Marina Negotić: DANONOĆNI STRAŽAR NA PROMATRAČNICI ZA TUGE I NEISPRIČANE PRIČE? / Georgi Gospodinov
DANONOĆNI STRAŽAR NA PROMATRAČNICI ZA TUGE I NEISPRIČANE PRIČE?
GEORGI GOSPODINOV: FIZIKA TUGE, Fraktura, Zaprešić, 2018., 279 str. Naslov izvornika: Fizika na tagata. S bugarskoga prevela: Ksenija Banović.
Magični realizam i hodnici sjećanja
Zamišljam knjigu koja sadrži svaki rod i žanr. Od visoke antike do upute za klaonice. Sve može biti skupljeno i preneseno u takvoj knjizi.
Dvanaest godina nakon prethodnoga romana (Prirodni roman, 1999.), Georgi Gospodinov, poznat i nagrađivan bugarski romanopisac, pjesnik i dramatičar, čini se, svoju je zamisao ostvario u romanu Fizika tuge (2011.), koji odnedavno imamo priliku čitati na hrvatskome, u izvrsnome prijevodu Ksenije Banović i izdanju Frakture.
Odmah na početku ovoga žanrovski prilično neodrediva romana autor pomalo zbunjuje čitatelja i ostavlja ga „s upitnikom nad glavom“ – tko to priča, tko je protagonist? Zašto je čas dječak, čas starac, čas vinska mušica, čas šipkov grm? Zašto govori Ja smo? Uskoro se ovaj pripovjedački labirint rasvjetljava – protagonist (dječak, pa mladić, pa odrastao čovjek) pati od neizlječive empatije, odnosno opsesivnoga empatično-somatskoga sindroma koji mu dopušta da se useljava u sjećanja drugih ljudi i vidi sve njihovim očima, pa govori iz raznih vizura (u trenutku postaje djed kad je bio dječak, otac kao mladić, pa i puž golać kojeg djed guta za zdravlje želuca). Upravo pomoću magično realistične okosnice autor sjajno uspostavlja odnos između sveopće tuge i prošlosti (Prošlost, tuga i književnost – samo me ta tri bestežinska kita zanimaju), pa preko životā koje su proživjeli njegovi preci, ulaskom u njihova sjećanja, on zaranja u prošla vremena te čitatelju pruža uvid u kontekst političkih i socioekonomskih prilika u Bugarskoj kroz vrijeme. Ipak, najviše se bavi protagonistovim djetinjstvom i odrastanjem u bijedi, odnosno razdobljem sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća u bugarskoj provinciji.
Minotaur je napušten dječak Dok kao dječak čami u podrumskim stanovima (a roditelji rade i ulažu u budućnost), čeka neka bolja vremena te kroz prozor vidi jedino ono što može vidjeti s prozora takva stana – ljudske noge, protagonist čita grčke mitove i osjeća se kao Minotaur, u čije sjećanje također ulazi i ne vidi ga kao strašno čudovište, već kao napuštena dječaka bačena u mračnu utrobu labirinta, ostavljena u samoći i tuzi. Ta će se priča o Minotauru, neshvaćenom i nepravedno otrgnutom od majke, protegnuti kroz čitav ovaj začudni roman, fragmentarno i dozirano. U reinterpretaciji staroga i svima poznatoga mita autor gradi komunikaciju s antičkom tradicijom, a intertekstualnost je općenito vidljiva u cijelome romanu, pa se tako „susrećemo“ s Barthesom, Vergilijem, Maupassantom, Kafkom i Eliotom. Uobličavajući mit o Minotauru, autor čitatelja vodi kroz labirinte protagonistove osobne (obiteljske) povijesti, ali i povijest Bugarske, a labirint postaje simboličnim na više razina – svi su podrumski stanovi labirinti, ljudski je mozak labirint, ali to su i šuma, tanko crijevo i gibanica. Naposljetku, ovaj je roman svojevrsni labirint – životā, ljudskih priča, osjećajā i književnosti, a ako se čitatelju postane preteško nositi sa svime tim, autor mu povremeno nudi: Mjesto za predah, Mjesto za zaustavljanje, Mjesto za stajanje.
U početku bijaše popis Budući da dječak odrasta u vrijeme kada svemirska sonda Voyager šalje u svemir zlatnu ploču sa svime što predstavlja planet Zemlju – slikom embrija, muškarca i žene, majke koja doji, zvukovima iz prirode itd., u školi ih učiteljica potiče da sami naprave vremensku kapsulu u koju, sukladno komunističkom vremenu, guraju astronaute s petokrakama, makove i školsku zastavu. Godinama kasnije, dječak odrasta u pisca, a koncept vremenske kapsule i dalje mu je blizak. Naime, kako stari, tako je njegova moć ulaženja u tuđa sjećanja sve bljeđa, pa kada osjeti da mu ta sposobnost počinje slabjeti, pribjegava slabašnom nadomjestku – kolekcionarstvu. Počinje gomilati, popisivati, „organizirati“ po kutijama i bilježnicama, pa tako izrađuje popis gradova koji izgledaju pusto u tri popodne, popis napuštene djece (osim Minotaura, tu su još Ivica i Marica, Djevojčica sa šibicama i Isus), popis stvari koje nisu za kolekciju (popis netrajnoga), popis mogućih odgovora na strašno pitanje Kako si?, popis nenapisanih priča osamdesetih, popis stvari koje se skupljaju (ubrusi, kutije cigareta, sličice iz žvakaćih guma), popis mirisā gradova (ljiljani, urin, asfalt opaljen suncem), popis hotelskih soba u kojima je bio u raznim gradovima, popis stvari za vojsku itd. Sve to, pa i priče koje je otkupio od drugih, pohranjeno je u ovoj knjizi.
Socijalizam i vegetarijanstvo ne idu zajedno Autor se postmodernistički igra s idejom minikronika i supostojanja više istina u isto vrijeme, pa tako, primjerice, protagonist predlaže da se Hemingwayev roman Starac i more ispriča iz perspektive sabljarke – ta dobro poznata priča, ispričana iz vizure starca, nije jednaka onoj koja bi bila iz perspektive ribe, a bila bi to priča o smrti. Pita se je li itko ikad prebrojio tijela životinja ubijenih tijekom ratova, a tugu životinja u zoološkim vrtovima smatra gorom od ljudske, jer ta je tuga gušća, divlja, neprocijeđena kroz jezik, neizreciva i neizrečena, a jezik ipak umiruje, kroti tugu, pušta joj krv. Zalaže se za antiantropocentrizam i njegova se golema empatija ne zaustavlja na ljudskome rodu – proširuje ju na sve što je živo. U svoju vremensku kapsulu – ovu knjigu – Gospodinov ubacuje i upute za klanje iz Priručnika za humani odnos prema životinjama. Drži kako je osnovni razdjelnik između dobra i zla pitanje može li ono što je netko namislio učiniti, učiniti i životinja. Ako životinja to ne bi učinila, taj će netko počiniti smrtni grijeh (Tezej je bio matador. Matador znači ubojica na latinskom. Svaki mesar u klaonici nosi dio grijeha Tezejeva.). S ovim u vezi valja spomenuti dvije sjajne priče – Priču o ljudožderu vegetarijancu i O jedenju mesa. U potonjoj, protagonistov je otac veterinar koji je vegetarijanac (jednostavno, ne jede svoje klijente). To, naravno, ne nailazi na odobravanje i razumijevanje okoline, pa ga sva sila „dobronamjernih“ poznanika i susjeda nutka mesom, nagovara, čak zovu policiju, ispituju nije li možda u kakvoj sekti, je li poludio? Čudno je kako socijalizam i vegetarijanstvo ne idu jedno s drugim. Kao kiselo mlijeko i riba.
Ljepota tuge Bez patetike, pa i s daškom humora, autor bilježi sve male i velike bugarske tuge. Zbog gladi, teta Fani se dovine zamisli da u poliklinici izmoli neka joj naprave rendgensku snimku želuca jer prije pregleda daju besplatnu kašu. Protagonist i njegova djevojka pretvaraju se da kuhaju prema receptima iz kuharice, glume da odvajaju bjelanjak od žumanjka praveći tučeno vrhnje, iako dobro znaju da je sve što imaju konzerva graha, pomoć iz zaliha švicarske vojske. Pred kinom jedna poludjela žena čeka „zaručnika“ – Ala-na Delona i piše mu ljubavna pisma, da je pokupi i odvede daleko odatle. Protagonistov prijatelj Gaustin dolazi na ideju kina za siromašne – naime, predlaže da ispred kina, na temelju plakata za film, ljudima pričaju o čemu se u filmu radi i tako si zarade za ulaznice. Zamisao, dakako, neslavno propada, ali ostaju ljepota i kreativnost koje je iznjedrila tuga.
Gospodinovljevo dežurstvo Premda je zaista izazovno sažeti knjigu ovakve vrijednosti u tek nekoliko riječi, mora se reći barem ono što je neupitno: Fizika tuge pametno je, provokativno i zabavno štivo o tuzi, knjiga koja izaziva i ganuće i smijeh i dubinsko suosjećanje sa cijelim svijetom. Potkraj romana protagonist (ili Gospodinov?) postavlja pitanje postojimo li ako nas nitko ne promatra, zatim povlači usporedbu s kvantnom fizikom i kvantnom juhom zaključujući: Netko mora neprestano misliti i promatrati svijet, kako bi ga bilo. Ili misliti i promatrati onoga koji misli i promatra svijet... Komplicirana stvar. Mogu li preuzeti ovo danonoćno dežurstvo?
I konačno, odgovaramo na njegovo pitanje i sažeto pitanje iz naslova ove kritike – može, i on to jest, Gospodinov je uistinu strastveni kolekcionar priča, sakupljač kratkih kronika, otkupljivač sjećanja, koji zna da je najvrjednije što može ostaviti – priča. Ponekad dok piše osjeća se poput tog puža golaća koji puzi u nepoznatom smjeru i ostavlja za sobom trag od riječi. Teško da će se ikada vratiti njime, ali taj put, makar on sâm to ne želi, mogao bi se ispostaviti kao ljekovit za nečiji čir.
Fizika tuge bit će, uvjeravam vas, ljekovita za svakoga tko je primi u ruke.
(Marina Negotić © IO DHK)