Vjekoslava Jurdana: CONDERE URBEM - GRAĐENJE SVOJEGA GRADA / Ivo Frangeš

CONDERE URBEM – GRAÐENJE SVOJEGA GRADA

IVO FRANGEŠ: ČITANJA, Matica hrvatska, Zagreb, 2017., 383 str. Priredio: Krešimir Ne-mec.

Pisati povijest, odnosno stvarati umjetničko djelo koje obično nazivamo povijesnim – ka-že na jednome mjestu Goethe – samo je način da se povijesti oslobodimo, da je stresemo sa svojih pleća. Dakako, to oslobađanje, to skidanje tereta s ramena, i nije drugo doli potpuno pronicanje u povijest, njezin tijek, jedno njezino razdoblje ili pojedini događaj: pronicanje u njezinu istinu i u njezinu pouku.

Rečenice su to iz teksta Hrvatska književnost i hrvatska povijest Ive Frangeša. Književni povjesničar, esejist i prevoditelj Ivo Frangeš (Trst, 1920. – Zagreb, 2003.), autor je bogata opusa koji je, kako u kroatistici tako i u cjelokupnoj hrvatskoj znanosti o književnosti, uvelike utjecao na znanstveni, ali i ideološki važan zaokret od dominirajućega poziti-vizma prema interpretativnoj kritici i zalaganju za autonomiju književnoga stvaralaštva. Oslanjao se na stilističku kritiku i na učenje o interpretaciji. U književnoj historiografiji razvio je pristup književnim djelima koji ponajprije naglašava trajne estetske vrijednosti književnoga djela.

Spomenuti je tekst objavljen u knjizi kroatističkih tekstova iz posmrtne ostavštine aka-demika Frangeša – Čitanja, koju je priredio akademik Krešimir Nemec, a objavila Matica hrvatska 2017. godine. Naime, u Frangešovoj ostavštini ostao je velik broj tekstova raz-ličita karaktera, razasutih po književnoj periodici i ra­znim zbornicima. U Čitanja, kao posthumno izdanje, akademik Krešimir Nemec uvrstio je pomno odabrane Frangešove tekstove koji aktualnom konzumerističkom trenutku, kada se značenje humanistike i umjetnosti svuda umanjuje pa se događa ozbiljna erozija kvalitete, pružaju mjeru i doseg koji mu izmiču. Knjiga je to koja suvremenoj zajednici, usredotočenoj na profit i uspjeh, zadržava samosvojan prostor gdje su kritičko mišljenje, ideje i imaginacija (bili) važniji od dobiti. Prostor u kojemu nema bezočne i dehumanizirajuće diktature prirodnih znano-sti, favoriziranja tzv. STEM područja, (iz)mjerljivosti, brojčanih kvalifikacija, evaluacija, diseminacija, indeksiranja, citiranja, baza podataka, ishoda, mjerljivosti i empirizma pod svaku cijenu. S druge strane, i samo prirodoslovlje biva izloženo eroziji jer, kako ističe Martha C. Nussbaum, ono što bismo mogli nazvati humanističkim aspektima prirodnih i društvenih znanosti – a to su imaginativni, stvaralački aspekt te aspekt strogoga kriti-čkoga mišljenja – bivaju također poljuljani jer države radije teže kratkoročnoj dobiti kul-tivirajući korisne i široko primjenjive vještine prikladne stvaranju profita.

Na djelu je inauguracija Nietzscheova „četvrtog čovjeka“, kako objašnjava Gottfried Benn, čovjeka s „gubitkom središta“, čovjeka bez moralnoga i filozofskoga sadržaja, koji živi prema načelima forme i izraza. (O potonjemu vidjeti u: „Nova Istra“, Pula, br. 4/2018., str. 85-92; Gottfried Benn: „Nietzsche – 50 godina poslije“, prev. M. Soklić, op. ur.). Zabluda je pretpostaviti to da čovjek još uvijek ima neki sadržaj ili ga mora imati. Čovjek ima brige za hranu, brige za obitelj i za napredovanje, ima taštinu, neuroze, ali to u metafizičkom smislu više nije sadržaj. Više to nije animizam prijašnjih stupnjeva, koji je u magijskoj povezanosti s prirodom i njenim oblikovnim silama još uvijek u samome čo-vjeku pokretao sile i preobrazbe. Toga zazivajućega čovjeka više nema. Uopće više nema nikakvoga čovjeka, prisutni su samo još njegovi simptomi. Franegešovim riječima:

Poput egoističkih ljudi, koji ne vide ništa što se događa, ili se dogodilo u svijetu koji ih okružuje; nego su zabavljeni isključivo svojim probitkom i svojim skučenim prostorom.

Razvidno je, nalazimo se usred krize golemih razmjera i ozbiljnoga globalnog značaja. Knjiga Čitanja ugledala je svjetlo dana u takvu trenutku kada je, kako je naznačio Ra-bindranath Tagore, „...povijest došla u fazu kada se moralni čovjek sve više povlači, go-tovo bez znanja o tome, i ustupa mjesto komercijalnom čovjeku, čovjeku ograničene svrhe. Taj proces, potpomognut zadivljujućim napretkom u znanosti, zadobiva ogromne razmjere i moć, a pritom uzrokuje poremećaj čovjekove moralne ravnoteže, zamračujući njegovu ljudsku stranu sjenom bezdušne organizacije.“

U Čitanjima riječ je o povijesti hrvatske književnosti, koja je (o)pisana u raskošnom dis-kursu Ive Frangeša, pa je ova knjiga ujedno i znanstveno i umjetničko djelo. Frangeš je, naime, veliku priču o nacionalnoj književnoj povijesti ispričao na suveren način, pomno stiliziranom intelektualnom prozom. Važna je to sastavnica ove knjige jer zanemarivanje i omalovažavanje umjetnosti i humanistike izlaže opasnosti kvalitetu naših života u cije-losti, kao i dobrobit naših demokracija (M. Nussbaum).

Jer povijest je, za svakoga od nas, samo sadašnjost, i jedino kao sadašnjost može nam ona ponuditi svoju istinu. Svijest o prošlome, o povijesti, može se naime stvoriti samo u onome trenutku kad je sadašnjost prekinuta, načeta, pa možda i ugrožena zbivanjem koje nas upozorava o tome da sad nije (više) onakvo kakvo je bilo nekad, štoviše ni ono što možemo zvati maločas! Time sama usporedba između sad i nekad postaje potreba da im pronađemo uzroke, razloge. Time povijest, promišljanje povijesti, obavlja onu istu očišćavajuću, katartičku ulogu koju ima i poezija: oslobađajući nas poezija od strasti, po-vijest od prošlosti i od mehanički shvaćenih činjenica.

Tekstovi sabrani u knjizi Čitanja pokazuju da je znanost, ukoliko se njome bavi na ispra-van način, prijateljica humanistike, a ne njezina protivnica. I da su, dakako, sve umjetne podjele (διάβολος) znak laži. Umjesto podjela, valja graditi poveznice. O tome svjedoči životna i stvaralačka biografija Ive Frangeša. U književnoj historiografiji Frangeš je razvio pristup književnim djelima, koji najprije naglašava trajne estetičke vrijednosti književ-noga djela. Na prvi pogled, suvišne kategorije u današnjemu svijetu u kojemu nacionalni interes moderne demokracije traži snažno gospodarstvo i procvat poslovne kulture. No, upravo taj ekonomski interes, ako baš hoćemo, ističe Martha Nussbaum, od nas također zahtijeva da se približimo humanistici i umjetnostima, kako bismo mogli promicati klimu odgovornoga i pažljivoga upravljanja, kao i kulturu stvaralačke inovacije. Prema tome, nismo prisiljeni izabrati između oblika obrazovanja koje promiče profit i onog koje po-dupire građanskost.

Građani se ne mogu dobro povezati s okolnim svijetom koristeći samo činjenično znanje i logiku, ističe Nussbaumova. Treća sposobnost koju građanin treba imati, a blisko je po-vezana s prvm dvjema, ono je što možemo nazvati narativnom imaginacijom. Ta spo-znaja uključuje sposobnost sagledavanja svijeta kao mjesta gdje pojedinac nije sam – mjesta gdje drugi ljudi imaju svoje vlastite živote i potrebe, kao i prava. Građanin i grad (kao svijet), kao znak strukture jedinstvenoga sadržaja i forme, očituju se i u tome da je i sâm Frangeš boravio u mnogim gradovima: najprije kao lektor u Firenci, a kasnije je pre-davao na mnogim europskim sveučilištima kao gost profesor: u Krakovu, Varšavi, Mos-kvi, Sankt Peterburgu, Bordeauxu, Pragu, Frankfurtu, Kölnu, Münchenu, Göttingenu, Heidelbergu, Rimu, Napulju, Trstu, Pisi, Milanu, Padovi, Uppsali, Stockholmu, Götebor-gu...

Condere urbem, kao glavna sila pokretnica, ističe Frangeš, postaje glavnim poticajem hrvatskim književnicima. A položaj hrvatskoga književnika i hrvatskoga čovjeka vjekovi-ma je najintimnije sljubljen. Kao što je Eneida, sva usmjerena idealu da se – nakon poru-šene Troje – izgradi novo stanište i nova povijest, tako i hrvatski pjesnici, objašnjava Frangeš, maštaju u/o hrvatskome gradu, čiju sliku, prauzor, Marulić bi rekao figuru (ili, starohrvatski, priliku) nalaze u Jeruzalemu, koji je rušen, ali koji će, Bog to jamči, biti obnovljen. Čovjekov povijesni i moralni život u međusobnoj su povezanosti, ističe i opri-mjeruje svoju temeljnu misao Frangeš. Tako je Marulovo Tuženje grada Hjeruzolima u biti tuženje Grada kao Društva koje nije izgrađeno, izražavajući trajnu tjeskobu hrvatske književnosti: težnju da se podigne krov nad glavom; dom za pojedinca, grad za sve nas, za narod hrvatski.

I za nas današnje, rekao bi Ivo Frangeš, progovara povijest kroz književna djela hrvatske književnosti: od Marka Marulića u gradu Splitu, popa Martinca u Gradu Grobniku, An-tuna Nemčića u Gradu na vodi – Veneciji, Augusta Šenoe u Zagrebu, Antuna Gustava Matoša u Gradu Svjetlosti, Ive Andrića u Sarajevu svojega djetinjstva, Paska Antuna Ka-zalija, Luke Paljetka u Gradu (Communitas Ragusina – Respublica Ragusina), Slavka Mi-halića u Gradu na četiri rijeke, do Drage Štambuka u Londonu, Kairu... No, sve je (to) po-vezano, premreženo, u književnopovijesnom viđenju, možemo reći objavi Frangešovoj, jer pjesnici putuju, odlaze, intenzivno doživljavaju sve što je fizički „između“: krajeva, gradova i ljudi. Tako Antun Kazali u svojoj Ragusi piše o Grobniku, Andrić povezuje svoje Sarajevo sa magičnim Rio de Janeirom. Jer, kako će Matoš reći, putovanje – „...je poezija moderne civilizacije. Život je dakle put, skitanje, potucanje; a put je za pjesnika – život.“

Naime, ističe Frangeš, u izvjesnom smislu, hrvatska književnost, gotovo čitavim svojim tijekom, zapravo od pojave Turaka, povijesno uzeto, rješava samo jedno pitanje. Bolje re-čeno – rješavajući pitanje vlastitog opstanka, građenja svojega Grada – rješava i pitanje koje se u Europi naziva Istočnim. Ono zastire sva ostala pitanja, i ne dopušta, u našoj društvenoj, sociološkoj povijesti, konstituiranje gradova, tih glavnih motora europskoga i svjetskoga razvitka.

I (naj)novija naša povijest svjedoči o tome. Aktualni događaji ukazuju na temeljnu prob-lematiku hrvatskoga društva i kulture, a to je neizgrađenost građanske infrastrukture, na kojoj bismo (iz)gradili adekvatniji odnos prema sebi, drugima, i vanjskome globalisti-čkom svijetu.

A u tom svijetu, govoreći diskursom teorije o kulturi, živimo u ozračju „metapostmo-dernizma“ koji je uslijedio nakon postmodernizma. Sada se već nazire obrnut učinak od postmodern(ističk)e težnje za umreženošću, i to u obliku univerzalne čežnje za nekom vrstom autentičnosti. Suvremeni recipijent želi biti otkupljen od neželjenih učinaka (postmoderne) metastazirane potrošnje, od laži tržišne i natjecateljske svakodnevice, prepune nesigurnosti. Zato je svuda oko nas moguće uočiti rastuću želju za istinitošću.

No, to nije tek puki povratak u staro, ili tek jednostrano odbacivanje postmodernih pre-misa. Riječ je o procesima repozicioniranja između zamisli i stajališta moderne (koja od-ređuju što da, a što ne) i postmoderne (sve je dopušteno). Ovdje se pregovara između čežnje za univerzalnom istinom, s jedne strane, i (političkoga) relativizma, s druge, iz-među nade i sumnje, iskrenosti i ironije, mudrosti i naivnosti, izgradnje i razgradnje. Riječ je o kulturnoj preobrazbi i razvoju kulturne osjetljivosti u vremenu koje se, rečeno je, naziva i „metapostmodernizam“ (Timotheus Vermeulen i Robin van den Akker), a u kojemu se čovjek na stanovit način, oscilirajući i njišući se između budućnosti, sadašnjosti i prošlosti, s idealima i između njih, vraća metafizici. U tome okviru promatramo (i) knjigu Čitanja kao kulturnu metaforu povratka metafizici.

Knjiga Čitanja podijeljena je na dva dijela – Rasprave i eseji te Pisci i knjige.

U  rasprave i eseje uvršteno je ono što je Ivo Frangeš pisao o književnosti koja je nastala na Mediteranu, zatim o književnosti u Slavoniji, Istri, o hrvatskom književnom roman-tizmu (o ilirizmu i Šenoi) i o hrvatskoj književnosti koju je prosuđivao u kontekstu eu-ropske književnosti. Zatim tekst „Književno i kulturno djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini od XIII. do XX. stoljeća“ te dva eseja o Maruliću. Slijede tekstovi o piscima i putovanjima. Esej pod naslovom „Putovanje stvaralački ispričano“ govori o putopiscu Matiji Mažuraniću i njegovu putopisu „Pogled u Bosnu“. A posebno valja istaći esej „Nemčićev 'Pogled u Veneciju'“.

U drugome dijelu – Pisci i knjige – tri su eseja o Luki Paljetku. Tu su i eseji o Viktoru Žmegaču, Zdenku Škrebu, Dunji Fališevac, Krešimiru Nemecu, Milanu Mogušu. No, o pjesništvu u užemu smislu, odabrani su Frangešovi eseji o Ivanu Golubu, Tonku Ma-roeviću, Stjepanu Mihaliću, Dragojli Jarnević, Nedjeljku Fabriju, Slavku Mihaliću, Dragi Štambuku i Ranku Marinkoviću o kojemu Frangeš kaže „umjetnik je to poznat i priznat kojemu ugled protjecanjem vremena samo raste.“

Tvrdnja je to koja ne vrijedi samo za Marinkovića već i za neke druge pisce odabrane u Čitanjima, kao i za Čitanja sáma.

O netom napisanome svjedoči iznimna pozornost javnosti i medija uz objavljivanje knjige Čitanja, pa i onih koji u svojem svakodnevnom medijskom „žutom“ poslanju ne prate ni književnoumjetničke niti znanstvene knjige, kao i podatak da se knjiga vrlo teško može kupiti na tržištu. Naime, na mnogim prodajnim mjestima, uključujući, dakako, i mrežna, čitamo: rasprodano, odnosno „artikl“ nije dostupan.

U jednome medijskom napisu istaknuto je: „Bijela naslovnica s elegantnim zlatnim slo-vima 'Frangeš' privući će čitatelja svojom profinjenom elegancijom i estetskom jedno-stavnošću, koji će potražiti i naći odgovor kako čitajući djela velikih i dobrih pisaca znanstvenik, sjajan stilist, poznati kroatist i talijanist ponovno stvara sjajna djela, prave male zlatne bisere. Frangeš kao veliki estet i sam odličan stilist znao je prepoznati lje-potu u književnom djelu pa je svoja zapažanja i znanstvenu kritiku ostvario tako da je napisao novi esej koji će oduševiti ljubitelje dobre proze, ali i one koji traže više nego sa-mo podatke o piscu i njegovom djelu ili o okruženju, vremenu, prostoru i atmosferi u kojoj je neko djelo stvarano. Pronaći ćemo nenadano usporedbe nad kojima ćemo se zamisliti, oduševiti, rastužiti i sve će dobiti neku toplu humanu dimenziju nove ljepote koju pisana riječ pruža čitatelju, a koju nalazimo u čitanju ako nas kroz literaturu vodi interpretator i sam kreator kakav je bio Ivo Frangeš.“

Čitanja su čist, rafiniran užitak u čitanju, da „prepričamo“ naslov predgovora Krešimira Nemeca, dovršavajući ovaj prikaz znakovitom napomenom kako riječ u-žitak ukazuje na put prema autentičnom životu, koji je (iz)građen na istinskom mišljenju, građenju, pjeva-nju. A to nas već vodi k filozofiji Martina Heideggera pa valja završiti parafrazom nje-govih riječi. Ovim se čitanjem Čitanja ne želi knjigu Ive Frangeša, kao i hrvatsku književ-nost i njezinu povijest, učiniti primjerenijima našemu vremenu, nego naprotiv, nas i one koji dolaze staviti pod mjeru pjesnikovu. Jer ono što ostaje zasnivaju pjesnici, zapravo ne toliko kao ono što ostaje, nego poglavito kao ono što traje, naime – trag, uspomena, spomenik.