Marina Negotić: DANONOĆNI STRAŽAR NA PROMATRAČNICI ZA TUGE I NEISPRIČANE PRIČE? / Georgi Gospodinov

DANONOĆNI STRAŽAR NA PROMATRAČNICI ZA TUGE I NEISPRIČANE PRIČE?

GEORGI GOSPODINOV: FIZIKA TUGE, Fraktura, Zaprešić, 2018., 279 str. Naslov izvornika: Fizika na tagata. S bugarskoga prevela: Ksenija Banović.

Magični realizam i hodnici sjećanja

Zamišljam knjigu koja sadrži svaki rod i žanr. Od visoke antike do upute za klaonice. Sve može biti skupljeno i preneseno u takvoj knjizi.

Dvanaest godina nakon prethodnoga romana (Prirodni roman, 1999.), Georgi Gospodi-nov, poznat i nagrađivan bugarski romanopisac, pjesnik i dramatičar, čini se, svoju je za-misao ostvario u romanu Fizika tuge (2011.), koji odnedavno imamo priliku čitati na hr-vatskome, u izvrsnome prijevodu Ksenije Banović i izdanju Frakture.

Odmah na početku ovoga žanrovski prilično neodrediva romana autor pomalo zbunjuje čitatelja i ostavlja ga „s upitnikom nad glavom“ – tko to priča, tko je protagonist? Zašto je čas dječak, čas starac, čas vinska mušica, čas šipkov grm? Zašto govori Ja smo? Us-koro se ovaj pripovjedački labirint rasvjetljava – protagonist (dječak, pa mladić, pa odra-stao čovjek) pati od neizlječive empatije, odnosno opsesivnoga empatično-somatskoga sindroma koji mu dopušta da se useljava u sjećanja drugih ljudi i vidi sve njihovim očima, pa govori iz raznih vizura (u trenutku postaje djed kad je bio dječak, otac kao mladić, pa i puž golać kojeg djed guta za zdravlje želuca). Upravo pomoću magično realistične oko-snice autor sjajno uspostavlja odnos između sveopće tuge i prošlosti (Prošlost, tuga i književnost – samo me ta tri bestežinska kita zanimaju), pa preko životā koje su proživ-jeli njegovi preci, ulaskom u njihova sjećanja, on zaranja u prošla vremena te čitatelju pruža uvid u kontekst političkih i socioekonomskih prilika u Bugarskoj kroz vrijeme. Ipak, najviše se bavi protagonistovim djetinjstvom i odrastanjem u bijedi, odnosno raz-dobljem sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća u bugarskoj provinciji.

Minotaur je napušten dječak Dok kao dječak čami u podrumskim stanovima (a roditelji rade i ulažu u budućnost), čeka neka bolja vremena te kroz prozor vidi jedino ono što može vidjeti s prozora takva stana – ljudske noge, protagonist čita grčke mitove i osjeća se kao Minotaur, u čije sje-ćanje također ulazi i ne vidi ga kao strašno čudovište, već kao napuštena dječaka bačena u mračnu utrobu labirinta, ostavljena u samoći i tuzi. Ta će se priča o Minotauru, ne-shvaćenom i nepravedno otrgnutom od majke, protegnuti kroz čitav ovaj začudni ro-man, fragmentarno i dozirano. U reinterpretaciji staroga i svima poznatoga mita autor gradi komunikaciju s antičkom tradicijom, a intertekstualnost je općenito vidljiva u cije-lome romanu, pa se tako „susrećemo“ s Barthesom, Vergilijem, Maupassantom, Kafkom i Eliotom. Uobličavajući mit o Minotauru, autor čitatelja vodi kroz labirinte protago-nistove osobne (obiteljske) povijesti, ali i povijest Bugarske, a labirint postaje simboli-čnim na više razina – svi su podrumski stanovi labirinti, ljudski je mozak labirint, ali to su i šuma, tanko crijevo i gibanica. Naposljetku, ovaj je roman svojevrsni labirint – živo-tā, ljudskih priča, osjećajā i književnosti, a ako se čitatelju postane preteško nositi sa svi-me tim, autor mu povremeno nudi: Mjesto za predah, Mjesto za zaustavljanje, Mjesto za stajanje.

U početku bijaše popis Budući da dječak odrasta u vrijeme kada svemirska sonda Voyager šalje u svemir zlatnu ploču sa svime što predstavlja planet Zemlju – slikom embrija, muškarca i žene, majke koja doji, zvukovima iz prirode itd., u školi ih učiteljica potiče da sami naprave vre-mensku kapsulu u koju, sukladno komunističkom vremenu, guraju astronaute s peto-krakama, makove i školsku zastavu. Godinama kasnije, dječak odrasta u pisca, a koncept vremenske kapsule i dalje mu je blizak. Naime, kako stari, tako je njegova moć ulaženja u tuđa sjećanja sve bljeđa, pa kada osjeti da mu ta sposobnost počinje slabjeti, pribjegava slabašnom nadomjestku – kolekcionarstvu. Počinje gomilati, popisivati, „organizirati“ po kutijama i bilježnicama, pa tako izrađuje popis gradova koji izgledaju pusto u tri popo-dne, popis napuštene djece (osim Minotaura, tu su još Ivica i Marica, Djevojčica sa šibi-cama i Isus), popis stvari koje nisu za kolekciju (popis netrajnoga), popis mogućih odgo-vora na strašno pitanje Kako si?, popis nenapisanih priča osamdesetih, popis stvari koje se skupljaju (ubrusi, kutije cigareta, sličice iz žvakaćih guma), popis mirisā gradova (ljilja-ni, urin, asfalt opaljen suncem), popis hotelskih soba u kojima je bio u raznim gradovima, popis stvari za vojsku itd. Sve to, pa i priče koje je otkupio od drugih, pohranjeno je u ovoj knjizi.

Socijalizam i vegetarijanstvo ne idu zajedno Autor se postmodernistički igra s idejom minikronika i supostojanja više istina u isto vrijeme, pa tako, primjerice, protagonist predlaže da se Hemingwayev roman Starac i more ispriča iz perspektive sabljarke – ta dobro poznata priča, ispričana iz vizure star-ca, nije jednaka onoj koja bi bila iz perspektive ribe, a bila bi to priča o smrti. Pita se je li itko ikad prebrojio tijela životinja ubijenih tijekom ratova, a tugu životinja u zoološkim vrtovima smatra gorom od ljudske, jer ta je tuga gušća, divlja, neprocijeđena kroz jezik, neizreciva i neizrečena, a jezik ipak umiruje, kroti tugu, pušta joj krv. Zalaže se za anti-antropocentrizam i njegova se golema empatija ne zaustavlja na ljudskome rodu – proši-ruje ju na sve što je živo. U svoju vremensku kapsulu – ovu knjigu – Gospodinov ubacuje i upute za klanje iz Priručnika za humani odnos prema životinjama. Drži kako je osnovni razdjelnik između dobra i zla pitanje može li ono što je netko namislio učiniti, učiniti i životinja. Ako životinja to ne bi učinila, taj će netko počiniti smrtni grijeh (Tezej je bio matador. Matador znači ubojica na latinskom. Svaki mesar u klaonici nosi dio grijeha Tezejeva.). S ovim u vezi valja spomenuti dvije sjajne priče – Priču o ljudožderu vege-tarijancu i O jedenju mesa. U potonjoj, protagonistov je otac veterinar koji je vegeta-rijanac (jednostavno, ne jede svoje klijente). To, naravno, ne nailazi na odobravanje i ra-zumijevanje okoline, pa ga sva sila „dobronamjernih“ poznanika i susjeda nutka mesom, nagovara, čak zovu policiju, ispituju nije li možda u kakvoj sekti, je li poludio? Čudno je kako socijalizam i vegetarijanstvo ne idu jedno s drugim. Kao kiselo mlijeko i riba.

Ljepota tuge Bez patetike, pa i s daškom humora, autor bilježi sve male i velike bugarske tuge. Zbog gladi, teta Fani se dovine zamisli da u poliklinici izmoli neka joj naprave rendgensku snimku želuca jer prije pregleda daju besplatnu kašu. Protagonist i njegova djevojka pre-tvaraju se da kuhaju prema receptima iz kuharice, glume da odvajaju bjelanjak od žu-manjka praveći tučeno vrhnje, iako dobro znaju da je sve što imaju konzerva graha, po-moć iz zaliha švicarske vojske. Pred kinom jedna poludjela žena čeka „zaručnika“ – Ala-ina Delona i piše mu ljubavna pisma, da je pokupi i odvede daleko odatle. Protagonistov prijatelj Gaustin dolazi na ideju kina za siromašne – naime, predlaže da ispred kina, na temelju plakata za film, ljudima pričaju o čemu se u filmu radi i tako si zarade za ulaz-nice. Zamisao, dakako, neslavno propada, ali ostaju ljepota i kreativnost koje je iznjedrila tuga.

Gospodinovljevo dežurstvo Premda je zaista izazovno sažeti knjigu ovakve vrijednosti u tek nekoliko riječi, mora se reći barem ono što je neupitno: Fizika tuge pametno je, provokativno i zabavno štivo o tuzi, knjiga koja izaziva i ganuće i smijeh i dubinsko suosjećanje sa cijelim svijetom. Pot-kraj romana protagonist (ili Gospodinov?) postavlja pitanje postojimo li ako nas nitko ne promatra, zatim povlači usporedbu s kvantnom fizikom i kvantnom juhom zaključujući: Netko mora neprestano misliti i promatrati svijet, kako bi ga bilo. Ili misliti i promatrati onoga koji misli i promatra svijet... Komplicirana stvar. Mogu li preuzeti ovo danonoćno dežurstvo?

I konačno, odgovaramo na njegovo pitanje i sažeto pitanje iz naslova ove kritike – može, i on to jest, Gospodinov je uistinu strastveni kolekcionar priča, sakupljač kratkih kroni-ka, otkupljivač sjećanja, koji zna da je najvrjednije što može ostaviti – priča. Ponekad dok piše osjeća se poput tog puža golaća koji puzi u nepoznatom smjeru i ostavlja za sobom trag od riječi. Teško da će se ikada vratiti njime, ali taj put, makar on sâm to ne želi, mo-gao bi se ispostaviti kao ljekovit za nečiji čir.

Fizika tuge bit će, uvjeravam vas, ljekovita za svakoga tko je primi u ruke.