio se i umjetničkom kritikom (L’Art moderne, 1883.), što je posebno vidljivo u romanu Katedrala, toj iznimnoj umjetničkoj studiji, nezaobilaznoj za svakoga tko se želi baviti katedralama, napose onima srednjovjekovnim.

HUYSMANS I STROSSMAYEROVA KATEDRALA Premda Huysmansa određuju kao pisca naturalizma, odnosno modernizma, njegova se Katedrala zapravo uklapala u romantičarsko buđenje zanimanja za popravke oštećenih i gradnju novih katedrala, svojevrsno „romantičko ponovno otkriće katedrala“ (Demouy, 2010.; 100). „Nakon pretjerivanja Revolucije i dekristijanizacije (...) pobudilo se u XIX. stoljeću zanimanje za srednjovjekovnu umjetnost, a nadasve za katedralu.“ (Demouy, 2010.; 100.) „Većini naših suvremenika, pri spomenu katedrale odmah padne na um velika gotička crkva“, tvrdi Patrick Deumuy, sugerirajući to da je najveći broj katedrala nastao u srednjemu vijeku te da su najslavnije bile one građene u gotičkome slogu. Tako je i prva đakovačka katedrala bila gotička, nastala nakon preseljenja bosanskoga biskupa i Bosanskoga kaptola, u 13. stoljeću, iz Brda kod Sarajeva u Đakovo. „Prema pronađenim ostatcima, ona je bila gotičkog sloga, u stilu tzv. dijamantne gotike i propovjedničkog tipa. Do sada smo o njoj imali samo njezin prvi spomen u pismu bosanskog bana i prvog kralja Stjepana Tvrtka I., iz 1355. godine. Nalazila se u biskupskom dvoru uz južnu stranu Strossmayerove katedrale, s portalom okrenutim prema zapadu“ (Jarm/Šuljak, 2008.; 19). Nakon oslobođenja Đakova od Turaka (u 18. stoljeću), sagrađena je nova, barokna katedrala, ali o njenu stanju najbolje govori činjenica da su gotovo svi Strossmayerovi prethodnici planirali gradnju nove katedrale. Katedrala u kojoj je Strossmayer zaređen za svećenika i kasnije za biskupa bila je barokna građevina, a taj graditeljski stil Strossmayer nije cijenio, tako da je bilo isključeno njeno „popravljanje“. U svojim Putopisnim crticama (Đakovo, 2010.) biskup se na nekoliko mjesta negativno izrazio o baroku: „Zato sam svomu prijatelju i pratiocu pravo dati morao, kad je tvrdio, da se je barokizam iz ostale Europe sada preselio u Beč, a otale u Peštu, u Temešvar i žalibože u naš Zagreb...“ (Strossmayer, 2010.; 22). Ili: „Taj umjetnički značaj Praga prisilio je svijet, da i u ono doba, kad se drugdje grdni barokizam širio, bolje i pravilnije zida. Zato je u Pragu razmjerno mnogo manje ružnih zgrada nego drugdje.“ (Strossmayer, 2010.; 28-29)

Kod odabira stila kojim će izgraditi crkvu Strossmayer se ipak ne odlučuje za prevladavajući gotički, odnosno neogotički slog, već pokušava povezati elemente romanike i gotike, na tragu Huysmansovih ideja koje, naravno, nije mogao poznavati jer je roman objavljen 1895., a đakovačka katedrala dovršena 1882. Ipak, Strossmayer je po mnogočemu francuski đak, a to potvrđuju brojne francuske knjige (napose o umjetnosti) i francuski časopisi koje je primao svaki tjedan i redovito čitao: „Imajući pred očima ove dvije struje i nama se nametao slog gotički tijem više, što je i starija stolna crkva u Djakovu, kako spomenusmo, u tom slogu sagradjena bila, a kano da romanskomu u tima krajevima nije traga. Gotički bo slog posve i isključivo je zapadni, dočim se u romanskom slogu dva življa, zapadni i istočni, u skladnu cjelinu spajaju.“ (Strossmayer, 2016.; 12).

Strossmayer, očito, razmišlja na tragu definicije Julesa Quicherata, koju cijeni i Huysmans, kako je romanski stil onaj „koji je prestao biti rimski, iako sadrži mnogo od rimskoga, i koji još nije gotički, iako ima već nešto od gotičkog“ (Huysmans, 2017.; 44). Osim što se uklapa u kontekst romantičarskoga zanosa katedralom, Strossmayerova katedrala svjedoči i o preoblikovanju njezine uloge u odnosu na srednjovjekovnu. U XIX. stoljeću bilo je dosta prijepora između dijela katoličkih mislilaca koji su smatrali da se provodi prevelika „laicizacija katedrala, kao mjesta okupljanja naroda“ (Demouy, 2010.; 103), pa katedrale postaju više veliki i raskošni muzeji ili galerije, a manje mjesta istinske i duboke pobožnosti. Slično razmišlja i Huysmans koji ističe zastranjenja moderne umjetnosti i zalaže se za povratak srednjovjekovnoj jednostavnosti, argumentirajući to na mnogim mjestima ove knjige koja je, kako zapisuju drugi kritičari, „umjetnička odiseja kroz povijest, simbolizam i estetiku slikarstva, kiparstva, književnosti, crkvene glazbe, boja, kamenja, cvijeća, pedagogije...“. Nešto je slično pokušao o đakovačkoj katedrali napisati Franjo Marković 1900. u tekstu O djakovačkoj stolnoj crkvi (u knjizi Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava), ali ga je njegova vlastita pozitivistička metoda ograničila i učinila mu tekst suhoparnim tamo gdje je htio biti nadahnut. Zapravo, u hrvatskoj kulturi i nema nadahnutnijeg opisa katedrala od onoga što ga je dao sam Josip Juraj Strossmayer u knjizi Stolna crkva u Djakovu (1874.), koja donosi njegova razmišljanja o graditeljskim stilovima, crkvenome slikarstvu i kiparstvu u vrijeme kada se katedrala treba tek opremiti i dok je većini, osim njemu samome, nemoguće pojmiti kakva će na kraju biti i što će sve značiti kada bude dovršena. Naravno, u estetskome smislu Strossmayerov tekst ne dosiže Huysmansov roman, ali ga svakako nadopunjuje jer iz prve ruke donosi motive onoga tko katedralu osmišljava i gradi, a ne kao u romanu, „samo“ onoga koji katedralu doživljava i tumači...

USTOLIČENJE BISKUPA Dva dana prije no što sam dovršio ovaj tekst (22. travnja 2019., na Uskrsni ponedjeljak), baš kao Durtal u romanu Katedrala, svjedočio sam biskupskome ustoličenju u Strossmayerovoj katedrali. Riječ je o Ivanu Ćuriću, mome prezimenjaku, vršnjaku i prijatelju, koji je u procesiji od oko tristo kardinala, nadbiskupa, biskupa, svećenika i redovnika ušao u katedralu i tamo posvećen za sedmoga đakovačkog biskupa nakon Strossmayera. Obred pun simbolike doživio sam na poseban način, a mjesto na kojemu sam stajao u katedrali (jer su klupe bile popunjene) natjeralo me da tijekom najvećega dijela mise promatram fresku Ludovica Seitza Pasi ovce moje, na kojoj Isus Petru daje „ključeve Raja“, i Posljednju večeru Ludovicova oca Alexandra Maximilliana Seitza, koja leonardovski prikazuje trenutak ustanovljenja crkvene liturgije i Judinu izdaju. Program oslikavanja katedrale dao je Johann Friedrich Overbeck, koji nikako nije bio po volji Durtalu, odnosno Huysmansu, pa ovaj u Katedrali zapisuje (str. 257): „U novijem vremenu ne možemo naći gotovo ništa; Overbecki, Flandrini, Ingresi bili su blijeda kljusad upregnuta u teme po pobožnoj zapovijedi...“.

Razmišljao sam, dakle, o tome što bi Durtal zapisao o ovoj tako svijetloj crkvi punoj raskošnih fresaka i mramornih kipova, šareno ukrašena stubovlja, o katedrali na razmeđi Istoka i Zapada... Pa sam nekako zaključio da bi možda ipak imao razumijevanja za ono što je ovom katedralom htio Strossmayer i za ono što ta katedrala danas znači.

No, valja dovršiti ovaj tekst o romanu bez prave radnje odnosno zapleta, o romanu koji nema raspleta, niti epiloga, već se na njegovu kraju najavljuje nova etapa u duhovnome oporavku i iscjeljenju glavnoga junaka. On kreće na putovanje, a dva važna lika (među malobrojnim likovima u romanu), otac Gevresine i gospođa Bavoil, zaključuju kako njegov duhovni razvoj i izlječenje duše najviše ovise „o onoj koja ljudima pomaže u nevolji“, Gospi koja „navodi na dobro, Gospi od Stupa, Majci Božjoj od Kripte“, zaštitnici katedrale u Chartresu, o kojoj je napisan ovaj izniman i zahtjevan roman.

(Mirko Ćurić © IO DHK)