Vjekoslava Jurdana: CONDERE URBEM - GRAĐENJE SVOJEGA GRADA / Ivo Frangeš

CONDERE URBEM – GRAÐENJE SVOJEGA GRADA

IVO FRANGEŠ: ČITANJA, Matica hrvatska, Zagreb, 2017., 383 str. Priredio: Krešimir Nemec.

Pisati povijest, odnosno stvarati umjetničko djelo koje obično nazivamo povijesnim – kaže na jednome mjestu Goethe – samo je način da se povijesti oslobodimo, da je stresemo sa svojih pleća. Dakako, to oslobađanje, to skidanje tereta s ramena, i nije drugo doli potpuno pronicanje u povijest, njezin tijek, jedno njezino razdoblje ili pojedini događaj: pronicanje u njezinu istinu i u njezinu pouku.

Rečenice su to iz teksta Hrvatska književnost i hrvatska povijest Ive Frangeša. Književni povjesničar, esejist i prevoditelj Ivo Frangeš (Trst, 1920. – Zagreb, 2003.), autor je bogata opusa koji je, kako u kroatistici tako i u cjelokupnoj hrvatskoj znanosti o književnosti, uvelike utjecao na znanstveni, ali i ideološki važan zaokret od dominirajućega pozitivizma prema interpretativnoj kritici i zalaganju za autonomiju književnoga stvaralaštva. Oslanjao se na stilističku kritiku i na učenje o interpretaciji. U književnoj historiografiji razvio je pristup književnim djelima koji ponajprije naglašava trajne estetske vrijednosti književnoga djela.

Spomenuti je tekst objavljen u knjizi kroatističkih tekstova iz posmrtne ostavštine akademika Frangeša – Čitanja, koju je priredio akademik Krešimir Nemec, a objavila Matica hrvatska 2017. godine. Naime, u Frangešovoj ostavštini ostao je velik broj tekstova raz-ličita karaktera, razasutih po književnoj periodici i ra­znim zbornicima. U Čitanja, kao posthumno izdanje, akademik Krešimir Nemec uvrstio je pomno odabrane Frangešove tekstove koji aktualnom konzumerističkom trenutku, kada se značenje humanistike i umjetnosti svuda umanjuje pa se događa ozbiljna erozija kvalitete, pružaju mjeru i doseg koji mu izmiču. Knjiga je to koja suvremenoj zajednici, usredotočenoj na profit i uspjeh, zadržava samosvojan prostor gdje su kritičko mišljenje, ideje i imaginacija (bili) važniji od dobiti. Prostor u kojemu nema bezočne i dehumanizirajuće diktature prirodnih znanosti, favoriziranja tzv. STEM područja, (iz)mjerljivosti, brojčanih kvalifikacija, evaluacija, diseminacija, indeksiranja, citiranja, baza podataka, ishoda, mjerljivosti i empirizma pod svaku cijenu. S druge strane, i samo prirodoslovlje biva izloženo eroziji jer, kako ističe Martha C. Nussbaum, ono što bismo mogli nazvati humanističkim aspektima prirodnih i društvenih znanosti – a to su imaginativni, stvaralački aspekt te aspekt strogoga kritičkoga mišljenja – bivaju također poljuljani jer države radije teže kratkoročnoj dobiti kultivirajući korisne i široko primjenjive vještine prikladne stvaranju profita.

Na djelu je inauguracija Nietzscheova „četvrtog čovjeka“, kako objašnjava Gottfried Benn, čovjeka s „gubitkom središta“, čovjeka bez moralnoga i filozofskoga sadržaja, koji živi prema načelima forme i izraza. (O potonjemu vidjeti u: „Nova Istra“, Pula, br. 4/2018., str. 85-92; Gottfried Benn: „Nietzsche – 50 godina poslije“, prev. M. Soklić, op. ur.). Zabluda je pretpostaviti to da čovjek još uvijek ima neki sadržaj ili ga mora imati. Čovjek ima brige za hranu, brige za obitelj i za napredovanje, ima taštinu, neuroze, ali to u metafizičkom smislu više nije sadržaj. Više to nije animizam prijašnjih stupnjeva, koji je u magijskoj povezanosti s prirodom i njenim oblikovnim silama još uvijek u samome čovjeku pokretao sile i preobrazbe. Toga zazivajućega čovjeka više nema. Uopće više nema nikakvoga čovjeka, prisutni su samo još njegovi simptomi. Franegešovim riječima:

Poput egoističkih ljudi, koji ne vide ništa što se događa, ili se dogodilo u svijetu koji ih okružuje; nego su zabavljeni isključivo svojim probitkom i svojim skučenim prostorom.

Razvidno je, nalazimo se usred krize golemih razmjera i ozbiljnoga globalnog značaja. Knjiga Čitanja ugledala je svjetlo dana u takvu trenutku kada je, kako je naznačio Rabindranath Tagore, „...povijest došla u fazu kada se moralni čovjek sve više povlači, gotovo bez znanja o tome, i ustupa mjesto komercijalnom čovjeku, čovjeku ograničene svrhe. Taj proces, potpomognut zadivljujućim napretkom u znanosti, zadobiva ogromne razmjere i moć, a pritom uzrokuje poremećaj čovjekove moralne ravnoteže, zamračujući njegovu ljudsku stranu sjenom bezdušne organizacije.“

U Čitanjima riječ je o povijesti hrvatske književnosti, koja je (o)pisana u raskošnom diskursu Ive Frangeša, pa je ova knjiga ujedno i znanstveno i umjetničko djelo. Frangeš je, naime, veliku priču o nacionalnoj književnoj povijesti ispričao na suveren način, pomno stiliziranom intelektualnom prozom. Važna je to sastavnica ove knjige jer zanemarivanje i omalovažavanje umjetnosti i humanistike izlaže opasnosti kvalitetu naših života u cijelosti, kao i dobrobit naših demokracija (M. Nussbaum).

Jer povijest je, za svakoga od nas, samo sadašnjost, i jedino kao sadašnjost može nam ona ponuditi svoju istinu. Svijest o prošlome, o povijesti, može se naime stvoriti samo u onome trenutku kad je sadašnjost prekinuta, načeta, pa možda i ugrožena zbivanjem koje nas upozorava o tome da sad nije (više) onakvo kakvo je bilo nekad, štoviše ni ono što možemo zvati maločas! Time sama usporedba između sad i nekad postaje potreba da im pronađemo uzroke, razloge. Time povijest, promišljanje povijesti, obavlja onu istu očišćavajuću, katartičku ulogu koju ima i poezija: oslobađajući nas poezija od strasti, povijest od prošlosti i od mehanički shvaćenih činjenica.

Tekstovi sabrani u knjizi Čitanja pokazuju da je znanost, ukoliko se njome bavi na ispravan način, prijateljica humanistike, a ne njezina protivnica. I da su, dakako, sve umjetne podjele (διάβολος) znak laži. Umjesto podjela, valja graditi poveznice. O tome svjedoči životna i stvaralačka biografija Ive Frangeša. U književnoj historiografiji Frangeš je razvio pristup književnim djelima, koji najprije naglašava trajne estetičke vrijednosti književnoga djela. Na prvi pogled, suvišne kategorije u današnjemu svijetu u kojemu nacionalni interes moderne demokracije traži snažno gospodarstvo i procvat poslovne kulture. No, upravo taj ekonomski interes, ako baš hoćemo, ističe Martha Nussbaum, od nas također zahtijeva da se približimo humanistici i umjetnostima, kako bismo mogli promicati klimu odgovornoga i pažljivoga upravljanja, kao i kulturu stvaralačke inovacije. Prema tome, nismo prisiljeni izabrati između oblika obrazovanja koje promiče profit i onog koje podupire građanskost.

Građani se ne mogu dobro povezati s okolnim svijetom koristeći samo činjenično znanje i logiku, ističe Nussbaumova. Treća sposobnost koju građanin treba imati, a blisko je povezana s prvm dvjema, ono je što možemo nazvati narativnom imaginacijom. Ta spoznaja uključuje sposobnost sagledavanja svijeta kao mjesta gdje pojedinac nije sam – mjesta gdje drugi ljudi imaju svoje vlastite živote i potrebe, kao i prava. Građanin i grad (kao svijet), kao znak strukture jedinstvenoga sadržaja i forme, očituju se i u tome da je i sâm Frangeš boravio u mnogim gradovima: najprije kao lektor u Firenci, a kasnije je predavao na mnogim europskim sveučilištima kao gost profesor: u Krakovu, Varšavi, Moskvi, Sankt Peterburgu, Bordeauxu, Pragu, Frankfurtu, Kölnu, Münchenu, Göttingenu, Heidelbergu, Rimu, Napulju, Trstu, Pisi, Milanu, Padovi, Uppsali, Stockholmu, Göteborgu...

Condere urbem, kao glavna sila pokretnica, ističe Frangeš, postaje glavnim poticajem hrvatskim književnicima. A položaj hrvatskoga književnika i hrvatskoga čovjeka vjekovima je najintimnije sljubljen. Kao što je Eneida, sva usmjerena idealu da se – nakon porušene Troje – izgradi novo stanište i nova povijest, tako i hrvatski pjesnici, objašnjava Frangeš, maštaju u/o hrvatskome gradu, čiju sliku, prauzor, Marulić bi rekao figuru (ili, starohrvatski, priliku) nalaze u Jeruzalemu, koji je rušen, ali koji će, Bog to jamči, biti obnovljen. Čovjekov povijesni i moralni život u međusobnoj su povezanosti, ističe i oprimjeruje svoju temeljnu misao Frangeš. Tako je Marulovo Tuženje grada Hjeruzolima u biti tuženje Grada kao Društva koje nije izgrađeno, izražavajući trajnu tjeskobu hrvatske književnosti: težnju da se podigne krov nad glavom; dom za pojedinca, grad za sve nas, za narod hrvatski.

I za nas današnje, rekao bi Ivo Frangeš, progovara povijest kroz književna djela hrvatske književnosti: od Marka Marulića u gradu Splitu, popa Martinca u Gradu Grobniku, Antuna Nemčića u Gradu na vodi – Veneciji, Augusta Šenoe u Zagrebu, Antuna Gustava Matoša u Gradu Svjetlosti, Ive Andrića u Sarajevu svojega djetinjstva, Paska Antuna Kazalija, Luke Paljetka u Gradu (Communitas Ragusina – Respublica Ragusina), Slavka Mihalića u Gradu na četiri rijeke, do Drage Štambuka u Londonu, Kairu... No, sve je (to) povezano, premreženo, u književnopovijesnom viđenju, možemo reći objavi Frangešovoj, jer pjesnici putuju, odlaze, intenzivno doživljavaju sve što je fizički „između“: krajeva, gradova i ljudi. Tako Antun Kazali u svojoj Ragusi piše o Grobniku, Andrić povezuje svoje Sarajevo sa magičnim Rio de Janeirom. Jer, kako će Matoš reći, putovanje – „...je poezija moderne civilizacije. Život je dakle put, skitanje, potucanje; a put je za pjesnika – život.“

Naime, ističe Frangeš, u izvjesnom smislu, hrvatska književnost, gotovo čitavim svojim tijekom, zapravo od pojave Turaka, povijesno uzeto, rješava samo jedno pitanje. Bolje rečeno – rješavajući pitanje vlastitog opstanka, građenja svojega Grada – rješava i pitanje koje se u Europi naziva Istočnim. Ono zastire sva ostala pitanja, i ne dopušta, u našoj društvenoj, sociološkoj povijesti, konstituiranje gradova, tih glavnih motora europskoga i svjetskoga razvitka.

I (naj)novija naša povijest svjedoči o tome. Aktualni događaji ukazuju na temeljnu problematiku hrvatskoga društva i kulture, a to je neizgrađenost građanske infrastrukture, na kojoj bismo (iz)gradili adekvatniji odnos prema sebi, drugima, i vanjskome globalističkom svijetu.

A u tom svijetu, govoreći diskursom teorije o kulturi, živimo u ozračju „metapostmodernizma“ koji je uslijedio nakon postmodernizma. Sada se već nazire obrnut učinak od postmodern(ističk)e težnje za umreženošću, i to u obliku univerzalne čežnje za nekom vrstom autentičnosti. Suvremeni recipijent želi biti otkupljen od neželjenih učinaka (postmoderne) metastazirane potrošnje, od laži tržišne i natjecateljske svakodnevice, prepune nesigurnosti. Zato je svuda oko nas moguće uočiti rastuću želju za istinitošću.

No, to nije tek puki povratak u staro, ili tek jednostrano odbacivanje postmodernih premisa. Riječ je o procesima repozicioniranja između zamisli i stajališta moderne (koja određuju što da, a što ne) i postmoderne (sve je dopušteno). Ovdje se pregovara između čežnje za univerzalnom istinom, s jedne strane, i (političkoga) relativizma, s druge, između nade i sumnje, iskrenosti i ironije, mudrosti i naivnosti, izgradnje i razgradnje. Riječ je o kulturnoj preobrazbi i razvoju kulturne osjetljivosti u vremenu koje se, rečeno je, naziva i „metapostmodernizam“ (Timotheus Vermeulen i Robin van den Akker), a u kojemu se čovjek na stanovit način, oscilirajući i njišući se između budućnosti, sadašnjosti i prošlosti, s idealima i između njih, vraća metafizici. U tome okviru promatramo (i) knjigu Čitanja kao kulturnu metaforu povratka metafizici.

Knjiga Čitanja podijeljena je na dva dijela – Rasprave i eseji te Pisci i knjige.

U  rasprave i eseje uvršteno je ono što je Ivo Frangeš pisao o književnosti koja je nastala na Mediteranu, zatim o književnosti u Slavoniji, Istri, o hrvatskom književnom romantizmu (o ilirizmu i Šenoi) i o hrvatskoj književnosti koju je prosuđivao u kontekstu europske književnosti. Zatim tekst „Književno i kulturno djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini od XIII. do XX. stoljeća“ te dva eseja o Maruliću. Slijede tekstovi o piscima i putovanjima. Esej pod naslovom „Putovanje stvaralački ispričano“ govori o putopiscu Matiji Mažuraniću i njegovu putopisu „Pogled u Bosnu“. A posebno valja istaći esej „Nemčićev 'Pogled u Veneciju'“.

U drugome dijelu – Pisci i knjige – tri su eseja o Luki Paljetku. Tu su i eseji o Viktoru Žmegaču, Zdenku Škrebu, Dunji Fališevac, Krešimiru Nemecu, Milanu Mogušu. No, o pjesništvu u užemu smislu, odabrani su Frangešovi eseji o Ivanu Golubu, Tonku Maroeviću, Stjepanu Mihaliću, Dragojli Jarnević, Nedjeljku Fabriju, Slavku Mihaliću, Dragi Štambuku i Ranku Marinkoviću o kojemu Frangeš kaže „umjetnik je to poznat i priznat kojemu ugled protjecanjem vremena samo raste.“

Tvrdnja je to koja ne vrijedi samo za Marinkovića već i za neke druge pisce odabrane u Čitanjima, kao i za Čitanja sáma.

O netom napisanome svjedoči iznimna pozornost javnosti i medija uz objavljivanje knjige Čitanja, pa i onih koji u svojem svakodnevnom medijskom „žutom“ poslanju ne prate ni književnoumjetničke niti znanstvene knjige, kao i podatak da se knjiga vrlo teško može kupiti na tržištu. Naime, na mnogim prodajnim mjestima, uključujući, dakako, i mrežna, čitamo: rasprodano, odnosno „artikl“ nije dostupan.

U jednome medijskom napisu istaknuto je: „Bijela naslovnica s elegantnim zlatnim slovima 'Frangeš' privući će čitatelja svojom profinjenom elegancijom i estetskom jednostavnošću, koji će potražiti i naći odgovor kako čitajući djela velikih i dobrih pisaca znanstvenik, sjajan stilist, poznati kroatist i talijanist ponovno stvara sjajna djela, prave male zlatne bisere. Frangeš kao veliki estet i sam odličan stilist znao je prepoznati ljepotu u književnom djelu pa je svoja zapažanja i znanstvenu kritiku ostvario tako da je napisao novi esej koji će oduševiti ljubitelje dobre proze, ali i one koji traže više nego samo podatke o piscu i njegovom djelu ili o okruženju, vremenu, prostoru i atmosferi u kojoj je neko djelo stvarano. Pronaći ćemo nenadano usporedbe nad kojima ćemo se zamisliti, oduševiti, rastužiti i sve će dobiti neku toplu humanu dimenziju nove ljepote koju pisana riječ pruža čitatelju, a koju nalazimo u čitanju ako nas kroz literaturu vodi interpretator i sam kreator kakav je bio Ivo Frangeš.“

Čitanja su čist, rafiniran užitak u čitanju, da „prepričamo“ naslov predgovora Krešimira Nemeca, dovršavajući ovaj prikaz znakovitom napomenom kako riječ užitak ukazuje na put prema autentičnom životu, koji je (iz)građen na istinskom mišljenju, građenju, pjevanju. A to nas već vodi k filozofiji Martina Heideggera pa valja završiti parafrazom njegovih riječi. Ovim se čitanjem Čitanja ne želi knjigu Ive Frangeša, kao i hrvatsku književnost i njezinu povijest, učiniti primjerenijima našemu vremenu, nego naprotiv, nas i one koji dolaze staviti pod mjeru pjesnikovu. Jer ono što ostaje zasnivaju pjesnici, zapravo ne toliko kao ono što ostaje, nego poglavito kao ono što traje, naime – trag, uspomena, spomenik.

(Vjekoslava Jurdana © IO DHK)